Sinj: Propovijed mons. Marina Barišića

Mons. Marin Barišić

Nadbiskup metropolit splitsko-makarski

Homilija

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Euharistijsko slavlje – Sinj, 15. kolovoza 2013.

Liturgijska čitanja: Otk 11, 19a; 12, 1-6a.10ab; 1 Kor 15, 20-27a; Lk 1, 39-56

1. „Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.“ (Lk 1, 44). Kad je Marija pokucala na vrata Elizabetina doma, Elizabeta se iznenadila i obradovala. Marija dolazi bez poziva jer je Elizabeti potrebna pomoć. Braćo i sestre, često smo i mi u potrebi, ali nerijetko prepušteni sami sebi,  zaboravljeni ne samo od poznanika, susjeda, nego i od onih najbližih, rodbine, pa čak i svojih u obitelji. I drugi pored nas znaju ostati sami u svojoj potrebi. Reklo bi se: vrijeme je tako. Zahvaća nas mentalitet u kojemu se sve rjeđe kuca na vrata bližnjih, a još manje ide u pohode potrebnima. Ako se to i dogodi, obično kucamo radi sebe i svojih potreba. U opasnosti smo da postanemo zatvoreni, sebični i proračunati, izolirani pojedinci, a sve manje osobe sa sviješću pripadnosti zajednici. U takvom mentalitetu gubi se kultura zajedništva, solidarnosti, suživota, dara i darovanosti.

2. Poremećeni odnosi rađaju strah, nepovjerenje, samoobranu kroz vlastite interese. Bližnji nam postaje sredstvo za naše potrebe. Teško drugoga uvažavamo i prihvaćamo kao cjelovitu osobu, no, rado se poslužimo bližnjim, ovisno o tome tko je i što je, što nam od njega ili od nje koristi. Psihološki analitičari upozoravaju na opasnost nezrelosti koja kod tolikih danas ostaje na razini prvih mjeseci malog djeteta. Dijete ne treba majku, nego dio nje, njezine grudi. Neljudski i primitivno je izabrati samo jedan dio osobe koji nam se sviđa ili nam koristi. Vješto upotrebljavamo i tehnička sredstva tako da se osoba i lice svodi na glas i sliku. Ipak, na kraju se čuje: „A kad ćeš doći?“. Uvijek se nađe neki razlog odgode: samo da je malo bliže, samo da prođe ova vrućina, samo da se ima malo više vremena. Ili se pravi račun: ni on meni nije došao kad mi je bilo potrebno; tko će sada moći s njima; neka se sami raduju rođenju; da je smrtni slučaj, to bismo lakše prihvatili. Ponekad je jednostavnije pomoći nekom drugom nego rodbini. Narušeni odnosi u našoj sredini udaljavaju nas i čine slijepima, gluhima, nijemima. Zato iznenadno kucanje na vrata poput Marijina pohoda Elizabetinu domu u našem vremenu postaje još poželjnije i radosnije. Dragi vjernici, u Godini smo vjere koju je otvorio Benedikt XVI. apostolskim pismom upravo s naslovom Vrata vjere. Vrata vjere itekako su povezana s vratima našega srca, s vratima naših domova, s vratima budućnosti našeg naroda i društva. Ovu povezanost koju Marija, učenica i učiteljica vjere živi, Elizabeta odmah prepoznaje. Zato kliče Mariji: „Blago tebi što povjerova.“ (Lk 1, 45).

3. Sami bez drugih ne možemo živjeti ni biti sretni. Isus Krist nas upućuje na bližnjega, ne da nas osiromaši i ponizi, već obogati i usreći. U potrebama drugih On nas poziva i očekuje, prisutan u njima. Ako u svojoj sebičnosti zaobilazimo bližnjega, doista se krećemo lažnim i zavodljivim putem, putem udaljavanja od Boga i od čovjeka, pa i od samih sebe. Još je veća opasnost navike da sve to s vremenom postane čak normalno, ništa neobično, ne samo na polju međuljudskih odnosa, nego i za svoje sebične i pohlepne želje tražimo razlog i opravdanje: jer je to moderno, jer se tako čini. Neprimjetno ono neljudsko postaje prihvatljivo, neprirodno prirodno, nenormalno normalno. S pravom se kao ljudi pitamo: Imamo li još uvijek kriterija po kojima možemo razlikovati zlo i dobro, zid i vrata, smrt i život? Imamo li ih mi kršćani? Mi kršćani jesmo li i koliko smo uključeni u život svog naroda? Ne bismo bili ljudi, a još manje vjernici, kada bismo ostali indiferentni i neutralni prema pojavama i događajima u našem društvu. Krist nas poziva i šalje u našu stvarnost biti sol zemlje i svjetlo svijeta, poštujući i uvažavajući druge i drugačije.

