Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi

Fr. José Rodríguez Carballo, generalni ministar OFM, napisao je pismo "RASPIRUJ MILOSNI DAR BOŽJI KOJI JE U TEBI" braći under ten u prigodi IV. kapitula na Rogožinama koji je održan u Zapopan-Guadalupe, Meksiko, od 2. do 10. lipnja 2012.

.

...

1. Predraga braćo "under ten",

Gospodin vam dao mir!

Pišem vam ovo pismo, na uočnicu IV. Kapitula na rogožinama "under ten", da nastavim dijalog što sam ga ovih godina služenja sveopćem Bratstvu podržavao s vama u pohodima jedinicama Reda i kroz vaše poruke na koje sam, u granicama mogućnosti, nastojao odgovarati.

2. Smatram pravom milošću što sam mogao sudjelovati na tri kapiutla na rogožinama under ten do sada slavljena: prvi u Santiago de Compostela (Španjolska) 1995. godine, kad sam bio provincijalni ministar one Provincije; drugi u Canindé (Brazil) 2001., kao definitor i tajnik za formaciju i studije; treći u Svetoj Zemlji 2007. godine, kao generalni ministar. Za mene i za mnoge druge, prosuđujući iz svjedoačanstava koja su pristigla, ti su susreti bili providonosni jer se je na njima moglo uzajamno dijeliti, razmišljati i moliti; osim toga riječ je o važnoj prigodi da se slavi dar bratstva koje se proširuje preko prilično uskih granica vlastite provincije ili kustodije, i ti susreti su bili življeni u sve bratskijem i radosnijem ozračju. To je ono što si očekujemo i od ovoga Kapitula under ten 2012. godine.

3. Kao što sam već učinio u prigodi Kapitula na rogožinama under ten koji se slavio u Svetoj Zemlji, i u pripravi za slavlje skoroga Kapitula, pišem vam pismo. U njemu ću, polazeći od izabrane teme, govoriti o našem identitetu u u svjetlu onoga što smo obećali u našemu zavjetovanju i imajući na umu izazove koji nam proizlaze iz sadašnjega društva, tako da, uvijek s očima uprtim u Isusa – aspicientes in Iesum (usp. Heb 12,2), kao što traži moto našega Kapitula –, «odloživši svaki teret i grijeh koji nas sapinje, postojani trčimo u borbu koja je pred nama» (Heb 12,1).

Da, već sada vas želim pozvati da ne prestanete upirati svoje oči na Gospodina, kojemu ste predali svoj život. Služeći se riječima sestre Klare, pozivam vas da se trajno ogledate i promatrate u Ogledalu, Kristu, da se preobrazite, iznutra i izvana, u Njega, i da budete ogledalo drugima (usp. 4PJa 15-17; 3PJa 12-13). Pozivam vas, osim toga, da sa zanosom prihvatite «život po Evanđelju Isusa Krista» (usp. NPr 1,2), da prihvatite Blaženstva kao kriterij života u svakom trenutku.

4. Bilo bi mi drago da mogu sa svakim od vas raspravljati ovo što se spremam reći vam, ali ne mogući to učiniti zbog poznatih razloga. Pišem vam ovo pismo sa sviješću da «sam dužan služiti svima i posluživati miomirisne riječi svoga Gospodina» (2Lf 2). «Ljubeći vam noge», kako se pristoji onomu tko je u službi svih (usp. PcRe 12), molim vas da dobrohotno prihvatite moje riječi, gledajući u njima ljubav koju «žarom ljubavi» osjećam za sve i za svakoga od vas (usp. 4PJa 37), da biste, ne skidajući pogleda s Njega, «čija ljubav zanosi» (4PJa 11), i prijanjajući uz njega svim osjećajima vašeg srca (usp. 4PJa 9), mogli razlučiti kako «se bolje svidjeti Gospodinu Bogu i slijediti njegove stope i njegovo siromaštvo» (PbLe 3).

Ovo što govorim vama u ovom pismu, predraga moja braćo under ten, to govorim samomu sebi i svoj braći Reda – doista, svi se trebamo prisjetiti svoje odluke i nakane da svoje oči, oči srca, imamo uprte u svoj početak (usp. 2PJa 11) –, da bismo mogli napredovati, «brzim trkom, lakim korakom, nezapriječenih nogu», u radosti i dobro raspoloženi na stazi blaženstava (usp. 2PJa 12).

