Razmišljanje uz blagdan sv. Franje - 2013.

Prof. dr. sc. fra Luka Tomašević, profesor na KBF-u u Splitu, napisao je razmišljanje uz blagdan sv. Franje Asiškog.

18. rujna javio je talijanski portal Zenit.org da će u Asizu započeti 9. seminar o okolišu i očuvanju stvorenoga 19. rujna. Taj međunarodni 9. seminar je bio pod naslovom Naša Majka Zemlja.

Fra Enzo Fortunato, direktor za tisak franjevačkog samostana u Asizu u najavi seminara je rekao:“ Nalazimo se u predvečerje međunarodnog susreta koji pred javno mnijenje i pred one koji nama upravljaju želi staviti najznačajniju stvar prema franjevačkoj duhovnosti: ne zagađuj okoliš. Danas trebamo ljude koji poštujući sami sebe  znaju poštivati i prirodu. Tko ne poštuje prirodu, teško može poštivati sama sebe i druge.“

Potom je nastavio da je „Franjo Asiški imao duboku religioznu i kristocentričnu viziju, što mu je omogućilo da je pokaže i konkretnim činima prema čovjeku i okolišu. Pjesma Stvorenja  nije jednostavni literarni spjev, već je to povelja upućena suvremenom čovjeku preko blagopokojnog pape Ivana Pavla II. 1978. godine kada je sv. Franju proglasio zaštitnikom djelatnika ekologije. Stoga ćemo pozorno slušati što će reći oni koji upravljaju državom, ali i poduzećima i društvenim i mladenačkim ustanovama našega društva. Prisutnost mnogih studenata na skupu je emblematički  znak brige zabrinutosti budućih generacija.

Danas smo pomalo i mi franjevci zaboravili da je sv. Franjo Asiški, proglašen zaštitnikom ekologije i da je kršćanima primjer pravog i punog poštivanja integriteta stvorenoga, i to po njegovu stavu bratstva i siromaštva: "Prijatelj siromaha, obljubljen od Božjih stvorenja, sve ih je pozvao - životinje, biljke, prirodne sile, kao i brata sunce i brata mjeseca - da časte i hvale Gospodina. Asiški nam siromah najbolje svjedoči da se možemo bolje posvetiti promicanju mira sa stvorenim ako smo u miru s Bogom. A mir sa stvorenjima nerastavljiv je od mira medu narodima. Želim da nam njegovo nadahnuće pomogne da uvijek sačuvamo živ osjećaj bratstva sa svim dobrim i lijepim stvarima stvorenim od Boga svemogućega, i da nas podsjeća na tešku dužnost da ih poštujemo i pažljivo čuvamo, u sklopu šireg i većeg ljudskog bratstva", naglasio je blagopokojni papa Ivana Pavao II. u svojoj poruci „Mir s Bogom“.

Sv. je Franjo uspio pronaći ključ po kojemu se divio svemu stvorenome i ostavio nam poruku kako mu se približiti. Sve stvoreno ima u sebi svoju vrijednost i treba biti u suglasju sa stvorenim stvarima, imati srca za sve što živi. "Franjo se u nježnosti približuje stvorenom. U svakom obliku postojanja ovozemaljske stvarnosti Franjo je promatrao djelo nevidljivoga Boga Stvoritelja, svako mu je stvorenje bilo stepenicom više na putu prema Bogu, objava Božjeg veličanstva, izvor hvalospjeva Bogu Ocu. Međutim, svijet za Franju nije jednostavno most do Boga. Svijet je mjesto na kojem slavimo Boga i kuća u kojoj susrećemo Boga", kako se krasno izrazio naš brat fa Bože.[i]

Sv. Franjo je, zapravo, obnovio i produbio staru augustinsku ideju pjesme stvorova. Sv. Augustin je shvatio prirodu kao nešto što je Bog stvorio, sve stvoreno nosi njegove tragove, sve pjeva svoju harmoničnu pjesmu, ali Bog sve nadilazi. Sve što postoji u sebi nosi biljeg prolaznosti i vremenitosti i na kraju svog vremena prestaje pjevati pjesmu svome Stvoritelju. On napominje u Ispovjestima: "Mi nismo stvorili sami sebe, nego je nas stvorio Bog koji je zauvijek" (9:10,25). To je taj religiozno-sakramentalni stav kršćanstva prema prirodi.

Premda je oko Franje stvorena jedna čitava mitologija, dvije stvari iz njegova života upadaju u oči kad je riječ o njegovu odnosu s prirodom: siromaštvo i jedinstvo sa svim stvorenim u duhu poslušnosti. On sve zove braćom i sestrama: sunce i mjesec, zemlju i zrak, vodu i vatru, životinje i biljke, vlastito tijelo i samu smrt. Taj isti Franjo ulazi u mistični brak s Gospođom Siromaštinom. Taj Franjin stav, koji svoju potvrdu nalazi u legendama o pticama i vuku iz Gubija, zasnovan je na osnovnom stavu: sva su stvorenja jednaka jer su sva stvorena.

