Pismo Generalnoga ministra OFM u prigodi Božića

 

NOSITELJI DOBRIH VIJESTI

Draga braćo i sestre,

“Javljam vam Dobru vijest koja će biti od velike radosti za cijeli narod” (usp. Lk 2,10). Riječ, koja je od početka bila kod Oca, koja je bila Bog (usp. Iv 1,1), “u punini vremena” (Gal 4,4) postala je Emanuel, Bog-sa-nama (usp. Mt 1,23). To je Evanđelje Božje “ljudima dobre volje” svih vremena (usp. Lk 2,14). To je Dobra vijest koja je promijenila povijest čovječanstva: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja” (Iz 9,1), i koja mijenja povijest svih onih koji je prihvaćaju (usp. Iv 1,12).

Pismo Generalnog ministra (pdf format)

Božić je. Došao je čas da svučemo haljinu tugovanja i žalosti (usp. Bar 5,1). “Velika nam djela Gospodin učini: opet smo radosni!” (Ps 126,3). Čovječanstvo je strpljivo iščekivalo dragocjeni plod zemlje (usp. Jak 5,7), napokon se “pojavila milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2,11). Božić je! Bog dolazi da ostane s nama: “Radujte se uvijek! Ponavljam: radujte se!” (Fil 4,4). Božić nas podsjeća da nismo sami, da Bog korača s nama na putovima svijeta. Ta prisutnost je razlog velike radosti (usp. Mt 28, 8-9), temelj sigurne nade za one koji prihvaćaju dobru vijest s ispravnom vjerom i koji ju uprisutnjuju u svoj život po savršenoj ljubavi (usp. MRas).

Božić nas također podsjeća na potrebu da budemo nositelji Dobre vijesti, blizima i dalekima (usp. Ef 2,17), onima koje osjećamo blizima i onima koje smatramo dalekima. Tko je susreo Krista, ne može se odreći toga da se obrati u navjestitelja Istine, kako je učinila Samarijanka (usp. Iv 4,28-29). Tko je otkrio Krista, kao blago svoga života, ne može ne priopćavati drugima to otkriće, kao žena koja je našla izgubljenu drahmu (usp. Lk 15,8sl.). Kao što pastiri koji su susreli Krista ne mogu činiti drugo nego priopćiti tu dobru radosnu vijest (usp. Lk 2,16ss). I to s radošću – kao pastiri (usp. Lk 2,20), bez stanke – kao učenici iz Emausa (usp. Lk 24,33), odvažno – kao prvi učenici (usp. Dj 5,22sl.), i kreativno – kako su to činili naši veliki misionari kroz 800 godina naše povijesti. Radost koju rađa to otkriće (usp. Mt 13,44), riječ koja gori u srcu zaljubljenika u Gospodina (usp. Lk 24,32), iskustvo onoga koji se osjeća pomilovanim od pogleda ljubavi Gospodinove (usp. Mk 10,21), pokreću noge da se “iziđe” i pođe u susret drugomu, prolazeći kroz sve oblike kulturalnih, društvenih i religioznih prepreka. Misionarski žar je najbolja provjera da se sazna jesmo li doista susreli Krista.

“Jao meni ako ne naviještam Evanđelje”

“Da Crkva može naviještati Evanđelje, za nju je to zapravo milost i njezino poslanje, njezina najdublja raspoznajna crta” (EN 14). Imajući na umu da ima mnogo krštenih koji su malo evangelizirani, žalosnu stvarnost mnogih kršćana koji su to samo imenom, i da, nakon 2000 godina, postoje mnogi koji ne poznaju Krista, nužno je ponovno bez straha potvrditi hitnost i potrebu nove evangelizacije (usp. VD 96).

U ovim vremenima Crkva treba novi misionarski zanos (usp. RMis 30sl.); treba se pustiti da je prožme žar apostolskoga propovijedanja (usp. NMI 40), da vedrom odvažnošću donese Krista  onomu tko ga još ne poznaje  (missione ad gentes), i da u novim pustinjama svijeta učini razumljivom riječ vjere koja nas je preporodila za život (missione inter gentes). Na početku trećega tisućljeća, Crkva treba obnoviti zanos u prenošenju vjere, u naviještanju i prenošenju Evanđelja, “snage Božje na spasenje svakomu tko vjeruje” (Rim 1,16), i koje se u konačnici poistovjećuje s osobom Isusa Krista (usp. 1 Kor 1,24). Duh nam daje pareziju (odvažnost, slobodu govora) za taj navještaj (usp. Dj 4,13. 20. 29. 31; 5, 29. 40.42).