.

I. POLAZIŠTE:

NEKE CRTE NAŠEGA DRUŠTVA I KULTURE

KOJE MOGU STAVITI U PITANJE NAŠ IDENTITET

«Uvijek spremni na odgovor svakome koji od vas zatraži

obrazloženje nade koja je u vama»

(1Pt 3,15)

5. Govoreći o našemu društvu i kulturi, ne umišljam si da ću ovdje učiniti iscrpnu studiju. Nije to namjera ovoga Pisma, niti sam osoba prikladna da to učinim. Priznavajući da mogu biti malo subjektivan, premda to zasigurno nije moja nakana, sa svojim isticanjem nekih crta želim jednostavno uzajamno s vama, predraga moja braćo, podijeliti neke značajke koje mogu utjecati na naš identitet posvećenih i Manje braće. Osim toga, želio bih pozvati na budnost i na razlučivanje, jer gledajući na utjecaj što ga suvremena kultura vrši na Crkvu i i na sve one koji je sačinjavaju, može se reći da je uzajamni odnos snaga između Crkve i društva promijenio obilježje. Pred oslabljenom Crkvom je snažna i privlačna postmoderna kultura koja u velikom dijelu ocrtava mentalitet i sposobnost zapažanja vjernika, uvjetuje njihovo poimanje i percepciju vrijednosti i ostvarivanje izbora.

6. Mi, Manja braća, budući da ne pripadamo nekoj drugoj galaksiji, nismo izuzeti od toga utjecaja. Stoga je nužno biti pažljivi, bez upadanja u opsesiju opkoljenoga grada, da ne dopustimo da nas pregaze negativni znakovi našega društva. Ne možemo se zatvoriti svemu onomu što dolazi od sadašnje kulture, niti možemo biti tako naivni da ne opazimo njezine opasnosti. Naša kultura, kako je već prepoznala Apostolska pobudnica Pastores dabo vobis, prihvaća u sebe vrijednosti i nevrijednosti. Štoviše, isti dokument nas upozorava da se unutar negativnih čimbenika «može skrivati neka vrijednost koja čeka oslobađanje i dovođenje k svojoj punoj istini» (PdV 10). Naš stav, kao kršćana i Manje braće, treba, dakle, biti budnost i razlučivanje da umijemo razlikovati ono što dolazi od Gospodina od onoga što je tome protivno (usp. VC 73). Kao što je znao govoriti Pavao kad poziva da provjeravamo svaku stvar i da zadržimo ono što je dobro (usp. 1Sol 5,21)!

.

Nestalno ili promjenjivo društvo

7. Naše društvo je definirano «nestalno ili promjenjivo društvo». To nas dovodi da mislimo da je «nestalnost» ili «promjenjivost» umjesna metafora da se shvati sadašnja kultura, koju Bauman definira kao društvo nesigurnosti, u kojemu se gotovo ništa ne može označiti trajnim ili čvrsto predvidivim. Ono što sad jest, u času može prestati biti; ono što se sada događa, može u istom času prestati događati se.

Ovo društvo možemo označiti s nekoliko konstanata koje ću sada nastojati ukratko istaknuti.

.

Nestalnost u dužnostima i krhkost osjećaja pripadnosti

8. U «nestalnom i promjenjivom» društvu osoba živi bez korijena, u krhkosti, u neizvjestnosti i u privremenosti odnosa. Uz to, za Eriksona i druge velike psihoanalitičare, jedna od obilježbi sadašnjih generacija bila bi nedostatak «temeljnog povjerenja» i radikalne nesigurnosti, što im priječi da se učvrste na solidnim temeljima i dovodi ih da žive u strahu pred nesigurnom budućnošću. Nesigurnost i teškoća da imaju povjerenje u druge i u Drugoga prati taj sindrom temeljnog nepovjerenja.

