Imotski: Oproštaj od fra Dinka Bekavca

U utorak, 8. listopada 2013. godine, u crkvi Sv. Franje u Imotskom mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski, u 15.00 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Dinka Bekavca koji je preminuo 6. listopada 2013. u KBC Rebro u Zagrebu u 61. godini života, 43. redovništva i 35. svećeništva.

U koncelebraciji su bili provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman, definitor i gvardijan fra Mate Matić, imotski gvardijan fra Kristian Stipanović i još 79 svećenika. Na oproštaju su bili postulanti, bogoslovi, rodbina, časne sestre, prijatelji i mnogi vjernici iz različitih župa gdje je fra Dinko djelovao kao franjevac-svećenik. Pjevanje je predvodio zbor imotske župe.

Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela prevodio je fra Kristian Stipanović, gvardijan samostana Sv. Franje u Imotskom.


Mons. Marin Barišić na početku mise zadušnice za pok. fra Dinka Bekavca izrazio je ljudsku i vjerničku sućut o. Provincijalu, franjevcima, rodbini, župljanima Studenaca i svima koji su fra Dinka poznavali za vrijeme njegova života, a zatim je nastavio i rekao kako je ovo trenutak sabranosti i ozbiljnosti jer smo svjesni da je naš život usmjeren prema vječnosti. Fra Dinka želimo pratiti nebeskom Ocu sa zahvalnošću i istom vjerom kojom je naš brat, redovnik i svećenik fra Dinko, slavio sveta otajstva koja je on toliko puta slavio za druge. Uvodne riječi o. Nadbiskup je završio pozivom na molitvu da ga Gospodin nagradi za njegovu vjernost.

Na početku propovijedi mons. Marin Barišić je rekao kako po Isusu Kristu imamo novost života koja se događa u krštenju. Citirajući sv. Pavla o odnosu krštenja i smrti, o. Nadbiskup je naglasio kako svaka žrtva donosi ljepotu i radost te da smrt i uskrsnuće čovjek nosi cijeli život. Čovjek bezbroj puta umire da bi mogao biti čovjek i vjernik. Po krštenju i fra Dinko je osjetio zov za puninom života u uskrsnoj dimenziji. Tu novost života fra Dinko je živio i kao redovnik-svećenik naviještao drugima sa svom svojom ljudskom ograničenosti. Fra Dinko je, slaveći svakodnevno otajstvo križa, smrti i uskrsnuća, bio svjestan da je spasenje jedino u Isusu Kristu. Na kraju propovijedi mons. Barišić je zahvalio Gospodinu na daru fra Dinkova života vjerujući da dobri Otac sve nas želi primiti u novost života koju smo primili po krštenju da budemo u zajedništvu s Isusom Kristom u vječnoj slavi.

Fotografije

Oproštajni govori


Provincijal fra Joško Kodžoman

Preuzvišeni oče Nadbiskupe, draga braćo svećenici, časne sestre, dragi bogoslovi, poštovana obitelji i rodbino pok. fra Dinka, kršćanska braćo i sestre! Sve Vas  srdačno  pozdravljam u ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i zahvaljujem Vam da  ste došli na posljednji ispraćaj našeg dragog pokojnika. Osnaženi riječima  Svetog pisma i poticajnom homilijom, o. Nadbiskupa,  u ovom tužnom trenutku želimo u sebi osnažiti vjeru u vječni život, koji nam je objavljen u Isusu Kristu, i nadu da ćemo se sa svojim dragim pokojnicima još jednom susresti i nakon završetka našeg ovozemaljskog putovanja.

Dopustite mi da Vas na početku kratkim  biografskim izvještajem podsjetim na fra Dinkov životni tijek.

Fra Dinko Bekavac je rođen 16. rujna 1953. u mjestu i župi Studenci od oca Nikole i majke Mare r. Dragun. Kršten je  27. rujna iste godine a sakrament sv. krizme je primio 27. 7. 1962. u svojoj rodnoj župi.

Osnovnu je školu u rodnom mjestu pohađao od 1960. do 1968. godine, kada se upisuje u Franjevačko sjemenište u Sinju i pohađa Franjevačku kl. gimnaziju do 1973. godine. Završivši gimnaziju, fra Dinko 5. srpnja 1971. ulazi u franjevački novicijat na Visovcu.

