CVJETNICA

Naša Cvjetnica

U liturgiji Crkve na znakovit način prikazano je događanje Cvjetnice: kao što je naš Gospodin Isus Krist pred dvije tisuće godina jašući na mladom magaretu ušao u grad Jeruzalem a njegovi mu učenici klicali, tako smo i mi s palminim i maslinovim grančicama zajedno ušli u crkvu.

U Jeruzalemu je Isus nakon nekoliko dana kasnije podnio  smrt na križu; a nakon tri dana uskrsnuo je od mrtvih. Ovdje u kući Božjoj kod svake svete mise slavimo smrt i uskrsnuće Kristovo. Taj događaj će biti predočen kod slavljenja euharistije na sakramentalan način, tako da smo i mi sudionici toga događaja.

S obzirom na ono, što mi u muci po Luki slušamo o patnji i smrti Isusa Krista, možemo se pitati: Kako bismo mi reagirali? Na kojoj strani bismo bili?

Moguće je da nam se dogodi kao Petru, koji je najprije hrabro i glasno izjavio: Gospodine u svakom slučaju ostajem ti vjeran. Spreman sam za tebe i umrijeti. Tada ga napušta hrabrost s obzirom na nastrljiva pitanja jedne sluškinje, i on zatajuje Gospodina! To se događa tri puta, prije nego zapjeva pijetao. Upravo kako je prorekao Isus.

Možda se prepoznajemo u liku Petra: tu je nevjerojatno puno dobre volje, i mi smo kratko i glasno oduševljeni s obzirom na mogućnosti dobra.   Možda upravo svečano obećajemo dragome Bogu, da ćemo ovo ili ono činiti. I još nadodajemo: Ja ću sigurno uspjeti! Pokazat ću se kao vjeran, za razliku od mnogih drugih. Ipak tu leži pogrješka: sami sebe precjenjujemo i ne zapažamo našu vlastitu bijedu.  Trebali bismo puno više kazati: O Bože, ja odlučujem ovo ili ono, ali točno znam, da sam slab i nepostojan. Samo ako si ti svojom milošću uz  mene, uspješno ću započeti dobro, provesti ga i dovršiti.

Petrov primjer ujedno nam daruje utjehu i nadu: kao što se on nakon svoga zatajenja ponovno susreo s njim i njemu stajao licem u lice, njegovo je srce bilo ispunjeno dubokim kajanjem. Jer je vidio,  kako ga je Isus usprkos svemu pogledao pogledom punim ljubavi,  mogao se pouzdati u Gospodinovo spasavajuće oproštenje. Sada više nije želio graditi na vlastitim snagama, nego na Gospodinovoj pomoći, koji nas sve prati i jača svojom milošću.

Idimo dakle s vjerom i pouzdanjem u ove svete dane pripreme i slavlja Uskrsa! Kao Marija, Isusova majka, smijemo i mi pratiti Gospodina u duhu, kad on nosi križ za nas i podnosi smrt za naše grijehe. Ne ostajmo samo kod toga, da je Isus umro. On je treći dan slavno uskrsnuo od mrtvih, i tu radost želi Uskrsnuli na Uskrs podijeliti s nama.

Fra Jozo Župić

 

 

Kralj pobjeđuje na križu

Kako promijeniti i kako poboljšati svijet? Na to pitanje ima puno odgovora, pa i suprotnih! Pesimisti će kazati da ionako ništa ne može biti bolje, nego samo gore i stoga će s rezignacijom  slegnuti ramenima. Optimisti jedva vide poteškoće i misle, da s par zahvata na pravom mjestu i u pravo vrijeme sve se okreće na dobro.

Promatrajmo cjelinu ali iz vida vjere: tko može i tko treba poboljšati svijet? Postoji li jednostavno takva promjena u raspodjeli dobara ovoga svijeta, tako da više nema siromaštva i svi su dovoljno zbrinuti? Spada li tu istrebljenje opasnih bolesti i pobjeđivanje rata i terora? Zacijelo su sve to važne želje, iako nikada ne mogu u potpunosti biti ostvarene, jer ovaj svijet nije raj i nikada neće biti. Kršćanski realizam koji je ipak povezan s nadom, kaže nam: Mi smo gosti na zemlji! Sve što ovdje nalazimo u velikom i lijepom, ali i u teškom i punom patnje, prolazi u svom zemaljskom obličju. Mi želimo tražiti ono što ostaje – to što ima postojanje kod Boga. Od njega očekujemo dovršetak našega osobnog života i jednom preobraženje i povratak svega zemaljskog u vječnu nebesku slavu!

Kad je Isus sjedeći na magaretu jednostavan i ponizan a ipak tako uzvišen ušao u Jeruzalem, to nije bio početak raskošnog zemaljskog prisvajanja vlasti, nego njegovo potpuno predanje za spasenje ljudi, koje je trebalo doseći vrhunac u njegovoj patnji i umiranju, njegovoj smrti na križu i u njegovom uskrsnuću i uzašašću na nebo. Kako trebaju ljudi već sada shvatiti, da bi upravo to bio put otkupljenja? Jer zlo nije pobijeđeno i nadvladano moću i silom, nego predanjem ljubavi koja služi, koja je uključila patnju. Uistinu zahtjevan put, upravo kraljevski put križa!

