DUHOVI - PEDESETNICA

Svjedoci nade

Mi svakoga dana živimo s tajnom današnje svetkovine, pa i onda kad smo rijetko toga svjesni. Radujemo se kad vidimo kako se u prirodi budi novi život i pred očima nam zasja sva  njezina raskoš. To je Duh koji u njoj bilježi trag Božje ljepote i nama daje da to gledamo. Nas okružuje tajna života – također našega vlastitog života. Možemo udahnuti i izdahnuti, srce nam tuče. Živimo, jer nam ja Bog udahnuo svoga Duha. Imamo udjela u njegovoj sposobnosti da ljubimo. Nijedan čovjek nije potpuno bez unutarnjeg iskustva da ljubi, i u tome živi s tajnom Duha Svetoga. On je onaj koji nam daje okus dobra. On je onaj, koji nas goni na pomirenje. On je onaj, koji nas zove na solidarnost. On je onaj, koji pokreće naše srce u iskustvu lijepoga i puno puta nas i izvan toga savjetuje. Nema nijednog čovjeka koji bilo kada nije bio zahvalan u svome životu. Duh mu je tada dao, da odgovori u svome životu na Božje darove. Vjerojatno sa svim ljudima dijelimo iskustvo, da nam je u žalosti darovana utjeha, koja nam dalje pomaže, ili da nam se u zbunjenosti može otvoriti put, kako bismo učinili slijedeći korak. Uvijek je to bio i jest Božji Duh, koji je djelovao i u nama i na nama. U molitvi nam se daje iskustvo,  u kojem smo svjesni, da stojimo pred tajnom našega života, da pripadamo onome kojemu se molimo "Oče naš". To je Duh, koji nam posvjedočava, da smo uistinu djeca Božja.

Kod svih natuknutih doticaja s tajnom Duha Svetoga u našemu životu ide se za tim, da Bog postaje djelotvoran sa svojom snagom, da nam daruje i obnavlja život, ozdravlja i uspravlja. On je veća snaga od svega onoga što prijeti životu i njegovom uspjehu u ljubavi, i On spašava i pomiruje. Bog je vjeran onomu što je na početku stvorio po Duhu. On želi, da to živi i u njemu postigne dobri cilj. Sve pritiskajuće vijesti, koje iz dana u dan stižu do nas i opterećuju nas, samo su jedna strana stvarnosti. Ljudi ne žive samo nemirno i nisu samo ispunjeni mržnjom jedni protiv drugih, ili hladno prolaze jedan pokraj drugoga, nego je naš svijet ispunjen obostranim sudjelovanjem u traženju za pomirenjem, ispunjen je od djelatnih zahtjeva, da se dijeli sa siromasima, i ispunjen je milosrđem pema slabima i bolesnima. Božji Duh je realna pozitivna moć u našoj povijesti, i on nalazi ljude, po kojima uvijek iznova može djelovati pomirenje, oslobođenje i obnova.

Mi kršćani slavimo tu jasnu istinu kao puninu uskrsne tajne. Sjećamo se, kako su ljudi tada iskusili Isusa kao mjesto, na kojemu je Bog pokazao snagu svoga Duha i ozdravljao bolesne, grješnike privodio na novi put, okupljao ljude kao braću i sestre u jednu novu obitelj svoje djece. Na križu se činilo da je ugašen trag Božjeg svjetla. Ipak se nije proširila rezignacija s križa koja sve guši. Nakon nekog vremena očajavajuće žalosti učenike je iznenada ispunila nova snaga nade. Samo Isusovo uskrsnuće ostaje nam povijesno neshvatljivo. Ono što se povijesno ne da poricati, je promjena obeshrabrenih i prestrašenih učenika u ljude, koji s neodoljivom punomoću daju svjedočanstvo o životu Raspetoga. Uskrsli je ispunio njih Duhom, očitovao im je svoj novi život u slavi kod Oca i darovao im slutnju o tome, koje obećanje je dao njima, svim ljudima i čitavom stvorenju. Puca im pred očima, da Bog ne želi smrt nego život. Grijeh, koji se po riječima današnjeg svetog Ivana Pavla II. može nazvati i "kulturom smrti", izgubio je svoju nadmoć, jer je tu Sin koji nas je  ljubio i zbog nas trpio. Grijeh doduše ostaje osjetan i upravo moćan u svijetu. Ali, pobjeda ne pripada njemu. Moćnija od grijeha je Božja ljubav, i ona je izlivena u srca svih, koji vjeruju Sinu koji je Očeva ljubav i oni dobivaju moć nad grijehom. Na Duhove slavimo, da je uskrsna pobjeda Uskrsloga ušla u našu povijest u daru njegova Duha.

