Imotski: Održan susret provincijskih odgojnih zavoda

U subotu, 20. travnja 2013., u Imotskom je održan susret provincijskih odgojnih zavoda na kojem su sudjelovali provincijal fra Joško Kodžoman, odgajanici i odgojitelji iz postulature, sjemeništa, novicijata i klerikata. Domaćin susreta je bio odgojni zavod Postulatura i franjevački samostan sv. Franje u Imotskom.

Susret je započeo okupljanjem i osvježenjem u samostanu u 9.30 sati, a zatim je u dvorani bio prikazan kratki film „Imotski – Grad na gori“ (autori Velimir Braco Ćosić i Boško Ćosić) koji je sudionicima susreta približio Imotski i imotsku krajinu.

Fra Kristian Stipanović, gvardijan samostana u Imotskom, pozdravio je o. Provincijala, odgojitelje i odgajanike riječima sv. Franje „Gospodin mi dade braću“ i izrazio radost bratskog druženja i nadu da će ovaj susret biti duhovna okrepa za sve sudionike.

Život i rad u odgojnim zavodima predstavili su Mate Perić (postulatura), Filip Čogelja (sjemenište), fra Marko Đerek (novicijat) i fra Ivan Đuzel (klerikat).

U postulaturi u Imotskom su tri postulanta, a odgojitelji su fra Željko Tolić i fra Zoran Kutleša. U sjemeništu u Sinju ima sedam sjemeništaraca, a odgojitelji su fra Ivan Udovičić, fra Nedjeljko Jukić i fra Stipe Šušnjara. U novicijatu na Visovcu ima devet novaka, a odgojitelji su fra Jure J. Šimunović i fra Stojan Damjanović. U klerikatu u Splitu ima dvadeset bogoslova, a odgojitelji su fra Jure Hrgović, fra Stipe Nimac i fra Marko Babić. Tri bogoslova i odgojitelji iz Zagreba nisu bili prisutni.

Euharistijsko slavlje u crkvi Sv. Franje u 11.00 sati predvodio je provincijal fra Joško Kodžoman koji je u uvodu zahvalio Bogu na ovom daru susreta svih provincijskih odgojnih zavoda uoči nedjelja Dobrog Pastira. Zahvalio je Bogu na svim dobročinstvima koja nam udjeljuje. O. Provincijal je zatim pozvao sve na molitvu za ustrajnost svih prisutnih koji su se odazvali Božjem pozivu i potakao braću da mole za nova duhovna zvanja jer je svaki brat bogatstvo u zajednici.

Za vrijeme euharistijskog slavlja pjevao je zbor postulanata, sjemeništaraca, novaka i bogoslova pod ravnanjem fra Frane Bosnića.


Nakon ručka na programu je bilo razgledavanje samostanske zbirke, zatim dvaju bisera imotske krajine – Crveno i Modro jezero. Izlet po Imotskoj krajini završio je u župi Proložac. Nakon molitve „Klanjamo ti se“ u crkvi Sv. Mihovila u Prološcu, župnik fra Vinko Gudelj pozdravio je o. Provincijala, odgojitelje i odgajanike i izrazio veliko zadovoljstvo i radost dolaska mladih fratara od kojih će neki sigurno biti župnici u toj župi. Domaćini – fra Vinko Gudelj, fra Rafael Begić i s. Filipa Smoljo – pripremili su osvježenje za sve sudionike.

Susret svih provincijskih odgojnih zavoda završio je u Imotskom molitvom desetice krunice i Večernjom za nova duhovna zvanja. O. Provincijal je nakraju zahvalio domaćinima fra Kristianu Stipanoviću, fra Željku Toliću i fra Zoranu Kutleši, postulantima, fra Ivanu Vuletiću i kuharicama. Na poseban način je zahvalio svim dobročiniteljima iz župe koji su doprinijeli da ovaj susret ostane u najljepšem sjećanju. Riječi zahvale izrekao je domaćinima u Prološcu i naglasio kako bi bilo još ljepše da je bilo više vremena za posjet i drugim župama. Toplina srca kojom su dočekani i primljeni, u Imotskom i u Prološcu, vidljiva je u današnjem susretu, rekao je o. Provincijal, uza sve probleme i poteškoće. Potom je zahvalio svim odgojiteljima koji su svojim angažmanom doprinijeli ljepoti ovog slavlja. Izrazio je želju da će se nastaviti održavati ovakvi susreti koji u otvorenosti i jednostavnosti doprinose rastu zajedništva, prihvaćanja jedni drugih i svjedočanstva ljubavi. O. Provincijal je pozvao mladu braću da hrane svoj duhovni poziv i koriste ovo darovano vrijeme za duhovni i intelektualni rast uza sve nesavršenosti s kojima se suočavaju jer ostvarenje Božjeg poziva jest dar Crkvi i narodu. Na kraju je svima zaželio siguran i miran povratak. Susret je završio bratskim pozdravima u 18.00 sati.

Fotografije

 


Propovijed provincijala fra Joška Kodžomana

Draga mlada braćo, sjemeništarci, postulanti, novaci, bogoslovi, poštovana braćo odgojitelji, braćo i sestre u Kristu!

