Prof. dr. sc. Luka Tomašević: Zdravstveni odgoj: Osvrt na IV. modul

Prof. dr. sc. fra Luka Tomašević, pročelnik katedre za moralnu teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, napisao je članak „Zdravstveni odgoj: Osvrt na IV. modul“.

 

 


ZDRAVSTVENI ODGOJ:

OSVRT NA IV. MODEL

Život i javno mnijenje, danas se mijenjaju nevjerojatno brzo, brže negoli je to bilo ikada u povijesti. Te promjene su prave revolucije, a u našem zapadnom svijetu su zahvatile sve slojeve društva i opći mentalitet ljudi, tako da utječu na ponašanje, djelovanje i sami način života koji se nadahnjuje tim novim idejama i stavovima.

Promjene su se zbile i na području ljudske spolnosti, u njezinom shvaćanju i življenju. Ti novi stavovi predstavljaju se kao sasvim opravdani i normalni.

Ako pogledamo prošlost naše kulture, lako uočavamo da se o spolnosti nije puno govorilo. Ako bi se ponekad i spomenula, bilo je to uglavnom pod negativnim vidom. Tako se je dogodilo da su na socijalnoj razini moralnost i nemoralnost bile povezane samo sa spolnošću, tj. moralnost je bila svedena na spolno područje.

Kako ljudi danas žive puno slobodnije u svome životu, tako je i u spolnosti. Odnosi muškarca i žene su daleko pojačani, a i o spolnosti se želi više čuti i znati.

Prvi razlog tomu jest novi položaj žene u društvu, otkriće njezinih posebnih odlika, njezinih sposobnosti i njezinih jednakih prava što je unijelo velike promjene u društveni i obiteljski život. Kad je danas riječ npr. o braku, nema više govora o ulogama i gospodarenju, već o jednakosti i partnerstvu.

 


1. Rod i rodne uloge

U našem modernom društvu su se pojavili i novi oblici spolnog ponašanja: novi oblik zaruka, zajednički život prije vjenčanja ili bez braka i obveza, široka upotreba spolnosti prije braka, itd. Zadnjih nekoliko desetljeća spolnost se počela i znanstveno ispitivati, te se danas može govoriti o činjenici da upravo na području spolnosti padaju mnoge  stare vrednote i mnogi principi, što uvodi pomutnju, ali izaziva i nova sociološka i teološka istraživanja i razmišljanja.

Tako se zadnjih desetljeća počelo govoriti i o rodu, tj. počelo se razlikovati spol i rod. „Rod bi bio društveno i kulturno oblikovanje biološkog spola, a   ovisi o shvaćanju zadataka i uloga pripisanih ženama i muškarcima u javnom i privatnom životu.”(Zadar)  Stoga su specifične definicije ženskosti i muškosti kulturološke naravi, i promjenjive su u vremenu i prostoru.

Govor i o rodu donio je sa sobom i razlikovanje spola i roda koji ne moraju biti isti jer je  rod shvaćen kao društveno i kulturno oblikovanje biološkog spola.

Prema definiciji Vijeća Europe rod je "društveno konstruirana definicija muškarca i žene. To je društveno oblikovanje biološkog spola, određeno shvaćanjem zadataka, djelovanja i uloga pripisanih muškarcima i ženama, u društvu, u javnom i privatnom životu. To je kulturološki specifična definicija ženskosti i muškosti, i prema tome je promjenljiva u vremenu i prostoru.

Konstrukcija i reprodukcija roda zauzima mjesto i na individualnom i na društvenom nivou. Obje su jednako važne. Individualno, ljudska bića oblikuju rodne uloge i norme kroz svoje aktivnosti i reproduciraju ih sukladno očekivanjima. Rod treba uzeti u obzir i na političkom i institucionalnom nivou, što je upravo napravila hrvatska vlada. Rod, dakle,  nije samo društveno konstruirana definicija žena i muškaraca, to je i društveno konstruirana definicija odnosa između spolova. Konstrukcija sadrži nejednak odnos moći s muškom dominacijom i ženskom subordinacijom u većini životnih područja. Muškarci i njihovi zadaci, uloge, ponašanje i vrijednosti koje im se pripisuju, u mnogim aspektima vrednovani su više nego žene i ono što se uz njih veže. Sve se više prepoznaje ta karakteristika društva da je pristrano, pod utjecajem muškog: muška uloga je preuzeta kao norma za društvo kao cjelinu, što se reflektira u politici i strukturama. Politika i strukture često nenamjerno reproduciraju rodnu nejednakost."[1]

Ukratko, razliku spola i roda možemo svesti na nekoliko točaka:

