Pismo Generalnoga ministra za Uskrs 2013.

Vjerujem, Gospodine,

umnoži moju siromašnu vjeru!

(usp. Mk 9,24)


Pismo u pdf-formatu

 


“Uskrsnuo je!” (Lk 24,6).

Ovo je, moja draga braćo i sestre, iskustvo onih koji su jeli i pili s Njim nakon njegova uskrsnuća  (usp. Dj 10,41), i onih koji se osjećaju nanovo rođenima “za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu” (1Pt 1,3-4). “Uskrsnuo je!” To je temelj naše vjere, razlog naše nade i motiv naše ljubavi. Doista, “ako Krist nije uskrsnuo, uzaludno je doista propovijedanje naše, uzaludna je i vjera vaša” (1Kor 15,14). Bez tog iskustva, križ Isusov i naši križevi bili bi tragedija i kršćanski život bio bi apsurd. Zbog toga iskustva mi, naprotiv, možemo pjevati s liturgijom: “O Crux, ave, spes unica! - Zdravo, Križu, nado jedina!” Raspeti “je uskrsnuo treći dan po Pismima“ (1Kor 15,4). To je središnja jezgra naše vjere i prvotne kerigme: “Dakle: to mi – bio ja, bili oni – propovijedamo” (1Kor 15,11). Uskrsnuće je veliki “da” Boga Oca njegovu Sinu i, u njemu, nama. Stoga je i velika tema navještaja i temelj naše vjere.

Da, uistinu je uskrsnuo!

Uvijek me se doimala činjenica da su se kršćani Istoka u uskrsnom vremenu pozdravljali ovim riječima: “Krist je uskrsnuo!”. Odgovara se: “Da, uistinu je uskrsnuo!”. Tu ispovijest vjere činimo u kontekstu Godine vjere, koju je Benedikt XVI. htio ”da Crkva obnovi zanos da vjeruje u Isusa Krista, jedinog spasitelja svijeta, da ponovno oživi radost da korača putem kojeg nam je pokazao, da svjedoči na konkretan način preobrazbenu snagu vjere” (Benedikt XVI., Audijencija, 17. 10. 2012).

Vjerovati, hod koji traje cijeli život

Može se učiniti čudnim što Pismo za Uskrs posvećujem temi vjere. Neki bi mogli misliti da je vjera posve razumljiva pretpostavka u životu redovnika i franjevca. Ali ne vjerujem da je tako! Naime, vjera se nikada ne smije smatrati po sebi razumljivom, osobito u naše vrijeme kada su “zbog duboke krize vjere pogođene mnoge osobe” (Porta Fidei = PF 2). I budući da proći kroz “vrata vjere”... uključuje krenuti na put koji traje čitav život. On započinje krštenjem..., a završava prijelazom iz smrti u vječni život” (PF 1), nužno je da se u svakoj životnoj prigodi provjerava istinitost naše vjere kako bi ona iz dana u dan uvijek rasla i mogla uvijek sve jasnije iznositi na vidjelo “radost i zanos susreta s Kristom” (PF 2). Trebamo biti odvažni i upitati se: jesam li vjernik ili jednostavno ateist koji prakticira? Koje je „zdravstveno“ stanje moje vjere? Moramo imati također nužnu jasnoću da dadnemo iskren i dubok odgovor na tako životna pitanja kao što su ta.

Smatram da govorim istinu ako tvrdim da je kriza vjere koja se živi unutar Crkve – kako je to mnogo puta kazao Papa – očevidna i među nama. Tvrdeći to ne mislim na teoretsku i spoznajnu vjeru, nego na vjeru slavljenu, življenu i ispovijedanu u svakidašnjem životu. Istina je da veći dio braće svakodnevno, bez buke, bez pljeska i bez velikih govora, pruža ponizno svjedočanstvo slavljene, življene i ispovijedane vjere, ostajući vjerni protiv svake nade i čineći od svoga života iskustvo vazmenog otajstva, ali također je istina da bi sekularizam, shvaćen kao skup stavova neprijateljskih prema vjeri, i koji se tiče širokih područja društva, mogao unići u naša bratstva i u naš život; i da smanjenje obzorja vječnosti i svođenje stvarnosti samo na zemaljsku dimenziju ima za vjeru isti učinak koji ima pijesak bačen na vatru: guši je i završava gašenjem. Smatram da je potrebno, osobito u ovoj  Godini vjere, učiniti predah, moratorium, da provjerimo svoju vjeru. Kako su aktualne riječi tadašnjeg kardinala Ratzingera kad je, 1989. godine, tvrdio: “Apostazija modernoga doba temelji se na nestanku provjere vjere u životu kršćana”.