Zbog svega toga, želimo li “sačuvati svježinu, poletnost i snagu za naviještanje Evanđelja” (EN 15), mi, učenici Isusovi osjećamo potrebu obraćenja, da se dopustimo evangelizirati kako bismo mogli evangelizirati, kao što je mnogo puta rečeno u dvorani Sinode, za vrijeme XIII. Skupštine Sinode o novoj evangelizaciji za prenošenje vjere (koja je bila u Vatikanu od 7. do 28. 10. 2012.). Naime, samo tako, živeći na obnovljeni način vlastitu zajedničarsku svijest vjere i ponovno pronalazeći polet za prenošenje vjere, moći ćemo naviještati Dobru vijest u novim kulturalnim situacijama koje su se stvorile u posljednjim desetljećima. Navještaj i svjedočenje idu zajedno.

Osim toga, kako je i Sinoda ispovjedila, Bog nije samo odsutan u života društva, nego također i u životu samih crkvenih zajednica; i sekularizam, ravnodušnost i relativizam unišli su u središte života mnogih krštenih, svećenika i posvećenih, tako da takvi stavovi i ponašanja nisu samo izvanjska prijetnja, već svakidašnji konflikt. Stoga je nova evangelizacija prije svega poziv i pitanje koje Crkva postavlja samoj sebi, da u svim krštenicima ojača vjeru u Krista, zalažući se da budu izazovni u ovom novom kulturalnom kontekstu u kojemu je Crkva pozvana živjeti svoju vjeru i prenositi je. Riječ je o tome, dakle, da se nanovo oživi vjera koja je izložena riziku da se ugasi u kontekstima koji priječe njezino osobno ukorijenjenje, njezinu socijalnu prisutnost, jasnoću njezinih sadržaja i njezinih konkretnih plodova, prvo u nama da bismo je poslije oživjeli u drugima. Poziv na evangelizaciju prevodi se u poziv na obraćenje. Pozvani smo evangelizirati, naša je obveza pobijediti strah vjerom, malodušnost nadom, ravnodušnost ljubavlju.

Tomu odlučno smjera nova evangelizacija. Ona se treba usmjeriti, na prvom mjestu, prema svim krštenicima, svi je trebaju, također i mi posvećeni, da bismo ponovno otkrili razloge naše vjere i da bismo bili evangelizirani kako bismo mogli evangelizirati. Nova evangelizacija je također upravljena onima koji su napustili svoju vjeru i zbog različitih razloga udaljili se od Crkve. Napokon, nova evangelizacija se usmjerava prema onima koji žele vjerovati i traže puni smisao svoga života. Svi ovi, vjernici, udaljeni, oni koji žele vjerovati, traže osobe koje su u stanju, svjedočenjem života još prije nego li riječju, priopćavati radost susreta s Kristom. Kao što je rečeno na Sinodi, ne postoji muškarac ili žena koji se u svom životu, kao žena Samarijanka, ne bi našli blizu nekog zdenca s praznom posudom, s nadom da će susresti Onoga koji može dati puni smisao postojanju. Kao Isus na zdencu Siharu, osobito mi fratri puka, trebamo osjećati potrebu da sjednemo zajedno s muškarcima i ženama našega vremena da uprisutnimo Gospodina u njihov život, tako da ga mogu susresti, jer je samo on voda koja daje istiniti i vječni život (usp. Iv 4,5-42).