  1. Rod se razlikuje od spola po tome što nije biološki determiniran i rodni identiteti muškaraca i žena u bilo kojem društvu su definirani društveno i psihološki (što znači povijesno i kulturološki). Biološki i fizički uvjeti (kromosomi, vanjski i unutarnji spolni organi, hormonalni status, sekundarne spolne karakteristike) vode do određenja muškog i ženskog spola. Da bi se odredio rod treba uzeti u obzir društvenu i kulturalnu percepciju muških i ženskih karakteristika i uloga.
  2. Rod se mijenja se od kulture do kulture i s ekonomskim, društvenim i političkim kontekstom. Isto tako, mijenja se i kroz vrijeme. Podjela rada između spolova najbolje je objašnjena rodom, ali budući da je reprodukcija bazirana na univerzalnoj biološkoj razlici između žena i muškaraca, društva to koriste kao osnovu za dodjeljivanje drugih zadataka. Ti zadaci su u određenoj kulturi dodijeljeni prema praktičnosti i prioritetu u određenoj kulturi i određuju mušku i žensku ulogu. Istraživanja različitih kultura su pokazala da zadaci i podjela posla nisu toliko vezani uz spol osoba, i nisu toliko zajedničke jednom spolu u različitim kulturama, već su kulturalno specifične. Rod se isto tako mijenja unutar kultura kroz vrijeme. Kultura nije statičke prirode, već se razvija. Kako društva postaju složenija, uloge koje preuzimaju muškarci i žene nisu više određene samo kulturom, već i društveno političkim i ekonomskim faktorima.
  3. Ljudi uče rodne uloge, iz toga proizlazi da se mogu mijenjati. Rod je naučen kroz proces socijalizacije i kroz kulturu određenog društva. Djeca uče svoj rod od rođenja. Uče kako se ponašati da bi bili percipirani od drugih, ali i od sebe, kao muškarci i žene. Tijekom života to je poticano od strane njihovih roditelja, učitelja, vršnjaka, njihove kulture i društva. U mnogim kulturama dječaci su poticani pri aktivnostima za koje se smatra da otkrivaju muške crte, a djevojčice pri aktivnostima koje otkrivaju njihove ženske osobine. Djeci se daju različite igračke, tako da djevojčice dobivaju lutke, kolica a dječaci pištolje, automobile. Kroz igru oni uče kojim poslovima ili karijerama mogu težiti.
  4. Ljudi koji djeluju izvan svoje rodne uloge mogu doživjeti neodobravanje. Uz svaku rodnu ulogu vežu se određena očekivanja, te su propisane poželjne osobine i ponašanja. Ako osoba izabere neka ponašanja koja nisu u skladu s njezinom rodnom ulogom, vrlo često nailazi na poteškoće i nerazumijevanje sredine. Tako su žene koje se ne žele udati ili imati djecu omalovažavane i nazivane pogrdnim imenima. Muškarci koji su nježni, obavljaju kućanske poslove, posvećeni su porodici i djeci često dobivaju etiketu papučara i slabića.
  5. Važno je uzeti u obzir rodne odnose. Analiza roda ne bavi se samo ulogama i aktivnostima, već i odnosima. U analizama se tako ne postavlja samo pitanje tko što radi, nego i tko donosi odluke, tko izvlači korist, tko koristi resurse, a tko ih kontrolira, te kako ostali čimbenici, kao što su zakoni o nasljeđivanju i posjedovanju, utječu na odnose. To otkriva da muškarci i žene, zbog njihovih različitih rodnih uloga i odgovornosti, imaju različita iskustva i potrebe. I muškarci i žene igraju ulogu u sferi rada i života u zajednici, ali je doprinos žena manji. Muškarci i žene biraju različita zanimanja i aktivnosti te imaju različite mogućnosti u ekonomskom svijetu. Žene su više uključene u kućne i odgojne, pomagačke aktivnosti od muškaraca.

Evo, ukratko, onoga što se želi postići rodnim odgojem:

  1. Razlika između spola i roda je da je spol biološki, a rod socijalno uvjetovan. To znači da se termin spol odnosi na urođene karakteristike, dok se rodne uloge postupno uče i mogu se mijenjati.

  2. Tehnologija može utjecati na naše viđenje roda. Na primjer, u prošlosti žene su mogle dojiti novorođenčad, danas dječaci i djevojčice mogu pomoći u hranjenju bočicom. Strojevi su omogućili da oba spola mogu obavljati teške fizičke poslove, medicinska tehnologija je omogućila da se spolne karakteristike mijenjaju. Sadržaj “roda” se može mijenjati za grupe žena i muškaraca, djevojčica i dječaka, s vremenom.

  3. Rod se ne odnosi samo na osobe koje su heteroseksualne: već i ljude koji su heteroseksualni, biseksualni, homoseksualni ili gay i ljude koji su odlučili apstinirati od seksa.

  4. Muškarci i žene mogu manipulirati rodno-baziranim idejama i ponašanjima prema svojoj koristi – pretpostavljaju da ne štete drugima, ali u isto vrijeme osnažuju stereotipe (npr. žena plače ili zavodi da bi nešto postigla)

  5. Teško je biti 100% rodno-osjetljiv/a, skoro svi smo na neki način pod utjecajem roda u našim idejama i ponašanjima.

  6. Rodna osjetljivost ne znači da više ne prepoznajemo razlike između muškaraca i žena. Neke razlike ostaju zbog biologije; možemo birati da podupremo druge čak i u ravnopravnim odnosima (na primjer, muškarci otvaraju ženama vrata da bi bili uljudni)

  7. Da bi ugradili rodno-osjetljive perspektive u vlastite živote, ne trebamo govoriti o rodu, nego se možemo posvetiti muškim i ženskim ulogama ili poslovima

 

Crkveni stav ukratko

Prema stavu Crkve u odgoju treba naglašavati narav i značenje spolnosti u ljudskom životu kao osnovnog i temeljnog dara osobe koja se otvara drugima, a posebice voljenoj osobi u bračnom darivanju i životu. Stoga odgoj spolnosti mora biti skladan i cjelovit kako bi mladi čovjek mogao doći do svoje psihološke zrelosti u cilju pune duhovne i moralne zrelosti i odgovornosti.

