Križni put u Godini vjere „S vjerom za Isusom“

Fra Darko Tepert, član Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, sastavio je Križni put u Godini vjere na temu „S vjerom za Isusom“.




 

 

 

 

 

 

 





Pripravna molitva

Gospodine Svemogući Bože, krećemo za tvojim Sinom, Gospodinom našim Isusom Kristom, njegovim križnim putem. Svjesni smo, Gospodine, i svojih grijeha, pa sa starozavjetnim prorokom jecamo: „Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje. Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo! Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru: zato što gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali“ (Tuž 5,15-18). Stoga i mi poput Kćeri sionske prihvaćamo tvoj poziv: „U sav glas viči Gospodu, jecaj, Kćeri sionska! Neka k’o potok teku tvoje suze danju i noću. Ne daj počinka sebi, neka se zjenica oka tvoga ne odmori“ (Tuž 2,18).

Na križnom putu želimo od Isusa naučiti kako nositi svoj križ, kako s ljubavlju prihvatiti tvoju volju, Oče, i kako u vjeri doživjeti puninu radosti i spasenja.

Stala plačuć tužna Mati,

gledala je kako pati

Sin joj na križ uzdignut.




Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

U Evanđelju po Mateju čitamo kako su Isusa doveli pred upravitelja Judeje, Poncija Pilata, a on je, s nakanom da oslobodi Isusa, pred svećeničke glavare i starješine doveo i Barabu pa ih je pitao: „Kojega od ove dvojice hoćete da vam pustim?“ (Mt 27,21). Zaslijepljeni svojim ljudskim razmišljanjima, zadržavanjem svojih povlastica i sa željom da osiguraju svoj dosadašnji položaj, oni zatraže Barabu. Kad ih Pilat upita što da učini s Isusom koji se zove Krist, a to znači s Isusom koji se naziva Mesijom, svećenici i starješine odgovaraju: „Neka se razapne.“ Kad ih je pak pitao: „A što je zla učinio?“ oni su još snažnije vikali: „Neka se razapne!“ (27,22-23).

Pilat nije vidio Isusovu krivnju. Štoviše, htio ga je osloboditi jer je vjerovao da je nevin pred zakonom. Svećenički glavari i narodne starješine žele da Isus bude pogubljen, no nisu spremni niti izreći koja je njegova krivnja. On se prikazivao kao Mesija, kao Božji pomazanik koji je trebao spasiti narod. Svećenici i starješine očekivali su da će Mesija doći kao moćan kralj koji će odmah uspostaviti svoje kraljevstvo na Zemlji i ukloniti sve neprijatelje Židova. Isus se, pak, sasvim jasno prikazao kao drukčiji kralj. On je kralj koji kraljuje na način Blaženstava i Govora na gori. On je kralj krotka i ponizna srca koji jaše na magarcu. Njegovi ga suvremenici ne prihvaćaju jer u njemu ne prepoznaju ostvarenje svojih ideja, svojih očekivanja, ne prepoznaju potvrdu svog načina života. Vjera od čovjeka traži promjenu. Ona traži prihvaćanje novoga, prihvaćanje Božje objave. To može značiti i odricanje od vlastite volje i uobičajenog načina života, odricanje od predrasuda.

Gospodine, pomozi nam da uvijek prihvaćamo tvoju objavu, da te prihvatimo onakvoga kakav jesi, da prihvatimo i zahtjevnost evanđelja koja se očituje u Blaženstvima i Govoru na gori. Daj da budemo spremni na promjenu te, koračajući za tobom ovim križnim putem, ne donosimo odluke protiv tebe, nego za tebe. Neka se naša vjera očituje u svakodnevnom prianjanju uza te. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

Dušom njenom razboljenom,

rastuženom, ražaljenom,

prolazio mač je ljut.




