Tijelovo

"Bez euharistije nedjeljom ne možemo živjeti" (1 Kor 11,23-26)

Nema pristupa tajni euharistije bez sjećanja na Posljednju Isusovu večeru. Apostol Pavao izvještava o tome u prvoj poslanici Korinćanima. Njegov izvještaj je "liturgijski" tekst, koji kaže: postoji liturgija večere, kako ju je zatekao i svojoj zajednici dalje predao. Tekst se osvrće na Isusovu smrt i uskrsnuće: "Gospodin" Isus je pošao u smrt, sada je kod Boga uzvišeni Gospodin (usp. 1 Kor 11,23). "Biti predan" (usp. 1 Kor 11,23) ne misli se samo na Judinu izdaju. Misli se na cjelovito predanje u smrti. Isus nije samo žrtva ljudske zloće. Pasiv nagovještava, da se u njegovoj smrti ispunja volja Božja. Božja volja, koja ostaje često puta tamna i zagonetna za nas ljude. Isus dobrovoljno predaje svoj život u smrt. Njegova smrt je posljednja dosljednost njegova potpunog predanja Božjoj volji i ljudima.
Isus kod gozbe uzima krušnu pogaču ili lepinju kao židovski kućedomaćin, nad njom izgovara blagoslov, lomi je na komade i dijeli sustolnicima. Isto tako je učinio s čašom vina. Ali, on daje ovim simboličkim radnjama sasvim novi smisao. Kod lomljenja kruha dodaje riječ: "Ovo je tijelo moje – za vas" (1 Kor 11,24) i kod čaše s vinom: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi" (1 Kor 11,25). "Tijelo" i "krv" su u biblijskom govornom području oznake za čitavog čovjeka sa svim njegovim aspektima. Sam Isus je taj koji se daruje u kruhu i vinu. Njegovo predanje u smrt na Posljednjoj večeri biva sadašnje i živo. Slavljenici postaju Isusovi sustolnici, kojima se on sam daruje.

Isus na kraju gozbe traži od svojih učenika, da to slavlje izvrše njemu na spomen: "Ovo činite meni na spomen" (1 Kor 11,24). Možda su se učenici pitali obzirom na Isusovu smrtnu opasnost, kako zajednica treba s njime ići dalje. Sad su iskusili, da oni slave njegov spomen, da je on među njima prisutan.

Kršćani od početka ostaju vjerni Isusovu nalogu. Okupljaju se prije svega prvi dan u tjednu, u nedjelju, lomeći kruh. Oni ostaju vjerni Isusovu nalogu i tada, kad su zbog njega bili grozno proganjani i ubijani. Dioklecijan je bio posljednji rimski car, koji je kršćane grozno i brutalno progonio. Zabranio im je pod smrtnu kaznu, da kod sebe posjeduju Sveto pismo, da se nedjeljom okupljaju na slavlje euharistije i da grade prostore za svoja okupljanja. Iznenađenje je bila grupa od 49 članova koju je okupio svećenik Saturnius iz mjesta Abitine u današnjem Tunisu. Oni su se nedjeljom okupljali na euharistiju usprkos carskoj zabrani. Svi su uhvaćeni i odvedeni u Kartagu. Jedan od kršćana imenom Emeritus hrabro je ispovijedio potrebu euharistije pred prokonzulom i oni su se odlučili za mučenje i smrtnu kaznu usprkos prijetnjama izjavivši: "Sine dominico non possumus". U prijevodu bi značilo: "Mi ne možemo živjeti, ako se nedjeljom ne okupljamo na slavlje euharistije." Mogli bismo slobodno nadodati:  nama bi nedostajalo snage, i bili bismo u opasnosti podleći u dnevnim poteškoćama.