Uz cjelovito objašnjenje naravi i značenja spolnosti, odgajaniku treba dati i osnovnu etičku skalu vrednota. Bez toga spolni odgoj može postati samo čista informacija i spoznajna priprava za spolni život (zapravo se na to svodi predloženi model). Te osnovne etičke vrijednosti moraju uključiti poštivanje različitosti spolova, kao i usku povezanost između spolnosti i ljubavi kao istinskog predanja i izvora života.

Osnovni je cilj, dakle, takvog odgoja da odgaja za slobodu i odgovornost vlastite spolnosti, što je, zapravo, i osnovna svrha moralnog odgoja koji nikada ne smije biti serija zabrana, već promicanje čovjeka i njegova dostojanstva. Zrela moralnost se ne ograničuje samo na to da se ne čini zlo, već daleko više da se ostvaruje dobro, pa i onda kada je to teško i kada uključuje napor i trud.

Takav stav Crkve je doista  suprotan ponuđenom  anarho-liberalnom koncepcptu odgoja prema kojoj u odgoju ne bi trebalo davati formaciju, već samo informaciju. Drugačije je i shvaćanje same spolnosti i njezine uloge u životu.

Po uvođenju takvog  spolnog odgoja, tj. IV modula u škole kao obvezatnog predmeta, reagirala je HBK i roditeljima uputila apel:

"Mnoge vrjednote koje ste vi, roditelji, prenosili svojoj djeci, kao i način na koji ih odgajate, taj zdravstveni program razara, imajući za cilj nametanje potpuno neprihvatljivih stavova o spolnosti, braku i obitelji, suprotnih kršćanskoj antropologiji i hrvatskom narodnom biću. Vaša djeca nisu vlasništvo države. Vi ste ih rodili, othranili i za njih skrbite. O vama roditeljima ovisi što će i kakva će jednoga dana postati vaša djeca."

Potom su kroz pitanja roditeljima naglašene sporne točke predloženog odgoja čiji su izvori i literatura upitni i pripadaju anarho-liberalnoj struji, dok se u literaturi nigdje ne navodi niti jedan neutralni autor, a kamo li katoličke orijentacije.

  • Prvo je prije po u shvaćanju masturbacije. Prema programu ona je sastavni dio ljudske spolnosti i nema nikakva zla ako se ona prakticira: „Smatramo kako je to što se dodiruješ odlično, ali bi bilo u redu da činiš to u svojoj sobi“?[2]
  • Druga prijeporna točka je stav o pornografiji jer zdravstveni odgoj izričito veli da – „njezino korištenje u terapeutske svrhe može smanjiti inhibicije, pružiti novo seksualno nadahnuće, ponuditi tehničku poduku i povećati komunikaciju među partnerima“.[3]
  • Treća prijeporna točka tiče se odgovornog spolnog ponašanja (s 13-14 g., u 8. razredu) na način da „ako saznaš da imaš spolno prenosivu bolest, moraš to reći svim svojim partnerima/partnericama (pretpostavlja se da ih imaš više), i uza stalnu upotrebu kondoma“?[4]
  • Četvrta sporna točka je to što se dijete uči o spolnome činu kao posve normalnom za petnaestgodišnjaka, o spolnome odnosu koji sam po sebi nema nikakvo značenje i nikakve povezanosti s općeljudskim vrijednostima, poput ljubavi i vjernosti. Još je izazovnije što  će s pomoću konkretnih primjera i vježba učiti kako koristiti kondom i druga kontracepcijska sredstva.
  • Peta prijeporna točka  je stav o homoseksualnosti jer se izričito veli da je homoseksualni čin jednako prirodan i vrijedan kao i spolni čin između muškarca i žene (heteroseksualni). Zanimljivo je opravdanje autora koji navodi razlog „jer krajnje je vrijeme da ‘homoseksualnost uđe u škole. Makar i pod nemogućim uvjetima.“[5]

 


2. Kratka povijest problema spolnog odgoja

No, takav govor o spolnosti i i spolovima nije bio kroz povijest. Tekzadnjih stotinjak godina govor o spolnosti i spolnom počinju snažno prodirati i u znanost i u javni život zapadnog društva. Prvi spomen spolnog odgoja dolazi nam iz medicine kada započinju rasprave o potrebi spolne higijene zbog sprečavanja veneričnih bolesti. To se razdoblje poklapa i s industrijskom revolucijom s kojom se rađa i feministički pokret koji ne gleda na spolnost samo pod vidom prokreacije, već i užitka. U tom razdoblju započinje i kampanja o kontroli rađanja (birth control), a započinje i  govor o seksualnim slobodama.

Ipak, tek od 1965. može se govoriti o pedagoškom pristupu spolnosti, kada započinje i govor o spolnom identitetu muškarca i žene. U 1968. godini, godini revolucije mladih, počelo se javno govoriti o svim životnim postavkama. Sve institucije društva su bile napadane, posebice država, obitelj i škola. Upravo tom razdoblju dolazi do rastavljanja prokreativne vrijednosti spolnosti od njezina užitka te na scenu sve više izlazi erotski motiv. Odjednom, javni mediji postaju puni erotike, a seksualna uzdržljivost se počinje smatrati seksualnom fobijom, dok i sami odnos muškarac-žena, pod snažnim utjecajem feminizma, počinje dobivati nove oznake.

Razdoblje osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća dramatično počinje otvarati pitanje spolno prenosivih bolesti, posebice AIDS-a (bolesnih od HIV-a). Ta zastrašujuća bolest novog razdoblja dovodi do svijesti da je nužan spolni odgoj, i to onaj informativnog tipa koji govori o fiziologiji i biologiji spolnosti, o AIDS-u, o prezervativima i o homoseksualnosti.

