Split: Oproštaj od preminuloga fra Ivona Menđušića

U utorak, 9. travnja 2013. godine, sprovodne obrede na groblju Lovrinac u Splitu za redovnika-svećenika fra Ivona Menđušića koji je preminuo u KBC Firule u Splitu u subotu, 6. travnja 2013. godine, u 92. godini života, 69. redovništva i 65. svećeništva predvodio je fra Jakov Begonja, gvardijan samostana Gospe od Zdravlja. U sprovodnom obredu na groblju Lovrinac sudjelovalo je oko sto svećenika, franjevački bogoslovi, rodbina, časne sestre, osobni prijatelji i vjernici iz župa u kojima je fra Ivon pastoralno djelovao kao svećenik.


Misu zadušnicu u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu na Dobrom slavio je fra Joško Kodžoman, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. U sprovodnom bogoslužju suslavili su vikar Provincije fra Ante Udovičić, gvardijan fra Jakov Begonja i još 48 svećenika.

Za vrijeme sprovodnih obreda i bogoslužja pjevali su franjevački bogoslovi pod ravnanjem mo. fra Stipice Grgata.

* * * * *

Propovijed i oproštajna riječ provincijala fra Joška Kodžomana

Draga braćo svećenici, časne sestre, bogoslovi, postulanti, poštovana obitelji Menđušić i rodbino pok. fra Ivona, kršćanska braćo i sestre!

Vjerujem da svi zajedno još uvijek snažno proživljavamo trenutke svečane godišnje proslave Muke Kristove ali i da je grobnu tišinu Velike subote u nama zauvijek  prekinuo zvonki pjev uskršnjih zvona s kampanela naših crkava. Bog nam je na konkretan način, po svom božanskom Sinu, pokazao kako se iz ljubavi živi i umire, ali i biva nagrađen i proslavljen zbog vjernosti, odanosti i poslušnosti. S Isusom je Kristom u svijet ušla nepobjediva snaga. On je svojim činom položio kamen temeljac za naše spasenje, a njegovo spasenjsko djelo u svijetu nastavlja Njegova Crkva, koja ne prestaje razglašavati istinu o čovjeku i njegovu kozmičkom određenju. Svaki je čovjek, dakle,  pozvan na sudjelovanje u božanskoj proslavi  i na otkrivanje svog  izvornog sinovskog dostojanstva, koje svi ljudi imaju u Bogu. Stoga, svi duhovni impulsi, kojima smo u zadnje vrijeme natopili svoje duše, vršenjem svetih čina i slaveći svečanu  liturgiju riječi, pomažu nam, bez sumnje, da se i u ovom trenutku mirnije i s više vjere oprostimo od našeg brata pok. fra Ivona.

Fra Ivon Šimun Menđušić rođen je 22. siječnja 1922. u Pokrovniku (u župi Mirlović) od oca Mate i majke Pere r. Aleksić.  Iste je godine i kršten a svetu krizmu primio je 1934. u rodnoj župi. Osnovno je školovanje završio u Pokrovniku,  klasičnu gimnaziju u Makarskoj, Sinju i Zagrebu, a filozofsko-teološku naobrazbu stekao je u Makarskoj i Zagrebu. U franjevački novicijat na Visovcu stupio je 10. kolovoza 1940.  a svečane je zavjete položio 12. kolovoza 1944.  Red đakonata podijelio mu je 5. prosinca 1948. zagrebački biskup Salis Sevis.  Za svećenika je zaređen u Zagrebu 20. ožujka 1949., po rukama msgr. Lacha. Mladu misu proslavio je u svom rodnom Pokrovniku 27. ožujka 1949.