Papa u miru Benedikt XVI. u jednoj svojoj propovijedi koju je izrekao 2005. godine na euharistijskom kongresu u Italiji govorio je o značenju te izjave za današnje kršćane.  Između ostalog je kazao: "Također mi kršćani 21. stoljeća moramo promišljati o iskustvu mučenika iz Abitene. I za nas nije lako živjeti kao kršćani. Duhovno promatrano živimo u jednom svijetu, koji je obilježen neobuzdanim konsumizmom, religioznim indiferentizmom i sekularizmom, koji ostaje zatvoren naspram svakoj transcedenciji. Jedan takav svijet može izgledati kao pustinja, koji nije manje tvrd nego je "velika i strahom ispunjena strašna pustinja" (Pnz 8,15), kroz koju su Izraelci išli četrdeset godina, nakon što su izišli iz Egipta.  Bog im je došao u pomoć u njihovoj nevolji u ovoj pustinji s darom mane. Također i mi trebamo taj kruh, da bismo bili spremni za muke i iscrpljivost toga putovanja. Nedjelja – ona je dan Gospodnji – velika je prigoda, da od njega, Gospodara života, crpimo snagu. Nedjeljna zapovijed nije dakle samo neka izvanjska naložena obveza. Sudjelovati na nedjeljnom misnom slavlju i hraniti se euharistijskim kruhom, za kršćane je potreba koja im daje  potrebnu snagu, da bi išli dalje putom koji je pred njima."

Vidjeli smo: apostol Pavao predaje na kraju čitanja ponovljenu Isusovu zapovijed kod Posljednje večere: "Ovo činite meni na spomen." Kršćani su ostali vjerni tom Isusovom nalogu do danas, također i tada kad su morali trpjeti mučenja, tamnice, pa i samu smrt. To pokazuje primjer 49 mučenika iz Abitene, iz prve Crkve.  Papa Benedikt je pojasnio zašto je euharistijsko slavlje također i nama danas značajno i potrebno: "Bez nedjelje i euharistije mi ne možemo živjeti" – to ispovijedmo danas na svetkovinu Tijelova ili svake nedjelje.

Fra Jozo Župić

***********

 

Zahtjevna svetkovina

Ima jedna poučna zgoda iz života brazilskog biskupa Dom Heldera Camare. Godine 1955. bio je zadužen da organizira svjetski euharistijski kongres u Rio de Janeiro. Kao dobar domaćin i vješt organizator nije štedio ni vremena ni novca da sve bude besprijekorno i raskošno pripremljeno. Duboko je bio uvjeren da ne treba škrtariti kad je riječ o tome da se istakne tako bitan aspekt kršćanske vjere kao što je euharistijsko štovanje Isusa u prilikama kruha i vina. Na kongresu je bio nazočan i ostarjeli kardinal Gerlier iz Lyona.

Po završetku kongresa kardinal je pozvao dom Heldera k sebi na razgovor. I tada mu je nešto rekao što ga je pogodilo kao grom iz vedra neba!“Moj brate, Dom Heldere, zbog čega niste upregnuli Vaš veliki organizacijski talent u službu siromašnima? Vi biste morali znati da je Rio de Janeiro jedan od najljepših gradova na svijetu, ali je također i grad u kojemu postoji najužasnije siromaštvo. Imao sam prilike vidjeti četvrti u kojima mnogi ljudi žive u krajnjoj bijedi i to je uvrjeda Stvoritelju…”. Helder Camara pripovijeda da je taj susret za njega bio veliko otriježnjenje i osobno obraćenje. Otada se potpuno i dosljedno stavio u službu siromašnih i bio glas onih kojima je glas bio oduzet.

Postoji glasoviti odlomak iz propovjedi Ivana Zlatoustog u kojemu on kaže: “Hoćeš li častiti Tijelo Kristovo? Tada nemoj previdjeti da je to tijelo golo. Ne časti Gospodina u Crkvi sa svojim svilenim odjećama, dok ga izvan Crkve ne zapažaš, gdje zbog hladnoće i golotinje trpi... Što koristi, ako je stol Gospodnji prenatrpan zlatnim kaležima, dok On sam zbog gladi propada? Najprije nahrani Njega koji gladuje; a zatim ukrasi stol Gospodnji od onoga što preostane.”

Ako iskrena srca razmislimo o njegovim riječima, mora se priznati da je u pravu. Slično upozorenje nalazimo i u Jakovljevoj poslanici. U euharistijskom slavlju susrećemo Isusa. Isusa, međutim, susrećemo isto tako u svakom čovjeku koji nas treba. U ljudima kojima su uskraćena temeljna ljudska prava. Susret s Isusom u euharistiji želi nam otvoriti oči za nazočnost Božju u svakom čovjeku. Čovjek je prvi i najveći sakrament, znak Božje nazočnosti na zemlji. Prije svih sedam svetih sakramenata, Bog se po utjelovljenju izričito poistovjetio sa svakim čovjekom: “Bijah gladan i nahranili ste me…” (usp. Mt 25, 34ss).