Iskustvo težine životnog puta, na koji nas Isus poziva, pa i odustajanje od namjera da se Isusa slijedi do kraja, vjerno i predano, u Crkvi nikada nije bilo strano. Današnji nam evanđeoski ulomak to i zorno pokazuje, opisujući zbunjenost prvih Isusovih učenika Njegovim tobože čudnim i neshvatljivim naukom. Tragovi ljudskoga straha i bojazni pred izazovom, koji se zove Isus Krist  u dugoj povijesti Crkve uvijek  su bili vidljivi, pa i u samim njezinim početcima, kod ljudi koji su imali privilegij biti i živjeti u neposrednoj Isusovoj blizini. Tu možemo razumjeti značaj Isusovih riječi: „Blago onima koji vjeruju a ne vidješe!“ (Iv 20,29) Mnogi su se, dakle, pojedinci, očarani pojavom Isusa Krista ili nekim vidom njegove osobnosti, od početnih idealista i gorljivih pristaša, preokrenuli u njegove protivnike, pravdajući tako vlastitu nesposobnost da dijele svoj život u ljubavi i požrtvovnosti.

Ali Isus svojim vjernim sljedbenicima, kako vidimo iz današnjeg evanđeoskog odlomka,  iz stava i iz riječi njegovih učenika,  nije namijenio samo teret, muku i jad. On im daje jednako tako i radost života, koja potpuno ispunja čovjeka i daje im naslutiti da izvan Isusa nema sigurnije radosti ni pouzdanije životne mudrosti. Stoga oni najvjerniji učenici i kažu: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Usp. Iv 6, 60-69)

I nama danas, ovdje okupljenima, u prigodi godišnjeg susreta svih članova odgojnih zavoda naše Provincije, Isus želi pružiti utjehu i snagu na našem životnom putu. Želi nas ohrabriti da ne posustanemo u traženju životnog smisla i želi nam pomoći da ostanemo vjerni svom duhovnom pozivu. I nas na momente, kao ljude od krvi i mesa, može preplaviti strah pred velikim životnim iskušenjima, kroz koja prolazimo i izazovima, koji nas očekuju, ali Njegova ljubav i iskustvo blizine, ne dopušta da nas sve to paralizira u našem temeljnom ljudskom opredjeljenju za istinu, za dobro, za pravdu. Tu smo, draga braćo,  kako bismo svoj osobni život ali i život u konkretnom franjevačkom bratstvu, promotrili iz perspektive vjere u Isusa Krista, koja nam je svima dana kao najveći nezasluženi životni dar. U Godini vjere, koju je Crkva po papi Benediktu XVI. svečano proglasila s ciljem najprije njezinog produbljivanja pa onda i  snažnijeg osobnog životnog svjedočenja, želimo zahvaliti prije svega svojim roditeljima, pokojnima i živima, i svim našim dragim duhovnim pratiteljima, koji su nam omogućili da iskoračimo iz uskogrudnog shvaćanja ljudskog života, čiji se ciljevi ostvaruju na zemlji kroz materijalno bogaćenje, karijerizam, tjelesne užitke i tome sl.

U ovom trenutku želimo vjerovati da naš dosadašnji  životni izbor i naše opredjeljenje za Krista i za služenje u njegovoj Crkvi, nije plod slučaja, već logičan odgovor na glas koji dolazi ravno iz našeg srca. A taj nam glas govori da je Bog izvor iz kojeg je potekla rijeka našega života, da smo kao ljudi rođeni iz ljubavi i za ljubav, da svoj životni smisao možemo naći samo u velikoj ljudskoj i kršćanskoj otvorenosti prema poticajima Duha Božjega, koji počiva u nama.

I u vremenu, kakvo je ovo naše, nesklono i čak protivno idealima za koje smo se opredijelili, svaki od nas pojedinačno,  može naći svoj put, uz uvjet da ostane pozoran slušatelj glasa vlastitog srca. Glas pameti, često je glas pragmatika u nama, glas, koji čovjeka poziva da izbjegava sve ono što iziskuje napor i žrtvu a da prihvaća put i logiku ljudskog uzvisivanja.