Od tada je vršio sljedeće župničke, odnosno, gvardijanske službe: Župnik je Mirlovića od 1949. do 1958.; Stankovaca i Banjevaca od 1958. do 1961. Potom vrši službu gvardijana u samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu od 1961. do 1964. Od 1964. do 1967. imenovan je župnim vikarom u Šibeniku, te ujedno obnaša i službu definitora Provincije.  Zatim se ponovno vraća u Split, gdje u franjevačkoj župi Krista Kralja, kako se nekad zvala današnja župa Gospe od Zdravlja, od 1967. do 1970. vrši službu župnika i samostanskog vikara, a za kratko i po drugi put službu gvardijana od kolovoza 1970. do  veljače 1971. Potom odlazi u Njemačku, gdje djeluje kao dušobrižnik za naše iseljenike u Wiesbadenu, Stuttgartu, Düsseldorfu i Mettmanu. Nakon desetgodišnjeg  rada u inozemnoj pastvi u Njemačkoj, vraća se u Domovinu, gdje vrši službu gvardijana i župnog vikara u Kninu od 1982. do 1985., zatim službe župnika Vinjana od 1985. do 1991., Siverića od 1991. do 1997.,  privremenog upravitelj župe Gradac Drniški 1995., te konačno, od 1997. do 2012. službu kapelana sestara Klarisa.  Nakon dugog pobolijevanja, preminuo je u subotu 6. travnja 2013. u Kliničkom bolničkom centru Split. u 92. godini života. 69. redovništva i 65. godini svećeništva. Kao što je vidljivo iz rečene statistike, najveći dio svog redovničko-svećeničkog života proveo je u samostanu Gospe od zdravlja u Splitu, čak 22 godine, s dužim ili kraćim prekidima.

Iz pisane korespondencije s Upravom Provincije uočljiv je stanoviti nemir i cijelo-životno traganje za prikladnim mjestom pod suncem. Koliko su ga objektivne životne okolnosti prisiljavale na to da često mijenja mjesta i službe, a koliko su tome pridonosili subjektivni elementi njegove ličnosti, teško je procijeniti.  Kako bilo, svoju dugogodišnju svećeničku službu vršio je časno i dostojanstveno.

Kao i drugi kolege iz ondašnjeg tzv. slobodnog poslijeratnog vremena, nesklonog Crkvi i njezinim službenicima, i fra Ivon je, u prvim danima svoga svećeništva iskusio strah, progon i represiju te je do konca svoga ovozemaljskog života bio prožet traumatskim sjećanjima na to vrijeme.  Bojazan za goli život, patnja zbog neizvjesnosti pred sutrašnjim danom, siromaštvo, neimaština i druge ambijentalne nedaće prisilno su formirale psihu i duhovni profil mladog svećenika. I sam je, kao mladi svećenik, morao platiti, srećom ne u krvi kao toliki drugi,  skupi danak oporom i brutalnom vremenu u kojem je iz pukotina ljudskih duša na svakom koraku progovarala komunistička mržnja prema vjeri. Nema dvojbe da je i u njemu iskustvo straha i razorne prisile, kao i kod  većine po službi crkveno i društveno eksponiranih pojedinaca, paralizirala  tolika nastojanja da u sebi razvije oslobađajuću snagu Evanđelja, te da je silom društvenih prilika bio primoran ulaziti u tolike kompromise sa samim sobom.

Kako to u našem ljudskom životu biva i fra Ive je, uz prirodne predispozicije, prve psihološke sugestije dobio već u obitelji, iz koje je ponikao, a posebnu patinu njegovu ljudskom i redovničkom profilu primio je u svojoj franjevačkoj redovničkoj Zajednici, koja je također proživljavala dramu društvenih odnosa i previranja. Čovjek je kao spužva, koja upija svaku kap okolnog utjecaja i na njemu su dobro vidljivi ali i raspoznatljivi tragovi upliva sa strane. Utjecaj okoline, društvene prilike u klinču s vlastitim idealima mogu izobličiti karakter i rezultirati neprepoznatljivim obrisima vlastitog ja. Ipak, usprkos oporom vremenu, s premalo pozitivnih impulsa, fra Ivon je oblikovao prepoznatljiv duhovni profil, te se u skromnim životnim uvjetima, koji su ga pratili najveći dio života, jasno i nedvosmisleno opredijelio za bratski suživot - za projekt franjevačkog Bratstva- u kojem pored svih nesavršenosti i manjkavosti kontinuirano progovara zajednička volja da se bude brat i prijatelj svakom čovjeku. Život u redovničkoj Zajednici bio je za njega ali i za nas jasan izraz njegove želje da se susretne s Bogom, da živi u Božjoj blizini, te izraz čežnje da  već na zemlji iskusi prihvaćanje i mjesto rasta u ljubavi. No, ne zaboravimo, budući da je čovjek čovjek  između ostaloga i po tome, jer neprestano postavlja nekakva pitanja, iluzorno je očekivati da bi se kao takav mogao ikada i u jednoj zemaljskoj  sadašnjosti smiriti i potpuno zadovoljiti.  Tako i naš fra Ivon, makar je nosio teško breme starosti i bolesti, ni u jednom trenutku nije ostao zatočenik u svojoj privatnoj nirvani, nego je i dalje na svoj način nastavio biti aktivni suradnik Božji u preobrazbi ovozemaljske stvarnosti i budućnosti.