To potiče nestalnost u dužnostima, u afektivnim sjedinjenjima i vezama, čineći to da institucije, koje su do jučer bile uporišne točke, kao što su obitelj, gradska četvrt i zajednica, postale danas, da to kažemo riječima U. Becka, «zombi kategorije... mrtvi koji ipak žive». Istovremeno tu je i slabi osjećaj pripadnosti. Onaj osjećaj pripadnosti kojega kalabreški narod A. Maslowa uključuje među šest temeljnih potreba osobe, i, kao takav, je važna komponenta identiteta. Netko ne zna tko je sve dok ne zna komu pripada. Svi znamo da razlomljen život stvara mnoštvo veoma slabih pripadnosti i da oslabljuje jake pripadnosti, osobito one koje se odnose na institucije od općega značaja. U tim slučajevima pripadanje je obično prilično krhko i povjerenje stavljeno u njih je radije slabo.

To završava time da ubija zanos i da guši zalaganje, upravo preuzeto, otvarajući put senzibilnosti koju potpuno vodi afektivnost: ono što se nekome sviđa, bez obzira je li dobro ili zlo; takvo ponašanje ima vrijednost jer ga netko prihvaća, a ne jer ima vrijednost u sebi samome. I završava se na tome da se daje prednost čistoj spontanosti pred autentičnošću. Tu nastaje sukob između sadašnje kulture i zalaganja kroz cijeli život, a to je jedna od neporecivih dimenzija našega oblika života (usp. PPr 2,12-13). I pitamo se: kako predložiti zalaganje kroz cijeli život? Kako zahtijevati vjernost koja ne bi bila samo tvrdoglava ustrajnost?

Ipak, unatoč svih tih teškoća, Bogu hvala, ima puno braće koji ostaju vjerni takvom zalaganju. Ima, zasigurno, i onih koji napuštaju Red: zbog toga veoma trpimo i to oslabljuje Red. Ima braće koji žive mlaku vjernost ili neku mehaničku vjernost; braća koja izvana djeluju, ali su izgubili unutarnju motivaciju i hranu, zbog čega njihov život više nije znakovit. Ne nedostaju ni braća koja zadržavaju čvrstu temeljnu vjernost, premda je u njima potamnila životna pobuda da nastave evanđeoski rasti. I premda je sve to prisutno, ipak mnoga braća, rekao bih većina, žive zadivljujuću evanđeosku vjernost, koja se označuje time što je zahvalna, skromna, konkretna i milosrdna.

Franjevački život koji ispovijeda Evanđelje kao pravilo života i koji se zalaže da zauvijek nasljeduje Krista siromašnoga i raspetoga, je pohvalna pjesma toj vjernosti kao plemenita težnja i kao pažljivo duhovno djelo. U našoj kulturi «ugovora» vjernost nije u modi; zbog toga svijet treba svjedokâ onoga što traje zauvijek. Naše društvo treba srdaca otvorenih milosti i koja ostaju vjerna početnoj odluci. Da, naša kultura treba franjevce koji će biti vjernici, unatoč teškoća koje naš hod uključuje.

.

Kriza odnosa među osobama

9. Kao posljedice rečenoga, danas prisustvujemo snažnoj krizi odnosa među osobama. Nevjerojatno spretni u složenosti tehnologije, gotovo smo nepismeni u međusobnim odnosima, i daje se, naprotiv, prednost i pojačavaju se čisto virtualni odnosi umjesto autentičnih odnosa. Naš svijet je svijet mnogovrsnh odnosa: kratkih odnosa i odnosa bez zalaganja. Odbacuje se ono što za nekoga ne vrijedi, što mu ne služi, ne sviđa mu se. Došavši do pretjeranog individualizma, mnogi muškarci i žene, među kojima i nemali broj posvećenih (činjenica ne manje duboko paradoksalna), ne zalažu se ni u čemu i s nikim. Njihovo poimanje slobode je bitno osakaćeno: to je čista sloboda «od», nikako sloboda «za». «Iskoristi i baci», čini se da je to filozofija mnogih naših suvremenika.

Sve se to slijeva u ravnodušnost prema potrebama drugoga i u nedostatak odgovornosti prema drugima. Mnogi od naših suvremenika čini se da su u «stanju iščekivanja» (by-standers), šutljivi svjedoci koji gledaju i slušaju, ali ne djeluju, zaboravljajući da i danas Gospodin traži «da budemo čuvari naše braće (usp. Post 4,9), da obnavljamo odnose označene uzajamnom brižnošću, pozornošću za dobro drugoga i za sve njegovo dobro»[1].