Čovjek koji je u modernom svijetu najviše utjecao na ispitivanje spolnosti (osobito u Americi) je S. Freud koji u svim svojim djelima govori o spolnosti, koji pokazuje da postoji seksualni impuls od djetinjstva do smrti, ali koji ipak nikada nije odgovorio na pitanje što je spolnost. Zapravo, on ju je gurnuo na područje sociologije, a istrgnuo, u neku ruku, iz filozofije i teologije.

U današnjoj filozofiji postoje, da tako shematiziramo, četiri glavne koncepcije seksualnosti. Seksualnost služi prokreaciji, ona je tip osobne ljubavi, ona je osebujan način govora tijela i ona je izvorište užitka.

O njoj se najviše govori sociološki i iznose se spolna iskustva i shvaćanja kroz statističke studije. Spolnost se globalizira, društvo erotizira. No, tako postavljena seksualnost pokazuje svoju kvantitativnu problematiku jer se pokazuje nedostatak seksualnih želja, opadanje i zanemarivanje seksualnih odnosa u braku, dok se dob prvih seksualnih odnosa pomiče sve niže u mladenačku dob. Upravo zbog svega toga pojavila se i potreba sistematskog spolnog odgoja i to ne samo u obitelji, već i u školi.

Ipak nikako nije jasno što sve znači spolnost i spolni odgoj ni kako, gdje i tko bi ga trebao provoditi, došlo je do raznoraznih diskusija i pokušaja. Postoji struja koja govori i želi govoriti o svemu bez ikakva pridržaja, ali i ona suzdržana struja koja pred djecu i mlade ne želi iznijeti svu informaciju, i to samo informaciju, bez formacije. Takvo stanje stvorilo je nejasnoće, gotovo traume, kod roditelja i kod odgojitelja jer su se često puta osjetili nekompetentnima i nespremnima za takav odgoj. Još i danas se vrtimo u istome krugu: nije jasno o čemu treba govoriti, a o čemu šutjeti, gdje započinje distinkcija između informacije i formacije, da li treba zagovarati određeni moral i koji, i da li moralnu notu uopće unositi u spolni odgoj, da li spolnost još uvijek treba skrivati ili sve liberalizirati?

Ima ideja koje se zalažu za, govoreći shematski, odgoj spolnosti. Naime, postoji određena već ustanovljena «istina» prema kojoj treba urediti i organizirati i spolnost. Spolni odgoj se onda uklapa u kulturu onoga što čovjek «mora biti», bilo kad je riječ «spolnim zabranama» ili «o onom što je dopušteno u spolnosti». Naime, svatko treba uspostaviti svoj određeni moralni red.

Način provođenja «odgoja spolnosti» najviše bi se trebao baviti teoretskim informacijama o spolnosti koje moraju dovesti do postizanja spoznaja i određene seksualne formacije koja prihvaća moralne norme djelovanja.

Alternativna teorija bi se mogla nazvati odgoj za spolnost». Prema toj teoriji spolnost bi bila mogućnost ljudskog bića koju treba svakako ostvariti, ali ne prema već zadanim ciljevima, već preko slobodnog i svjesnog sudjelovanja svakoga da pronađe i izgradi načine sučeljavanja sa svojom seksualnom dimenzijom. Riječ je, dakle, o tome da treba razviti spolnu mogućnost, a sama spolnost je integralna i kompleksna struktura svake osobe te se nikako ne mogu zaboraviti i drugi faktori u čovjeku kao što su razum, spoznaja, afekti, moralne zasade, kao i religioznost. Odgoj za spolnost želi dati instrumente za ostvarenje same spolnosti i u odgoju treba odgajanike naučiti da shvaćaju govor, čine, stavove, spoznaje sposobnost odnosa s drugim što svakome može omogućiti da postane muškarac ili žena u svome vlastitom tijelu. Drugim riječima, da postigne svoj seksualni identitet.

 


3. Aktualna rasprava

Danas se uočava da u zapadnom društvu postoji pluridimenzionalni stav prema shvaćanju spolnog odgoja, premda Vijeće Europe želi nametnuti i svoju rodnu ideju.

Tako se spolni odgoj shvaća kao:

  1. demografski odgoj;
  2. kao formacija za spolni život s to sama u sebi, neovisno o tome da li se želi stvoriti obitelj ili barem trajna veza;
  3. odgoj za interpersonalni odnos ili samo odnos, posebice odnos ja-drugi;
  4. priprava za brak i za obiteljski život.

Sve te teorije su u uporabi, a ovise od pojedinaca ili skupina i njihovih vrijednosnih i moralnih opredjeljenja. U Europi se, čini se, danas sve više ide od tradicionalne teorije (2 oblik), a sve se više kreće prema 3. i 4. obliku.

Kada se pogledaju različite države, bez obzira na političku orijentaciju, spolni odgoj je imao ili ima nekoliko etapa. Prva etapa uopće ne poznaje spolni odgoj, pače može biti i zabranjen u školama (Irska). Druga etapa je ona kada spolni odgoj nije zabranjen, ali se na njega gleda kao na «nužno zlo» te se vrši zajedno u školi i obitelji. Treća etapa je ona u kojoj je spolni odgoj izborna materija koja ima dobro određen program, a četvrta etapa je ona u kojoj spolni odgoj postaje obligatoran prema školskom programu (Švedska i Danska i od nedavno Hrvatska).