U ime svih vjernika, a posebno u ime sestara Klarisa,  kojima je kroz dugi niz godina pružao duhovnu pomoć, moram reći našem fra Ivonu,: Hvala! Jednako tako, veliko „Hvala“ izričem i poštovanoj obitelji Menđušić, koja nam je dala fra Ivona i po kojem ćemo s njom ostati trajno povezani, kao i čitavoj fra Ivonoj rodbini, svim njegovim prijateljima i znancima. Braćo i sestre, ovo je pravi i jedinstveni trenutak da zahvalimo voljenoj osobi pokojnika u ime cijele naše Provincije, za svako dobro djelo kojim nas je Bog po njemu obdario. Upravo u susretu sa smrću naših dragih pokojnika, najbolje uviđamo koliko smo važni jedni drugima i koje bogatstvo svaki pojedinac znači za svijet i za Crkvu Božju u njemu. Neka nas milost Božja potakne u ovom trenutku na odluku da ubuduće predanije živimo i radimo, te da s više poštovanja pristupamo osobi svakog čovjeka, a našem fra Ivonu neka udijeli vječni počinak i mir duše, za kojim je čitavi tragao i čeznuo.

Počivao u miru Božjem!

* * * * *

Riječi oproštaja koje je uputio msgr. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski pročitao je fra Ante Udovičić:

Poštovani oče Provincijale,

Primio sam vijest da je otac fra Ivon Menđušić, član naše Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja završio svoj zemaljski život i preselio se u kuću Oca nebeskoga. Pokojni fra Ivon dao je divno svjedočanstvo uzornog čovjeka i svećenika-redovnika. Gdje god je bio, vjerno je služio Bogu i bližnjima. U svojoj zreloj dobi vjerno je služio duhovne kćeri svete majke Klare. Neka ga sada u prijelazu s ovoga svijeta sveti otac Franjo i majka Klara radosno dočekaju na pragu kuće Oca nebeskoga.

Vama, oče provincijale, i svoj braći franjevcima, kao i rodbini pokojnoga fra Ivona, izražavam svoju ljudsku sućut u vjeri i nadi Kristova i našega uskrsnuća.

Rado ću se sjetiti pokojnoga fra Ivona i svih Vas u svojim molitvama.

Počivao u miru Božjem!

+ Marin Barišić

splitsko-makarski nadbiskup i metropolit

* * * * *

Fra Jakov Begonja, gvardijan samostana Gospe od Zdravlja

„Bog te poživio i svetih se misao nagovorio!“ To je najčešći izraz kod čestitara mladomisniku. Za one koji su te čestitke izrekli 20. ožujka 1949. godine Gospodnje – čovjeku od kojega se danas opraštamo – želje su ostvarene. Kroz više od 64 godine svoga svećeništva o. Ivon je više od 23360 puta pristupio oltaru (žrtveniku Gospodnjem) i slavio svete tajne muke, smrti i uskrsnuća Isusova. Iz tih tajni je crpio snagu za svoj redovnički, svećenički i ljudski život. Po njima je mnogo Božjeg blagoslova isprosio za sebe i za one s kojima je slavio ove svete tajne.