“Ljubav nas Kristova obuzima”

Naš Red, zajedno s drugim redovima i institutima posvećenoga života, imao je važnu ulogu u prenošenju vjere blizima, po pučkim misijama i redovitoj evangelizaciji, i dalekima, po misijama ad gentes. Prihvaćajući poziv koji nam dolazi od Crkve, polazeći od našega iskustva i s kreativnošću koja nas je uvijek označivala, ne možemo prestati surađivati u zadaći nove evangelizacije. S naše strane to zahtijeva: živjeti radikalno i radosno naš franjevački identitet; živjeti život koji pokazuje apsolutni primat Boga i koji, po bratskom životu u malenosti, izražava humanizirajuću snagu Evanđelja; imati punu raspoloživost da se dostignu zemljopisne, društvene i kulturalne granice evangelizacije i da se, na taj način, smjestimo u nove areopage poslanja (usp. VC 96-99); ostvarivati zalaganje za očuvanje stvorenoga, izgrađivanje mira i promicanje pravde, osobito u obrani prava onih koji trpe zbog situacija isključivanja u našim društvima. Jednom riječju, franjevački život, potpuno evanđeoski, evangeliziran i evangelizatorski, u tijesnoj suradnji sa pastirima i u tijesnoj suradnji s laicima, i vjeran našoj vlastitoj karizmi, pružit će veoma značajan doprinos novoj evangelizaciji.

Vjerni pozivu Drugog vatikanskog sabora, želimo sačuvati živom sposobnost da istražujemo znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu Evanđelja (usp. GS 4). Kao sljedbenici Siromaška, želimo u svakom trenutku očuvati pogled pun simpatije za naš svijet kojega Bog ljubi (Iv 3,16). Ne može biti mjesta za pesimizam u srcima i u pametima onih koji se osjećaju pozvanima živjeti Evanđelje, slijedeći stope Kristove. U isto vrijeme, želimo živjeti u stalnom evanđeoskom razlučivanju (usp. 1 Sol 5,21) da "razlikujemo ono što dolazi od Duha i ono što mu je protivno" (VC 73). To će nam pomoći da otkrijemo kako, unatoč mnogim teškoćama koje sadašnji trenutak predstavlja u prenošenju vjere zbog dominantnog sekularizma i rastuće ravnodušnosti i relativizma, ovaj povijesni trenutak koji živimo ipak pruža također velike prigode za navještaj Dobre vijesti i nuka nas da, s novim žarom, novim metodama i novim izričajima, odgovorimo izazovu nove evangelizacije.

•           Novi žar. Novi žar zahtijeva osobno obraćenje, neprestano obnavljati strastvenost za Krista, za istinu i za Evanđelje. Novi žar propitkuje i čini da se pitamo gdje je naše srce, tko nastavlja biti “prva ljubav” u životu svih dana, da li su naši životi ujedinjeni oko Krista ili su razlomljeni i razdijeljeni, da li smo usredotočeni na jedino bitno ili smo rastreseni od tolikih stvari koje, premda i dobre, nisu najvažnije. Novi žar interpelira naš svakidašnji život i stil istoga. Nova evangelizacija se sastoji u tome da nerijetko rastresenom i zbunjenom srcu i umu muškaraca i žena našega vremena, i osobito samima sebi, nanovo predložimo ljepotu i trajnu novost susreta s Kristom. Da bismo očuvali žar ili ga ponovno zapalili, nužno je kontemplirati lice Isusa Krista, unići u misterij njegova postojanja, zadržati uvijek srce okrenuto Gospodinu (usp. NPr 22,19).

•           Nove metode. To iziskuje pastoralno obraćenje, obnovu metode evangelizacije.  Nove metode trebaju se pozabaviti s upotrebom novih sredstava društvenoga priopćivanja, koja su pozvana olakšati prenošenje vjere, osobito svijetu mladih u traženju punog smisla njihova života, mladih koji u svojim srcima nose duboke težnje za autentičnošću, istinom, slobodom, velikodušnošću, ina njih odgovor može biti samo Krist, koji je u stanju zadovoljiti ih. Trebamo pridržati osobitu pozornost svijetu društvenih komunikacija, području na kojemu se isprepliću toliki životi, tolika pitanja i sumnje.  Nove metode imaju također zajedničkoga sa sadržajima. S druge strane, danas je u mnogim prigodama nužan prvi navještaj, kerigma. Taj će navještaj u mnogim slučajevima biti od ti prema ti, i trebat će uvijek biti praćen pravim svjedočanstvom kršćanskoga života.