Sva problematika, kad je riječ o spolnom odgoju, se svodi u okvire pluralnog društva gdje postoji više vrsta kultura, ideoloških i religioznih opredjeljenja, tako da je veoma teško naći zajednički stav.

Možda su najveće razlike one koje se pojavljuju između kršćansko-katoličke kulture i morala i liberalno-laičke.

 


4. Narav i značenje spolnosti

Pripadati određenom spolu, pitati se o svom muškom ili ženskom bitku, tj. o svojoj muškoj ili ženskoj spolnosti, te je prihvatiti i osjećati se seksualnom osobom, naziva se spolnim identitetom. Taj identitet jest trajnost vlastite osobnosti kao muško ili žensko, što je posljedica iskustvene spoznaje o samima sebi i o vlastitom ponašanju: to sam ”ja“ u svom tijelu muškarca ili žene.

Seksualnost se pokazuje u svim životnim izražajima, pa i u religioznosti i sve više se shvaća kao zadaća. Naime, ljudi moraju postati muževi ili žene preko dugog puta očovječenja. Seksualni identitet i orijentacija temelje se na biološkim i društvenim oznakama spola. Unutar granica onoga što jesmo (muško i žensko), stvara se i etički zahtjev da i postanemo ono što možemo biti. Spolnost je životna snaga koja obuhvaća, uvjetuje i utječe na svaki osobni čin u svakom trenutku života i ne djeluje samo na jednom području ili vremenskom razdoblju, već predstavlja bit i žarište života.

Spolnost je konstitutivni element ljudske opstojnosti i spada na ljudsku tjelesnost. Tjelesnost je, naime, osobit način postojanja i djelovanja vlastit ljudskome duhu. To je značenje poglavito antropološko "tijelo otkriva čovjeka", "izražava osobu" U takvom shvaćanju naše opstojnosti spolnost je onda naš posebni odnos života u svijetu tjelesnih bića. Po tome znademo što smo mi, a što drugi. Spolnost je ta koja omogućuje pojedinom subjektu da uđe u zajedništvo s drugim subjektom. Čovjek treba drugo biće da bi se ostvario. Tijelo, ukoliko je prožeto spolnošću, izražava čovjekov poziv na uzajamnost, to jest na ljubav i na uzajamno sebedarje. Tijelo, na kraju poziva čovjeka i ženu na njihov osnovni poziv na plodnost, kao na jedno od temeljnih značenja njihova spolom obilježena bića.

 

4.1. Oznake spolnosti

Spolnost je, prvotno, način naše opstojnosti, način na koji svaki pojedinac djeluje i reagira na svijet oko sebe. Kao takva ona je, onda i strukturalna dimenzija osobe, nadasve originalna (već od rođenja smo muško ili žensko), koja pripada jedino čovjeku jer biti muž i žena je različito od biti mužjak i ženka. Ona je i znak i mjesto otvaranja, susretanja, dijaloga, komunikacije i jedinstva među osobama.

Spolnost se odnosi na jedinstvenu cjelovitost čovjeka (tijelo, osjećaj, duša) i nikako ne smije biti svedena na čistu genitalnost jer je spolnost u čovjeku nešto više. No, i genitalnost ima svoju vrijednost koja postaje ljudska vrijednost samo onda kada se integrira u cjelovitost osobe.

Spolnost ima i svoju strukturalnu oznaku u smislu odnosa osobe i njegove spolne tjelesnosti što ulazi u kategoriju bitka. Ljudsko tijelo nikada ne smije biti objekt razmjene, s jedne strane, a s druge se mora zahtijevati poštivanje muškosti i ženskosti. Ako priznamo tu istinu i vrijednost tjelesne spolnosti, onda jedini način spolne "razmjene" može biti potpuno, uzajamno i ekskluzivno darivanje.

Spolnost je i originalna ljudska stvarnost jer nitko bez nje ne može živjeti svoje zemaljsko iskustvo.

Spolnost je mjesto i znak interpersonalne komunikacije jer se različitost između muškosti i ženskosti živi u obliku susreta i dijaloga. Riječ je o odnosnoj različitosti koja opet ima personalnu i društvenu funkciju.

U tom smislu spolnost ima i oznaku komplementarnosti jer su muškarac i žena istovremeno slični i različiti. Nikako nisu isti, ali imaju jednako dostojanstvo koje im prvotno dolazi iz njihove osobnosti. Te osobnosti se susreću i nadopunjuju u zajedničkom životnom projektu. U tom smislu spolnost postaje ljubav darivanja i primanja.

Spolnost postaje plod i znak ne samo fizičke već i afektivne i duhovne ljubavi. Time spolnost postaje oslobađajuća snaga koja slobodno i spontano proizlazi iz dubine ljudskog bića.

Spolnost u braku postaje i društveno odgovorna pred zajednicom - obitelji, nacijom, svijetom. Čovjek je društveno osobno biće te ga spolnost ne smije izolirati. Ta odgovornost za društvo možda može biti različita u raznim vremenima, mjestima i kulturama, ali mora postojati.

Konačno, spolnost ima i oznaku radosti jer je povezana uz užitak, i to najveći ljudski užitak, te mora biti zadovoljstvo za oba partnera. Ona mora unositi radost u ljudski život, inače postaje prisila i mučenje bračnih partnera.