Druga postaja: Isus prima na se križ

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

Samo u Evanđelju po Ivanu čitamo da je Isus sâm nosio svoj križ: „Uzeše, dakle, Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota“ (Iv 19,16-17). Riječ koju je Ivan uporabio da bi rekao kako je Isus nosio svoj križ, u grčkom prijevodu Staroga zavjeta nalazi se samo na tri mjesta, a Isusovo nošenje križa posebno rasvjetljava odlomak iz Knjige Sirahove, u kojoj sveti pisac potiče čitatelja da prigrli pouku i mudrost: „Stavi svoje noge u njezine okove i vrat svoj u njezin jaram. Podmetni svoja leđa pod njezin teret i neka ti ne smetaju njezine uzde. Svom dušom svojom pristupi k njoj i svom snagom svojom slijedi putove njezine. Ispituj i istražuj je, i ona će ti se objaviti; i kad je jednom uhvatiš, ne puštaj je. Jer ćeš naposljetku u njoj naći mir, i ona će ti se pretvoriti u radost“ (Sir 6,24-28).

Križ koji Isus nosi bio bi, prema tome, križ mudrosti, a ona se očituje u prihvaćanju Božje volje. Nošenje takvoga križa čovjeka može dovesti do toga da se pita ima li smisla biti vjeran do kraja. Ima li uopće smisla živjeti i ponašati se kao vjernik u današnjem svijetu? Prihvatiti da živi u skladu s Božjom voljom, od vjernika može iziskivati ozbiljna odricanja, pa i žrtve. Čemu sve to? Odgovor opet daje starozavjetni mudrac Sirah, jer kaže da će onaj koji prihvati križ mudrosti naposljetku naći mir, a teret koji nosi pretvorit će se u radost. Vjera može biti zahtjevna, ali na kraju donosi nagradu. Vjera se ne može živjeti bez nade.

Gospodine, ti si prihvatio da nosiš svoj križ do Golgote, prihvativši tako mudrost poslušnosti i poniznosti. Daj da i mi prihvatimo takvu mudrost te, zagledani u budući mir i radost, izdržimo sve nevolje i protivštine sadašnjega života. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

O koliko ucviljena

bješe ona uzvišena,

Majka Sina jedinog!

 

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

Evanđeoski tekstovi ne govore o Isusovim padovima pod križem. Kroz tri Isusova pada o kojima smo saznali kasnijom predajom, možemo razmišljati o različitim poteškoćama na putu vjere. U tome nam posebno mogu pomoći starozavjetni proročki tekstovi. U Prvoj pjesmi o Sluzi patniku, prorok Izaija govori o Gospodinovu sluzi na kojega je Bog izlio svojega duha da donosi pravdu narodima. On je njegov izabranik i miljenik duše njegove (Iz 42,1). Za njega je rečeno: „On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja“ (42,2-3). Kršćanska predaja od najranijih je vremena u Isusu Kristu prepoznala ovoga Slugu patnika.

Dok promatramo Isusa koji prolazi ulicama Jeruzalema noseći svoj križ, u njemu prepoznajemo Sina Božjega koji svijetu donosi pravdu. Teret koji nosi toliko je težak da pod njim i pada, no on ne traži svoje pravo, ne podiže glas kako bi si olakšao situaciju, ne proziva one koji ga putem izruguju. Njegov je način djelovanja sasvim drukčiji. Došao je u blagosti i ljubavi, a ne očekuje da mu bude uzvraćeno. On pod teretom pada, ali i ustaje i nastavlja dalje. To je onaj Sluga patnik za kojega u Knjizi Izaijinoj čitamo: „Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na Zemlji ne uspostavi pravo“ (42,3-4).

Gospodine, dao si nam primjer u svome Sinu. Dok se u ovom svijetu susrećemo s nerazumijevanjem vjere, vjerničkog načina života i morala koji iz vjere proizlazi, pomozi nam da, noseći taj teret, ne podižemo glas tražeći svoje pravo, da ne gledamo samo kako ćemo olakšati svoju situaciju, da ne podižemo glas protiv onih koji nas izruguju. Daj da naša vjera bude ispunjena ljubavlju. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

Bol bolova sve to ljući

blaga Mati gledajući

muke slavnog čeda svog.

