4. korizmena nedjelja (C)

Pomirenje s Bogom: pravi novi početak

Ako je čovjek puno toga u životu skrivio, možda misli: "Ah, ipak bih mogao ponovno početi!" Na žalost, kako nam se čini, to nije moguće, jer mi unosimo u sva naša kasnija djela također prijašnje odluke i radnje.  Možda ipak postoji mogućnost radikalnog novog početka, s kojim doduše iz naše čisto ljudske perspektive ne možemo računati, a tu nam mogućnost omogućava Bog u svojoj milosti? Odgovor glasi: Da – stvarno postoji ta mogućnost! Po Isusu Kristu je moguće, kako  piše u drugom čitanju – "da mi budemo pravednost Božja u njemu."

Ako nam Bog oprašta grijehe, tada je to jedinstveno događanje: Bog nas čini novim stvorom, od njega postajemo sveti i pravedni; u Isus Kristu mi smo pomireni s Bogom. To izražava apostol Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima: "Staro uminu, novo, gle, nasta." Nama je stvarno darovan novi početak od Boga!

Baš je to zorno prikazano u Isusovoj prispodobi o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu. Sigurno je većini od nas ta prispodoba poznata od djetinjstva. Nosila je naslov "Prispodoba o izgubljenom sinu". Taj naslov nije kriv, ali ne pogađa ono o čemu se zapravo radi. Isusova važna želja je, da ljudi ispravno misle o Bogu. Pismoznanci su krivo mislili o Bogu, kada su se ljutili zbog toga što se Isus okreće grješnicima i zbog toga su se uzbuđivali, ako je on slavio s njima njihovo obraćenje. Isusovoj želji s našom prispodobom bolje bi odgovarao naslov "Prispodoba o milosrdnom ocu".

Riječ "otac" još ne kaže dosta. Ta riječ može biti povezana s različitim predodžbama oca. Slikovna riječ "otac" za Boga, danas se puno puta načelno stavlja u pitanje, jer ljudi nemaju iskustva s ocem. Isus u prispodobi ne priča o bilo kakvom ocu. On priča o Bogu, svome ocu. On priča o čeznutljivom čekanju oca na još uvijek nadajući povratak sina. Ljudski govoreći taj nevjerni sin je nakon svojih stranputica i krivih putova na kraju. Svu je baštinu profućkao, mora obavljati niske poslove, čuvati svinje, probijati se i gladovati.  Tu ga dotiče milost obraćenja: sjeća se svoje kuće i svoga oca i ide na put. Samoga sebe više ne vidi kao dostojna, da bude sin svoga oca; htio bi puno više biti  njegov nadničar. Događa se odlučujući zaokret: usprkos svakoga očekivanja, usprkos sve nedostojnosti sina koji se vratio, otac mu priznaje sinovstvo. Ide mu ususret i pada mu oko vrata. Sin procjenjuje svoju situaciju ispravno, kad moli za prihvaćanje kao nadničar, da može preživjeti. Otac naprotiv oblači ga svečano i  znakom prstena vraća mu dostojanstvo sina. Priređuje za njega gozbu i objašnjava starijem bratu: "Trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!" To nije bio normalan odnos oca u Isusovo vrijeme. Još jednom: Isus priča o Bogu, svome ocu. On priča o tome, kako on postupa u ime svoga Oca, kada se brine za grješnike, i njih zove na obraćenje i s njima slavi njihov novi početak u zajedničkom jelu i piću. U prispodobi priča Isus o Bogu, koji se ne može odreći nijednog čovjeka, i nije udaljen od njega i ne upropaštava njegov život. On priča o Božjoj brizi za putove ljudi. On  priča o Božjoj radosti nad svakim čovjekom koji se vraća k njemu. On priča o gozbi koja se slavi u nebu, jer je pronađen izgubljeni. On se odvažio, tako ljudski pričati o Bogu.

Vrijedi li to i za nas? Kakav odnos ima ova Isusova prispodoba za naš život?  Većina će kazati: "Ne, ja nisam tako grub. Ja doduše ne činim sve ispravno u mome životu, ali ja nisam izgubljeni sin ili izgubljena kćer!" Prije bismo se mogli identificirati sa sinom koji je ostao kod kuće.  Taj kaže o samome sebi svome ocu: "Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed." Ako je to tako, tada bismo ovoga sina uistinu odmah mogli proglasiti svetim! Jesmo li svi bili takvi kao on! Ili ipak ne?