Nakon godine novicijata studira na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj od 1973. do 1978. Svečane redovničke zavjete položio je 7. travnja 1978. u Zagrebu. Iste je godine po rukama msgr. Frane Franića u Sinju primio i sveti red đakonata, a godinu dana poslije 1. srpnja 1979. u Otoku kod Sinja je zaređen za svećenika.

Mladu misu fra Dinko je proslavio u svojim rodnim Studencima 22. srpnja 1979.

Prva služba za koju ga je  uprava Provincije predložila, a nadbiskupski ordinarijat prihvatio, jest ona župnog vikara u župi Proložac. Već iste godine 1979., fra Dinko je premješten za župnog vikara u župi Majke Božje Lurdske u Zagrebu, gdje ostaje do 1981. godine, kada se vraća u Imotski u svojstvu župnog vikara. Godine 1990. imenovan je privremenim upraviteljem župe Lovreć, a uskoro i župnikom iste župe na kojoj ostaje do 2000. godine, kada se ponovno vraća u župu sv. Franje  u Imotski, kao župni vikar. Službu župnog vikara u župi Čudotvorne Gospe Sinjske, obnašao je  godinu dana od 2002. do 2003., nakon čega je premješten u župu Vinjani, u kojoj ostaje također godinu dana do 2004. kao župni vikar. Iste godine uprava Provincije ga je uputila u Zagreb s nalogom da posveti brigu svom zdravlju i da se podvrgne postupku liječenja uz stručnu pratnju.

Dvije godine iza 2006. još jednom dolazi u župu Proložac, kao i na početku svoga svećeničkog života. Službu pastoralnog suradnika vrši godinu dana, kada ga uprava Provincije, zbog zdravstvenih razloga, ponovno šalje u Zagreb. U Zagrebu će fra Dinko ostati do svoje smrti , radeći i pomažući u samostanu i župi Majke Božje Lurdske u skladu sa svojim mogućnostima i ovisno o zdravlju, koje je bivalo sve krhkije i narušenije. U noći s 5. na 6. listopada, fra Dinko je, okrijepljen svetim sakramentima, preminuo u kliničkom bolničkom centru Rebro u Zagrebu u 61. godini života, 43. redovništva i 35. godini svećeništva.

Iz kronologije njegovog života vidljivo je  da je fra Dinko, u svojih 35 godina svećeništva, promijenio mnoga mjesta svoga svećeničkog služenja. Ipak, znakovito mi je kod njega da u službenom fasciklu, prelistavajući korespondenciju s upravom Provincije, nigdje nisam naišao na tragove nezadovoljstva ili neprihvaćanja službi, koje mu je namijenila uprava Provincije. To bih kod njega posebno istaknuo kao vrlinu. Dakle, spremnost da prihvati svaku povjerenu službu, pa i onu možda kojoj se nije previše radovao. Takav stav je duboko vjernički i potpuno u skladu s danim obećanjima i zavjetom redovničke poslušnosti, koji može svima nama biti primjer i poticaj. Mi smo ljudi često skloni, vrijednost drugih procjenjivati prema kriterijima koji nam se nameću iz našeg realnog svijeta, dakle ovisno o uspjesima ili titulama koje smo postigli, materijalnim ostvarenjima i drugim sličnim relativističkim kriterijima. Ipak, poučeni mudrošću Božje riječi i naše kršćanske vjere, znamo da se prava ljudska vrijednost ne može ocijeniti prema našim ljudskim varljivim mjerilima, već da je vrijednost svakog pojedinca pomalo skrivena ispod površine onog vidljivog, koje dominira i koje se nameće. Iako mi je nemoguće zaviriti u dubinu ljudske duše, našeg pokojnog fra Dinka, jer ga nisam dovoljno upoznao, ipak, iz povremenih i kraćih susreta i razgovora s njim, mogu posvjedočiti  da je bio čovjek, bez ikakve zle namjere prema drugome, spreman prihvatiti šalu na svoj račun, društven, imao je naglašenu karitativnu crtu i bio je spreman posebno služiti bolesnima. Isticao se svojim lijepim glasom i pjevačkim sposobnostima, ne samo u liturgijskom pjevanju, već i u izvođenju narodnih pjesama. Njegovi zdravstveni problemi, bili su, ipak, takve naravi, da je sve ono dobro koje je nesporno činio i preko kojih je svjedočio svoju vjeru i potvrđivao svoje ljudske kvalitete, lako moglo doći u pitanje i biti zasjenjeno zbog nekih njegovih perifernih mana i ljudskih slabosti.