 

Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu Majku

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

Ni susret Isusa s njegovom Majkom na križnom putu nije nam zasvjedočen u evanđeljima. U Drugoj knjizi o Makabejcima nalazimo primjer uzorne majke koja svjedoči mučeničkoj smrti svoje sedmorice sinova. Za nju je rečeno: „Nadasve vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene bijaše majka, koja je u jednom jedinom danu gledala smrt svojih sedam sinova: veledušno je to podnijela zato što se ufala u Gospodina. Svakoga od njih poticala je jezikom otaca. Puna plemenitih osjećaja, ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću. Govorila im je: ’Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam darovala ni duh ni život niti vam tkivo složila. Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima’“ (2 Mak 7,20-23).

Doista, slične osjećaje možemo zamisliti i kod Marije. Njoj je bila još jasnija uloga Božja u začeću njezina Sina te je s još većim pouzdanjem i vjerom mogla gledati prema njegovoj smrti, bez obzira na bol koju je osjećala dok je promatrala njegove patnje. Možemo zamisliti kako je ohrabrivala Isusa, jer on nije mario za sebe, nego se predao iz ljubavi prema Očevoj volji i prema ljudskom rodu.

Gospodine, daj nam takvo pouzdanje i takvu vjeru kakvu je imala Blažena Djevica Marija. Ti si sve stvorio i sve je u tvojoj ruci. Pomozi nam da hrabro hodimo svjesni da ti možeš i sve obnoviti. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

Koji čovjek ne bi plak'o

Majku Božju videć tako

u tjeskobi tolikoj?

 

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

U Evanđelju po Marku, u kojem se govori o tome kako su vodili Isusa da ga razapnu, kaže se: „I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ“ (Mk 15,21). Šimun je bio Židov, podrijetlom iz sjevernoafričke pokrajine Cirene. Vraćao se s polja te se sasvim nenamjerno našao uz Isusov križni put. Evanđelist navodi i imena njegovih sinova, jer su vjerojatno bili poznati u Crkvi za koju je pisao svoje evanđelje.

Kao što se Šimunu dogodilo da se nenamjerno nađe na putu Gospodinu u njegovu trpljenju te bude združen s njegovim patnjama, i svakom se drugom čovjeku može dogoditi slično. Ne razmišljajući o vjeri, o patnji, o otkupljenju i spasenju, životnim okolnostima možemo biti uključeni u Isusovo djelo spasenja i otkupljenja. Svaka bolest, nemoć, smrt bližnjega, svaka nepravda koja nam je nanesena, može biti poziv da ponesemo križ, da sudjelujemo tako u njegovu djelu otkupljenja i spasenja. Kao što je Šimunovo djelo urodilo vjerom, pa i vjerom njegovih sinova, tako i naše preuzimanje križa na vlastita ramena, može uroditi vjerom koja znači nadu u našem životu i životima naših bližnjih.

Gospodine, pomozi nam da sve nevolje na svome životnom putu prepoznamo kao priliku da nosimo tvoj križ i sudjelujemo u tvome spasenjskom djelu za vlastito dobro i dobro svojih bližnjih. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

Tko protužit ne će s Čistom,

kada vidi gdje za Kristom

razdire se srce njoj?

 

 

Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

Psalmi često spominju lice Božje. Tako u Psalmu 27 čitamo: „Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Moje mi srce govori: ’Traži lice njegovo!’ Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene. Ne odbij u gnjevu slugu svoga! Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti! I ne ostavi me, Bože, spasitelju moj! Ako me otac i mati ostave, Gospodin će me primiti“ (Ps 27,7-10).