Ivon je bio baštinik izuzetne energije i fizičkog zdravlja. Tek je pred nekoliko godina bio potreban liječnike pomoći. No, u zadnjih šest mjeseci liječnika mu je pomoć trebala mnogo više. Obzirom da tijekom svoga života nije navikao na takvu pomoć – to ju je i u ovim zadnjim mjesecima teško prihvaćao, bolje rečeno, odbijao ju je. Bilo je vidljivo da pomalo kopni i da ga fizičke snage izdaju te sam osobno bio prisiljen zabranjivati mu neke djelatnosti (kao ispovijedanje i rad sa strankama). To je teško prihvaćao uz uvijek gotovo poslovičnu tvrdnju „Ja mogu!“.

Tu njegovu samouvjerenost demantiralo je otkazivanje fizičke snage 4. tekućeg mjeseca te smo ga 5. travnja (zahvaljujući o. Branku Periši i o. Frani Doljaninu) uvjerili da mu je potrebno malo liječničke pomoći te ga istoga dana (uz pratnju njegovih najbližih sinovca Ante i sinovke Dragice) smjestili u KBC Firule Split na kardiologiju. Drugog dana (6. travnja) na tom istom odjelu se rastao s ovozemaljskim životom.

„Izmiren sam s Bogom, umrijeti se mora!“ izjavio je pred o. Brankom Perišom prije odlaska u bolnicu.

Duboko sam uvjeren, Ivo, da je Krist koga si za života svojim redovništvom i svojim svećeništvom slavio tebe proslavio kod svoga nebeskog Oca.

Ovom prigodom zahvaljujem medicinskom osoblju KBC Split.

Zahvaljujem subraći fratrima koji su uvijek budno pazili na Ivonove potrebe i upozoravali mene kao gvardijana „kopni – nešto nije kako treba“ i sličnim riječima.

Zahvaljujem posebno njegovoj sinovki Dragici koja je brižno priskakala upomoć Ivonu (kad je god to trebalo i koliko bi joj sam Ivon dopuštao).

Uz ove zahvale tebi brate, Ivone, želim brzi ulazak u dvore nebeske gdje ćemo se zajedno naći kad isteče tijek našega zemaljskog putovanja. Do tada će u našim sjećanjima živjeti uspomena na tebe posebno zbog tvoje oštroumnosti i dobre memorije. To je ono čime si nas često uveseljavao i osmjeh na našim licima izazivao. Tvom tijelu neka bude ugodna hrvatska gruda, a duši užitak u kraljevstvu nebeskom.

* * * * *

Fra Ivan Čupić, župnik župe Mirlović

Kao aktualni mirlovački župnik želim se oprostiti od dragog fra Ivona.

Činim to iz poštovanja prema njemu kao dobrom svećeniku-redovniku, ali i radi činjenice što je on rođen u župi Mirlović Zagora, u mjestu Pokrovniku i što je devet godina kao župnik upravljao ovom župom.

Svoje djetinjstvo i dječaštvo proveo je u obitelji u rodnom mjestu gdje je pohađao i završio osnovnu školu. Daljnje školovanje nastavio je u učilištima Provincije.

Za svećenika ga je zaredio pomoćni zagrebački biskup Franjo Salis Sevis 20. ožujka 1949. godine u Zagrebu. Mladu misu slavio je 27. ožujka iste godine. Nakon kratkog vremena imenovan je župnikom župe Mirlović. Istovremeno je posluživao i susjednu župu Konjevrate.

Župu je preuzeo od fra Stanka Huljića koji je kao župnik danila tri godine posluživao i Mirlović. Bilo je to zato jer je 8. veljače 1946. ubijen župnik fra Paško Bačić.

Mlad, zdrav, sposoban, pun zanosa za Božju stvar dao se na posao. Povjerovao je Isusu: Idite i učite … Ali se suočio s istinom da kao i Isus nije imao gdje zakloniti glavu. Naime, kuća u Mirloviću bila je oduzeta, a konjevratska još i prije. Boravio je neko vrijeme u Drnišu, a najviše u rodnoj kući sa svojom obitelji u Pokrovniku. Nakon nekog vremena kupio je u susjeda Bulata kuću i u nju se doselio.