Dragi fra Dinko, želim Ti zahvaliti, u ime cijele naše Provincije, za Tvoje vjerno svećeničko i redovničko služenje, kao i na svemu onom dobrom, što si učinio iz svoje ljudske plemenitosti, prema svima koji su ti se našli na životnom putu.

Hvala i poštovanoj obitelji Bekavac i rodbini pokojnog fra Dinka, na daru života i ljudskoj podršci koju su mu pružali čitavo vrijeme njegovog svećeničkog života.

U vjeri i nadi da je fra Dinko svojim životom zavrijedio vijenac slave, te da će po velikom milosrđu Božjem, uživati blagodati one stvarnosti u kojoj nema više ni tuge, ni plača, ni boli, ni patnje, opraštam se od našeg brata, moleći sve Vas, koje je naš fra Dinko,  možda za života povrijedio ili Vam nanio kakvu štetu, za oproštenje. Istovremeno, usuđujem se biti i njegov glas, u želji da i on sam oprosti svima onima, koji su ga ocrnjivali i osuđivali i više nego li je zavrijedio. U duhu uzajamnog izmirenja i zahvalnosti za jedan ljudski život, preporučam dušu našeg brata Vašim usrdnim molitvama, braćo i sestre,  i kršćanskom sjećanju!

Počivao u miru Božjem!


 


Fra Mate Matić, gvardijan samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu

Neka gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio. (Iv 17,24)

Ovaj Isusov poziv na motrenje Boga, ispunio se na bratu našem fra Dinku. Pozivom u život, pozivom u kršćanski i redovnički život u Franjevačkom Redu da po primjeru sv. Frane motri Boga u svemu stvorenome, a pozivom u svećeništvo pozvan je dijeliti otajstva vjere za život vječni. Divni su to Božji darovi. Otkrivati Boga u ovom svijetu, otkrivati ljepotu svijeta.

Ali ovaj zemaljski svijet koliko god bio privlačan i zamamljiv protkan je i onom drugom stranom a to je trpljenje, patnja i bol što nas povezuje s Isusovim trpljenjem.

Fra Dinkov posljednji dolazak u Zagreb (lipanj 2007.) označen je trpljenjem i boli. Čudesno, uz svoje trpljenje fra Dinko je otkrio brojne ljude koji trpe. S njima je stupio u posebne veze. Pohađao je staračke domove, bolesnike. Imao je jedan poseban dar, pomaganja braći u samostanu koja su bila bolesna. Bio im je bliz. U toj blizini otkrivao im je radost života vječnoga.

Ovo ljeto fra Dinkina bolest zauzimala je sve više maha i fra Dinko je bivao sve nemoćniji. Potreban je blizine i pomoći braće. Na dan sv. Roka, toga svetog dobrotvora u prisutnosti braće , okrijepljen je svetim sakramentima. Primio ih je u pobožnosti s dubokom vjerom. Isus u svetim sakramentima, svojom blizinom i svojom prisutnošću davao mu je snagu u životnoj agoniji. Gubio je vid.

Pred tri tjedna u nedjelju 15. rujna, na blagdan Gospe žalosne. Zvao me je u noći, rano ujutro i kaže: Gvardijane nitko mi nije donio večeru, premda je večerao, kažem mu daje noć i daje večera bila. On je ostao miran. Tijekom dana stanje se pogoršalo. Prispio je na KBC Rebro. Nije više večerao. A meni sada taj poziv otkriva poziv na Večeru Gospodnju za kojom je fra Dinko čeznuo.

Njegov boravak u bolnici označen je pripravom za susret sa sestricom smrti. To se dogodilo u noći 00.55 sati u nedjelju 6. listopada 2013. Fra Dinko je otpočinuo u Gospodinu.