Isus radikalno postavlja našu shemu suda u pitanje: taj sin koji je ostao kod kuće, doduše nije izvršio zla djela – a ipak u svome srcu nije pomiren sa samim sobom, sa svojim ocem i sa Bogom. On mrmlja o tome, da je njegov otac ponovno prihvatio sina koji se vratio kući. On je u biti zavidan izgubljenom sinu; njemu nedostaje dobrohotnost, blagonaklonost. Nije li to također grijeh? Da, je li moguće, da njegov grijeh bude  teži nego mnogi naizvan vidljivi grijesi sad već ponovno nađenoga sina?

Za nas stoga vrijedi: mi trebamo biti oprezni pred uvjerenošću u vlastitu nepogrešivost i umišljenost, pred osudom drugih ljudi.  Stavimo pred Boga sve što nam je u srcu: dobro i zlo; on nam daruje ponovno svoju milost i milosrđe, ako se potpuno povjerimo njemu, takvi kakvi jesmo. On nam daje vlastiti sakrament, koji nas pomiruje s Bogom i omogućava nam novi početak: svetu ispovijed, sakrament pomirenja. Ako bismo to ponovno mogli otkriti, tada bismo imali udjela u radosti, koju nitko ne može nadmašiti, jer to je radost nad novim životom kojega nam daruje Bog.

Fra Jozo Župić

 

 

dr. fra Domagoj Runje

Lk 15, 1-3. 11-32

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: "Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima." Nato im Isus kaza ovu prispodobu: I nastavi: "Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno." "Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao." "Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'" "Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti." "A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'“

 

Razmišljanje

Prispodobi o razmetnom sinu kao da uopće ne treba tumačenja. Ta, ona je sama po sebi tumačenje. Uz prispodobu o izgubljenoj i nađenoj ovci (Lk 15,3-7) te o izgubljenoj i nađenoj drahmi (Lk 15,8-10), i ovom prispodobom Isus odgovara na mrmljanje farizeja i pismoznanaca koji mu predbacuju zašto prima grešnike i s njima blaguje. Temeljna je poruka prispodobe jasna: Grešnike ne smijemo ignorirati. Trebamo ih primiti i s njima podijeliti kruh. Pogotovo ako su to grešnici koji se žele vratiti na pravi put.

Ipak, uza svu svoju jednostavnost ova prispodoba nije bez otvorenih pitanja koja ukazuju na kompleksnost povratka očevoj kući.

Pokušat ćemo uočiti neka od tih pitanja.

 

Mlađi sin

Tipičan je primjer 'osviještenoga' mladića. On zna svoja prava i želi svoj život uzeti u svoje ruke. Zato odrješito traži ono što mu pripada i odlazi iz očeve kuće. Međutim, inzistirajući na nekim drugim pravima nesvjesno se odriče svoga prava na oca. Tako bez životnoga vodstva brzo upada u ponižavajuću situaciju u kojoj su mu kao jedino društvo preostale svinje kojima još zavidi jer su sitije od njega. U takvom stanju dolazi do novoga osviještenja:

'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'"

Donio je novu odluku. Vraća se kući. Obratio se! No, jesu li njegovi motivi čisti? Je li njegovo obraćenje iskreno? Jesu li njegovi grijesi isprani suzama, ili se želi vratiti kući samo zato jer zna da će mu ondje biti bolje, a njegove pokajničke riječi „Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom...“ samo su fraza kojom se želi umiljeti ocu?

Prispodoba na to pitanje ne odgovara. Ne istražuje dublje motive. Samo evidentira činjenicu da se izgubljeni sin vraća kući i da mu otac ganut trči u susret, grli ga i ljubi.

 

Stariji sin

Tipičan je primjer dobroga i pokornog, ali ne baš osobito sretnog sina. On je mlađemu bratu zapravo zavidan, a u odnosu prema ocu neispunjen.

Kad se mlađi brat vratio, on ne želi ući u kuću gdje su se već počeli gostiti, svirati i igrati. Kao i pred mlađega sina otac izlazi i preda nj te ga nagovara da uđe u kuću i da se i on s drugima raduje. Međutim, to ne ide lako. Stariji je sin ogorčen što se njegov mlađi brat na kraju još 'nagrađuje' za sve što je učinio, a njemu, dobrom i poslušnom, otac nikad nije dao ni jareta da se proveseli sa svojim prijateljima.

No, on zaboravlja da je otac i njemu već dao njegov dio i to onoga istoga dana kada i mlađemu. „I razdijeli im imanje“ (r. 12) kaže pripovjedač. I stariji je sin sa svojim dijelom mogao činiti što je htio. Zašto je ostao s ocem? Samo zato što je stariji? Možda ni tu motivi nisu čisti.