U Starom zavjetu jasno je da nitko ne može Božje lice vidjeti, jer Bog i Mojsiju kaže: „A ti moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati“ (Izl 33,20). Kršćanska predaja zamišlja Veroniku koja dobiva lice Sina Božjega utisnuto u svoj rubac. Bog je odlučio, po svome Sinu, postati do kraja blizak čovjeku, a čovjek u njemu prepoznaje pomoć i spasenje. Čak i kad bi ga najbliži napustili, kad bi ga napustili i oni od kojih to nikad ne bi očekivao, njegova mu vjera kaže da je Bog uza nj. Svatko tko se osjeća osamljen i napušten može s pouzdanjem i vjerom poput psalmista reći: „Gospodin će me primiti. Njemu je stalo do mene.“ Odatle vjernik može crpsti smisao i životnu radost.

Gospodine, ti si u svome Sinu htio biti blizak ljudskom rodu. Pokazao si nam svoje izmučeno lice da bi u nama probudio vjeru i nadu. Pomozi nam da radosno živimo iščekujući onaj konačan susret s tobom, kad ćemo te moći gledati licem u lice. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

Zarad grijeha svoga puka

gleda njega usred muka,

i gdje bičem bijen bi.

 

 

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

Druga pjesma o Sluzi patniku iz Knjige Izaijine donosi ove riječi: „Čujte me, otoci, slušajte pomno, narodi daleki! Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena. Od usta mojih britak mač je načinio, sakrio me u sjeni ruke svoje, od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu. Rekao mi: ’Ti si sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!’ A ja rekoh: ’Zaludu sam se mučio, ni za što naprezao snagu.’ Ipak, kod Gospodina je moje pravo, kod mog Boga nagrada je moja“ (Iz 49,1-4).

U nekim životnim situacijama svjesni smo da je Bog za nas imao na umu sasvim posebno poslanje. To može biti poslanje unutar vlastite obitelji, poslanje na poslu, među prijateljima i poznanicima. To može biti i neko opće poslanje u društvu. Za to nam je dao i sredstva i sposobnosti, baš kao što ih je dao i svome Sluzi patniku. I dok smo svjesni toga poslanja i svega što nam je Bog uz njega dao, moguće je da ne vidimo njegove plodove. Ne vidimo da se naša obitelj mijenja, da se mijenjaju odnosi na poslu, da su prijatelji i poznanici prihvatili nadu i vjeru koju im nudimo ili upozorenje koje im posredujemo. Ne vidimo da se društvo u kojem živimo mijenja ili da se vjera u svijetu širi. Tada i mi možemo reći: „Zaludu sam se mučio, ni za što naprezao snagu.“ Kod drugoga pada razmišljamo upravo o ovim svojim zdvajanjima, o rezignaciji koja nas može obuzeti. Tada valja reći i ovo: „Ipak, kod Gospodina je moje pravo, kod mog Boga nagrada je moja.“ Uostalom, i ta moja snaga zapravo je njegova. Ne mučim se ja, nego on svojom silom djeluje u meni.

Gospodine, pozvao si me od majčina krila, od utrobe majke imenom si me zazvao. Ti me šalješ da u ovom svijetu budem tvoj svjedok, svjedok vjere u tebe. Daj da uvijek budem svjestan snage koju mi daješ te od tebe očekujem i svoju nagradu za život u vjernosti. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

Gleda svoga milog Sina,

ostavljena sred gorčina,

gdje se s dušom podijeli.

 

 

Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

Evanđelist Luka jedini spominje skupinu žena kojima se Isus obraća na svome križnom putu. U njegovu evanđelju čitamo: „Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: ’Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: ’Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ Tad će početi govoriti gorama: ’Padnite na nas!’ i bregovima: ’Pokrijte nas!’ Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?’“ (Lk 23,27-31).