Vjera koja je život

U svojoj katehezi, 17. listopada 2012. godine, Papa tvrdi: “Imati vjeru u Gospodina nije činjenica koja zanima samo našu inteligenciju, područje intelektualnoga znanja, nego je promjena koja zahvaća život, čitavo naše biće: osjećaj, srce, inteligenciju, volju, tjelesnost, emocije, ljudske odnose”. I u istoj prigodi Papa Benedikt se pita: “Je li vjera uistinu preobrazujuća snaga u našemu životu, u mojemu životu? Ili je samo jedan od elemenata koji sačinjavaju egzistenciju, a da nije onaj odlučujući koji bi je posve zahvatio?” To je ono, draga moja braćo i sestre, što se trebamo pitati, jer je vjera, daleko od toga da bude odijeljena od života, njegova duša: “Kršćanska vjera, djelatna u ljubavi i jaka u nadi, ne ograničava, nego očovječuje život, štoviše čini ga potpuno ljudskim” (Benedikt XVI., Audijencija... ). Ne možemo govoriti o vjeri ako se ne pozivamo na život, jer ga upravo ona čini razumljivim i privlačnim. Vjera i život se uzajamno dozivaju, jedno podržava drugo. S druge strane, podržani vjerom, gledamo s povjerenjem na svoje zalaganje za preobrazbu struktura grijeha, “iščekujemo nova nebesa i novu zemlju, gdje pravednost prebiva” (2Pt 3,13). Samo ujedinjujući vjeru i život, vjeru i zalaganje u korist društva koje će više biti usklađeno sa vrijednostima Evanđelja, bit ćemo “živi znakovi nazočnosti Uskrsloga u svijetu”(PF 15). S pravom nam je Kapitul  2006. godine rekao u svom dokumentu: «Vjera se tiče svega onoga što jesmo... Život u vjeri izvor je naše radosti i nade, našega nasljedovanja Isusa Krista i našega svjedočanstva svijetu» (Spc 18). Vjera i život su neodvojivi.

Sveti Bonaventura, u Proslovu Breviloquiuma, definira vjeru s tri slike koje smatram veoma rasvjetljujućima s ozbirom na ono o čemu smo govorili: ”fundamentum stabiliens” (temelj koji daje čvrstinu), “lucerna dirigens” (svjetiljka koja usmjerava), “ianua introducens” (vrata koja uvode). Ukoliko je temelj, vjera daje čvrstinu našemu životu; ukoliko je svjetiljka, vjera je svjetlo koje omogućuje da vidimo i pokazuje ispravan pravac; ukoliko je vrata, vjera nam omogućava da prijeđemo prijeko i uvodi nas u zajedništvo sa Svetim nad svetima. Vjera je svjetlo koje nam omogućava da dospijemo do vrata i da možemo otvoriti vrata koja nas, bez zapreka, uvode u Božji svijet, omogućujući nam da koračamo sukladno volji Božjoj.

Vjera: milost i odgovornost.

Vjerovati pretpostavlja, prije svega, prihvaćanje dara kojim bivamo nezasluženo obdareni: dar vjere. “Gospodin joj otvori srce te ona prihvati što je Pavao govorio” pišu Djela apostolska govoreći o Lidiji (Dj 16,14). Franjo to ovako kaže u svojoj Oporuci: “Gospodin mi dade toliku vjeru... Gospodin mi je dao i daje toliku vjeru...” (Opor 4.6). Za Franju, a i za nas, sve je milost (usp. Opor 1.2.4.6.14.23), vjera također. Stoga vjera uvijek stremi prema djelovanju i preobrazbi osobe iznutra, stremi prema obraćenju uma i srca.

Vjera je, pak, također osobno zalaganje da je sačuvamo i da činimo da raste. Stoga nam Benedikt XVI. predlaže da se za vrijeme Godine vjere spomenemo “dragocjenog dara vjere” (PF 8). I sveti Biskup iz Hipona u jednoj od svojih homilija o Redditio Symboli (o predaji Vjerovanja), kaže: “Vi ste ga primili (Vjerovanje), ali ga trebate uvijek imati na umu i u srcu, morate ga ponavljati u svojim krevetima, o njemu razmišljati na javnim mjestima i ne zaboraviti ga dok blagujete: pa čak i kad tijelom spavate, morate svojim srcem u njemu biti budni” (Sv. Augustin, Sermo 215, 1). Prva Crkva je željela da se Vjerovanje nauči napamet (usp. PF 9), da se sačuva vjera i da se ima na umu vlastito stanje vjernika. To podsjećanje (re-cordari = ponovno provlačiti kroz srce), ne ograničuje se na prošlost, nego čini da vjera ulazi u sadašnjost, kvalificirajući život, i da otvara prema budućnosti razvijajući se, kao što raste gorušičino zrno  (usp. Mt 13,31). Tako sadržaj Vjerovanja, sažetak naše vjere, postaje životnom poviješću, postaje životom i otvara se za mirabilia Dei, “čudesna Božja djela”, koja Gospodin nastavlja u nama ostvarivati.