U svakom slučaju, otac mu ništa ne predbacuje. Samo ga poziva da se raduje zajedno s njime i bratom. I time prispodoba završava. Na koncu ne znamo je li stariji sin ušao u kuću ili ne. Priča je nedovršena i ta je nedovršenost očigledno namjerna.

 

Otac

Posljednju riječ u prispodobi ima otac. No, ovo nije prispodoba o posljednjem sudu, niti je gozba u očevoj kući vječno nebesko veselje. Sve se događa usred životnog vijeka dvojice braće, i ostaje pitanje: što sutra?

Kao što ne znamo hoće li se stariji brat pridružiti slavlju, tako ne znamo ni kako će se sutra, nakon što slavlje prođe, ponašati mlađi. No, jedno znamo. Znamo što trebamo činiti danas. To nas uči otac koji i jednomu i drugomu sinu daje novu priliku. On je dobrohotno izišao u susret i mlađemu i starijemu. On je otac i danas i uvijek i obojici.

***

U svome djelu „Poučavanje neupućenih“ sveti Augustin odgovara na pismo kartaškog đakona Deogracija koji mu se tuži na poteškoće u poučavanju ljudi koji se žele krstiti, a među njima ima i onih čiji motivi nisu potpuno čisti.

Sveti mu Augustin piše:

„Nama nije poznato kada s dušom dolazi onaj koga vidimo već nazočna tijelom. Uza sve to, moramo s njime tako postupati kao da je u njemu ta volja iako je nema....“

Jer: „nema većega poziva na ljubav nego da nekoga presretnemo ljubavlju.“

Tako je postupao Isus kada je primao grešnike i s njima blagovao.

(za citate vidi AUGUSTIN, Poučavanje neupućenih, [preveo: M. Mandac], Makarska 1988., str. 137, 134.)


 

Povratak ocu

Prispodoba o "izgubljenom sinu" spada među najpoznatije i najobljubljenije Isusove prispodobe. U prvom su planu tri osobe: otac i dvojica njegovih sinova. Iako smo je često slušali ona nas uvijek iznova potiče na razmišljanje. Mogli bismo se uživjeti u svakoj od tih triju osoba. U svakoj možemo naći barem dio sebe.

Najprije mlađi sin. On želi pobjeći, traži život na veliko. Uživa u avanturi i želi poći u svijet svakidašnjice. Prispodoba zorno ocrtava kako avantura završava jadno, kukavno, tužno.

Tu je stariji brat. Ostao je kod kuće. Čovjek dužnosti,  koji iz dana u dan obavlja svoju službu, i vjerno izvršava svoj posao. Možemo samo predstaviti kako je bijesan na mlađega brata.

Da, tu je i otac. On je centralna figura u ovoj drami. Zašto nije bio strog sa svojim mlađim  sinom?  I zašto je on tako popustljiv s njime, kad se ovaj vratio kući gladan, blatan, uprljan, nakon što je svu baštinu potrošio? Zašto ga on ponovno prima kao baštinika? Prima ga potpuno kao sina a ne samo kao slugu. I sada još, stariji mora svoju baštinu dijeliti s mlađim!

O čemu se radi u toj drami? Što Isus želi time kazati? Što on kaže meni? U toj prispodobi prije svega vidimo poruku: ako sebe vidiš kao mlađeg sina, da si zalutao, ako je tvoj život išao ukrivo, možeš "ući u sebe" i sjetiti se: ja imam oca! Mogu se vratiti kući! Ima jedna kuća, iako sam od nje pobjegao!

Sretan je tko zna, imam oca! Sretan je tko se sjeća: ja sam ipak imao dom! Kako je tragično, ako ljudi nemaju to znanje. Isus nas podsjeća na to: dragi otac čeka na tebe. Ti se možeš vratiti kući. On ti neće zatvoriti vrata, ako se vratiš kući. Naprotiv: Bog, tvoj otac čezne za tobom!

Žalosno je, tko se kao stariji brat ne raduje povratku izgubljenog brata. On se ne može radovati,  jer prije nije suosjećao sa vlastitim bratom. On je vidio samo njegove pogreške i bio je pun prezira prema njemu. Drukčiji je otac: Njega je boljela stranputica njegovog mlađeg sina. Isus želi da mi suosjećamo s izgubljenima. Samo tada postoji velika radost nad "tvojim bratom", koji se ponovno našao.

Fra Jozo Župić


 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas359
Ovaj mjesecOvaj mjesec49771
UkupnoUkupno5277982

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 61 

Administrator

franodoljanin@gmail.com