Husina jama: Euharistijsko slavlje za sve žrtve ubijene i bačene u Husinu jamu

U organizaciji franjevačkog samostana i župe Gospe Sinjske u subotu, 7. rujna 2013. godine, euharistijsko slavlje u 11.00 sati kod Husine jame na Kamešnici za sve nevine žrtve fašističkog i komunističkog terora, koje su ubijene i bačene u jamu tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća, predvodio je mons. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup, a u koncelebraciji je sudjelovalo 29 svećenika. Mješoviti zbor iz više župa cetinske krajine pjevao je za vrijeme svete mise pod ravnanjem s. Vjere Gulić.


Na početku slavlja dr. fra Božo Norac Kljajo, pokretač i glavni organizator, upoznao je sve hodočasnike o broju žrtava za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća osobito koje se odnose na Husinu jamu i cijelu Cetinsku krajinu, a zatim je mons. Mile Bogović blagoslovio spomenik na kojem piše: „U ovoj jami počivaju hrvatski rodoljubi koje su partizanski zločinci u Druhom svjetskom ratu i poraću bez suda i obrane mučili i u ovu jamu bacili. Hrabrim mučenicima za vjeru i Domovinu ovaj spomenik postaviše rodoljubi cetinskog i livanjskog kraja. Počivali u miru Božjem! 07. rujna 2013.“

U euharistijskom slavlju kod Husine jame sudjelovalo je oko 2000 hodočasnika, među kojima su bili dožupan Luka Brčić, izaslanstvo Grada Sinja predvođeno zamjenicom gradonačelnika Kristinom Križanac i dopredsjednikom Gradskog vijeća Milanom Smoljom, predstavnici Općine Livno, izaslanstvo Grada Trilja koje su predvodili gradonačelnik Ivan Šipić i njegov zamjenik Ivan Žolo, načelnik i donačelnik Otoka Branko Samardžić i Ivica Perković, načelnik Hrvaca Dinko Bošnjak i predsjednik Općinskog Vijeća Ante Prolić, izaslanstvo Viteškog alkarskog društva predvođeno predsjednikom Stipom Jukićem, predstavnici političkih stranaka, udruga proisteklih iz Domovinskog rata i II. svjetskog rata, te potomci nevinih žrtava.

Fra Bože Norac Kljajo na kraju je zahvalio svima koji su na bilo koji način pripomogli u organizaciji ovog slavlja, a na poseban način onima koji su pomogli izgraditi spomenik. Molitvom odrješenja nad Husinom jamom završilo je spomen-slavlje, a vijence su položili izaslanstva Splitsko-dalmatinske županije, gradova Sinja, Trilja i Livna te Općine Otok. Vijence su položili i izaslanstvo VAD-a, sinjskog i livanjskog HDZ-a, članovi Nezavisne liste Mira Bulja, BZ ‘Patriot’, Udruge hrvatskih domobrana, udruga proisteklih iz II. svjetskog rata i Domovinskog rata, te članovi obitelji nevinih žrtava bačenih u ovu jamu.

Fotografije

Povezani žrtvom Kristovom i žrtvama mučenika

Propovijed gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića

Prema biblijskom izvješću, prvi čovjek okrenuo se od Boga i Poslušao Napasnika. Ubrzo nakon toga slijedi opis kako se čovjek okrenuo protiv čovjeka, brat protiv brata, Kain protiv Abela. Ujedno je rečeno da u svijetu nastalom okretanjem od Boga ne biva pošteđen pravednik.

Kakve su onda šanse pravednikove?

1. Pravednik i ne može računati u ovom i ovakvom svijetu da će biti uvijek zaštićen. On će stradavati kao što je stradao Abel. No njegovo stradanje i žrtva nisu beskorisne. Po njima svijet biva spašavan. To se očitovalo po najvećem pravedniku Isusu Kristu. On je prevladao kainovski duh mržnje time što je prihvatio žrtvu i križ a da nimalo nije uzvraćao mržnjom na mržnju. Nije ni u jednom času povjerovao da se mržnjom postiže uspjeh. On je rekao odlučno NE svakoj mržnji prema čovjeku, pa i onome Kainova duha; ali i odlučno DA mržnji prema svakom zlu.