 

4.2. Odgoj spolnosti

Pošavši od činjenice spolnosti kao jedinstvene sposobnosti življenja i odnošaja preko vlastitog spola, kao originalne i strukturalne dimenzije osobnosti, spolni odgoj onda mora pred očima imati činjenicu fizičke, psihičke i duhovne čovjekove stvarnosti. U tom smislu u odgoju se ne smije prenaglašavati bilo duhovna, bilo materijalna dimenzija, već treba težiti cjelovitom odgoju čovjeka. Afektivno-spolni odgoj treba imati na umu cjelovitost osobe te stoga zahtijevati da se u nju ugrađuju biološki, psiho-afektivni, društveni i duhovni elementi. Prava se odgoj ne ograničava na obavještavanje uma, već pridaje pozornost i odgoju volje, osjećaja i osjećajnosti. Da bi netko doista došao do zrelosti afektivno-spolnog života, nužno je da vlada sobom, a to pretpostavlja vrline kao što su umjerenost, poštovanje sebe, poštovanje drugih, otvorenost prema drugome.

Pod tim vidom spolni odgoj, onda, postaje odgoj spolnosti koji je različit od priprave za spolni život jer on vodi i motivira mladu osobu da dostigne uzvišene ciljeve:

  1. prihvaćanje vlastite spolnosti (spolnog identiteta) i priznanja razlika muškosti i ženskosti (odgoj spolnosti kao odgoj seksualne različitosti);
  2. osnaživanje i vrednovanje vlastitog jastva, samopoštivanja, osjećaj vlastitog   dostojanstva, sposobnost samokontrole, otvaranje prema drugima, unutrašnji ekvilibrij (odgoj spolnosti kao afektivni i moralni odgoj);
  3. postizanje osjećaja i uvjerenja za vrijednost prokreacije, života i obitelji (odgoj spolnosti kao odgoj za vrijednost života).

U kontekstu takvog odgojnog pristupa daju se informacije o biologiji, anatomiji, fiziologiji i patologiji tjelesne spolnosti, informacije koje moraju biti istinite i koje u odgajanicima ne smiju izazvati negativne osjećaje ili im stvoriti lažne sigurnosti .

 

4.3. Odgoj spolnosti kao odgoj moralne osjetljivosti

Svakako treba naglasiti da je spolni odgoj proces odgoja koji ide za tim da mlada osoba usvoja vrednote za djelovanje. Odgoj nužno ide zatim da odgajanika ne samo upozna s onim što je dobro, već i da ga motivira da u sebi otkrije ono što je dobro i pozitivno i da u skladu s tim i djeluje.

Zadaća odgojitelja se i sastoji u tome da prati odgajanika kroz proces sazrijevanja do punine ostvarenja što se zove moralna zrelost. Istovremeno, odgojitelj nužno mora motivirati odgajanika da ostvari taj proces samorealizacije do zrelosti tako da mu stimulira volju i usađuje osjećaj odgovornosti.

Odgajati znači odgajaniku ukazivati na razloge zbog kojih, da bi se ostvario kao zreo čovjek, treba djelovati upravo na taj način, a ne na drugi. Prema tom shvaćanju odgoj osobnosti onda prvotno zahtijeva moralni odgoj ili odgoj moralnog osjećaja. Pod pojmom "moral" ovdje ne mislimo na sadržaj u odgojnom procesu već na konstitucionalnu formu jer se čovjek odgaja ukoliko postaje bolji i svoj vlastiti bitak konfrontira s onim što mora biti ostvarujući svoje mogućnosti.

U tom smislu moralnog odgoja glavni cilj je odgoj za slobodu, ili za odgovornu uporabu slobode. Ta pedagogija slobode treba odgajaniku pružiti mogućnost da sam sebe mijenja prema onome što ga može poboljšati i stvoriti odlučnost odabira dobra za vlastiti život i vlastitu slobodu.

To se ne da postići samo informiranjem o fiziološkim ili higijenskim aspektima seksualnog života. Postizanje afektivno-seksualne zrelosti mora proći kroz proces samokontrole, poštivanja sebe i drugih, što zahtijeva odgoj volje i osjećaja.

Osim toga informiranje se odnosi na razum i spoznaju, dakle znanje, a odgoj zahtijeva da svatko traži motive svoga ponašanja i usklađuje ga prema moralnim principima, te da shvati bogatstvo vrednota koje su u igri kao što su prihvaćanje sebe i drugih u spolnoj različitosti, sposobnost interpesonalnih odnosa kroz poštivanje i prihvaćanje različitosti, finalizaciju spolnosti u njezinoj fizičkoj i afektivnoj dimenziji.

Konačno, moralni osjećaj je trostruk: osjećaj za etički život, osjećaj za slobodu i osjećaj za odgovornost.

Osjećaj za etički život rađa se kroz etičko djelovanje i moralne čine.

Osjećaj za slobodu mora se razviti kroz put slobode od do slobode za. Ljudskoj slobodi se mogu dati dva značenja: prvo značenje je da ništa ne trebamo, a drugo da postanemo ono što jesmo: ljudi i osobe.

U prvom slučaju je riječ o slobodi od prisile, unutarnje i vanjske. U stvari, riječ je o fizičkoj slobodi svih stvorenja, kao i o slobodi za kojom se govori u društvu, politici i ekonomiji.

U drugom smislu čovjek je slobodan od raznih uvjetovanosti i može odabirati jednu stvar, a ne drugu, može odabrati da nešto učini ili ne učini, tj. može svojom voljom kontrolirati određenu situaciju tako da ostane gospodar sebe i svojih opredjeljenja. Ta sposobnost da se slobodno odlučuje naziva se sloboda odabira ili slobodni izbor. Upravo u taj prostor između slobode odabira i moralne slobode postavlja se i odgoj koji se i sastoji u tome da mladoga čovjeka uputi na stalno odabiranje dobra. Osoba je slobodna u svom odabiru, ali joj odgojitelj treba pokazati put kako bi se sloboda preobrazila u trajni način života i odabiranja dobra.