Isus navodi riječi proroka Hošee iz onog dijela njegove knjige u kojem proziva Izraelce jer su se odali drugim bogovima i idolima. Ondje, između ostaloga, kaže: „Srce je njihovo prijevarno, okajat će to oni! Porušit će im On žrtvenike, polomiti stupove njihove. Kazat će tada: ’Mi kralja nemamo jer se Gospodina bojali nismo. Ta čemu bi nam bio kralj?’... Bit će razorene sramne uzvišice, grijeh Izraelov; trnje će i čičak rasti po žrtvenicima njihovim. Tad će govoriti brdima: ’Pokrijte nas!’ i bregovima: ’Padnite na nas!’“ (Hoš 10,2-3.8). Grijeh naroda doveo je do propasti kraljevstva. Ostali su bez kralja i prepušteni samima sebi. Isus sada govori ženama, a s njima i nama: „Odreknite se svoga grijeha! Bojte se Gospodina! Probudite svoju vjeru u njega! Priznajte me vjerom za svojega kralja pa se ne ćete posramiti nikada!“

Gospodine, daj nam takvu vjeru da imamo snage odreći se svih idola i grijeha, da se samo tebe bojimo i tebi s ljubavlju služimo kao svome jedinome Kralju. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

Vrelo milja, slatka Mati,

bol mi gorku osjećati,

daj da s tobom procvilim.

 

 

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

Četvrta pjesma o Sluzi patniku donosi i ove Božje riječi: „Gle, uspjet će sluga moj, podignut će se, uzvisit’ i proslaviti! Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga – tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim usta stisnuti, videć’ ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć’ ono o čemu nikad čuli nisu“ (Iz 52,13-15).

Isusov treći pad pod križem donosi pred nas izmučeni i iznakaženi lik Spasitelja. I danas pogled na muku i trpljenje izaziva užas, a pobjeda koja slijedi nakon muke budi nevjericu. Stoga i kraljevi kod Izaije kažu: „Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno?“ (53,1). Skandal trpljenja, bolesti i nepravde i kod nas može prouzročiti pitanja: „Kako dobri Bog može takvo nešto dopustiti? Zašto pravedni trpe?“ Tada možemo pasti na putu vjere. Zaboravljamo da je Božji pogled širi, da on obuhvaća i prošlost i sadašnjost i budućnost, da on nije ograničen samo na jednu osobu ili jedno mjesto, nego pred sobom ima cijeli svijet i cijeli svemir. Mi ne možemo do kraja dokučiti Božji naum.

Gospodine, vidimo oko sebe nepravdu i trpljenje. Naša je vjera često na kušnji. Pomozi nam da i u teškim trenutcima prepoznamo tebe kao dobroga Boga koji vidi i nevolje pojedinaca i potrebe cijeloga svijeta. Pomozi nam da ustanemo iz svojih sumnji i hodimo ustrajno putem vjere.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

Neka ljubav srca moga

gori sveđ za Krista Boga,

da mu u svem omilim.

 

 

Deseta postaja: Isusa svlače

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

U Ivanovu evanđelju čitamo: „Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: ’Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopadne’ – da se ispuni Pismo koje veli: ’Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku’“ (Iv 19,23-24).

Slično Izaijinim pjesmama o Sluzi patniku, kršćani su od najranijih vremena navještaj Isusove muke prepoznavali i u Psalmu 22, u kojem pravednik vapi: „Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju“ (Ps 22,19). No, Isusov križni put poučava nas da ni ova odjeća, ono što čovjeka prikazuje izvana, nije ono najvažnije. Uskoro će tama prekriti svu zemlju, a o tami apostol Pavao kaže: „Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo. Jer koji spavaju, noću spavaju; i koji se opijaju, noću se opijaju. A mi koji smo od dana, budimo trijezni, obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja!“ (1 Sol 5,5-8). Kad smo od svega ogoljeni, kad nam više nije ostalo ništa, ni stvari, ni prijatelji, ni obitelj, ni ljudska pravednost, ostaje nam ovaj oklop koji nam nudi Bog: vjera, ljubav i nada spasenja.