Gdje ljudi više ne vjeruju, oni ne mogu živjeti bez nade, da će biti dobro s njihovim životom. Za ljude je teško, da vlastitom punomoću tvrde, kako je svjetlo jače od tame, da ljubav ima više snage nego hladnoća srca, da pomirenje može nadići mržnju. Na svetkovinu Duhova ljudi su zahvaćeni od Boga, i njegovom punomoću izlaze kao svjedoci i navješćuju, što je on učinio, što on danas želi činiti, i što će on sve dovršiti. Duhovi su svetkovina koja je naložena od Boga i o njegovoj vjernosti nošena od svjedoka kako se na mnogim mjestima danas kaže – pozitivnog mišljenja. Raspeti, koji je nosio sve negativnosti i trpio, šalje iz slave Očeve "snagu sa visine" i oboružava s njom svjedoke, koji oglašavaju njegovu novu blizinu i ljudima govore, da oni smiju i trebaju zazivati iz tame svoga života i stupiti u prostor njegova ozdraviteljskog, obnoviteljskog, oslobađajućeg djelovanja po Duhu. Nije samo služba tada i danas opskrbljena Duhom svjedočenja. O duhovskom okupljanju tada,  slušali smo: "I pokažu im se kao neki ognjeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih". Tu su bili ne samo apostoli i ne samo mušakrci okupljeni. Svaka i svaki od  njih, koji su zajedno čekali na dar Uskrsloga, dobili su dar i nalog, da naviještaju novi život Raspetoga kao početak novoga stvaranja. U njemu se dokazuje Božja vjernost kad su pobijeđeni grijeh i smrt.

Mi smo obdareni ovom punomoću za svjedočanstvo nade u našemu krštenju. Nijedan čovjek nije time zasvagda oboružan. Zato Crkva slavi Duha kao Božji dobri dar s pozivom za njegovim uvijek novim dolaskom. Taj mnogostruki poziv zbija se u slavlju Euharistije, kad molimo za to, da Duh ispuni naše darove i da nam se Isusova ljubav konačno uprisutni. Sudjelovanjem na Tijelu Gospodnjem u euharistijskoj gozbi mi molimo za obnovu njegova Duha. Samo On može nama posvijestiti Božju ljubav, da budemo njom ispunjeni, da naučimo jedni drugima  dijeliti i da  ljudima oko nas možemo opunomoćeno svjedočiti.

Fra Jozo Župić


*****

 

Duhovi – svetkovina Duha Svetoga ( i za mnoge – zahvaljujući Duhovskom ponedjeljku – produženi vikend!) Dao Bog, da prve vijesti nakon Duhova ne budu opet žalosna bilanca saobraćajnih žrtava! O čemu se radi u toj prastaroj svetkovini, koja ima duboke židovske korijene? Njeno ime dolazi iz grčkoga jezika. "Duhovi" dolaze od "pentecoste". Pedeset dana od Uskrsa.

Prvobitno su obje svetkovine bile ukorijenjene u seljački godišnji ciklus. Uskrs je bio svetkovina početka žetve ( koja je u Svetoj zemlji počinjala rano), a Duhovi svetkovina završetka žetve.

Već od najranijih židovskih vremena Uskrs (Pasha) je bila prije svega svetkovina oslobođenja od egipatskoga ropstva. Duhovi, sedam tjedana nakon Uskrsa, slavili su se kao "Tjedna svetkovina", koja je podsjećala na dar deset Božjih zapovijedi na brdu Sinaju.

Isus se želio sasvim svjesno nadovezati na ove svetkovine i njihovo značenje. Njegov put prema križu i uskrsnuću trebao se dogoditi na svetkovinu Pashe. Jer to je bio put oslobođenja iz ropstva grijeha i smrti. Pedeset dana kasnije trebao je  dolazak Duha Svetoga ispuniti srca novom snagom odozgor. Duhovi, Duh Sveti, to znači: Zakon Božji nije više na kamenim pločama, kako je to Mojsije primio na brdu Sinaju, nego je on u našim srcima i ne pokreće nas kao sila izvana, nego kao poticaj iznutra, koji čini dobro.

Sa svetkovinom Duhova pedesetdnevno uskrsno vrijeme ide kraju. Opet počinje "normalno" vrijeme kroz Crkvenu godinu. Upravo k tome trebamo Duha Svetoga. On je unutrašnji "motor", on je izvor snage za život prema volji Božjoj.

Prirodna godišnja doba dobivaju nadnaravni smisao. Što mi slavimo godinu kroz ciklus crkvenih svetkovina, to postaje i osobni godišnji ritam: od Adventa preko Božića, od Korizme preko Uskrsa do Duhova. Što donosi svetkovina Duhova u mome osobnom životnom ciklusu? Prije svega iskustvo nove snage. U vremenima potištenosti, doživljavam uvijek iznova: iznenada pritječe mi energija, polet, nada.