Tu je i osjećaj za odgovornost. Sam pojam odgovornosti uključuje da je dotični subjekt sposoban, svjestan i slobodan, uključuje određeno djelo koje ima svoj sadržaj i posljedice, a uključuje i nekoga kome treba dati račun. To može biti sam subjekt, odnosno njegova savjest, ali pojam uvijek uključuje određeni alteritet koji postoji između onoga koji sudi i suđenika.

Kad se analizira samo odgovorno ponašanje, ono onda ima tri elementa: spoznajni, voljni i afektivni.

Spoznajni element je nužan za odgovorno djelovanje, što znači da svakom odgovornom djelovanju prethodi jasno razlučivanje valjanosti određenog čina što čovjek sam vrši unutar samoga sebe. To je spoznaja istine koja čovjeka obligira, spoznaja ne u općem smislu, već spoznaja moralnih vrednota i dobra. Jasno da na ovom nivou postoje loše spoznaje ili predrasude koje znatno mogu utjecati na odabir vrednota.

Voljni element se sastoji u opredjeljenju volje za određeni čin. Premda je volja u čovjeku nešto originalnoga i nesvodivoga, ona može biti uvjetovana raznim percepcijama, osjećajima, kao i samom spoznajnom moći (razum).

Afektivni element igra veoma veliku ulogu u odabiru jer nikada ljudski čin nije samo plod razuma i volje. Čovjek je osjećajno biće, a osjećaji nerijetko igraju veliku ulogu u odabiru. Zapravo, ljudsko djelovanje je trajno u napetosti između osjećaja, te razuma i volje. I kad bi bili mogući, čini bez osjećaja bi bili samo proračunati i mehanički čini i ne bi bili ljudski već robotski.

Jednako kao što razvoj moralnog osjećaja prolazi kroz različite životne etape, na isti način treba postaviti i moralni odgoj, a on nije ništa drugo do li odgoj za odgovorno i slobodno djelovanje. O odgoju treba voditi računa da moralni razvoj može biti uvjetovan subjektovim naravnim sposobnostima i dispozicijama, tj. o sposobnosti samog shvaćanja odgajanika i njegova ostvarivanja normi, ali i još više ambijentom u kojem se odgajanik nalazi (obitelj, škola, društvo), kao i samim načinom i odgojnim stavovima.

U tom smislu se preporuča postupnost odgoja, tj. treba voditi računa o uzrastu i zrelosti odgajanika.

Svakako da postupnost zahtijeva kontinuitet odgoja između dječje dobi i puberteta, ali u doba puberteta se pojavljuju neki novi procesi u razvoju. Doba puberteta je, možda, centralni događaj u razvoju, ali je i nadasve kritično razdoblje.

Adolescenti uočavaju da se njihovo tijelo i psiha počinju mijenjati, što izravno utječe na njihov osjećaj identiteta i na odnose sa svijetom i drugima. U tom periodu počinje i zanimanje za osobe drugoga spola, posebice za njihove fizičke kvalitete, kao i za emocije koje one izazivlju.

______________

[1] A. Lithander: Engendering the Peace Process, Kvinna till Kvinna Foundation, Stockholm, 2000.

[2] Klein, M.,Kako razgovarati o seksualnosti... s vlastitom djecom, Zagreb, 2001.

[3] (Abramson, P. i Pinkerton, S.,O užitku: razmišljanja o naravi ljudske spolnosti, Zagreb, 1998.).

[4] Hodžić, A.,Bijelić, N., i Cesar, S., Spol i rod pod povećalom. Priručnik o identitetima, seksualnosti i procesu socijalizacije, Zagreb, 2003.).

[5] Hodžić, A. i Bijelić, N., Izvještaj istraživanja o mišljenjima i stavovima prema homoseksualnosti u srednjim školama u Zagrebu, Zagreb, 2012.

 

Radovi – redoviti:

