Split: Proslava Dana posvećenog života

Na blagdan Svijećnice, Prikazanja Gospodinova i Dana posvećenoga života,  za redovnike i redovnice na području Splitsko-makarske nadbiskupije, u subotu, 2. veljače 2013. godine, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivan Ćubelić predvodio je slavlje u splitskoj prvostolnici. U slavlje je uveo fra Petar Lubina, nadbiskupski delegat za redovnice i urednik lista Marija.

Fra Petar Lubina, nadbiskupski delegat za redovnice i urednik lista Marija, uvodeći sve u slavlje naglasio je svjedočanstvo vjere u Godini vjere, rekavši: „Evo nas zajedno 40 dana nakon Božića. Slavimo blagdan Gospodinova prikazanja u Hramu ili Svijećnicu. Spominjemo se mlade majke, bl. Djevice Marija, koja u svom zanosu hita u Hram Bogu posvetiti svoga Prvorođenca. Po sakramentu krštenja svi smo mi Bogu posvećeni, a mi redovnici, koji smo se na Božji zov posebno odazvali zavjetujući evanđeoske savjete poslušnosti, djevičanske čistoće i siromaštva to smo na poseban način. Danas je naš dan: po nama koji smo izabrali život po evanđeoskim savjetima vjernici se mogu upoznati s Božjim darom Crkvi, a nama je pružena zgoda za obnovu osjećaja darivanja i nakana. U Godini smo vjere kad smo pozvani Boga iznova susresti, obnoviti svoju vjeru, zaživjeti evanđelje, a onda svjedočanstvom vlastitoga života u vjeri utvrđivati i druge oko sebe. Drugi vatikanski sabor i dokumenti crkvenog učiteljstva kao najučinkovitije sredstvo za to ističu upravo svjedočenje kršćanske vjere vlastitim životom. Do prihvaćanja vjere, naime, neće dovesti nečije dokazivanje ili mudrovanje, niti napori da se dokaže Božja opstojnost i njegovo djelovanje, kao ni povijesni dokazi tko je bio Isus i što je on sve htio. U doba žestoko suprotstavljenih mišljenja i uvjerenja, kad se svaki govor dočekuje sa sumnjom i nevjericom, a često i s pravim cinizmom, snagu uvjerljivosti ima još jedino svjedočanstvo života. To znači da novi navještaj evanđelja danas nije moguć prepričavanjem onoga što su činili i govorili prvi svjedoci evanđelja i naši utemeljitelji, ma kako to mudro i vješto činili, nego je njih potrebno nasljedovati, što znači iz ljubavi prema Kristu nepodijeljenim životom služiti evanđelju, ljubeći istodobno svoj redovnički poziv i prepoznajući potrebu današnjeg čovjeka za Bogom. Svjedočenje je zapravo temelj našega redovničkog poslanja. Pitanje naše vjernosti našem poslanju u Crkvi i pitanje snage našega svjedočenja važnije je od pitanja hoće li naše redovničke zajednice preživjeti sve očitiju krizu zvanja ili će nestati. Ako naš Bogu posvećeni život, naime, ne odiše radosnim svjedočenjem evanđelja, nameće se pitanje, zbog čega smo uopće potrebni Crkvi i svijetu u kojemu živimo. S tim mislima, želim vam svima blagoslovljen Dan posvećenoga života“, završio je fra Petar Lubina.

Nakon toga generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivan Ćubelić predvodio je obred blagoslova svijeća u crkvi sv. Dominika, procesiju do katedrale sv. Dujma, molitvu Večernje i euharistijsko slavlje u 18 sati u splitskoj prvostolnici.

Mons. Ivan Ćubelić u propovijedi je rekao: „Draga braćo i sestre, posvećeni evanđeoskim savjetima siromaštva, čistoće i posluha, Prikazanje Isusovo u Hramu okupilo nas i je ove godine u našoj katedralnoj crkvi. Posebni znak današnje liturgije jest blagoslov i paljenje svijeća, koje svaki od nas nosi u ruci. Vosak koji gori i troši se dok oko sebe dariva svijetlo i toplinu, znak je vašeg/našeg posvećenja Kristu i njegovoj Crkvi. To je ono uzvišeno zvanje radi kojeg smo pozvani na svijet: Potrošiti se u ljubavi čistoj, siromašnoj i poslušnoj za Isusa i za svoga bližnjega. Baš kao i dvoje svetih staraca iz današnjeg evanđelja, Šimun i Ana, koji su danonoćno služili Bogu postom i molitvom.

