2. korizmena nedjelja (C)

Domovina na nebesima

Fil 3,17-4,11

Danas smo slušali isječak iz poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima. U toj poslanici važno je spomenuti jednu rečenicu, spomena vrijednu:  "Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista" (Fil 3,20).

Da bismo ovu rečenicu približili čini se da je dobro razmisliti o tome što uistinu  za nas znači domovina.

Ako mislite na domovinu, možda najprije mislite na krajeve, mjesta, zgrade itd.  Mjesto u kojem sam rođen. Kuća u kojoj sam odrastao. Škola u kojoj sam učio čitati i pisati. Crkva u kojoj sam bio kršten i išao na Prvu svetu pričest. Disko u kojem sam upoznao prvu prijateljicu. Sportsko igralište na kojem sam zabio prvi gol. S tim mjestima sigurno povezujemo dio domovine.

S domovinom možemo povezati i ljude koji su od našega rođenja prirasli našemu srcu i koji su nas pratili na životnom putu, odnosno i dan danas prate: naši roditelji koji su nas donijeli na ovaj svijet i odgojili  nas. Prijatelji koje poznajemo već od dječjeg vrtića. Školski prijatelji  koji su zajedno s nama odgovarali na zahtjeve školske izobrazbe. Ljudi koji jednostavno pripadaju našemu životu i stoga su nam važni.

Zanimljivo je što pod pojmom domovina čitamo u Wikipediji: "Domovina označava odnos između ljudi i prostora. Povijesno-zemljopisni parametri nisu nepomični, nego se mogu mijenjati, ako se okolnosti mijenjaju. Pojam domovina se može odnositi na određeno područje, krajolik, selo, grad, državu, narod, jezik ili vjeroispovijed. Po tom viđenju domovina ne označava isključivo određeno mjesto, (dom), nego i identificiranje s domovinom. Uključuje i cjelinu okolnosti u kojima osoba odrasta."

Ovdje je također govor o odnosu čovjeka i prostora. Taj odnos može postojati od rođenja u kojem je netko rođen  u prostoru, odnosno u uskom je odnosu s ljudima od rođenja. Taj se odnos može razvijati tijekom života na sasvim drugim mjestima i sa sasvim različitim osobama. Tako se domovina može razumjeti na različitim mjestima i u odnosu s različitim ljudima, tako da se više mjesta odnosno više osoba označava kao svoju domovinu.

Na čemu temeljimo domovinu? Na mjestu? Na osobama? Ili od svega pomalo?

Da bismo bili na čistu s tim pitanjem, vrlo je važan zadovoljan život, a to se događa ako znam gdje je moja domovina, odakle dolazim, i tko sam, odnosno gdje bih još htio biti u mome daljnjem životu.

Uz pitanje o daljnjim perspektivama u mome životu prilagođava se i današnje čitanje iz poslanice Filipljanima o domovini na još jednoj višoj teološkoj dimenziji. Apostol Pavao opisuje domovinu kao nebo. To je vrijedno za nas kršćane i to je jedan bitni sastavni dio naše vjere. Mi kršćani živimo u čežnji radosne nade, da ćemo jednom živjeti u slavi Božjoj. To je veliko  Božje obećanje nama ljudima. To ima svoj izvor u uskrsnoj svetkovini, svetkovini uskrsnuća. Budući da je Bog pobijedio smrt, i mi se opravdano smijemo nadati životu  i našoj vječnoj  domovini  s njime. Korizmeno vrijeme je dobra mogućnost pripremiti se za to čudesno obećanje. Ono će nam doduše uvijek iznova biti obećano na Uskrs. Stoga je dobro da korizma traje nekoliko tjedana. Jer to Božje obećanje je snažno. O tome bi trebalo razmisliti u miru. Odlučujući faktor pri tom je u tome, da naša vjera djeluje na naš život ovdje i sada. I jer je nebo naša domovina, naš posljednji cilj, možemo i smijemo uza sve pozitivne doživljaje i osobna iskustva također sa svim zahtjevnostima zemaljskoga života mirnije  ophoditi. Nebo kao domovina daruje nam perspektivu, pogled koji gleda preko mučnoga svagdašnjeg zanimanja. Pošteno priznajmo: svi mi možemo izvijestiti o sivim svagdašnjim iskustvima, svađama, razočaranjima ili malim i velikim opterećenjima. Ako nas svagdašnjica koji put muči i traži od nas muku, smijemo poći od vjerne čežnje: najbolje još dolazi!