Odjeni nas, Gospodine, oklopom vjere i ljubavi i stavi nam na glavu kacigu nade i spasenja, da uvijek bdijemo i budemo spremni za tebe koji dolaziš te izdržimo svako lišavanje, svako osiromašenje, svako napuštanje, sve što nas ostavlja s osjećajem da smo goli i nemoćni. Neka naša vjera budi djelatnu ljubav koja će prerasti u sigurnu nadu. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

Rane drage, Majko sveta,

Spasa za me razapeta

tisni usred srca mog.

 

 

Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

Isus je razapet na križ, a evanđelist Marko piše: „Prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: ’Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sâm sebe, siđi s križa!’ Slično i glavari svećenički s pismoznancima, rugajući se, govorahu jedni drugima: ’Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!’ Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti“ (Mk 15,29-32).

U Trećoj pjesmi o Sluzi patniku čitamo: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu i lica svojeg ne zaklonih od uvrjeda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se ne ću smesti. Zato učinih svoj obraz k’o kremen i znam da se ne ću postidjeti“ (Iz 50,6-7). U Isusu koji na križu prihvaća izrugivanje prepoznajemo onoga istog Isusa koji svoje učenike potiče da na udarce okrenu i drugi obraz. Time se ni Isus ni njegovi učenici ne ponižavaju, nego se upravo izdižu iznad svojih mučitelja. Vidljivo je to i iz Psalma 22. On započinje riječima koje izgovara i Isus na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Ps 22,1). U nastavku molitelj uviđa svoj nezavidan položaj: „A ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir. Koji me vide, podruguju se meni, razvlače usne, mašu glavom: ’U Gospodina on se uzda, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje!’ ... Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure u me“ (22,7-9.17-18). Ipak, molitva ne završava beznadno, nego pogleda usmjerena prema Bogu: „Ali ti, o Gospodine, daleko mi ne budi; snago moja, pohiti mi u pomoć!“ (22,20). I u najtežoj nevolji i krizi vjere molitva je sigurno utočište. Molitva otvara naš život za Boga i njegovo djelovanje. Molitva nam pomaže da prepoznamo Boga na djelu. Stoga psalmist i završava riječima: „O Gospodu će se pripovijedat’ sljedećem koljenu, o njegovoj pravdi navještati narodu budućem: ’Ovo učini Gospodin!’“ (22,31).

Gospodine, molitvom se tebi utječemo, da uvijek prepoznajemo tebe na djelu. Neka sve nevolje ovoga svijeta budu prilika da upoznamo tebe i u tvojoj blizini uživamo, jer upravo u patnji ti si nam najbliži. Pomozi nam, Gospodine, da na kraju, kad se osvrnemo, s olakšanjem i radošću kažemo: „Ovo učini Gospodin!“ Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

Neka dođu i na mene

patnje za me podnesene

Sina tvoga ranjenog.

 

 

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

Evanđelist Luka u svome evanđelju piše: „Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. I povika Isus iza glasa: ’Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!’ To rekavši, izdahnu. Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: ’Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!’ I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa“ (Lk 23,44-48).

Na samom kraju svoga zemaljskog puta Isus ponovno podsjeća na riječi psalma: „Tebi se, Gospodine, utječem, o da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi! Prikloni k meni uho svoje, pohiti da me oslobodiš! Budi mi hrid zaštite, tvrđava spasenja. Jer ti si hrid moja, tvrđava moja, radi svoga imena vodi me i ravnaj. Izvuci me iz mreže koju mi zapeše, jer ti si moje utočište. U tvoje ruke duh svoj predajem: otkupi me, Gospodine, Bože vjerni“ (Ps 31,2-6). Vidi se sada da Isus s križa ne izriče samo molitvu predanja u Očeve ruke, nego je i pun pouzdanja da ga on može spasiti. Čovjek koji živi od vjere zna da je Bog svemoguć i da svaku situaciju može okrenuti na dobro. Kršćaninova vjera omogućava mu da na kraju skupa s Isusom cijeli svoj život s pouzdanjem preda Bogu. Prvi je primjer prvomučenik Stjepan. U trenutku dok je na smrt kamenovan, on zaziva: „Gospodine, Isuse, primi duh moj!“ (Dj 7,59). Dok završava svoj životni put, on poput Isusa moli za svoje mučitelje: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ (7,60). Čovjek koji se s vjerom do kraja preda Gospodinu može oprostiti svakome. Tako se u trenutku Isusove smrti na križu događa slavlje oproštenja, otkupljenja i vjere.

