10. nedjelja kroz godinu (C)

Glas iz smrti

(Lk 7,11-17)

Na djeci možemo promatrati kako im je važno, da su viđeni. Ovdje se ne misli na kontrolirajuće gledanje. Pred njim se oni skrivaju. Oni se boje disciplinirajućeg  oka  koje sve vidi. Ali oni traže, da budu viđeni s onim, kako im ide, s onim što im je uspjelo, s onim što su otkrili. Osobito im je važno da su viđeni, ako su u opasnosti. Ono što ih boli, to moraju pokazati. Ako vide da majka ili otac s njima suosjećaju to je već dobro. Bitna  čežnja, da se ne ostane sam, nego da se pokaže ljudima što nas raduje, a što nas žalosti, da se možemo nekome povjeriti, prisutna je  i kod nas odraslih. Od pomoći je,  da ljudi sudjelujući vide, što nas pokreće.

Nakon uvoda u scenu evanđelja počinje istinska pripovijest s rečenicom:"Kad je Gospodin ugleda, sažali se nad njom." Tako je nastalo zajedništvo između tugujuće udovice i Isusa. Njezina bol postala je njegova bol. Mi češće čitamo u Lukinom evanđelju o jednom viđenju, koje pokreće na sućut. Sjetimo se priče o milosrdnom Samarijancu. Dok dvojica koji dolaze od hramske službe i mimoilaze čovjeka koji je upao među razbojnike i koji ga svukoše i izraniše ostavivši ga polumrtva, o Samarijancu se priča: "Vidje ga i sažali se." I on je pomogao. Tako slušamo od Isusa. Žalost udovice koju je Isus vidio, zahvatila ga je tako, da ju nije zaobišao, nego je djelovao.

Slično čitamo u Bibliji, u njenoj vrlo važnoj pripovijetci o oslobođenju Izraelaca iz egipatskog ropstva. Bog najavljuje Mojsiju svoje djelovanje slijedećim rečenicama: "Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko."
To je bilo osnovno za vjeru Izraelaca u Boga: Bog je onaj koji vidi. Ne ostaje pred njim nevolja koju on ne vidi. Zato se u psalmima često moli, da Bog pogleda kako je s onim koji moli. Molitva se može opisati kao svjesni život pred Bogom koji nas vidi  i sebe povjeravamo njegovom viđenju. U Isusu je taj Bog koji vidi  i suosjeća još drukčije sišao nego kod oslobođenja svoga naroda iz ropstva. On je postao jedan od nas. U Isusu se Bog pokazuje, tko je on za nas ljude i kakav želi biti. Isus na više načina pokazuje Božje viđenje. On pokazuje kako Otac ne živi ravnodušno u visinama. On pokazuje sućut u srcu svoga Oca. Isus je to utjelovljeno Božje viđenje i Božja sućut sa svim ljudima u nevolji. Rečenica: "Kad je Isus vidio ženu, sažali se nad njom", označava nam sliku Boga – Božju sliku u Isusu. Povjeriti se tom Božjem viđenju , viđenju  Oca, može se živjeti i pomagati na način kao što se pomaže djeci, koja su viđena od svojih roditelja.

Isus ne pokazuje samo Božje viđenje. On pokazuje Boga, svoga Oca, u svome djelovanju. Čuli smo: "Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše."  Sućut pokreće Gospodina. On jasno prekida hod prema grobu. Nosioci su sigurno bili napeti što će se sada dogoditi. I on reče: "Mladiću, kažem ti, ustani!" To je krajnje jedinstveno: zapovijediti mrtvacu da ustane. Kada je u pitanju smrt,  život jednoga čovjeka bio je tada povezan s predodžbom, da se on srušio u moćno carstvo smrti. Nijedan čovjek ne može pozvati mrtvaca iz toga moćnog carstva smrti. Isusova zapovijed sluša se i u carstvu smrti i ima snagu ponovno dozvati u život. Mrtvac je oslovljen: "mladić". On treba ustati, kao što se ustaje izjutra, da živi dalje. Smrt nije više njegov gospodar, kojemu je pripadao. S Isusovim glasom zove ga Gospodar, čija je životna moć jača od smrti.

Čuli smo reakcije onih koji su ga okruživali: "Sve obuze strah". Oni su bili svjedoci kako je u borbi za vlast između života i smrti, smrt morala vratiti svoj plijen. To se dogodilo gnusno. Prva reakcija na to bio je strah. Tada su ljudi razumjeli, što je ta pobjeda života nad smrću značila za njih, i rekli su: "Pohodi Bog narod svoj!" Kako su ljudi došli do tog shvaćanja? Isus se zauzeo za ožalošćenu udovicu, i sada su svi bili od toga potreseni, dirnuti. Razumjeli su, da Isus u onome, kako se zauzeo za udovicu, želi kazati nešto o Bogu, koji je Bog sviju. Dopustimo da se također može kazati: "Mi ne pripadamo smrti; mi pripadamo našemu Bogu, a taj je Bog,  Bog života." To je propovijedao Isus, dok je pozivao mladića iz smrti i predao ga njegovoj majci.