•           Novi izričaji. To uključuje strukturalno obraćenje. Postoje strukture koje, umjesto da olakšavaju prenošenje vjere, čine ga težim. Tu se, još jednom, nalaže jasnoća i kreativnost. U tom kontekstu nužno je također osloboditi krletku načina govora koji često čini nerazumljivom Dobru vijest koju želimo prenositi. Ako želimo dostići, napose mlade, nužno je unići u kulturu načina govora digitalnog zajedništva, ne zaboravljajući nikada da postoji jedan svima razumljiv govor, i  kojega se ne može zamijeniti nijednim drugim, a taj je svjedočenje i svetost. Novi izričaji obvezuju nas također da stvaramo nove zdence, gdje će naši suvremenici moći utažiti svoju žeđ za puninom i gdje, polazeći od iskustva pustinje (Benedikt XVI., za vrijeme svoje homilije u prigodi otvaranja  Godine vjere, govorio je o "duhovnom opustošenju"), mogu ponovno otkriti radost vjerovanja. S Crkvom zapažamo potrebu da uočimo i zamislimo nova pomagala i nove riječi te učinimo razumljivim navještaj Dobre vijesti, također i u novim pustinjama svijeta. Molitveno čitanje Riječi pomoći će nam da susretnemo te nove zdence gdje bi se naši suvremenici mogli susresti s Isusom.

«Povjerovao sam, zato sam govorio»

Novu evangelizaciju, upravo stoga što svoje središte ima u Kristu i nije riječ toliko o strategiji, nego da se dadne kvaliteta našemu svjedočenju, treba tijesno povezati sa vjerom. I to ne s nekom apstraktnom vjerom, vjerom pojmova, kako bi rekao kardinal Newman, nego vjerom sačinjenom od iskustva, živom vjerom, slavljenom i ispovijedanom, kako od nas traži papa Benedikt u Porta Fidei; vjera koja kao svoj temelj ima susret s jednim događajem, s jednom osobom, osobom Isusa, koji daje novo obzorje životu i time odlučujući pravac (usp. Deus caritas est 1). Vjera koja bi bila, prije svega, osobno prianjanje uz Krista, povjerenje u njega bez pukotina (usp. HvBo 1sl.).

Franjini životopisci definiraju ga kao novog evanđelistu, koga je Bog poslao da probudi srce muškaraca i žena svoga vremena za istinski osjećaj prisutnosti i djelovanja Božjega u njihovim životima. Ono što je učinio Siromašak, bilo je to da je započeo novu evangelizaciju društva i kulture svoga vremena. Njegova novost nije se sastojala toliko u propovijedanju Evanđelja – to su činili također mnogi drugi – već u novoj aktualizaciji Evanđelja, sa strastvenim zalaganjem i kreativnim utjelovljavanjem, a sve je to bilo omogućeno njegovom granitnom vjerom u Onoga koga je ispovijedao kao SVE svoga života (usp. HvBo, 4).

Draga braćo i sestre, nakon više od dvadeset stoljeća Crkva nas podsjeća na zapovijed Gospodinovu: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15). Nema vremena za gubljenje. Zanos za Krista i suosjećanje s čovječanstvom, a taj zanos treba zapaliti naša srca, ne dopuštaju nam da uljuljkavamo umore. Čas je da krenemo, spremni da nadiđemo svaku vrstu zapreka, dobro opremljeni ispravnom vjerom, sigurnom nadom i savršenom ljubavlju.

Božić je!

Božić je! Draga braćo i sestre. Nasljedujući primjer pastira, Samarijanke i mnogih drugih, krenimo da izvodimo današnje muškarce i žene iz pustinje, prema zdencima žive vode, prema Kristu koji nam daje život i to život u izobilju.

Sretan Božić svima, s nadom da se Krist rodi u našim srcima da bismo ga nosili drugima.

Vaš brat, ministar i sluga.

Rim, 8. prosinca, svetkovina Bezgrješne, 2012.

Fra José Rodríguez Carballo, ofm

Generalni ministar, OFM


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas934
Ovaj mjesecOvaj mjesec60269
UkupnoUkupno4822865

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 86 

Administrator

franodoljanin@gmail.com