Plamen naše osobne posvećenosti dobiva svoju snagu od mnogo većeg ognja, a to je vatra naše vjere. Bez žive vjere nema posvećenosti u Crkvi. A kad se, ne daj Bože, ohladi vjera život posvećene osobe riskira da postane tek navika i traženje osobne promocije. Samim time što smo zaređeni ili zavjetovani - nije zajamčeno trajanje osobne vjere i vjernosti. Misliti da smo vjernici samim time što obučemo redovničko ili svećeničko odijelo - može za nas biti najveća napast Zloga. Baš zato nam liturgija danas stavlja u ruke upaljenu svijeću, simbol našega svakodnevnog napora da uvijek ponovno rasplamsamo žar vjere i povjerenje u Gospodina Isusa.

Ova nas godina posebno potiče na iskustvo vjere: Papa Benedikt sve nas je pozvao da s ostalim vjernicima osvježimo svoju vjeru uz 50. obljetnicu II. vatikanskog sabora i uz 20. obljetnicu proglašenja Katekizma Katoličke crkve. To su dva veoma važna događaja za život Crkve u našem vremenu. Svojim apostolskim pismom Porta fidei Papa nas poziva na obnovu vjerničkog iskustva, ovim riječima: Vjerom su toliki muškarci i žene svoj život posvetili Kristu, ostavljajući sve da bi živjeli jednostavnost evanđeoskog posluha, siromaštva i čistoće, kao svjedočanstvo iščekivanja Gospodina koji neće zakasniti. To je i naša prvotna zadaća: Oduševljeno pokazati da se samo s vjerom može čitav život predati Kristu, pa imati mir veći nego što ga nude sve ljudske, materijalne i osjećajne sigurnosti. U vjeri se može doživjeti najveća sloboda: izgubiti život za Krista očekujući da nam samo on ponovno sve daruje u trenutku konačnog susreta.

Papino pismo nosi naslov Vrata vjere, a on sam tumači ga ovako: Proći vrata vjere znači uputiti se na putovanje koje traje čitav život. Ono započinje krštenjem - po kojem Boga možemo zvati svojim Ocem - a završava prelaskom praga smrti u vječni život, koji je plod Gospodinova uskrsnuća. Darom Duha Svetoga sve koji mu vjeruju On priključuje svojoj slavi. A toliko je osoba koje i mi poznamo da nikad ne uspiju prijeći prag vjere. Premda su primili krštenje, a možda i druge sakramente, ipak ostaju s ove strane vrata vjere i nikad ne ugleda­ju božanske horizonte radosti i nade koji se otvaraju pred onima koji prolaze kroz ta vrata.

Sto je još žalosnije, mnogi uopće ne poznaju ili ne mare za ta vrata; nego tako žive svoje dane kao da svi horizonti završavaju smrću, kao da je jedino važno ono što vide tjelesne oči i dohvaćaju naše ruke. Osjećamo li da smo poslani i darovani baš njima da bismo ovom svijetu, po iskustvu svoje žive i radosne vjere, posvjedočili vječni smisao života kako bi i oni stvarno otkrili novu nadu za svoje često mučne dane. Posvećeni su pozvani ostvarivati tu novu evangelizaciju prosvjetljenja i povjerenja u vjeri.

A baš to, iskustvo vjere, neophodna je duhovna hrana na putu iskustva vjernosti. Naše prvo zvanje je Gospodinov poziv na put vjere. Baš to zvanje, očitovano u krsnim obećanjima, od svakog čovjeka zahtjeva trajno nasljedovanje Isusa Krista i bezuvjetnu pripadnost njemu. Nitko ne može zanemariti svoju krsnu zadaću. A toj vjernosti potrebni su ustrajnost i postojanost, kao i motivirana predanost u posvećenosti Kristu. To je naš odgovor na nove izazove u različitim fazama ljudske povijesti i našeg života. Svoju posvećenost, stoga, nismo pozvani živjeti i svjedočiti samo u zajednicama koje su nas odgojile u vjeri, kao što su obitelj, župa ili redovnička zajednica. Vjernost Bogu uključuje i našu sposobnost da se osjećamo aktivni članovi svoje mjesne Crkve i svog naroda. Posvećenost Kristu po specifičnim karizmama ne dopušta da ostanemo ravnodušni pred suvremenim izazovima i poteškoćama. Uz to, vjera i vjernost Stvoritelju i Ocu svijeta obvezuje nas da budemo na visini zadatka i službe koja nam je povjerena, kroz trajno intelektualno obrazovanje a još više kroz rast u nesebičnoj ljubavi: čista srca, ponizne poslušnosti i slobodnog siromaštva.