"Naša je domovina na nebesima!" A to znači na drugome mjestu: "Nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo" (Heb 13,14). Tako je prava domovina za vjernika gore na nebesima ili naprijed u budućnosti. Ona je nešto što još uvijek dolazi – budućnost. Zemaljska domovina je ograničena,  određena i prolazna, svi ćemo je jednom napustiti; ona nema postojanje, trajanje. Vjera govori o vječnoj domovini, koja ima postojanje, trajanje.

"Naša domovina je na nebesima" – to ohrabruje i daruje slobodu. Hrabrost i sloboda, s našom zemaljskom domovinom tako ophoditi da ona pruža životno pravo i životnu mogućnost za mnoge, svejedno odakle dolaze, svejedno kojim jezikom govore ili koju religiju imaju.

Fra Jozo Župić

 

***********

 

Preobraženje

Božji su putovi često puta različiti od putova ljudskih. Mi imao naše planove i imamo naše predodžbe o dobrom i sretnom životu.

Sjetimo se kakve sve  ciljeve stavljamo pred sebe, a tada dolazi nešto neočekivano, na što uopće nismo računali, i naši su  planovi osujećeni.

Oni  iznenada postaju  neostvarivi ili se moramo u najmanju ruku vježbati u strpljivosti, da bismo poduzete ili željene ciljeve možda kasnije ostvarili.

Apostoli i Isusovi učenici, koji su se priključili ovom neobičnom putujućem propovjedniku i čudotvorcu, imali su također određena očekivanja. Oni su se nadali da će već ovdje na zemlji imati  udjela u slavnom kraljevstvu Mesije. Sve je to oživjelo u njihovoj fantaziji.

I tada dolaze Isusovi navještaji o njegovoj predstojećoj patnji i smrti. Kako pristati na to? Kako se time pomiriti? Apostoli i Isusovi učenici bili su prezahtjevni! Nemoguće je da oni prihvate Mesiju, koji želi trpjeti i umrijeti za grijehe ljudi.  Mesija je pak trebao doći, da trijumfira nad svojim neprijateljima i moćno vlada kao kralj.

S obzirom na činjenicu ovog pretjeranog zahtjeva i bespomoćnosti nas ljudi, imamo zahvat božanske pedagogije: konačno se radi o preobraženju. K tome tri upozorenja:

1. Isus ide sa svojim učenicima na goru, da se moli, i dok moli mijenja se njegovo lice i njegova odjeća. Taj opis podsjeća na scenu u maslinskom vrtu koju poznajemo na Veliki četvrtak: ovdje kao i tamo Isus u molitvi, u intimnom razgovoru s Bogom, traži jasnoću o svome putu koji ga vodi na križ. I ovdje i tamo učenici spavaju.

2. Luka nam jasno priča o razjašnjavajućem razgovoru, u kojem nam daje do znanja, o čemu razgovaraju Isus, Mojsije i Ilija. Oni razgovaraju o njegovom završetku, o njegovoj smrti u Jeruzalemu. U tom razgovoru biva jasno, da je Isusov put u direktnoj konfrontaciji s političkim i religioznim moćnicima u Jeruzalemu, a to znači i konačnu posljedicu za njegovo pogubljenje.

3. Da taj put odgovara volji Božjoj, jasno je po glasu iz oblaka: "Ovo je Sin moj Izabranik! Njega slušajte!" U sceni preobraženja već je Uskrs na vidiku, uskrsnuće raspetoga iz smrti. Bog prije svega potvrđuje njegov put. I Bog će ga primiti u svoj život.

Isus dopušta da tri apostola – Petar, Jakov i Ivan – sudjeluju  već u slavi na gori preobraženja, koju će on imati kao uskrsnuli. Oni smiju već unaprijed nešto "kušati" od slave nebeskoga kraljevstva. Dok slušaju Očev glas s neba, koji upućuje na Isusa kao svoga izabranog Sina, oni trebaju biti ojačani u vjeri.

Bog pokazuje apostolima, da ima nešto veće nego što čovjek može sebi predstaviti.  Također tamo, gdje mi ne proziremo Božje planove, on zna put i sve upravlja i okreće za naše dobro.

Glas Očev s neba traži od apostola, da slušaju Sina Božjeg – Isusa.  Na njega se trebaju osloniti; njemu se potpuno trebaju povjeriti. On je poslanik Oca nebeskoga, i kao što Otac šalje njega, tako će Isus Krist nakon svoga uskrsnuća poslati apostole u sav svijet, da bi oni svjedočili za njega. Tko sluša Božju riječ, stoji na čvrstom tlu. Ne treba očajavati, iako je puno toga u svijetu nesigurno.