Kršćani se okupljaju oko Kristove žrtve, oko njegova oltara da i oni reknu NE svakoj mržnji prema ljudima, da reknu svoj DA mržnji prema svakom zlu.

Zato skup kraj Kristova žrtvenika ima nešto po čemu se razlikuje od drugih sličnih komemorativnih skupova. Ovdje imaju pravo doći samo oni koji su svjesni da su bez prava na mržnju, smatraju da nemaju pravo na mržnju prema ikome, pa ni prema počiniteljima zločina koji su se nesumnjivo dogodili. Kada u Kristovo ime govorimo – a to je pogotovo onda kada nebeskom Ocu prikazujemo njegovu žrtvu na križu – onda trebamo i svoje osjećaje uskladiti s njegovim. A on ni onda kada je sa svih strana bio okružen mržnjom, nije dopustio da u njegovom srcu nikne i najmanja klica mržnje. On je u sebi uvijek nalazio snage za opraštanje i molitvu za one koji ga muče i progone. „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“

Dok se trudim da i sam u tom duhu praštanja i ljubavi prolazim svijetom, kraj grobova i jama s nevino stradalima, osjećam kako mi noge klecaju, da mi nedostaje snage za takav hod. To je i apostolima bilo najteže shvatiti. I oni su željeli da Bog gromom satare njihove i Kristove neprijatelje, da se život ne izlaže za drugoga nego ga treba sačuvati od drugoga. Tek kad su primili snagu odozgora, spoznali su da „mudrost križa“ i dali da ih ona vodi a ne mudrost ovoga svijeta.

Tu snagu neprestano molim za sebe, tu snagu treba svaki kršćanin neprestano moliti za sebe. Ne smije nikada mrziti ili poticati na mržnju. Na to ga neprestano opominje govor s križa.

Tu nalazite odgovor zašto predstavnici Crkve često ne sudjeluju na skupovima na kojima se govori o stradalima. Često se, naime, na takvim skupovima potiče mržnja prema počiniteljima, da ne govorim kako se uveličavaju žrtve samo da bi se proizvelo veću mržnju. Sjetimo se skupova u Jasenovcu ili Jadovnu!

2. Kad sam slavio svetu misu u Bleiburgu rekao sam da žrtve Bleiburga i Križnog puta želim povezati sa svim hrvatskim žrtvama kojima smo na Udbini podigli hram zahvalnosti - Crkvu hrvatskih mučenika. Ovamo sam došao sa željom da i ovu tragediju naše Sinjske krajine i Husine jame povežem s našim zajedničkim žrtvenikom na Udbini. Vjerujem da će povezanost živih biti jača ako se izgrađuje u duhu ciljeva onih koji su za naše dobro žrtvovali svoje živote.

Kršćane prvih stoljeća povezivale su žrtve mučenika. Kada je neki mučenički završio,mjesna Crkva javljala je drugoj mjesnoj Crkvi taj čin kao svoj trofej. Tako je stvoreno zajedništvo utemeljeno na mučenicima. Dakako, ti mučenici bili su veliki jer su u ljubavi prema Bogu i braći do kraja svoj život predali. Takva mučenička Crkva bila je jaka i sve se više jačala.

Sve nevine žrtve i njihove patnje zavrjeđuju da i danas budu ugrađivane u naš zajedničku duhovni žrtvenik, da ih cijenimo i poštujemo. Zato smo u duhu poziva Ivana Pavla II. svim narodima da popišu i nasljeduju svoje mučenike pokrenuli projekt CHM na Udbini. Najveću nepravdu čini se nevinim žrtvama kada se njima opravdava i hrani mržnja prema bilo komu, pa i prema mučiteljima.