Nismo imuni od te izobličenosti ili krize međusobnih odnosa, premda je istina da postoje mnoga braća koja žive za druge, gledaju na svjestan način na druge da otkriju njihove potrebe prije nego se očituju, tako da, pokazujući pozornost prema drugima (usp. Heb 10,24), vode računa o stvarnosti u kojoj žive i stalno njeguju pogled bratstva, solidarnosti, pravednosti, milosrđa i suosjećanja.

Naša tradicija je uvijek isticala bratstvo kao temeljnu vrijednost oblika života koji smo prigrlili. Mnogi, rekao bih većina, s radošću žive dar bratstva i izgrađuju ga s velikim duhom velikodušnosti i izvlaštenja. Oni žive na zdrav način vezove, ne stvarajući niti upadajući u ovisnosti, s drugom braćom; u svom svakidašnjem životu pokazuju visoku razinu raspoloživosti, onako kako zahtijeva naša posvećenost, prihvaćajući najponiznije službe bratstva u duhu ljubezne poslušnosti i zajedničke suodgovornosti. Ali je također istina da među nama ima braće u kojima postoji teškoća da se uključe u projekt života i poslanja bratstva. Među nama ima onih koji su ovladani željom da uvijek budu protagonosti i oni su, stoga, nesposobni da se odreknu jednog dijela «vlastitoga» projekta da bi izgrađivali «naš» projekt, zajednički projekt života, bratskih odnosa i poslanja. Ta braća žive veliku krizu međusobnih odnosa. Pred takvim situacijama nalažu se, kako sam više puta rekao, budnost i razlučivanje ako ne želimo postati i mi potrošači bratstva, umjesto graditelji bratstva.

.

Kultura pojedinosti (partikularnoga)

10. Kriza međusobnih odnosa je plod i ponekad hrani kulturu pojedinosti u kojoj drugi nije važan. Takva kultura ima mnoga očitovanja: pretjerani kult, i često očajan, vlastitoga tijela i fizičkoga zdravlja; krajnji individualizam; neobuzdano traženje samoostvarenja; društvena isključivost; gušenje u maloj ogradi vlastitoga narcizma i, osobito, beskrajnost strahova (napuštenost, neizvjesnost, gubitak...). Kriza međusobnog odnosa se također očituje u trajnom prosjačenju ljubavi, poštovanja, pohvale, nekritičkog divljenja...

I lanac se nastavlja sa strahom od različititosti. U društvu kao što je ovo koje opisujemo, «drugi» smeta jer postavlja pitanje o pojedinosti, stavlja u raspravu naše nepogrešive sigurnosti, poziva da otvorimo prozore, da pogledamo van i da slušamo druge glasove. Ako je slušanje istinito, ono obvezuje da se mijenjamo, da se osjetimo putnicima i pridošlicama, da živimo bez vlasništva. To nas plaši i tako, svjesno ili nesvjesno, nastoji se poništiti različitosti, izbjegavati sukobe, «eliminirati» drugoga, izgrađujući svijet praćenih samaca, nesposobnih da tkaju značajne i čvrste odnose. Tako se događa da, dok je pojedinac žrtva, ponekad je i autor praznine odnosa, nedostatka prostora da se bude zajedno i da se uzajamno dijeli malo života.

U tom kontekstu je nužno bdjeti da se ne zatvorimo u svoju ogradu i da se otvorimo univerzalnomu. Naš klaustar, ukoliko smo Manja braća, jest svijet.

.

Sve i odmah

11. Drugi vidik koji se čini da kvalificira naše nestalno društvo je taj da nam predlaže stil života označen sa «sve i odmah». Zahvaljujući tehničkom napretku, proizvoditi i trošiti su postala dva velika motora društvenoga života izazivajući dinamiku koja se pokazuje nezasitnom: trebaš proizvoditi da bi trošio. U tom konzumističkom kontekstu raste nesposobnost da se odgodi zadovoljenje i oskudna je tolerancija za frustraciju želja, predviđanja i očekivanja.