Vjera nas ne ostavlja u prošlosti niti udaljava u budućnost, nego nas vidi prisutne i odgovorne na polju odgoja, kulture, zdravstva, zakonodavstva, politike, gospodarstva. Svojim kršćanskim svjedočenjem ne želimo biti opozicija društvenoj stvarnosti, nego je obogatiti temeljnim ljudskim i evanđeoskim vrjednotama: općeg dobra, dostojanstva čovjeka i obrane života, ne samo na početku i kraju, nego tijekom cijelog hodočasničkog puta ovom zemljom. Međutim, zbog ostatka ideološke prošlosti, kršćani kao da su još uvijek za neke opasna i donekle tolerirana društvena hereza.

4. Kako se danas ovdje ne prisjetiti nedavnog slučaja, štoviše jedne osobe. Ne znam je li među nama ali danas pozdravljam gospođu Jagu Stojak, primalju Opće bolnice „Hrvatski ponos“ u Kninu. Čestitam, gospođo Jago, na ljudskom i kršćanskom ponosu. Jaka si, Jago, jer uza sve poteškoće povezuješ vrata vjere i vrata života. Onaj koji vjeruje da s Kristom uskrslim i Marijinim uznesenjem grobna ploča nije zid, već otvorenost budućnosti, ne može po svojoj savjesti dopustiti da majčina utroba postane grob, a prestane biti vrata života. Dakako, sam naziv i profesija primalje govori nam o primanju na ruke nevinog stvorenja, a ne odbijanje i ubijanje novog života. Zaštitom ljudskoga života dovela je sebe i svoju obitelj u nepovoljan društveni položaj. Kolike će majke i očevi s ovakvim svjedočenjem odustati od smrti svoga djeteta te ljudski, majčinski, roditeljski prihvatiti svoje čedo? Osobna svjedočanstva su jača od svih uvjeravanja i argumenata. Kolike su Jage u odgoju, zakonodavstvu, kulturi i zdravstvu, pa i u strankama sputane u svojoj ljudskosti, ugrožene u savjesti, zarobljene u slobodi? Toliki će vam iskreno reći: „Znate, ja se s time nikako ne slažem. Ja sam posve drugačijeg mišljenja. Ali isto sam digao ruku. Morao sam. Znate koje bi bile posljedice za mene. Moram kuću dovršiti, kredit otplaćujem.“ Ali Jaga je prihvatili posljedice. Nažalost, tako ono što nije naše, ono što nije istina, ono tuđe, strano, ideološko nameće se i pobjeđuje. Koliko smo još daleko od slobode i demokracije!

5. Braćo i sestre, kakav život i budućnost gradimo ako nam vrata vjere i života ostanu međusobno udaljena, zatvorena, ako postanu zidovi? Potrebno je odgovorno i savjesno graditi budućnost solidarnosti i dijaloga, u povezanosti razuma i vjere, u otvorenosti razuma i u cjelovitom pogledu na život. Nužno je osobno i zajedno, u iskustvu kriterija ljudske mudrosti i u svjetlu vjere, s poštovanjem i uvažavanjem drugoga, tražiti vrata života, kako bismo izbjegli zid budućnosti. Valja nam podržati, zaštiti, promovirati brak i obitelj, moralno i duhovno, materijalno i zakonodavno, kako bi nam se matice rođenih–krštenih-vjenčanih više otvarale životu i blagoslovljenom zajedništvu. Dobro smo svjesni da se osobni izazovi i društveni problemi sve više nameću, ali uza sve poštovanje i uvažavanje, toleranciju i skrb za svakog čovjeka bez razlike, nije razborito tražiti vrata na kojima nema ni život ni budućnosti. Nije sve za prodaju. Poglavito nisu za trgovinu kulturne, duhovne i moralne vrijednosti. Nije dobro praviti parodiju od braka i obitelji. I sama rastava ranjava brak, ali još više društveno zdravlje ranjava rastava kulture od nature. Parodija je šaljivo i nagrđeno oponašanje stvarnosti. Doista je parodija osobu, majku, oca, zamijeniti brojem jedan, dva ili slovom A, B. Djeca bi sama to prepoznala kao svetogrđe i osjetili bi se poniženi zajedno sa svojim roditeljima. U svojoj širini i jasnoći, Četvrta zapovijed Dekaloga zar nas danas ne upozorava: Poštuj brak i obitelj da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji.