  1. Kršćanstvo i lovstvo, u: M. VIDOVIĆ,(ur.), Lov u Hrvatskoj od prapovijesti do 21. stoljeća, Matica Hrvatska-Split, 2007., str. 25-42.
  2. TOMAŠEVIĆ-JURUN, Istraživanja nekih moralnih vrednota u Splitsko-dalmatinskoj županiji,II. Dio, u: Služba Božja, god. XLVII, br. 3, 2007., 247-272.
  3. G.PELČIĆ-I.ŠEGOTA-A.FRKOVIĆ-L.TOMAŠEVIĆ-G.PELČIĆ-J.MRŠIĆ PELČIĆ-A.GJURAN COHA, Presađivanje organa i shvaćanje smrti, u: Društvena istraživanja, god. 16 (2007), br. 6, str.1287-1304.
  4. TOMAŠEVIĆ L., Nastanak i uloga bioetičkih povjerenstava, u: Služba Božja, god. XLVIII, br. 2, 2008., 119-141.
  5. TOMAŠEVIĆ-PELČIĆ, Etičko-kršćanski stavovi o transplantaciji organa, u: Služba Božja, god. XLVIII, br. 3, 2008, str. 229-260.
  6. L. TOMAŠEVIĆ, Moralno-teološki i pastoralni aspekti sakramenta pokore, u: „Vjesnik Splitsko-Makarske nadbiskupije, 1/2009, God. CXXX, str.36-40.
  7. TOMAŠEVIĆ L., Teološko-pastoralne perspektive bioetike, U djelatna crkva – Zbornik Milana Šimunovića, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.
  8. L.TOMAŠEVIĆ, Ljudsko dostojanstvo: filozofsko-teološki pristup, u:  A.ČOVIĆ-N.GOSIĆ-L.TOMAŠEVIĆ (ur.), Od nove medicinske etike do integrativne bioetike. Posvećeno Ivanu Šegoti povodom 70. rođendana, Pergamena/Hrvatsko bioetičko društvo, Zagreb, 2009., str. 49-61.
  9. Isti tekst je objavljen u: Bioetika i genetika:između mogućnosti i odgovornosti, VIII. Bioetički okrugli stol, Zbornik radova, Medicinski fakultet u Rijeci, Katedra za društvene znanosti, Rijeka, 2008., str. 53.-65
  10. L.TOMAŠEVIĆ, Ljudsko dostojanstvo: filozofsko-teološki pristup, u:  V.VALJAN (ur.), Integrativna bioetika i interkulturalnost, BeD (Bioetičko društvo u BiH), Sarajevo, 2009., str.93-108.
  11. L. TOMAŠEVIĆ, Filozofsko-teološki pogled na ljudsku spolnost i spolni odgoj, u: SLUŽBA BOŽJA, god. XLVIX, br. 1, 2009., str.44.-67.
  12. L. TOMAŠEVIĆ, O medicinskoj etici i bioetici, u: Služba Božja, 49(2009), br. 4, str. 401-412.
  13. L.TOMAŠEVIĆ, Razvojni put bioetike – od mostovne bioetike do bioprava i ljubavi prema životu, u: M. ANČIĆ (ur.), U službi dijaloga i mira. Izbor predavanja, Svezak I, Europsla akademija-Biskupija Banja Luka, Banja Luka, 2009, str. 93-106.
  14. L. TOMAŠEVIĆ, Filozofsko-teološki pogled na ljudsku spolnost i spolni odgoj, u: SLUŽBA BOŽJA, god. XLVIX, br. 1, 2009., str.44.-67.
  15. L.TOMAŠEVIĆ, Razvojni put bioetike – od mostovne bioetike do bioprava i ljubavi prema životu, u: M. ANČIĆ (ur.), U službi dijaloga i mira. Izbor predavanja, Svezak I, Europska akademija-Biskupija Banja Luka, Banja Luka, 2009, str. 93-106.
  16. L.TOMAŠEVIĆ-A. BEGIĆ, Enciklika Caritas in veritate” – Ljubav u istini, u: Služba Božja 2(2010.), str. 161-183.
  17. L. TOMAŠEVIĆ, Dignite' humaine: un approche philosophique et logique, u: Journal Internationale de Bioethique – Internanional Journal of Bioethics,(časopis je dvojezični francuski i engleski), N.3, September 2010, vol.21, str. 17-27.

Akademska godina 2011.-2012.

  1. L. TOMAŠEVIĆ, Bioetika: kršćansko-teološke perspektive, u: A.ČOVIĆ/M. RADONIĆ (ur.), Bioetika i dijete, Hrvatsko društvo za preventivnu i socijalnu pedijatriju, Pergamena, Zagreb, 2011., str.25-47.
  2. L. TOMAŠEVIĆ, Ontološko i funkcionalističko shvaćanje osobe: bioetička rasprava, u: Crkva u svijetu, god. XLVI, 2011, br. 2, str. 143-170.
  3. Luka Tomašević, Ljudski život i dostojanstvo, u: Tajna života u ozračju suvremenog odnosa znanosti i vjere, Zbornik radova, Diaspora croatica, knjiga 16, Frankfurt am Main, 2011., str.73.-94.
  4. Luka Tomašević, Odgoj spolnosti kao služenje životu, u: Tajna života u ozračju suvremenog odnosa znanosti i vjere, Zbornik radova, Diaspora croatica, knjiga 16, Frankfurt am Main, 2011., str. 95.-117.
  5. Luka Tomašević, Kršćanska ideja socijalne pravednosti, u: Glas Paneurope, God. XVI, 2011., br. 26, str.29-33.
  6. Luka Tomašević, Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe, u: Kačić. Zbornik u čast Emilija Marina, God. XLI.-XLIII, 2009.-2011., str.1165-1196.
  7. Luka Tomašević, From Medical Ethics to Bioethics: The Development in Catholic Theology, as well as in American and European Cultures, u: Ante Čivić (Hrsg), Intregrative Bioethik und Pluriperspektivusmus – Integrative Bioethics and Pluri-Perspectivism. Proceedings oft he 4th Southeast European Bioethics Forum, Opatija 2008, Academia Verlag – Sankt Augustin, Band 17, 2010, p.265-277.
  8. L. TOMAŠEVIĆ, Ljudski život i dostojanstvo, u: Proceedings from first interdisciplinary conferences “BIOETHICS – THE SIGN OF A NEW ERA: BIOETHICS, MEDIA, LAW AND MEDICINE”, Ohrid. R.Macecedonia, October, 21.-23,2011, Skopje, 2012.
  9. L. TOMAŠEVIĆ-A. JELIČIĆ, Etika znanstvenog istraživanja i načelo opreznosti, u: Filozofska istraživanja, 126, God. 32, Sv. 2, Zagreb 2012., 243-260.

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas485
Ovaj mjesecOvaj mjesec63913
UkupnoUkupno4897634

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 139 

Administrator

franodoljanin@gmail.com