Drugo iskustvo: na Duhove prestrašeni apostoli otvaraju usta, i svi su čuli da "razglašuju velika djela Božja". Pričati o Bogu, govoriti o vjeri, govoriti o onome što smo s vjerom iskusili u našemu životu: tu smo mi Hrvati još bojažljivi i prestrašeni. Hrabrost za to daje Duh Sveti. U pitanju su danas svjedoci vjere. Ljudi, koji razumno mogu govoriti o Božjem djelovanju u njihovom životu.

Fra Jozo Župić

 

 


Dođi Duše Presveti (2)

Premda su u našoj domovini mnogi ljudi kršteni i pripadaju katoličkoj Crkvi, kod mnogih je prisutno jedno veliko neznanje. Ali ne samo kod nas, nego i u drugim europskim zemljama kao što su Njemačka i Austrija. Nedavno je na jednom austrijskom radio programu bilo postavljeno kviz pitanje koje se odnosilo na crkvene svetkovine. Tako je bilo postavljeno pitanje i o Duhovima. Netko je mislio da je to svetkovina preobraženja Kristova. A pravi odgovor je glasio: Duhovi su svetkovina Duha Svetoga.
S tim odgovorom znaju i sami katolici da nije uvijek nešto povezano. Možda se događa nama kao i Ivanovim učenicima u Efezu, koji su na pitanje jesu li već primili Duha Svetoga, odgovorili: "Ta nismo ni čuli da ima Duh Sveti" ( Dj 19,2).

Sada se ipak uvijek iznova molimo izravno Duhu Svetom, iako uvijek ne mislimo na riječi, koje na primjer izgovaramo kod znaka križa: "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga." Bogu samom pripada poklon, hvala i čast. Mi častimo i molimo se jednome Bogu u trima  božanskim osobama: Ocu i Sinu i Duhu Svetom.
Isus Krist je poslao svojim učenicima Duha Svetoga nakon svoga uskrsnuća i uzašašća na nebo, doduše pedeseti dan ("Duhovi") nakon Uskrsa pod silnim vjetrom i u "ognjenim razdijeljenim jezicima". Duh Sveti izlazi od Oca i Sina; on je osobna ljubav između Oca i Sina. Bog sam ni na koji način nije osamljen; taj jedan i jedini Bog živi u trima božanskim osobama u vječnom zajedništvu i ljubavi.

Kada je Duh Sveti darovan učenicima Kristovim a i nama, tada je u Duhu Svetom i Sin prisutan kod nas. Sam Bog želi stanovati u našim srcima, i Duh Sveti je onaj koji nam daruje Božju ljubav, koji nas čini novima u našoj nutrini i preobražava nas. Tako se zovemo djeca Božja i to uistinu jesmo. Duh Sveti je naš nadnaravni životni dah, koji nas oživljava, prožima i potiče na dobro.

Tako moli Augustin: "Diši u meni, Duše Sveti, da mislim sveto. Potiči me Duše Sveti, da činim sveto. Privuci me Duše Sveti, da ljubim sveto. Jačaj me, Duše Sveti, da čuvam sveto. Čuvaj me, Duše Sveti, da sveto nikada više ne izgubim."

On je kao blagi povjetarac, koji nas zahvaća i vodi k dobru. Božji sveti Duh poštuje našu slobodu; on nas poziva i budi naš ugodan okus za dobro. Ako slijedimo njegova nadahnuća i njegove poticaje, bit ćemo uistinu slobodni. Bit ćemo ispunjeni svetom radošću i naći ćemo nove putove jedni za druge u snazi ljubavi. Duh Sveti gradi mostove pomirenja; on pobjeđuje podjele i svađe i daruje jedinstvo djece Božje  u istinskoj vjeri i u ljubavi.

Ako nalazimo u svakidašnjici tako puno kukanja i pesimizma i nezadovoljstva – također u zajednici vjernika, Crkve – tada rješenje problema leži upravo u tome, da se još više otvorimo Duhu Svetom i njegovom djelovanju nego što smo to dosad činili. Posvuda tamo, gdje se daje prostor Božjem duhu da se može razvijati, uselit će se radost, nada i pouzdanje. Sam Bog nam obećava vječnu budućnost u svome kraljevstvu; samo postojeće zlo, tj. grijeh i svaki oblik nepravednosti, ne može trajno opstati u nadolazećem kraljevstvu Božjem.