Konkretan način svjedočenja nudi nam upravo pročitana poslanica Hebrejima. Predstavljen nam je naš božanski Učitelj u njegovoj solidarnosti s ljudima po iskustvu kušnje koju je osobno podnosio, u skladu s riječima davnoga Joba: Čovjekov je život na zemlji kušnja i borba. A Bog koji je patio dobro poznaje i naše boli te je spreman pomoći čovjeku. Kako reče Bonhoeffer: Kršćanski Bog nije bezosjećajni bog filozofa, nego je Bog ljubavi, koji se nadasve očituje u onima koji pate s Njim i poradi Njega. Isus nije odglumio da pati i umire pod krvavim znojem. I nije došao da spašava pravednike nego nas grešnike. A to i jest naš put: solidarnost sa svima koji pate pod teretom života i grijeha. Sjećamo se kako piše sv. Pavao da nas je Bog spasio i uzljubio još dok smo bili grešnici. To znači da nas Bog ne ljubi zato što smo već dovoljno dobri, nego nas čini dobrima zato što nas ljubi. Starac Šimun, koji u naručju drži dijete Isusa, daruje nam prekrasnu molitvu Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine. Tu molitvu, kao uzor dubokog zajedništva s Bogom, ponavljamo svake večeri, kad na završetku dana Božanskom srcu povjeravamo svoje trpljenje, neuspjehe, samoću i grešnost, zahvaljujući mu za ono malo dobra koje je po nama On učinio.

Posvećene osobe imaju posebnu pastoralnu ulogu u Crkvi. Naime, samo nasljedovanje Krista po čistoći, siromaštvu i posluhu samo je po sebi jako svjedočanstvo snage Evanđelja koja humanizira osobni i društveni život. U Godini vjere svi su kršćani pozvani vjeru bolje upoznati i svjedočiti je. No, apstraktni govor o Evanđelju nema učinka. Snaga Radosne vijesti je u potpunom prianjanju uz osobu Isusa Krista i uz njegovu nazočnost u Svetom Pismu, u sakramentima i u bratskoj ljubavi crkvenog zajedništva. Vaš posvećeni život u redovničkom zajedništvu, trebao bi biti izazov suvremenom individualizmu koji uništava društveno zajedništvo, a ljude vodi u apatiju i beznadnost. Neka ova Godina vjere vaše svakodnevne aktivnosti pretvori u božansku liturgiju molitve, pa da vam postanu oltari svi školski razredi u kojima poučavate vjeronauk, bolesničke sobe i starački domovi u kojima njegujete nemoćne, dječji vrtići gdje se posvećujete nevinim dušama kao i tihi hodnici samostanskih klauzura. Neka nam svako mjesto služenja istodobno bude i oltar na kojem se Bogu prinosimo kao žrtve ljubavi i zahvalnosti.

Drage posvećene sestre i braćo! Isus prikazan u Hramu na ruke starca Šimuna, predstavljen je kao znak osporavan da se razotkriju namjere mnogih srdaca. I danas je Isus znak osporavan za one koji odbacuju njegovu poruku, kao i za one koji su je iznevjerili. Stoga je potrebno da naš molitveni život, naše kršćansko svjedočenje i sva duhovnost uvijek govori o Bogu, o njegovoj dobroti i milosrđu. Ako govorimo samo svoje ideje, svoje planove i inicijative... možda ćemo dotaknuti pamet nekih osoba. Ako, pak, govorimo o Bogu i o njemu svjedočimo svojim pothvatima, sigurno ćemo dotaknuti njihova srca.

Neka Blažena Djevica Marija svojim zagovorom prati svaki govor našeg života i svako svjedočanstvo naše ljubavi... kako bismo dotaknuli srca onih koji se nadaju i koji strepe, koji pate i koji ljube, koji se rađaju i koji umiru“, završio je mons. Ivan Ćubelić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije.

Na završetku slavlja mons. Ivan Ćubelić je zahvalio svim organizatorima, a posebno s. Mirti Škopljanac Mačina na uloženu trudu i ljubavi prema pjevanju da uveliča ovo slavlje. Pod vodstvom s. Mirte za vrijeme cijelog slavlja pjevali su sestre i bogoslovi.

Fotografije

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas533
Ovaj mjesecOvaj mjesec56986
UkupnoUkupno5504532

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 88 

Administrator

franodoljanin@gmail.com