Iako su vremena bila teška kad je glava svećenika bila često u torbi, kad je trebalo paziti na svaki korak i vagati svaku riječ, fra Ivon je mudro i razborito obavljao svoj svećenički posao na čast i na duhovnu korist svoga naroda. Doživio je prijetnje smrću od pojedinaca, ali se uzdao u Boga i pomoć dobrih ljudi koji su mu uvijek bili pri ruci.

Kroz dugih 9 godina učinio je mnogo dobra i ljudi su mu i sada zahvalni. Na srcu su mu bila svećenička i redovnčka zvanja. Župu je predao nasljedniku fra Franji Kamenjarinu, ali se do smrti zanimao za ljude, za čitavu župu, molio za njih i prema svojim mogućnostima pomagao gradnje i popravke crkava.

Hvala, fra Ivone, za sve dobro koje si učinio. Neka ti Gospodin bude nagrada.

* * * * *


Fra Ivon Lucić, kapelan ss. klarisa, oprostio se od fra Ivona Menđušića slijedećim riječima:

Poštovana braćo franjevci, rodbino i prijatelji, dopustite mi da se od oprostim iskrenim riječima od fra Ivona. Na vijest o njegovoj smrti čuje se raznih usklika, posebno od dobrih vjernika.

Vjera u prekogrobni život okupila nas ovdje u Svetištu Majke Božje, Gospe od Zdravlja u kojoj slavimo Euharistiju za našega subrata Ivona, da mu dobri Bog u svojoj Ijubavi bude milostivi otac, a ne sudac.

Vjera u prekogrobni život okupila nas ovdje u Svetištu Majke Božje, Gospe od Zdravlja u kojoj slavimo Euharistiju za našega subrata Ivona, da mu dobri Bog u svojoj Ijubavi bude milostivi otac, a ne sudac.

Napustio nas je tiho i spokojno usnuo u Gospodinu i svoj redovnički život vjerujemo daje zamijenio s vječnim u raju.

U olovnim, rekao bih, godinama nakon studija zaređen je za svećenika i potom je započeo pastoralno djelovati u domovini, zatim u inozemstvu, a najduže je bio dušobrižnik časnih sestara svete Klare ovdje u Splitu.

Fra Ivonov životni put nije bio je posut cvijećem, bilo je i trnja posebno prvih godina dok je kao župnik djelovao u rodnoj župi. A ni u inozemstvu nisu mu cvjetale proljetne ruže. Naš ga je narod volio, jer je znao biti uslužan i blizak svome narodu. Njegovi nastupi bili su često isprepleteni ne samo evanđeljem nego i rodoljubljem, što je nekima godilo, a nekima ne. Imao je dobro veze s uglednim ljudima iz vjerskog, pa i kulturnog života. Trudio se pratiti događanja i život u Crkvi i u svijetu, te je češće iz dnevnog tiska znao sačuvati neke zapažene i dobre članke. S vjernicima podržavao je veze, pa je kao takav tolikima ostao u dobrom sjećanju, kako u domovini, tako i u inozemstvu. Umio je, dakle, biti drag i blizak ljudima. Rastom je zaista bio malen, ali duhom hrabar gotovo nedostiživ duhom.

Za vrijeme domovinskog rata našim je ljudima, koji su morali napustiti svoja mjesta ulijevao je nadu u povratak na njihova ognjišta. Poticao je mlade da sačuvaju dostojanstvo svoga kršćanskog života i ne zaborave da su kršćani. Djeca su ga posebno voljela, jer je posjedovao nešto što je djecu privlačilo i znao im je biti dobar prijatelj.

Naša Zajednica, koja je dala dosta svoje Braće koja su se dostojno umjela duhovno boriti „za krst časni i slobodu zlatnu", među takve svakako spadao je i fra Ivon, čije smo zemne ostatke - njegovo umorno dotrajalo tijelo, koje je poput stoljetnog hrasta palo na zemlju i nakon toga poput pšenična zrna i pokopali smo u krilo majke - zemlje hrvatske, a njegovu plemenitu dušu preporučujemo dobrome Bogu u ovoj euharistijskoj žrtvi - svetoj misi, daje primi u radost vječnoga života.

