24. nedjalja kroz godinu (C)

Našao sam milosrđe

Današnje opsežno evanđelje izvještava o važnom Isusovom odgovoru na dojmljivo negodovanje farizeja i pismoznanaca. Oni mrmljaju o činjenici da se Isus bavi carinicima i grešnicima,  i to ne samo da ih oslovljava i uči, nego s njima blaguje za istim stolom. Sud o tim ljudima je ipak izrečen, pa kako se on može protiv toga usprotiviti? Isusov odgovor na to pomoću tri prispodobe na svoj način ističe Božju ljubav. Ona ne ostaje kod goruće srdžbe nad grijehom, kod koje ostaju protivnici Božji. Ona dolazi do svoga dovršenja, time da vježba milosrđe koje oprašta i to dolazi do izražaja u djelovanju riječi kao i u znaku raširenih ruku. Ta se ljubav ne oslanja na ljudske granice, misli ili stavove. Ona ima snagu, prodrijeti do nutrine čovjekove, da bi taj otvorio srce za nju.

To je istinsko evanđelje – radosna vijest: Isus Krist je onaj, koji je poslan od nebeskog Oca, da ide svakom čovjeku i njega susreće s ljubavlju koja oprašta i koja se izjeda za čovjekom.  Cilj toga božanskog milosrđa jest u tome, da čovjeka po smrti dovede do izvora – u vječni Božji život, u njegovu slavu, u zajedništvo svih otkupljenih.

Isto tako i Prva poslanica Timoteju koju je napisao apostol naroda sv. Pavao, stavlja nam pred oči "demonstracijski objekt milosrđa" kako bi se izrazio Hans Urs von Balthasar, stavlja nam Pavla kao prvog spašenog grešnika. Bog je progonitelja Pavla doveo do obraćenja pred Damaskom i uzeo ga u svoju službu. Začuđen nad svime time, on je mogao uskliknuti: "Pomilovan sam!"Pavao će na taj način postati uzor za svakog kršćanina. S pomoću Božjom moguć je život koji je ugodan Bogu, koji vodi do pravoga života. Tko to na sebi doživi, taj ne može šutjeti. On to želi i mora naviještati, u riječi i djelovanju kršćanske egzistencije.

Povezanost obaju svetopisamskih tekstova vodi me konačno do čuđenja. Spoznajem, da Bog i na mene misli. Ide prema meni i otvara mi svoje ruke, također me šalje, da po mome pozivu budem istinski svjedok ove opraštajuće ljubavi i da sudjelujem na spašavanju ljudi. Osnovno obraćenje moga života Bog mi je darovao u krštenju. Ono me je spasilo od smrti, oslobodilo od grijeha i posvetilo za život s Bogom u njegovoj Crkvi. Da, ja sam našao milosrđe, i taj krsni dar vrijedi živjeti iz dana u dan i to primjetno. Tako dugo dok se događa slabost našega zemaljskog života, potrebno je ispitivati svoju savjest i spremnost na obraćenje od stranputica grijeha. I ovdje Gospodin čeka na me: u sakramentu pokore, u kojem me želi susresti osobno po službi svećenika, da me izliječi i ojači. Opraštajuća Božja ljubav nema granica. Stoga mu se srce mora otvoriti.

Tamo gdje nam se čini da više nema izlaza i da nam je smrt bliža nego život, može spasiti samo ljubav, Božja ljubav, po kojoj se na koncu otvaraju nove životne mogućnosti.

I na koncu, bilo da mi sebe pronađemo  u starijem ili mlađem sinu, Luka nam kaže: Ljubite se i radujte kao Božji miljenici, a iznad svega, da možemo ponovno živjeti od te ljubavi.

Fra Jozo Župić


*************

 

Jedan te traži!

Mnogi su se uzbudili: Isus ne ide u posjet samo "pristojnim" ljudima, nego i "grešnicima", koji su bili ozloglašeni i omalovažavani. U svakom društvu, u svim vremenima ima takvih razlikovanja i to s dobrim razlogom. Mutni likovi, mafijaški krugovi ili jednostavno "društvo na koje se gleda prijekim pogledom": nikakvo čude da takvo društvo izbjegavaju "pobožni". Je li Isus svjestan u kakvo je "loše društvo" krenuo?

Tako su to vidjeli farizeji njegova vremena. Podsjetimo se: ovi nisu bili loši ljudi, premda ih se danas smatra kao skup licemjera i dvoličnjaka. Oni su bili pobožni, ozbiljno su držali do vjere i pokušavali su nju živjeti. Za svoju religiju prinosili su mnoge žrtve, i često su zbog toga bili siromašni. Carinici nisu poznavali te skrupule i bili su stoga povremeno sasvim bogati. I upravo se s takvim ljudima bavio Isus. Zašto se Isus bavio s takvim "nepristojnim" ljudima? Odgovor daju obje parabole. Odgovor je jasan: za Boga nitko nije bezvrijedan, također ni "izgubljena ovca", niti jeftini novac. Kod Boga, tako kaže Isus po poredbama, nitko nije otpisan. Bog ne poznaje beznadne slučajeve. On zna za izgubljenu ovcu, ali ne i za predaju. I sam mali novac za njega je vrijedan muke traženja.

To je Isusova poruka: Bog ide prema tebi ako si zalutao. Bog te traži, ako si se izgubio. On neće mirovati dok te ne nađe. Iako si zabludio, Bog ide prema tebi do trnovitog šikarja u koje si se zapleo. Nijedno tlo njemu nije prljavo i prašnjavo da te traži i podigne.

Dva pitanja ostaju kod ovih dviju poredbi. Najprije: Tko je izgubljena ovca, izgubljena drahma? Na koga Isus tu misli? Jesu li samo "loši", "zli", "crne ovce?" Ili se svatko od nas tu može prepoznati?

Crnih ovaca ima u svakom društvu. Također i u Crkvi. Isus njih traži. Ne da bi prikazao njihov krivi put kao nešto bezazleno, nego da ih dovede kući. Isus želi, da se "dobri" srčano raduju, ako se grešnik obrati, kao što zbog toga "u nebu vlada radost". Isus želi, da i mi "grešnici" ne budemo otpisani.

Drugo što leži u poruci: tko od nas može biti siguran da i sam jednom neće doći u zabludu? Svatko se jednom može izgubiti, možda upravo može postati crna ovca. Kako je utješna misao: ako se to meni dogodi (Bože sačuvaj me od toga!), smijem se još uvijek nadati, da Isus ide za mnom, dok me ne nađe i opet me dovede kući. Tako sam ja njemu važan.

Fra Jozo Župić


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1183
Ovaj mjesecOvaj mjesec81988
UkupnoUkupno5080867

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 128 

Administrator

franodoljanin@gmail.com