Ovom prigodom želim izraziti zahvalnost liječnicima i med. osoblju KBC- Rebro, neurološkom odjelu intenzivne njege, našem dr. g. Željku Jelinčiću, liječnici klinike svjetlost dr. Čović. Osoblju naše ambulante u Vrbanićevoj, dr. Sumina.

Zahvaljujem braći u samostanu osobito mladima koji su u svako doba bili spremni i pomagali, časnim sestrama, našim kuharicama, frizeru g. Davoru. Obitelji našega fra Dinka bratu Jozi, sestrama Dragici i Dinki s njihovim obiteljima, bližoj i daljnjoj rodbini, svima koji su se interesirali za njega i posjećivali ga.

Dragom bratu fra Dinku, zahvaljujem na jobovskoj strpljivosti u bolesti. Zahvaljujem mu na svoj dobroti bratskoj i svećeničkoj koju je s ljubavlju ispunjao. Uvijek spreman ako je trebalo ispovijedati, pričešćivati ili bilo što drugo. U njemu se očitovala veličina franjevačke duše osjetljivosti za drugoga. U razgovorima rado se sjećao rada s mladima , to gaje osvježavalo a lijepo liturgijsko pjevanje u njemu je budilo radost neba, čemu se divio djetinjom dušom.

Dragi fra Dinko, rado si spominjao braću s kojima si živio, kojima si pomagao a koji su ušli u radost života vječnoga. Neka ti Gospodin bude vječna baština i nagrada.

Samostan MBL i braća u njemu, crkva, ljudi koje si susretao rado će te se sjećati i moliti za tebe. A ti budi ispunjen puninom života vječnoga , motreći - gledajući Boga cijelim svojim bićem i živeći u njemu.


Fra Danko Glibotić

Braćo i sestre u Kristu, dragi prijatelji, dragi Studenčani,

koliko god daje smrt bliske i drage ili makar poznate nam osobe, posve siguran znak za konačan rastanak — ona je - kad je riječ o kršćanima - još sigurniji znak za sastanak.

I ne samo sastanak ovaj ovdje, nad otvorenim grobom, na posljednjem susretu gledanu zemaljskim očima, nego na onaj sastanak gdje će se baš svaki čovjek naći pred licem Stvoriteljevim jer nije na ovoj zemlji naše boravište.

I dok se, i mi Studenčani, okupljeni ovdje zbog fra Dinke, prepoznajemo u onome zavičajnome, prijateljskome ili rodbinskome zajedništvu, dok nam njegov zvonak glas još odzvanja u ušima, dok je njegovo lice još poznato našim očima - nikako ne bismo smjeli smetnuti s uma da on bijaše svećenik - sin Župe svetoga Ilije, misnik, ispovjednik, propovjednik... Bio je svećenik Boga živoga koji nas je - snagom sakramenta svetoga reda - u ispovijedi mirio s Bogom, po njegovim smo posvećenim rukama blagovali Tijelo Kristovo i primali sakramente. U pravu je sveti Josemaria Escriva kad kaže: „Ljubiti Boga i ne poštivati svećenika - nije moguće.“

Opraštamo se od tebe, dragi fra Dinko, zahvalni Bogu što nam je dao svećenika. Neka ovaj rastanak s tobom bude početak naše zajedničke i zaufane molitve Bogu za sve svećenike: one koji bijahu među nama, one koji s nama jesu i - posebno - one koji će tek poželjeti da postanu i budu svećenicima.

Bila ti laka ova hrvatska zemlja koju si ljubio.

Primio te Krist koji te pozvao.

Počivaj u miru.

 


Imotski gvardijan fra Kristian Stipanović

Preuzvišeni oče nadbiskupe, mnogopoštovani oče provincijale, poštovani svećenici, redovnici, redovnice i ostala braćo i sestre u Kristu, u ime fratara imotskoga samostanskog okružja, u ime svećenika Imotskog dekanata, u ime časnih sestara i postulanata, kao i u ime vjernika imotske župe opraštam se od pokojnog fra Dinka.