U središtu kršćanske vjeri jest događaj Boga koji iz ljubavi prema grješnom čovjeku čovjekom posta. Stoga je kršćanima strana svaka homofobija, strah i prezir čovjeka. Krist, ljubitelj čovjeka, sa svojim čovjekoljubljem, utemeljuje i brani dostojanstvo svake ljudske osobe, bez obzira na naciju, jezik, kulturu, vjeru, spol, subjektivnu orijentaciju. S pravom nas sv. Leon Veliki poziva: „Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo.“ No, moramo priznati da ponekada nismo svjesni svoga dostojanstva, a još manje dostojanstva našeg bližnjega. Ne znam koliko se mogu riječi sv. Ivana Zlatousti uzeti u apsolutnom smislu, ali dobro ih je i danas čuti: „Ne bi bilo nijednog poganina, da smo mi pravi kršćani.“

6. Povezanost vrata vjere i života, put odgovornosti i savjesti vodi nas do solidarnosti i zajedništva, gdje je moguće otvarati ona zatvorena kao i nova radna mjesta, pokrenuti ugašene strojeve i povećati proizvodnju. Solidarnost i zajedništvo znat će u poteškoćama i krizama potražiti vrata bližnjega u potrebi. Samo tako, na radost svih nas i naših mladih, omogućit ćemo im da u Domovini rade, dom grade i nalaze vrata suživota i budućnosti naše. Mlade ne smijemo ostaviti na periferiji društva jer oni su središte naše budućnosti, poručuje nam iz Rio de Janeira papa Franjo.

7. Majku Mariju nazivamo Vrata nebeska jer je po njoj u našu stvarnost ušao Onaj koji je Put, Istina i Život. U vjeri Crkve po krštenju, pošli smo tim putem istine i života. Postali smo dionici Kristova križa i uskrsnuća. Od sada i naš je život skriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3, 3). Po vjeri smo uključeni u dijalog ljubavi Oca i Sina. Vjera je osobni ali ne osamljeni čin. Nitko sam sebi nije dao vjere, kao što nitko sam sebi nije dao život. Život i vjeru primamo od drugoga i drugima ih predajemo. Bog ne želi biti samo na periferiji našeg života i na granicama naših mogućnosti, već želi biti stožer našega smisla, naših patnji i nadanja života. Vjera nam daje snagu i zamah da usmjereni prema Kristu, stožeru naše vjere i života, možemo nadvladati zapreke i odgovoriti na zov Njegove ljubavi. Vjera ljubavlju djelotvorna stvara odnose u kojima je osoba iznad stvari, potrebe drugih ispred profita, pomirenje ispred osvete, zajedništvo ispred sebičnosti.

Stožer ste i vi, oče i majko, mali stožer, ali važan u životnoj igri i odgoju svoje djece. Bez vas, vašega ljudskog i kršćanskog svjedočenja, oni gube svoje središte, uporište, usmjerenje. Dakako, svi se gubimo ako nam Bog, početak i smisao našega života, Stožer svega stvorenoga, postane suvišan, opasan, staromodan i nazadan. Na svoj način, stožer nam je i bližnji u potrebi, jer ni ja ne mogu biti sretan ako drugi pati.

8. Braćo i sestre, Benedikt XVI. kao i danas papa Franjo pozivaju nas da u zajedništvu vjere i života otkrivamo ljepotu, bogatstvo, radost i snagu vjere ljubavlju djelotvorne. Traži to naše dostojanstvo sinova i kćeriju Božjih! Traži to i naš bližnji. Povrh svega naš Bog to zaslužuje! On jedini zaslužuje naše potpuno predanje, cjelovitu ljubav, trajno povjerenje.

9. Majko Marijo, Vrata nebeska, uznesena na nebo, vezu neba i zemlje! Evo nas danas k tebi. Kucamo na vrata tvog doma u svetištu Gospe Sinjske. Ohrabri nas, Majko, u našim poteškoćama i strahovima, u nadi i solidarnosti s bližnjima. Gospe Sinjska, Majko naša, učenice i učiteljice vjere, budi s nama i u ovom zahtjevnom vremenu našega naroda i Domovine. Uči nas povezivati vrata vjere i vrata života, kako bismo svi mi tvoji hodočasnici nakon ovoga zemaljskog puta, prispjeli u istu nebesku slavu tvoga uznesenja.

O, Marijo, zvijezdo naša jutarnja, vrata naša nebeska, zagovornice i kraljice Hrvata, naša majko, naša zoro zlata, odanih ti srca primi dar, primi čiste ljubavi nam žar. Amen.

 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1602
Ovaj mjesecOvaj mjesec49008
UkupnoUkupno5277219

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 110 

Administrator

franodoljanin@gmail.com