«Sve i odmah» potpuno dotiče svijet osjetila i ima veliki čulni sraz iz kojega izlazi ideja da je postojanje grčevito traženje lakoumnosti i užitka za koje je tijelo samo čisti instrument. I ako je užitak po sebi karakteristika ljudskoga bića i pokazuje pozitivnu stvarnost, problem se postavlja kad postaje radikalna i isključiva motivacija ljudskoga djelovanja, kako se čini da se danas događa, usredotočujući se više na osjećaje nego li na samo djelovanje.

Susrećemo, ipak, braću koja, zahvaljujući zrelom stavu i izboru da žive sine proprio (bez vlasništva), što ih čini imunima pred upornom konzumističkom kušnjom, koja su u stanju razlikovati želje i dobro se nositi s frustracijom istih. Život Manjega brata je pozvan, danas više nego ikada, da bude alternativni način življenja koji proizvodi slobodu i radost, i koji odbija i optužuje, s blagošću i odvažnošću, konzumizam koji izaziva neosjetljivost, ropstvo i idolatriju.

.

Ravnodušnost, razočaranje, slabljenje etike zalaganja

12. Naše društvo je duboko označeno ravnodušnošću, njim vlada razočaranje i bičevano je slabljenjem etike zalaganja.

Ravnodušnost je jasno opipljiva u odnosu s Bogom u življenju evanđeoskih vrijednosti i u susretu s «drugim». Boga se ne niječe, jednostavno on za mnoge više nije problem. Evanđeoske vrijednosti ne napadaju se više otvoreno, ali je mnogo onih koji ih ne vide kao put koji ih može zanimati. «Drugi» je tu, ali se kraj njega prolazi, i za mnoge važan je samo kad je koristan da se ostvari vlastiti projekt.

Plod pozitivnoga nihilizma, sindrom ravnodušnosti je još perverzniji od tvrdnje ili negacije, jer se oblači u toleranciju, ali nalaže prividnost stvarnosti, maskiranu predstavljanjem, i kulturu «življenja dan na dan», koja završava time da se otkriva kao diktatura sadašnjeg trentuka koji nas oslobađa od tereta prošlosti, ali nam priječi da "stanujemo" u budućnosti.

Danas, pak, je rašireno razočaranje u odnosu na tehnički i znanstveni svijet. Na isti način je proširen, kao što je već rečeno, osjećaj razočaranja prema velikim idealima. Postoji, doista, težnja, da se ne usmjeruje prema utopističkim obzorjima i da se odbaci etika zalaganja. Na taj način, slijedeći prevladavajući zakon najmanjeg napora, prepušta se tome da sve ide kako ide, odričući se tako blio kakvog zalaganja za rast, osobni i društveni.

.

Naš identitet je u opasnosti

13. Govorio sam o razočaranju i to je istina. S druge strane, postmedernost, u koju smo posve uronjeni, ima veliku sposobnost zavođenja, očaravajuća je i prema tome privlačna, postajući za mnoge evanđelje sadašnjeg trenutka koje se kao osloncem služi neutraliziranjem prošlosti, ako ne i zaborava iste. To uključuje nemale opasnosti jer, htijući spasiti memoria passionis – spomen patnje povijesti, iskorijenjuje čvojeka i pretvara ga u zaboravno i neodlučno biće. Isključiva paradigma postmodernosti je parcijalno čovještvo: od življenoga prema subjektivnosti, prema intimnosti. Tako čovjek postaje središtem interpretacije cjelokupnoga iskustva, kriterij odluke i projekta sveukupne stvarnosti, uključujući i samoga Boga.

Upravo rečeno interpelira čovjeka i može uvjetovati njegov identitet. Koji se vidici našega života mogu urušiti zbog onoga što smo nazvali zavodljivom senzibilnošću postomodernosti? Pogledajmo neke.

.

Izbor za život

Naš izbor poziva da slijedimo Krista, sukladno načinu života kojeg nam je ostavio Franjo, uključuje cijelu osobu i on je za cijeli život. Naš izbor zvanja rađa se iz perspektive koja nadilazi sada i ovdje, otvarajući se jednom «zauvijek» koje se podupire povjerenjem u Onoga komu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1,37) i u sigurnosti da je sve moguće Onomu koji nam daje milost (usp. 2Tim1,9: Fil 4,33). Zalaganje kroz cijeli život je jedna od temeljnih dimenzija postojanja svakoga Manjega brata, i zahtijeva vjernost koja je, daleko od toga da bude tvrdoglava ustrajnost utemeljena na čistom voluntarizmu, ljubav koja se opire da je vrijeme iscrpljuje, jer, i to je istina, ljubav nikad ne prestaje (usp. 1Kor 13,8).