Mi smo u okviru Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij odlučili popisati sve katolike koji su stradali u Drugom svjetskom ratu i poraću. Neki su već dobar dio posla obradili, kao Ivan Kozlica u knjizi „Krvava Cetina“. Nadamo se da će takvih knjiga biti za svaki naš kraj. Posebno pozivamo sve vjernike da sačuvaju i predaju župniku svjedočanstva o vjerničkom umiranju naših žrtava. Imamo već dosta pisama koje su dostavljene javnosti prije nego su žrtve ubijene i vidimo u mnogima predanost u ruke Božje, poput Krista koji je s križa vapio: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ Iz onoga što nam je poznato. možemo zaključiti da su takvi mučenički glasovi odjekivali u brojnim našim stradalnicima. Takvih osjećaju bilo je u mnogima koji su mučke ubijeni i bačeni u Husinu jamu. Zato možemo reći da se nalazimo ovdje na grobovima naših mučenika.

3. U svijetu gdje ima mržnje, osvete, neprijateljstva, nasilja, bahatosti - Kainova duha -, sasvim je „normalno“ da stradavaju i oni koji su pravedni poput Abela. Ne stradavaju zato jer žele biti žrtve, nego zato jer zloća uvijek traži kako ukloniti pravednika; ona ima „urođenu“ potrebu da drugoga optužuje, ponižava, kleveće. Zloća neprestano traži sebi žrtve. Kada bi pravednik odstupio od svoga puta dobrote, kada bi se suobličio s tim svijetom zloće, ne bi više smetao zloći i ne bi ona osjećala potrebu da ga ukloni. Zloća je uvijek na crti Kainova hoda koji „skoči na svoga brata Abela te ga ubi“ (Post 4, 8); makar i ne došlo svaki put do takve završnice. Zloća ne žrtvuje nikome, nego je spremna žrtvovati i najvećeg pravednika. Zato se okomila na Isusa.

Isusov „poraz“ bio je pobjednički jer Bog koji je ljubav ne može prihvatiti sud po kojem se čistu dobrotu proglasi čistom zloćom („Među zlikovce bi ubrojen“ – Lk 22, 37). Kristova žrtva bio je čisti prinos, kako je gore rečeno. Zato je ona za sve nas simbol svake žrtve i svakog žrtvovanja, a Kristov odnos prema mučiteljima norma za sve one koji u Njega vjeruju. Svi oni koji su tim duhom zadojeni ugradili su sebe poput Krista u život ovoga svijeta, to su prave veličine. Mučenici su graditelji Crkve. „Sanguis martyrum – semen christianorum!“ (Krv mučenika je sjeme kršćanstva). To uvjerenje Crkva želi prenositi od koljeno do koljena do kraja svijeta i vijeka.

4. Cijeli taj put Kristove ljubavi najjasnije izražava Kristov križ. Zato ga stavljamo na sebe, u znaku križa smo kršteni i primili druge sakramente. Na našem grobu također bit će križ, ne kao znak poraza nego kao znak pobjede života nad smrću u mama – po Kristovu križu.

Ove godine daje nam se na razmišljanje još jedan križ. Naime, obilježavamo 1700. obljetnicu kako je car Konstantin (313.) dao Crkvi slobodu i na taj način zaključio rimsku eru mučenika. No, nije Caru Nebo poručilo da je pobjeda u sili i moći, nego u križu. Križ nije ovdje samo znak nego program i put za cijelu Crkvu i za svakog kršćanina. Konstantin je shvatio da oni koji su lako opraštali neprijateljima nisu opasnost za carstvo, nego su zdravo tkivo koje carstvu osigurava sigurnije temelje.

O, vi sveti mučenici,  koji su završili svoj put s imenom Isusa Krista u srcu i na ustima, molite za nas i za naš narod da ostane vjeran pobjedničkom programu Križa Kristova. Amen!


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1290
Ovaj mjesecOvaj mjesec48435
UkupnoUkupno5495981

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 111 

Administrator

franodoljanin@gmail.com