Ako živimo u Duhu Svetom, tada doduše još živimo u "svijetu", ali mi više nismo "od svijeta". Naš životni zakon je sloboda u Isusu Kristu. Duh Božji oslobodio nas je od okova grijeha i smrti. Mi smo već u krštenju nanovo rođeni u vodi i u Duhu Svetom. U krizmi nam je na osobit način darovan Duh Sveti, da u našem životnom položaju i u našoj životnoj zadaći imamo snagu i hrabrost, sačuvati se u dobru.
Zazovimo svetu Djevicu i Majku Božju Mariju za njezin zagovor kod Boga. Ona je bila ispunjena Duhom Svetim i neka nam ona izmoli od Boga darove Duha Svetoga.

Fra Jozo Župić

 

 


Svetkovina Duhova: Crkva bez vizije?

Nedostatak vizija jedna je od oznaka duha našega vremena. Čak se i ne opaža da ih nema. Suvremeni je čovjek siromašan vizijama. Ako i ima vizije, one su kratkog daha, često bez dubljeg smisla. Čovjek, međutim, treba vizije i snove, utopije na putu u budućnost. Pritom, valja dobro razlikovati: imati viziju ne znači biti sanjar i imati ‘lude ideje’ u glavi, graditi kule u zraku, pobjeći u svijet privida, postati iracionalan i slično. Viziju nisu halucinacije ili fantaziranje. Vizije su slike nade. Mnogi misle da naše vrijeme nije pogodno za takvo nešto. Društvo je usmjereno na učinak, uspjeh, zaradu. Ljudi su pragmatični. Opsjednuti vlastitim računicama u glavi. Narod želi blagostanju i veseli se kupovanju u šoping centrima. Kako u takvom ozračju pokrenuti vizionarske snage? Nedostatak vizija tjera ljude u užurbanost ili dosadu. Bez zajedničkih vizija gase se prijateljstva, bez zajedničkoga cilja bračni odnosi slabe.

Bečki teolog P. M. Zulehner smatra da je jedan od glavnih razloga krize suvremenog kršćanstva slabost pa i gubitak vizija. Vizije imaju veliku snagu – one pružaju orijentaciju, motiviraju i daju životnost, imaju proročku i kritičku moć. Glavni razlog starenja i konačnog nestanka neke zajednice jest nedostatak vizije, shvaćene kao vizije cjeline života – vizije osobnog života, obitelji, zajednice, naroda, društva, čovječanstva.

Kakvu viziju Crkva ima s obzirom na svoju budućnost? Isus Krist svojim riječima i djelima utjelovio je viziju jednog posve novoga svijeta koji je nazvao Božjim kraljevstvom. Od svojih učenika tražio je da slijede tu viziju. Martin Luther King jednom reče: “Ako jedan čovjek sanja, to je samo san. Ako više ljudi sanjaju isti san, to postaje stvarnost.” Svi velikani duha koji su zadužili čovječanstvo nisu dopustili da ih trenutačno stanje svijeta uspava, pasivizira, nisu se prepustili letargiji i izgovoru ‹tu se ne da više ništa učiniti›. Naprotiv, bili su ljudi vizionari, ljudi nade, ljudi koji su budni sanjali i svim silama borili se za bolji svijet. “Tko nema hrabrosti sanjati, nema snage ni djelovati”, veli Helder Camara. Ima jedna zanimljivost iz života sjevernoameričkoga indijanskog plemena Navoja. Naime, kada bi Navoji izrađivali tepih, tada bi potpuno svjesno i namjerno utkali (upleli) na kutu tepiha jednu pogrješku u tkanju. Ta pogrješka u tkanju simbolizirala je mjesto na kojemu Duh ulazi i izlazi iz tepiha. Je li naše tkanje života slično tepihu na kojemu nema mjesta za ‘ulazak Duha’? Plete li Crkva uvijek isti uzorak tepiha na kojemu nema vrata za novost Duha Svetoga? Boji li se vizionara i sanjara?

Suprotnost vjeri nije sumnja, već bojažljivost. Odakle tolika bojažljivost u Crkvi? Na Duhove slušamo nevjerojatan izvještaj o odvažnosti rane Crkve, o oduševljenju koje se nije dalo zaustaviti. Duh Sveti otvara srca, tjera strah. Budi pouzdanje i hrabrost. Učenici otvaraju vrata. Evanđelje kreće u svijet. Davno se sve to dogodilo. Kako bi bilo lijepo kada bismo danas tako nešto doživjeli. Umjesto umornosti, zasićenosti, nepovjerenja, beskrajnih diskusija i straha od novoga. Gdje se izgubilo duhovsko oduševljenje?

Fra Anđelko Domazet

 


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1176
Ovaj mjesecOvaj mjesec81981
UkupnoUkupno5080860

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 104 

Administrator

franodoljanin@gmail.com