Naš pjesnik Ivan Mažuranić u svom spjevu „Smrt Smail Age Čengića" ovako pjeva:

„Nije visok, tko na visoku stoji,

Nit je velik, tko se velik rodi,

Već je visok, tko u nizu stoji,

I s visinom nadmašuje visine.

A velik je, tko se malen rodi,

Ali kad pane, golem grob mu treba.“

Hvala ti, fra Ivone, za život koji je duboko bio prožet svetim Evanđeljem, koje si svjedočio i propovijedao svojim svećeničkim životom. Zbogom do ponovnog susreta u vječnoj domovini!

* * * * *

Fra Žarko Maretić napisao je slijedeće riječi oproštaja:

Draga braćo i sestre po vjeri u Isusa Krista i njegovo uskrsnuće!

Povodom ovozemaljskog rastanka s našim fra Ivonom želio bih reći nekoliko oproštajnih riječi u ime nas trojice fratara svećenika iz njegove rodne župe Mirlović Zagora; fra Vice i fra Josipa Lucića i posebno mene osobno .Na početku nisam rekao „Ožalošćena rodbino“ ili „Tužni zbore“ kako je to uobičajeno reći povodom nekog sprovoda, zato što nam je sv. Pavao rekao da se ne žalostimo „poput ostalih koji nemaju nade“(1Sol 4,13) i zato što je naš fra Ivon završio svoj dugi životni vijek svojim neumornim radom „u vinogradu Gospodnjem“ sagorijevajući poput voštane svijeće darujući drugima svjetlo i toplinu. Kako smo čuli on je punih 65 godina revno vršio svoju svećeničku službu obnašajući razne dužnosti u Crkvi i svome franjevačkom redu i to je već za sebe jedno herojsko djelo.

Živio je i radio u teškim okolnostima za našu Crkvu i naš hrvatski narod. Odmah nakon svoje Mlade mise 1949. postao je župnik naše župe Mirlović Zagora. Stanovao je kod svoje obitelji u Pokrovniku zato što su komunisti zaposjeli mirlovačku župnu kuću, a i zbog toga da bi mu obitelj i rodbina bili neka zaštita od zlikovaca koji su u to doba često napadali i čak ubijeli svećenike. Znamo da su komunistički razbojnici 1946. u Mirloviću na okrutan način ubili župnika fra Paška Bačića. Fra Ivon je jedno vrijeme posluživao i župu Konjavrate i te velike udaljenosti po prašnjavim i kamenitim cestama prelazio jednom starom biciklom, a kasnije nekim motorićem. Fra Ivon je, premda tijelom nevelik, bio neustrašiva duha. Nije se strašio komunističkih prijetnji već je hrabro propovijedao Kristovo evanđelje i kao veliki rodoljub naglašavao pravo svoga hrvatskoga naroda na slobodu.Moja obitelj, osobito pok. otac Joso, bila je s fra Ivonom uvijek povezana. A fra Ivon i ja nismo bili samo fratarska braća već i prijatelji. On mi je bio i kum na mojoj Mladoj misi. Bili smo povezani i za vrijeme našeg boravka u Njemačkoj, a osobito dok smo zajedno boravili ovdje u samostanu Gospe od zdravlja. Želio bih naglasiti da je fra Ivon imao jednu lijepu, rekao bih umiljatu narav, pa nikada nije imao neke konflikte ili svađe s narodom. U svim župama gdje je radio narod ga je volio, osobito djeca. Mogu spomenuti svoje osobno iskustvo kada je on kao prognanik držao vjeronauk u drniškoj prognaničkoj školi u Splitu. Bio im je tako blizak kao da je jedan od njih.Fra Ivon je posebno volio svoju Zagoru, pa su ga fratri u šali nazivali „ocem Zagore“.Eto dragi fra Ivone, ja sam uvjeren da si ti prispio u mjesto „svjetlosti i mira“, u nebesko kraljevstvo Krista Gospodina komu su vjerno služio. Mi će mo za te moliti, a i ti se pomoli za nas, osobito za našu Hrvatsku i za našu Zagoru koju si toliko volio: da ne ostane pusta, bez ljudi, i da opet bude redovničkih i svećeničih zvanja koji će poput tebe voljeti svoj narod i služiti mu u Kristovoj Crkvi. Zbogom i doviđenja!