Svake nedjelje slavimo pripadnost Bogu života.  Potvrđujemo da nas naš Bog ne vidi samo s našim radostima i nevoljama, nego slavimo Isusovu moćnu riječ nad smrću. Isusova zapovijed, koja je dozvala mladića iz moći smrti, zasjala je i nama, kako Božja sućut želi djelovati s nama ljudima. Bog želi i odgovorit će na zahtjev svojih ljudi za životom i radošću. To je započelo u uskrsnuću Raspetoga. U njemu nam je zasjalo, da smrt, koja u svojim mnogostrukim oblicima nanosi tako puno boli, nema posljednju moć. Božja sućut je jača. To je nada u kojoj smijemo živjeti i koju mi slavimo u našoj zahvali. U našoj Euharistiji.

Fra Jozo Župić

 

***************

 

Pun samilosti

Dvije grupe ljudi susreću jedna drugu. Jedno veliko mnoštvo na čijem je čelu Isus. Ide prema gradskim vratima Naina, a iza njega najuži pratioci kao i silan svijet. Druga grupa ljudi kreće se u tom trenutku kroz gradska vrata i izlazi iz grada. Mnogi ljudi i na čelu nosioci s mrtvacem, koji je tada prema običaju ležao otkriven na nosiljci: jedan mladić. Iza ide zaplakana majka. Udovica, čijeg sina jedinca nose na grob, a s njime nose i svu njezinu nadu, njezinu sigurnost, njezino zbrinjavanje u starosti ( u jednom svijetu, u kojem nije bilo bolesničkog osiguranja i nikakve starosne penzije).

Nevolja te udovice i danas je u mnogim dijelovima svijeta žalosna stvarnost. Utješno je da ljudi nisu ostavili siromašnu udovicu samu, nego su s njom tugovali i imali sućuti za nju. Kako često kod nas ljudi moraju osamljeni ići za lijesom svoga dragog pokojnika, jer nitko ne tuguje i ne sudjeluje u boli onoga koji je ostao u tuzi. U siromašnim zemljama manje su sami.

Kad je Isus vidio udovicu "sažali se nad njom i reče joj: Ne plači!" Kako to možemo ispravno shvatiti? U grčkom originalnom tekstu Novoga zavjeta ta riječ znači: "Do u nutrinu biti potresen", da,  sasvim doslovno: "do u utrobu biti zahvaćen." Radi se dakle o dubokom sudjelovanju, saučešću u boli drugoga. U hebrejskom je to još jače istaknuto. Sućut, samilost, to će biti izraženo s riječju "majčino krilo". Kao što majka suosjeća s boli svoga djeteta, takva je Isusova samilost s nevoljom ove siromašne udovice.

U Evanđelju se često govori o Isusovoj sućuti. I očigledno su to mnogi ljudi tada osjetili kod Isusa: On je netko, koji potpuno sudjeluje u boli drugih, s njima osjeća, ne okreće pogled od njih. I ta Isusova samilost je jedna snaga koja mijenja. To nije bespomoćno gledanje, jeftino tješenje.

Isus ide prema nosilima. Povorka s mrtvacem zastaje. On progovara, mladić se budi i on ga dade njegovoj majci. To nije jedino oživljavanje mrtvaca. Još su najmanje dva spomenuta u evanđeljima: Jairova kćerkica i Isusov prijatelj Lazar. Slična čuda su i tijekom svih stoljeća Crkvene povijesti predajom sačuvana.

Sada se dakako može i prigovoriti: mnogi tragični smrtni slučajevi, gdje majke gorko plaču, ili djeca za majkama. Gdje ostaje Isusova samilost? Odgovor nije jednostavan. Ali ga ima. Isusova samilost ne želi ostati sama. On nam je želi dalje dati. Ona treba biti živa u našim srcima. Gdje je živa prava sućut, istinsko sudjelovanje, tu se uprisutnjuje Isusova samilost u našem svijetu. On kao uzor uči nas pravoj sućuti, a njegov duh, Sveti Duh, stavljen nam je u srce, da možemo i sami živjeti i darivati.

Fra Jozo Župić


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas229
Ovaj mjesecOvaj mjesec76140
UkupnoUkupno4909861

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 111 

Administrator

franodoljanin@gmail.com