Gospodine, tvoj je Sin predao sebe sama za nas i za naše grijehe. Pokazao nam je kako se dubokom vjerom do kraja pouzdavati u tebe. Pomozi nam, Gospodine, da vjerom sav svoj život predamo tebi i poradi tebe iz vjere oprostimo svima. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

Daj mi s tobom suze livat,

Raspetoga oplakivat,

dokle dis'o budem ja.

 

 

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

Na kraju muke svi evanđelisti opisuju skidanje Isusa s križa. Kod Ivana čitamo: „Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je – kriomice, u strahu od Židova – bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja“ (Iv 19,38-39).

Obojica, i Josip iz Arimateje i Nikodem, pokazivali su do sada simpatiju prema Isusu i njegovu nauku, ali to još nije bila potpuna vjera. Josip se bojao priznati pred Židovima, premda je sâm bio utjecajan i ugledan čovjek, da je Isusov učenik. Nikodem mu je došao noću, ne želeći da ga itko vidi. No, Isus je njihovu tamu pretvorio u svjetlo. U trenutku Isusove muke i smrti sve su ograde pale te se očitovalo tko je doista njegov. U susretu s mukom, bolešću i smrću svatko od nas upoznaje sebe samoga i uviđamo kolika je naša vjera. Dok još imamo prilike, potrebno je barem noću doći do Isusa i osluškivati njegov nauk. Potrebno je graditi zdrava životna uvjerenja i usvajati prave vrijednosti. Tada ćemo i mi u presudnom trenutku znati iz svojih tama izaći na svjetlost i neustrašivo priznati svoju vjeru. U susretu s bolešću i smrću svojih bližnjih moći ćemo reći da vjerujemo u Božju ljubav koja ih ne napušta.

Gospodine, naša vjera nije savršena. Misli su nam pune dvojbi i sumnji. Vodi nas kroz ovaj život tako da neprestano usvajamo tvoj nauk i učimo o tvojoj ljubavi te u pravom trenutku vjerom prihvatimo tvoju volju. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

U tvom društvu uz križ stati,

s tobom jade jadovati

želja mi je jedina.

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te,

jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

Samo Matej od svih evanđelista piše: „Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj novi grob koji bijaše isklesao u stijeni. Dokotrlja velik kamen na grobna vrata i otiđe. A bijahu ondje Marija Magdalena i druga Marija: sjedile su nasuprot grobu. Sutradan, to jest dan nakon Priprave, sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: ’Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: ’Nakon tri dana uskrsnut ću.’ Zapovijedi dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: ’Uskrsnuo je od mrtvih!’ I bit će posljednja prijevara gora od prve.’ Reče im Pilat: ’Imate stražu! Idite i osigurajte kako znate!’ Nato oni odu i osiguraju grob: zapečate kamen i postave stražu“ (Mt 27,62-66).