Budući da nam Bog nije dao duha plašljivosti, nego snage (usp. 2Tim 1,7), naš izbor poziva rađa se također iz povjerenja da smo u stanju odvojiti se od kontingentnih datosti i staviti se u traženje istine, dajući se privući od svijeta vrijednosti, od onoga što je istinito, dobro i lijepo. To nam omogućuje da nadilazimo sadašnji trenutak, promjenjiv i nestalan, i da tako uhvatimo smisao života i ljubavi, odnosa i senzualnosti, da otkrijemo da onkraj stvari, osjećaja, želja, strasti, postoji nešto trajno i čvrsto, nešto što je izvor svih osjećaja i što čini da svaki susret imadne neki smisao.

.

Izbor za Nekoga tko nas nadilazi

Druga karakteristika našega načina života je ta da je bitno usmjerena prema Nekome tko nas nadilazi, Nekome tko je iznad nas. Drugim riječima, naš oblik života nas osposobljava da otkrivamo skrivenu stvarnost iznad neposrednoga, da imadnemo odvažnosti da učinimo izbor i da prigrlimo sve bitne vrijednosti našega identiteta tako da budemo raspoloženi da riskiramo sam život za Onoga koji nas je prvi ljubio.

Ovdje nalazi smisao odreknuće koje je dio svakoga postojanja i, prema tome, redovničkoga i franjevačkoga života, jer tko ne nauči odricati se taj se uvijek udaljava od stvarnosti i od mogućnosti da ostvari nešto ozbiljno i definitivno u životu.

.

Živjeti sukladno logici dara

Naš život ne postiže smisao ako polazimo iz narcisističke perspektive, nadvijene nad same sebe. To nema ništa zajedničkoga sa zdravim samopoštovanjem. Naš život je za Drugoga i za druge. Naše samoostvarenje, kao Manje braće, nužno uključuje predanje, bezuvjetno, Gospodinu i braći. «Predajem se, stoga, svim srcem ovom bratstvu», obećali smo na dan zavjetovanja (GGKK 5 §2). Slobodno smo prihvatili da živimo sukladno prinosnom žrtvenom stavu i u logici dara, kao proročku alternativu cijene, moći i posjedovanja (PdV 12).

.

Izbor protu-kulturalnoga života

14. Na temelju rečenoga, trebamo biti svjesni da je naš oblik života, kao Manje braće, u kulturalnom kontekstu čije smo neke važne karakteristike upravo ocrtali, protu-kulturalan. Naš izbor života pretendira, zasigurno je riječ o evanđeoskoj pretenziji, da bude alternativa spomenutoj kulturi. Rađa se, naime, kao svaki posvećeni život, da ponovno potvrdi temeljnu karakteristiku ljudskoga bića: bezuvjetnu otvorenost Drugome i drugima da bismo bili uistinu mi sami, vjerni samima sebi, i sposobnost odnosa s Bogom i s drugima – blizima i dalekima – i sa svim stvorenjima.

No, naš će život biti alternativa u mjeri u kojoj je pozoran i budan da izbjegne da postane žrtvom "lakirane" kulture, kulture prividnosti i vanjskog izgleda, koju s pravom kritiziramo; suptilnog virusa individualizma, sebeznalosti i naricizma; opsjednutog traženja samoostvarenja, neke loše shvaćene spontanosti... Naš život, ako želi nastaviti biti znakovita alternativa i čitljiv znak, na prvom mjestu za nas same i onda i za druge, mora biti pozoran da ne dopusti da ga nasilno ne povuku negativne tendencije sadašnje kulture koje smo gore opisali. Trebamo živjeti u stalnom stavu razlučivanja, ako ne želimo izgubiti identificirajuća i odnosna mjesta i prostore, i živjeti u nekom privremenom, krhkom i nestalnom identitetu, koji trajno samoga sebe stavlja u diskusiju i vraća se na izbore koji su jednom učinjeni kao konačni, upadajući u neki relativizam koji sve stavlja na istu razinu i pretendira da ono što danas jest, sutra može prestati biti.