Naš pokojni brat Dinko bio je rodom s obližnjih Studenaca, a većinu svoga svećeničkog života djelovao je u Imotskom dekanatu, kao župni vikar u Prološcu, Imotskom i Vinjanima te kao župnik u Lovreću. Svi koji su ga poznavali svjedoče o njegovoj lijepoj naravi, radišnosti, susretljivosti i otvorenosti potrebama svih vjernika. U Imotskom je ostavio trag kao duhovni asistent OFS-a. Bog mu je dao glazbeni talent tako da je u našoj župi pomagao u vođenju župnih zborova.

Svaka je sveta misa zahvaljivanje Bogu na njegovim darovima. Vjerujem da smo u ovoj misi zadušnici zahvalili Bogu za dar redovnika i svećenika fra Dinka. Učinimo to i u svojim osobnim molitvama te milosrdnom Bogu preporučimo dušu našeg preminulog brata.

Počivao u miru Božjem!

 

 

Društvo Lovrećana Zagreb

Poštovana braćo franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja, pridružujem se u ime udruge Društvo Lovrećana Zagreb i osobno u tihom suosjećanju i molitvi Bogu povodom smrti fra Dinka Bekavca.

Fra Dinko je od Svijećnice 1990. na ispomoći fra Anđelku Šimiću, bolesnom župniku župe Lovreć-Opanci, a od 23. kolovoza iste godine preuzima istu župu koju vodi do sredine kolovoza 2000. godine, kad župnikom postaje fra Mario Jurišić, a fra Dinko odlazi u Imotski samostan i Vinjane za župnog pomoćnika. U tih deset godina neumornoga rada ostao je u lijepoj uspomeni svojim župljanima.

Fra Dinko se istaknuo u nekoliko djelatnosti u župi. Spomenuo bih ove:

  • Pastora) i rad na započetoj obnovi župne crkve i okoliša, te postaja Križnog puta od stare župne crkve pa do vrha Gradine iznad centra Lovreća.
  • Vjeroučitelj, ne samo u crkvi nego i u školi kad je uveden vjeronauk u školski sustav.
  • Suradnja sa župljanima koji su iselili iz župe Lovreć-Opanci, posebno s našom udrugom Društvo Lovrećana Zagreb, čiji je počasni član. Prvi susret je bio 1995. u Samostanu i crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu.
  • Pomagao je kulturne djelatnosti u župi u suradnji s OŠ S. S. Kranjčevića.
  • Karitativni rad. - neumorno je radio na pomoći prognanima i izbjeglicama iz susjedne BiH bez obzira na vjeru i naciju u vrijeme Domovinskog rat.

Ovdje bih istaknuo njegovu posebnu vrlinu daje čitavo vrijeme svog župnikovanja brinuo o fra Anđelku Šimiću koji je ostao na Lovreću kao župni pomoćnik, te iako je bio župnik, nije se stavljao iznad svog starijeg redovničkog subrata, već je u suradnji i dogovoru svjedočio svoje franjevaštvo.

Svoj lijepi glas i svoje glazbeno obrazovanje koje je stekao tijekom studija i nastupima u zboru „Starac Milovan“ prenosio je na mlade u župi. Nije zaboravio i zavičajno pjevanje pa je s nekoliko župljana nastupio na Imotskoj večeri u Lisinskom u Zagrebu pjevajući gangu i druge zavičajne napjeve. Mnogi mlađi Lovrećani i Opančani, koji su došli na studij u Zagreb ili su tu našli, posao, rado su se susretali i posjećivali fra Dinka posljednjih godina u Samostanu Gospe lurdske od kada je bio na liječenju u Zagrebu, a u razgovorima su se podsjećali na njegov pastoralni rad u našoj župi. Uvijek je posljednjih godina, kad mu je zdravlje dopuštalo bio s nam u razgovoru prije i poslije susreta koji imamo svake godine s našim zavičajnim župnicima i predstavnicima sela Lovreća i Opanaka i općine Lovreć.

Dragi fra Dinko, neka te blagi nebeski Otac primi u svoje krilo. Bila ti laka hrvatska gruda u našem Imotskom zavičaju.

U nadi uskrsnuća primi pozdrave od svojih župljana i prijatelja!

Za Društvo Lovrećana Zagreb,

Ivan Bekavac Basić, predsjednik Društva


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2035
Ovaj mjesecOvaj mjesec57637
UkupnoUkupno5362174

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 187 

Administrator

franodoljanin@gmail.com