Vjera je, zatim, milost koju trebamo prihvaćati s istinskom i dubokom zahvalnošću, i ona je odgovornost koja nas dovodi da si je posvijestimo, “da je oživljavamo, da je pročišćavamo, učvršćujemo i ispovijedamo” (Pavao VI., Esortazione, Apostolica. Petrum et Paulum Apostolos, 1978.). Ako ne želimo da se ugasi, gubeći tako mogućnost da budemo sol i svjetlo našega svijeta (usp. Mt 5,13-16), vjeru trebamo neprestano otkrivati (usp. PF 4), radosno živjeti, tako da je možemo ispovijedati, pojedinačno i zajednički, iznutra i izvana (usp. Petrum... ), i slaviti je u liturgiji i u našem svakidašnjem životu (usp. PF 8.9). Vjera koja mi je darovana također mi je i povjerena da je sačuvam i učinim da raste. “Srcem se vjeruje [...] i ustima ispovijeda vjera” (Rim 10,10). Prihvaćanje i odgovornost su neodvojivi.

Vjera: prianjanje uz Krista i uz Crkvu.

Nastojeći sažeti što je najviše moguće, smatram da bi nam riječ prianjanje mogla pomoći da odgovorimo na pitanje što je vjera: vjera je srdačno prianjanje uz jednu osobu, uz osobu Krista, i radosno prianjanje uza sadržaje, one koje Crkva predlaže u Vjerovanju i po Učiteljstvu. Prianjanje osobi Isusa Krista, bitno u životu vjernika, uključuje osobni susret s Isusom po ustrajnom molitvenom životu, po bogatom sakramentalnom životu, i po molitvenom čitanju Riječi. Moramo biti posve svjesni činjenice da na polju vjere sve stavljamo na kocku u susretu s osobom Isusa Krista. Bez toga susreta naše prianjanje bit će prianjanje nekoj ideji ili nekoj ideologiji, nikada jednoj osobi ili jednom obliku života. Osim toga, prianjanje uza sadržaje vere koje nam Crkva predstavlja, uključuje poznavanje tih sadržaja i duboko razmišljanje o njima, jednako kao i viziju vjere o samoj Crkvi. Ne radi se o tome da se ispovijeda “moja vjera”, nego o tome da svoju vjeru učinimo vjerom Crkve koja se prevodi u poslušnost iz ljubavi (usp. Opom 3,6) i u suglasnost “umom i voljom s onim što Crkva predlaže vjerovati” (usp. PF 10; DV 5; Dei Filius cap. III). Pridružujem se pozivu posljednje Sinode da nanovo oživimo svoj zanos pripadnosti Crkvi (usp. Instrumentum Laboris 87). Samo s tim zanosom moći ćemo “obnoviti Crkvu” kao što je to Franjo učinio.

Vjera svetoga Franje.