Tijelovska procesija nije neki muzej za razgledavanje starina. Kršćansko bogoslužje nije ‹zaštićeni prirodni park›. Ono se događa posred svakidašnjeg života. Tijelovska procesija potiče da ‘prepoznamo Krista’ ne samo u Presvetom Oltarskom Sakramentu, već na licu brata čovjeka. Isus pripovijeda o Božjoj ljudskosti, o solidarnom Bogu koji je uvijek na strani patnika, blizu svima onima koji su pogođeni zlom ili progonjeni zbog pravednosti. ‘Dajte im vi jesti!’ – tako Isus jednom reče zbunjenim učenicima. Ako znaš da je netko osamljen, posjeti ga!Ako znaš da netko tuguje ili se nalazi u dubokoj depresiji: Pođi k njemu!

Daruj komadića svoga vremena!Ne živi samo za sebe!‘Dajte im vi jesti’ – to je Isusov nalog učenicima! “Caritas, briga za druge, nije neko drugo područje kršćanstva pored bogoštovlja, nego je ukorijenjena u njemu i pripada mu. Horizontala i vertikala su u euharistiji, u ‘lomljenju kruha’, nerazdvojno povezani.” (Benedikt XVI., Isus iz Nazareta II., str. 129.)

Fra Anđelko Domazet


* * * * * *


On je tu

Tijelovo. Slavimo komadić kruha noseći ga u zlatnoj monstranci ulicama gradova i sela, uz pratnju glazbe, cvijeća, narodnih nošnja, zastava, pjesama i molitava. Sudjelujemo u tjelovskoj procesiji! I taj komadić kruha, bijela hostija časti se kao "Gospodnje tijelo" tijelo Gospodina našega Isusa Krista.
Ali što mi slavimo? Čemu tjelovske procesije? Mi slavimo osobitu prisutnost. U središtu je mali komad kruha, kojeg prikazujemo kao "Tijelo Gospodinovo". Bog je višestruko prisutan: u stvaranju,  u veličini i ljepoti prirode. On je prisutan u svakom čovjeku, budući smo svi stvoreni na sliku Božju. Isus nas je učio da je na osobit način prisutan u bližnjemu, koji treba moju pomoć: "Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, to ste meni učinili", kaže Isus.

Na čudnovat i svojstven način njegova prisutnost je u sakramentu, u hostiji, u kruhu koji je postao tijelo Gospodinovo. Kad je svećenik izgovorio riječi pretvorbe, kruh je stvarno postao Tijelo Kristovo. "On je tu!" Tim jednostavnim riječima objašnjavao je sveti Arški župnik (1786-1859) ljudima tajnu te prisutnosti: "On je tu" za mene, za nas, za sve ljude. Kada je župnik Arški to govorio, uvijek je gledao na tabernakul, na svetohranište, gdje su se čuvale hostije. Njegovi pogledi, tako kažu mnogi očevidci, odavali su ljubav prema onome koji "je tu", skriven u jednostavnom liku kruha, ali sasvim realan, stvaran i istinit.

Tako je to kod mnogih do danas: u tišini crkve slute, osjećaju i vjeruju u Isusovu prisutnost! To daje snagu i utjehu, unutrašnji mir i novu hrabrost. Župnik Arški promatrao je  uvijek iznova jednoga čovjeka iz njegova malog sela Arsa kod Liona, koji je često dugo klečao u tišini pred svetohraništem ili bi sjedio. Jednom ga je župnik upitao što on tu radi. Odgovor je bio u dijalektu "Je le vise – il me vise (ja gledam njega – on gleda mene)". Tako jednostavno. To je ono što nas pokreće da držimo tjelovsku procesiju: On, Krist, gleda nas. On je kod nas. Skriven a ipak potpuno realan. I mi gledamo njega. U vjeri. Sa srcem. S povjerenjem.

Mnogi misle da mi prisutnost Božju na neki način želimo "zatvoriti". Bog je ipak posvuda! Dobro je i o tome razmisliti. Ali kad je Isus na Posljednjoj večeri to učinio po prvi put, što se odtad  čini na svakoj svetoj misi "njemu na spomen", tu nam je poklonio jedinstvenu prisutnost: "To je moje tijelo, to je moja krv." Odtad su kruh i vino u svakoj misi dar njegove prisutnosti. Danas slavimo i  radosni smo zbog  te prisutnosti.

Fra Jozo Župić


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2039
Ovaj mjesecOvaj mjesec57641
UkupnoUkupno5362178

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 203 

Administrator

franodoljanin@gmail.com