Mi poznajemo putove klicanja, koji mogu postati putovi muke, kod malih i kod velikih: netko je siguran u pobjedu na stadionu ili na trkaćoj stazi, a na povratku u kolima Prve pomoći dospijeva  na hitnu operaciju. Netko je u sedmom nebu kad ide pred oltar na vjenčanje, a nekoliko godina kasnije mora sređivati rastavu. Godinama se ide na posao pun radosti i zalaganja za kolege, a tada put koji vodi do skupštine poduzeća na kojoj se daje do znanja da je netko otpušten s radnoga mjesta. Godine u kojima se gleda na unuke kako rastu i raduje se budućnosti, a tada put na odjel bolnice, jer kod kuće više ne ide, posljednja postaja.

Mi danas idemo Isusovim putom da nas naoruža za naše putove muke, koje možda sutra ne možemo izbjeći. Klicanje u procesiji Cvjetnice nije naivno. Ono nije bez oduševljenja ili očajno, nego je puno radosti.

Drugi vatikanski koncil to ovako formulira: "Crkva vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo, po svojem Duhu pruža čovjeku svjetlo i snagu da može odgovoriti svom vrhovnom pozivu. Nema pod nebom drugog imena danog ljudima po kojem oni treba da se spase. Ona vjeruje također da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti. Osim toga, Crkva tvrdi da se na dnu svih promjena nalazi mnogo toga što je nepromjenljivo i što ima svoj najdublji temelj u Kristu, koji je isti jučer i danas i uvijek. Koncil, dakle, želi govoriti svima u svjetlu Krista, slike Boga nevidljivoga, Prvorođenca svakog stvorenja, da osvijetli misterij čovjeka i da surađuje u iznalaženju rješenja za goruća pitanja našeg vremena." (GS 10)

Mi idemo s Isusovim putom i on s našim. Dovoljan razlog za radost. Kao što je nekoć jeruzalemski narod klicao Isusu, tako i mi sada pratimo Gospodina na njegovom putu muke i pjevamo mu pjesme. Pozvani smo, pridružiti se Isusu. Naš životni križ, kojeg nosimo u ljubavi, treba postati blagoslov nama i drugima! Ono što konačno ostaje i broji se, nije novac ili moć, nego kako smo mnogo ljubljeni i u ovom duhu ljubavi Božje dobro činili. Tako se mijenja lice zemlje. Neka Gospodin Bog blagoslovi svaku muku ljudi i vodi je k dovršenju.

Fra Jozo Župić

 

 

Viče li još samo kamenje?

Cvjetnica spada u blagdane koji su još jako ukorijenjeni u našem narodu. Blagoslov palminih i maslinovih grančica, procesija s grančicama: sve je to  u mnogim mjestima živa tradicija. Je li ona više od starog folklora? Je li ona poruka za danas? Pogledajmo!

Hodočasnici koji su dolazili iz Galileje, približavali su se Jeruzalemu s istoka, preko Maslinskog brda. Kada bi po prvi put ugledali Sveti grad i njegov veličanstveni Hram, nastalo bi sveopće klicanje: bili su na cilju hodočašća. Stoga u jednom hodočasničkom psalmu čitamo: "Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Jahvin! Eto noge nam već stoje na vratima tvojim Jeruzaleme!" (Ps 122)

Pogled na Jeruzalem ispunjao ih je to većom radošću nego su bile velike muke i napori hodočašća. Kod jednog prijašnjeg Isusova dolaska, kad je bacio pogled na Jeruzalem, on nije klicao nego je plakao. Znao je unaprijed što će se dogoditi s voljenim Svetim gradom.

Možda smo i mi više puta pomislili: što će biti s nama, s našom domovinom, s našim gradovima? Što će nas snaći? Imamo li razloga za radost ili za brigu? Žalost ili klicanje? Budućnost ne izgleda ružičasta. Ali možemo pokušati ići u dolazeće vrijeme s ispravnim stavom.

Taj stav pokazuje nam Isus. On posuđuje mlado magare. Na toj skromnoj životinji dojahao je u Jeruzalem i time pokazuje da mi ne smijemo biti "umišljeni, oholi" ako želimo "doći" ljudima. Isusova skromnost pokazuje nam najbolji put u budućnost.

Još nešto nas uči to vrlo jednostavno evanđelje: Isus šalje svoje učenike, da se pobrinu za jahaću životinju. Kad posuđuju magare, trebaju ljudima kazati: "Gospodinu treba". To nas može pokrenuti: Gospodin treba nas, našu pomoć, naše sudjelovanje, da ostvarimo njegov plan. To je njegov plan, ali on ga ne želi ostvariti bez nas. Gospodin me treba, on treba tebe i sve nas. Neka nas tješi misao da povremeno smijemo biti magare na kojemu Gospodin dolazi ljudima.

Zadnja misao u ovom evanđelju: ima ljudi koji se uzbuđuju zbog toga što je Isus pozdravljen s oduševljenjem. Oni žele da ti glasovi ušute. Smeta ih što se Isusu glasno i radosno kliče: "Učitelju, prekori svoje učenike", traže od Isusa. Takvih ljudi ima i danas. Samo drukčije postupaju: oni obasipaju učenike Isusove vrlo glasno s predbacivanjima da ušute. Uz (opravdanu) kritiku (istinitih) pogrešaka mnogih kršćana, svećenika kao i laika, ima i mnogo toga dobra što ga čine Isusovi učenici, a što se (gotovo) prešućuje. "Ako ovi ušute", odgovara Isus, "kamenje će vikati". Naša bi zemlja bila stvarno siromašna ako bi u njoj bilo više kamenja nego Isusa i kršćanskog svjedočenja vjere.

Fra Jozo Župić


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas977
Ovaj mjesecOvaj mjesec56579
UkupnoUkupno5361116

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 82 

Administrator

franodoljanin@gmail.com