Unutar izbora protu-kulturalnoga života, ponovno podsjećam na jedno snažno osobno uvjerenje: formacija, trajna i početna, treba biti mnogo zahtjevnija nego je do sada bila. To ne znači da treba biti kruta, naprotiv. Pozvani da budemo učitelji ljudskosti, naša formacija, primljena i davana, treba znati sprezati ljudskost i evanđeosku radikalnost. Samo tako se na prikladan način pripravlja da se opravdaju naši izbori poziva u svijetu gdje oni, daleko od toga da budu cijenjeni, ipak uvijek ostaju aktualni.

Ne pripravljamo se da budemo proroci u društvu koje duboko treba proročke svjedoke time što smo pretjerano tolerantni sa nama samima i s onima koji kucaju na vrata naših kuća. Vremena u kojima živimo nisu za kukavice, ona su za snažne ljude, «ukorijenjene i nazidane na njemu (Kristu), čvrsti u vjeri» (Kol 2,7), čvrsto utemeljeni na nadi koja ne postiđuje (usp. Rim 5,5).

Naša formacija treba veoma njegovati neke tematike, kao: temeljnao povjerenje; produbljivanje vjere i vjerničkoga iskustva; zanos za Gospodina i za čovječnastvo; smodisciplina; osjećaj pripadnosti Redu, Crkvi, Kristu; vjernost. Riječ je, zasigurno, o izazovu, ali od odgovora koji ćemo dati ovisi naš identitet.

Koji izazovi, od onih prvih naznačenih, smatraš da više utječu na tvoj život u ovom trenutku?

• Kako nestalno društvo u kojemu živimo stavlja u raspravu tvoj identitet Manjega brata?

• Kako misliš odgovoriti na spomenute izazove?

• Koje je pozitivne izazove, po tvom uvjerenju, donijela "nova kultura" u naš život?

• Kako nas formacija koju primamo pripravlja da živimo vjernost u našemu društvu?

.

II. VAŽAN IZAZOV:

NANOVO OŽIVJETI NAŠ ŽIVOT I POSLANJE

DA BISMO EVANGELIZIRALI POSTMODERNOST

«Novo vino u nove mješine» (Mt 9,17)

15. Naša epoha nije posve neprijateljska prema iskustvu Boga ili uzimanju Evanđelja kao Pravila i života, onako kako smo učinili redovničkim zavjetovanjem u Redu Manje braće (usp. PPr 1,1). Postmodernost je jednostavno još jedna prigoda da živimo iskustvo Boga i svoje stanje psovećenih osoba stvari Evanđelja. Riječ je o novom načinu gledanja svijeta i života koje, naravno, ima važne posljedice na način življenja. U ovom kontekstu, glavni izazov pred nama, i kojemu je hitno dati prikladan odgovor, jest taj da nanovo oživimo naš život i poslanje, kako je tražio od nas Generalni kapitul 2009. godine (usp. PdV 31).

To ponovno oživljavanje, između ostaloga, sadrži: živjeti radikalno evanđeoski život, biti znakoviti, naznačiti smjer koji treba uzeti, ponovno se vratiti našem identitetu Manje braće.

.

Radikalni evanđeski život

16. Današnje vrijeme je «bogato nadama, obnoviteljskim pokušajima i prijedlozima koji su težili za ojačanjem zavjetovanja evanđeoskih savjeta», ali i vrijeme napetosti i muka, kako nas je podsjetila Pobudnica Vita Consecrata (usp. VC 13). Redovnički život, i s njim franjevački život, treba duboku obnovu koja bi ga, polazeći od dinamičke vjernosti vlastitoj karizmi (usp. VC 37), dovela da odgovori na znakove vremena i mjesta, na «pozive koje Duh upućuje i koji očekuju odgovor» (usp. PdV 14). Napor da se ponovno vratimo vlastitom identitetu, o čemu ću govoriti u trećem dijelu Pisma, ima za cilj upravo to.

U tom zalaganju moramo krenuti od Evanđelja. Ako se sav redovnički život, kako tvrdi Benedikt XVI., rađa iz slušanja Božje riječi (usp. VD 83), ipak vjerujem da franejvački život ima neku svoju izvornost unutar redovničkoga života, jer zavjetuje Evanđelje kao «Pravilo i život» (PPr 1,1).