Pred Isusovom smrću, dvije reakcije: Josip i dvije Marije iskazuju ljubav svome učitelju, a glavari svećenički i farizeji nastavljaju one iste borbe i optužbe kojima su se bavili i prije Isusove smrti. Vjernik je onaj kojega je iskustvo Isusove muke i smrti sasvim promijenilo. On više ne može razmišljati na isti način kao prije tog iskustva, više ne može tražiti samo svoju sigurnost i svoju udobnost. On sada, u Isusovu počinku, nalazi svoj počinak. Dan je nakon Priprave, a prema Matejevu evanđelju bila je subota, dan počinka. U Poslanici Hebrejima čitamo: „U Počinak doista ulazimo mi koji povjerovasmo, prema onom što je rekao: ’Tako se zakleh u svom gnjevu: Nikad ne će ući u moj počinak, premda su djela od postanka svijeta dovršena.’ Rekao je doista negdje o sedmom danu ovako: ’I počinu Bog sedmoga dana od svih djela svojih.’ A ovdje opet: ’Nikad ne će ući u moj počinak.’ Preostaje dakle da neki imaju u nj ući, a oni koji su prvi primili blagovijest ne uđoše zbog nepokornosti. Zato Bog ponovno određuje jedan dan, Danas, u Davidu nakon toliko vremena govoreći, kako je već rečeno: ’Danas, ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda’“ (Heb 4,3-7).

Gospodine, ovaj put za tobom i tvojim križem poziv nam je da ne budemo srca tvrda, da prepoznamo ovo Danas, da se obratimo i živimo u tvome Počinku. Ti si prošao muku za nas. Daj da mi živimo svoj život za tebe, u tvojoj blizini, promatrajući te i nasljedujući te s ljubavlju, da uzmognemo i svjedočiti tvoju vjeru. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

Kada dođu smrtni časi,

Kriste Bože, nek me spasi

Majke tvoje zagovor.

Kad mi zemlja tijelo primi,

dušu onda uzmi ti mi

u nebeski blažen dvor. Amen.

 

Uskrsnuće

Luka izvješćuje o uskrsnom jutru kad su Marija Magdalena, Ivana, Marija Jakovljeva i druge žene stigle na grob s miomirisima: „Kamen nađoše otkotrljan od groba. Uđoše, ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa. I dok su stajale zbunjene nad tim, gle, dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše do njih. Zastrašene obore lica k zemlji, a oni će im: ’Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: ’Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane.’’ I sjetiše se one riječi njegovih, vratiše se s groba te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima“ (Lk 24,2-9).

Sve je ovo Isus već davno najavio, sve je to od davnina najavljeno u starozavjetnim proročkim tekstovima, no nije lako prihvatiti. Nije lako živjeti muku i smrt razmišljajući uvijek o uskrsnuću. Ipak, iskustvo ovih žena koje su posvjedočile svoju uskrsnu vjeru jedanaestorici i svima drugima stiglo je i do nas. Zbog ove uskrsne vjere i mi se možemo prepoznati u Gospodinovu pozivu: „Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska! Gospodin te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio! Gospodin, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj! Ne boj se više zla!“ (Sef 3,14-15). Nemamo se više čega bojati. Gospodin nas je oslobodio i spasio. Radujmo se u Gospodinu!

Gospodine, uskrsnuo si da bi nama dao nadu, život i spasenje. Neka se radosna vijest o spasenju širi cijelim svijetom, da svi ljudi upoznaju vjeru, nadu i ljubav u koje si i nas pozvao. Daj nam svima onu duboku radost koja nadilazi svako trpljenje i pobjeđuje svaku sumnju. Amen.

 

Završna molitva

Hvala ti, Gospodine, za ovo vrijeme kroz koje smo razmišljali o tvojoj muci, smrti i uskrsnuću. To je središnje otajstvo naše vjere. Neka ova naša zahvala izraste u neprestanu euharistijsku hvalu, u kojoj, okrijepljeni tvojom riječju i nahranjeni tvojim tijelom i krvlju, kao tvoja vjernička zajednica nalazimo i počinak i poslanje.

Hvala ti, Gospodine, za život koji si nam darovao da ga već sada živimo u punini uskrsne radosti. Amen.


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas273
Ovaj mjesecOvaj mjesec74038
UkupnoUkupno4990471

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 28 

Administrator

franodoljanin@gmail.com