Usuđujem se reći da bi naš život i pored jasnih znakova unutrašnjeg zova  i svih poticaja Duha, koji nam govori na razne načine, bio puko tapkanje u mraku, bez pozitivnih primjera iz opće crkvene prošlosti ali i naše redovničke sadašnjosti. Upravo su nam apostoli iz današnjeg evanđeoskog odlomka i poznavanje njihova života, najbolji primjeri na putu osobnog rasta u vjeri i vjernosti svome duhovnom pozivu. Drame njihova života i životne perspektive, koje su dijelili, često su usporedive s našim vlastitim životnim iskustvima. Osjećaji straha, nemoći, pomanjkanje oduševljenja  nije ih spriječilo, da uz Božju pomoć, ispišu najznačajnije stranice ljudske povijesti. Pa i u našoj sadašnjosti, tko može zanijekati rad i njegove dobre plodove tolikih naših franjevačkih suvremenika, koje ćemo mi sami ponekad kritizirati i omalovažiti. Čovjek je na njivi Gospodnjoj, tko god on bio i što god radio, samo suradnik milosti Božje. Nitko se zapravo  ne bi smio hvaliti originalnošću svoga rada, jer kao što i reče sv. Pavao: „On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje!“ (Ef 4, 11) U toj sinergiji pozvani smo, draga braćo, tražiti i ostvarivati prepoznatljivi identitet naše franjevačke karizme, koja je takva da ne može ostarjeti. Za njom čezne svako vrijeme i svako društvo. Da Vas podsjetim, živimo u svijetu, u kojem se pobožanstvenjuje ljudsko tijelo, u kojem se materijalističke vrijednosti uzdižu na pijedestal svetoga, a posvećenost životnom cilju za uspjehom i slavom proklamira kao najveća vrijednost.  Stoga sam uvjeren da upravo franjevačka karizma, koja ističe vrline čovjekove skromnosti, jednostavnosti, moralne čednosti, te koja s jednakim žarom propovijeda i nužnost civilizacijskog zaokreta kada je u pitanju naš odnos prema svemu stvorenom, ima što ponuditi suvremenom čovjeku. Za bahatost, umišljenost i samodostatnost nije nam potrebno Božje nadahnuće. Mi se kao ljudi rađamo s urođenim predispozicijama za ostvarenje tih ljudskih „vrlina“. Stoga nas duh izvornog franjevaštva poziva da se sprijateljimo s vlastitim ograničenjima, ona nam ne bi smjela biti prepreka na putu našega služenja  u Crkvi i narodu. Jednako tako, taj isti duh nas potiče da se navikavamo prihvaćati jedni druge, kao pravu braću, sa svim njihovim prednostima i nedostacima kako bismo na taj način mogli svijetu davati primjer prave tolerancije i zdrave snošljivosti, o kojoj se danas na široko govori i piše. Budući da smo se neki već doživotno opredijelili za život u poslušnosti, a neki su na dobrom putu da taj evanđeoski savjet prihvate kao životno načelo, posebno smo pozvani poštivati autoritet. Na nesreću kategorija autoriteta nije na nekoj cijeni. Ni u obitelji, ni u školi, ni na fakultetu, ni u Zajednici.  Ali ipak znamo, bez poštivanja autoriteta nema nikakve garancije da bi projekt franjevačkog bratstva mogao uspjeti. S druge strane, odgovornost onih koji predstavljaju autoritet, nikada, čini se, nije bila pred većim izazovom, budući da se društveni klišeji učestalo mijenjaju, a društveni utjecaji, posredstvom brzih elektronskih medija, kod ljudi stvaraju nepomirljive životne stavove i navike.

Draga mlada braćo, posebno bih vam u ovoj prigodi htio staviti na srce da, prolazeći kroz različite faze svoga životnog i redovničko-svećeničkog formiranja, poseban naglasak stavite na izgradnju i razvijanje duha zdrave pobožnosti i molitve. Danas na žalost imamo i dosta primjera nezdrave duhovnosti, koja ne počiva na istinskom predanju volji Božjoj, već se naprotiv koristi, kao izgovor za življenje vlastite želje za slobodom i neovisnošću. Takva duhovnost ne šteti samo pojedincu, već jednako tako remeti i životni sklad Zajednice. Onaj, tko traži izgovor u molitvi, a izbjegava izvršavati temeljne obveze i poslove koje mu Zajednica povjeri, lažni je molitelj.

Druga stvar, koju bih Vam stavio na srce, a odnosi se na braću koja studiraju, jest preporuka i molba da svoj studij shvate ozbiljno, kako ne bi sutra žalili za izgubljenim vremenom i hodali svijetom puni frustracije zbog manjka stručne kompetencije, koju svijet od nas s pravom očekuje. I konačno, draga mlada braćo, kao ljudi svi rastemo i razvijamo se cijeli život. Ipak, vrijeme mladenaštva predstavlja posebno turbulentno razdoblje ljudskog sazrijevanja. I kao redovnici i svećenici, pozvani smo naći zdrave odgovore na zahtjeve ljudske tjelesnosti. Čovjek je u tom smislu tek jednim dijelom zadano biće, a drugim svojim možda i značajnijim dijelom, čovjek jest ono što od sebe napravi i što dopusti da se s njim događa.  Svjedoci smo  na tom planu brojnih afera, koje nisu dostojne redovnika i katoličkog svećenika, pa Vas, draga braćo, potičem da ne izgubite iz vida potrebu i nužnost osobnog izgrađivanja na tom području i da ne omalovažite snagu i moć medijske manipulacije.

Čvrsto ukorijenjeni u zdravoj  vjeri, neka nas sve zajedno,  čuva i osnažuje sveti naš Utemeljitelj, kojem je posvećena i ova naša crkva kao i zagovor naše nebeske Majke, koju ovdje častimo u liku Gospe od Anđela! Amen!


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas475
Ovaj mjesecOvaj mjesec63903
UkupnoUkupno4897624

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 69 

Administrator

franodoljanin@gmail.com