Kao Manja braća ili Franjini sljedbenici, važno je da se zaustavimo, makar i nakratko, na putu Franjine vjere i njenih očitovanja. Imajući pred očima njegove Spise, lako je otkriti da je Franjina vjera prije svega teologalna vjera s jasnom trinitarnom i kristocentričnom strukturom (usp. Opom 1; NPr 22,41-55;23,11; 1Bon 9,7). Njegovo duhovno iskustvo obilježeno je odnosom familijarnosti s Trojstvom. Osim toga, ono što odmah upada u oči jest to da njegova vjera ima crkvenu dimenziju, nadilazeći tako čisto individualističku viziju. Franjo nas, kao uostalom i sama Crkva, uči da kažemo “vjerujem”, “vjerujemo” (usp. PF 9). U Oporuci ispovijeda svoju “vjeru u crkve i u svećenike” (usp. Opor 4-7). Ta “vjera u crkve i u svećenike” dovodi nas da shvatimo jedan drugi vidik koji zavrjeđuje da ga promotrimo: egzistencijalnu važnost Crkve u životu Franjine vjere; važnost koju se ne duguje savršenosti njezinih članova, osobito hijerarhije ili svećenika, nego činjenici da se u njoj može susresti Krista. Bog Franji govori u Crkvi i po Crkvi, također i onda  “kada joj prijeti rušenje” (usp. 2Čel 10-11; L3d 13), jer je u njoj, i tada, Krist. Franjo nikada neće gledati Crkvu, Rimsku crkvu o kojoj govori, kao zapreku života po Evanđelju, niti onda kada ona može biti “ranjena” i “grešna”. “Neću u njima gledati grijeha – kaže govoreći o svećenicima – jer u njima razabirem Sina Božjega i moji su gospodari” (Opor 9). Iz njegove vjere u Krista, koga se susreće u Crkvi, i koja prolazi kroz vjeru “u crkve i u svećenike”, shvaća se zašto je Siromašak svoj oblik života, koji mu je Svevišnji objavio (usp. Opor 14), predao Crkvi na potvrdu, i u Pravilu obećaje “poslušnost i poštovanje gospodinu papi Honoriju i njegovim kanonski izabranim nasljednicima i Rimskoj crkvi” (PPr 1,2). U toj se perspektivi veoma dobro razumije zašto od svoje braće traži da žive sukladno “katoličkoj vjeri i životu” i da to bude uvjet da netko može ostati u bratstvu (usp. NPr 19,1). Također je lako razumljivo zašto je “katolička vjera” za Franju jedan od temeljnih kriterija za razlučivanje zvanja nekoga kandidata (usp. PPr 2,2), i zašto je Crkva kriterij za pravu vjeru (usp. T. Matura, Francesco parla di Dio, Milano 1992).

Pretposljednja napomena. U njegovu hodu “euharistijsko otajstvo sačinjava za Franju srce života vjere” (P. Martinelli, Dammi fede diritta, Porziuncola 2012.), kako potvrđuje, među mnogim drugim tekstovima, prva Opomena. Pred tim otajstvom nužno je uključiti oči duha ili oči vjere, izričaj koji susrećemo već u djelima svetoga Augustina, da bi se izbjeglo gledanje na tjelesan način pa, prema tome, “niti vidjeti niti vjerovati” (usp. Opom 1,8; C. Vaiani, Vedere e credere. L’esperienza cristiana di Francesco, Milano 2000.). Napokon trebamo se sjetiti da je za Franju euharistijsko otajstvo intimno povezano s Riječju, sve dotle da se i nju promatra po istoj logici Euharistije, i stoga on za Riječ traži “čašćenje” (usp. PRe 34-37), jer se u njoj treba častiti “Gospodina“ (usp. PRe 36). Iza riječi Franjo “vidi” Riječ; u riječima sluša spasenjsku Riječ Očevu u ovom trenutku  (usp. 2PVj 34).

Kao što se može vidjeti, Franjina vjera nije apstraktna. Danas nam se on predstavlja kao svjedok vjere: ispovijedao ju je, javno ju je priznavao, slavio ju je i svjedočio u životu i životom, u okružju koje nije bilo nimalo lagano. Što nam govori Franjo kao priznavalac vjere? Koje promjene se od nas traže u onom što se odnosi na vjeru?

Zaključak

Draga braćo i sestre, često se kaže da su problem Crkve oni “daleki”. Osobno smatram da nisu problem samo oni, nego i oni “blizi” mogu također biti problem onda kada ostanu na "Vratima vjere", a da nikada ne prođu kroz njih.

Godina koju živimo žuran je poziv da prođemo kroz Vrata vjere, da se smatramo hodočasnicima u noći, da se zaputimo kako bismo susreli Onoga kojega nikada ne bismo tražili da on prvi nije došao da nas potraži (usp. Sv. Augustin, Ispovijesti 13,1). Kao što je tvrdio kardinal Martini, vjera je uvijek “proseća vjera”, kao vjera Mudraca, nikada “unaprijed montirana”, kao vjera pismoznanca (usp. Mt 2,1sl). Pavao od svoga učenika Timoteja zahtijeva da “vjeru traži onom istom ustrajnošću kao kad je bio mlad“ (usp. 2Tim 2,22; 3,15). Prihvatimo taj poziv kao poziv upućen svakomu od nas i okoristimo se ovom Godinom Milosti da bismo “se spomenuli dragocjenog dara vjere” (PF 8).

Krist je uskrsnuo!

Da, uistinu je uskrsnuo!

Moja draga braćo i sestre: Sretan Uskrs!

Sretan hod u ovoj Godini vjere!

Vaš brat, Ministar i sluga

Rim, 19. ožujka,

svetkovina sv. Josipa, 2013.

Fra José Rodríguez Carballo, ofm

Generalni Ministar, OFM



 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas670
Ovaj mjesecOvaj mjesec63398
UkupnoUkupno4979831

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 84 

Administrator

franodoljanin@gmail.com