Samo shvaćanje Franjina siromaštva ima i dublje značenje od onog življenog. Kad biće sebe shvati kao stvorenje, kao nešto konačnoga i ograničenoga, tj. kad shvati da ne postoji samo po sebi i vlastitom snagom, onda se, doista, mora i osjećati potpuno siromašnim. Biti siromašan u tom smislu postaje definicija stvorenja, a ne deskripcija. Istinsko siromaštvo, siromaštvo duha, postaje tako unutarnji razlog samog opstanka svakog pojedinog bića. Na tom osnovnom siromaštvu svih stvorenja temelji se i njihova jednakost. U tom smislu ni čovjek nema nikakvu veću snagu bitka od životinja ili biljka, što ne znači da čovjek nije uzvišenije i dostojanstvenije biće po svojoj razumskoj naravi i kristološkom pozivu u povijesti spasenja. Sam Bog je čovjeku dao određenu ulogu u stvorenome, on je upravitelj, ali isto tako svoju dobivenu ulogu ima i svako stvorenje. Pače, čovjek je vrhunac Božjeg stvaranja, ali čovjek uvijek ostaje stvoreno biće i nikada ne može sam sebe stvoriti.

Tu se očituje i velika kršćanska ideja stvaranja iz ničega (creatio ex nihilo), koja nam ne govori kako je nastao svijet, već zašto. A na to se nadovezuje vječno metafizičko pitanje: zašto je bolje biće negoli ne-biće (ništa)? U tom smislu ideja creatio ex nihilo ukazuje na osnovni stav siromaštva čitavog svemira jer on nema u sebi unutarnji razlog opstojnosti. To su krasno shvatili Augustin, a posebice Franjo kada nije vidio nikakvo poniženje da svako stvorenje nazove bratom ili sestrom.

Obojica su bila svjesna da je jedini razlog opstojnosti čista Božja ljubav i sve je njegov dar. Stoga su i shvatili da stvorenje Bogu pjeva zahvalnu pjesmu, a sv. Franjo joj se i pridružio. Stoga taj Franjin stav siromaštva povezanog uz bratstvo, jest u potpunosti kršćanski i duboko je mističan.[ii]

Franjo istinskim duhom poslušnosti stupa u jedinstvo sa svim stvorenim. I to je izvorna Franjina misao. Kad on želi biti poslušan svima, papi, biskupima, svećenicima, svim ljudima, svoj braći i svakom stvorenju, to nikako ne uključuje samo odnos pokornosti i služenja, već želi biti poslušan svima zato što svatko, pa i stvorenje, postaje sredstvo Božjega glasa. Božji glas je za Franju nešto što se mora čuti i odmah u djelo provesti bez ikakva razmišljanja, radikalno kako je sve činio. U tom kontekstu treba shvatiti i njegovo izvršavanje svetog Evanđelja u doslovnom smislu. Tako za Franju i čovjek i stvorenje prenosi Božju poruku koju on, budući je u svijetu prisutan, pozorno sluša i ostvaruje. Time je Franji uspjelo spiritualizirati ili oduhoviti materijalnu stvarnost i istovremeno naturalizirati duhovnu stvarnost.

Nažalost, taj iskonski franjevački stav, stav franjevačke prisutnosti u svijetu,  izgubio se tijekom povijesti i u samom Franjevačkom redu, a pogotovo u modernom  svijetu.

Prema Franjinoj ideji jedna od osnovnih karakteristika franjevca jest da bude neposredan sa svim bićima, božanskim i ljudskim, racionalnim i iracionalnim. U njemu bi trebala postojati kategorija prisutnosti Tvorca, prisutnosti na koju ukazuje čitav svemir i sva bića. Tako nas franjevačko iskustvo prenosi u ontologiju samog totaliteta gdje se Franjo nalazi u bratskom zagrljaju s bićima, s ljudima i s Bogom. Na taj način za Franju stvari nikako nisu više anonimne, već sve poprima osobnu narav. Takva njegova prisutnost postaje afektivno sjedinjenje s Bogom, s ljudima i s prirodom. I naša se opstojnost, onda, u svijetu nikako ne dade svesti na stajanje jednog uz drugoga bez osobnih odnosa već prelazi u sudjelovanje, solidarnost i bratstvo kozmičkih razmjera.

Za franjevca je, stoga, svijet pravi sakrament jer je čitav prožet prisutnostima koje ukazuju na vrhovnu Prisutnost, na Boga Stvoritelja i Oca svega. Tko posjeduje osjećaj za prirodu i za svoju prisutnost u njoj, posjeduje krepost velikodušnosti, a tko ju ne posjeduje, on se, onda, nekorektno odnosi prema prirodi i čitavom svijetu. Stoga je, za franjevca, ovaj svijet najljepša pjesma, kako veli sv. Bonaventura u kojem se lako čita Božja prisutnost.

Gledan Franjinim očima, ovaj svijet onda nije negostoljubiv i nije nikakva tamnica za čovjeka, već je to "kuća napravljena za čovjeka", kako se krasno izražava sv. Bonaventura, a neki današnji ekolozi to sovu bioetičkom ekumenom (akademik Ivan Cifrić). Sam pojam kuće nužno uključuje obiteljske, tople i ugodne odnose. Svijet je naše prebivalište u kojem se živi, razvija i ljubi.

______________

1 B. VULETA, Škola bratimljenja sa stvorenim, u: Visovački zbornik, Visovac 1997, str. 517.

2 Usp. K. HIMES-M.HIMES, The Sacrament of Creation - Toward an Enviromental Theology, u: Commonweal 1(1990) 12-14.


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1473
Ovaj mjesecOvaj mjesec73702
UkupnoUkupno5072581

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 113 

Administrator

franodoljanin@gmail.com