I tako, nakon jedinstvenog doživljaja na brdu, trojica apostola: Petar, Ivan i Jakov nose u srcima duboko iskustvo Gospodinova preobraženja. Oni su doživjeli nešto neobično, nesvakidašnje, što još ne mogu razumjeti. Boje se, da to nekome saopće i šute o tome. Tek kad je Isus umro na križu i uskrsnuo od mrtvih, postaju svjesni, kako su oni unaprijed pripremljeni po Božjoj milosti za ove događaje.

Čuvajmo zahvalno  i mi u našim srcima sve dobre časove našega života. Neka nam Bog daruje puno utjehe, da budemo ojačani za vrijeme kušnje, križa i patnje. Teški časovi će doći, ali tko je svoje srce utemeljio u vjeri u Boga, ne treba se ništa bojati. U pravo vrijeme Gospodin Bog će sve na dobro  okrenuti, izvršiti  i primiti nas u slavu nebesku.

Fra Jozo Župić

 

 

Čemu postiti?

Što danas znamo o postu? O djetama gladovanja smo čuli. Mnogi od nas su predebeli. Oduzimanje je trajna tema. Borimo se protiv kilograma kojih je previše. I teško možemo predočiti što to znači trpjeti od slabe prehrane. Svi smo vidjeli slike gladne djece. Mnogi su stoga širokogrudni u darivanju da bi ublažili glad najsiromašnijih.

Ako nas netko pita koji je religiozni smisao posta, ustvrdit ćemo da je kod onih koji pitaju često zbunjenost i neznanje. Pritom je post u svim religijama shvaćen kao važan sastavni dio religiozne prakse. Jesmo li mi kršćani zaboravili našu vlastitu tradiciju posta? Kako izgleda kršćanski post?

Prije katolici nisu jeli meso kroz sve petke. Danas su ostali samo Pepelnica i Veliki petak kao strogi dani posta. Na "normalne" petke pozvani smo da osobno doprinesmo "žrtvi posta" prema vlastitom izboru. To je dovelo do toga da je petak kao dan posta potpuno iščezao iz svijesti.

Stoga će biti dug put da se ponovno otkrije smisao kršćanskog posta. Tko želi naći put, mora znati za cilj. Što je cilj kršćanskoga posta? Ne ograničavanje kalorija niti oduzimanje kilograma. Post treba osloboditi tijelo i dušu za susret s Bogom. Susret je cilj. Post je jedan od tri sredstva koja Biblija spominje: molitva, post, dati milostinju, a to znači pomoći siromasima.

U današnjem Evanđelju divno je pokazan cilj puta: "preobraženje"! Što je tada učinjeno na gori Taboru u Galileji to treba i za nas postati zbiljsko.

Ljudi su po pravilu vidjeli u Isusu čovjeka kao što su i oni, sigurno s nekim zračenjem, ali ipak čovjek među ostalima. Izuzetak je bio da su trojica apostola smjeli na gori Taboru vidjeti koja je to snaga zračenja u Isusu. On je bio kao iznenadno izbijanje svjetla, koje ga je iznutra ispunilo: svjetlo njegova božanstva. Lice mu se izmijeni, puno svjetlosti i sve je bilo ispunjeno svjetlom koje je zračilo. Bog se pokazao u Isusu. Božji sjaj na Isusovu licu!

To je u biti smisao kršćanskoga posta: ponovno u nama osloboditi prostor za Boga. Postiti znači odreći se, svjesno i ciljano. Kršćanski post znači: svjesno i ciljano odreći se stvari koje opterećuju tijelo i dušu i čine nas neslobodnima.

Isus je išao na goru moliti se. Ništa ne čini dušu slobodnijom i svjetlijom kao molitva. Zato je potrebno vrijeme tišine kao što ga je Isus tražio na gori i našao. Odricanje od puno jela, od  konzumiranja televizije i kompjutora stvara prostor za susret s Bogom. Dijeljenje s onima koji su u nevolji oslobađa od privrženosti novcu. Učiti uz Isusa dobru kulturu posta: to daje novo zračenje.

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

22. lipnja: Split - Svećeničko ređenje

************

29. lipnja: Kruševo - 50. obljetnica svećeništva

***********

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas997
Ovaj mjesecOvaj mjesec44999
UkupnoUkupno6881781

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 106 

Administrator

franodoljanin@gmail.com