* * * * *

Riječi oproštaja u ime sestara klarisa napisala je opatica s. M. Dolores Mandić:

Mnogopoštovani Oče Provincijale,

Vama i svoj braći Vaše Provincije, izražavamo iskrenu sućut prigodom smrti našeg dragog FRA IVONA!

Molimo za njegovu plemenitu dušu, da ga Otac milosrđa primi u svoje kraljevstvo i nagradi ga za njegovu vjernost do smrti: za svjedočanstvo duboke vjere, ustrajnosti, ljubavi i žrtve svećeničkog života! Neka gleda Lice Uskrsloga, neka ga Njegovo vječno svjetlo  obasjava i neka kraljuje sa svima svetima u vijeke vjekova.

Naša zajednica uvijek će čuvati živu uspomenu na oca Ivona, s ljubavlju i zahvalnošću, kao na našega dobroga kapelana, koji nam je vjerno služio gotovo 20 godina. Naš fra Ivon je bio veoma omiljen među vjernicima, koji su dolazili u našu samostansku crkvu sv. Klare u Splitu. Neka ga Svemogući Bog nagradi za sve dobro i ljubav, koju je iskazivao našoj samostanskoj obitelji!

Mir i dobro!

Sestre Klarise

S. M. Dolores Mandić, osc, opatica

* * * * *

Svjedočanstvo Dane Škugora o fra Ivonu Menđušiću

Moj otac Frane Škugor, rođen je 1913. godine u Dubravi kod Šibenika. Fra Ivona je poznavao i prije drugoga svjetskog rata. Mog oca Frane teta Kata udala se u kuću Menđušića za Ivonova strica. Rodbina se posjećivala. A za svakog odlaska na pazar u Drniš uvijek se svraćala kod tete u Menđušića, te su se moj otac i fra Ivon jako dobro poznavali.

U ratnom vihoru našli su se skupa u istoj jedinici u Istri. Pri kraju rata fra Ivon je bio osuđen na smrt strijeljanjem. Već je bio u vodu za strijeljanje, a moj otac čuvši za to otišao je kod zapovjednika i kazao da je fra Ivon krivo optužen, na što mu je ovaj odgovorio: „Bi li se ti Frane, potpisao za njega, da nije kriv?“ On je odgovorio: „Hoću! Zato sam i došao jer znam da je krivo optužen.“

On se za njega potpisao znajući da stavlja i svoj život u opasnost, jer bi i on mogao biti na njegovu mjestu. Nakon njegova potpisa fra Ivon je izdvojen od onih koji su osuđeni na smrt strijeljanjem i tako mu je spašen život.

Ja se sjećam kao dijete kad bi fra Ivon dolazio u Dubravu na svetkovinu Gospe od Zdravlja, oni bi se izljubili i fra Ivon bi rekao: „Evo moga Frane, moga spasitelja!“

Iza smrti moga oca 2003. godine, u prigodama kad bi se vidjeli ja i fra Ivon, on bi meni rekao: „Dane, sine moga Frane, moga spasitelja.“

Fra Ivone, neka ti je laka Hrvatska zemlja! Počivaj u miru Božjem! Amen.

* * * * *

Povodom ovozemaljske smrti fra Ivona Menđušića primite iskrenu sućut.

Ivo Aleksić

 

Fotografije


 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

20.-23. lipnja: Šibenik/Sv. Lovre: Proslava Presvetoga Srca Isusova

********

24. lipnja: Svećeničko ređenje u Splitu

*******

23. - 25. lipnja: Vancouver - Mladifest

********

5. srpnja: Imotski - Dan Provincije

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2438
Ovaj mjesecOvaj mjesec61648
UkupnoUkupno5150107

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 65 

Administrator

franodoljanin@gmail.com