Pred umorom, rutinom i štoviše nepokretnošću koje često napadamo, ako želimo nanovo oživjeti oganj koji se skriva pod pepelom našega života i poslanja, nije dostatno analizirati sadašnju situciju, niti smišljati strategije usmjerene na to da se postavi naša budućnost, nego je aspolutno nužno poći od Evanđelja, izvora našega bratstva (usp. PdV 6) i stavljati uvijek Evanđelje, u njegovim najradikalnijim zahtjevima, kao temelj našega svakidašnjega života, kao prvi i zadnji kriterij naših individualnih izbora i izbora bratstva. Ukratko, ono što je hitno jest slušati i poslušati što od nas traži Isus na početku svoga poslanja: «Obratite se i vjerujte Evanđelju» (Mk 1,15).

U tom konktekstu je potrebno prepustiti se da se u nama "nastani" Evanđelje, odlučujući element onoga što jesmo i što činimo. Ne Evanđelje kao izričaj neke doktrine ili morala, još manje neke ideologije, nego Evanđelje prihvaćeno kao oblik života i prenošeno prije životom i onda riječima.

I naše postmoderno ili predkršćansko društvo, kako ga netko naziva, treba svjedoka, treba življenih evanđelja, kakav je bio Franjo. Kristovi učenici, i još više oni koji su zavjetovali živjeti Evanđelje, pozvani su biti žive egzegeze Riječi, tj. samoga Krista, kako od nas traži Benedikt XVI. Naši suvremenici sigurno neće slijediti one koji se prilagođuju Evanđelju kao mrtvom slovu, one koji «žude samo znati riječi i drugima ih tumačiti», nego one koji se daju oživjeti duhom božanskoga Pisma i «riječju i primjerom» ga uzvraćaju drugima (usp. Opm 7,3-4). Vrijeme je svjedoka i također učitelja koji su i svjedoci (usp. EN 14). Čas je da Evanđelje prihvatimo u potpunoj raspoloživosti, kao Marija, da bismo bili njegovi svjedoci u bratstvu, u svijetu koji često ima puno razloga da nam ne vjeruje.

U pripovijedanju utiskivanja stigmata Serafski naučitelj nam kaže da, pošto je jednom završio «četerdeset dana što ih je odlučio provesti u samoći», Franjo, anđeoski čovjek, «siđe s gore, noseći sa sobom lik Propetoga» (1Bon 13,5). Franjo nije samo glasnik Velikoga kralja, nego je i živa ikona Propetoga, njegovo obnavljanje i živa kopija. Franjo je jedno s Kristom. Ljubitelj, Franjo, se iznutra i izvana preobrazio u Ljubljenoga, Krista. Ne čudi što Siromaška nazivaju Drugim Kristom. To je, predraga braćo, prvi oblik evangelizacije društva u kojemu živimo: biti kao Kristove prispodobe, njegove epifanije i odjeci.

Skupina Grka želi vidjeti Isusa, i Filip i Andrija predstavljaju njihovu molbu Isusu (usp. Iv 12,20-21). Danas ima mnogo muškaraca i žena, osobito mladih, koji žele vidjeti Isusa. Na nama je, osobito na vama mlađoj braći, pokazati im Isusa evanđeoskim životom, egzistencijom preobraženom ljubavlju Krista, Evanđelja Očeva čovječanstvu. Na nama je, nakon što smo pozorno gledali u Ogledalo, preobraziti se u sliku njegova božanstva (usp. 3PJa 12-13). Samo tada, riječju i djelima, možemo pružiti svjedočanstvo njegovu glasu i svima obznaniti da nema svemogućega osim njega (usp. PcRe 9).

Evanđelje za Franju ima konkretnu vrijednost: Isus Krist, Sin Božji (usp. Mk 1,1). «Pođimo tražiti savjet od Krista», kaže Franjo onom tko ga pita što činiti? I zatim otvara knjigu Evanđelja. U knjizi susreće Riječ, to jest Krista. Za nas, dakle, kao i za Franju, Evanđelje je osoba, osoba Isusa (usp. PočR 2,10; 2Čel 15; L3d 27-29). Riječ je o tome da se identificiramo s Njim, da se dopustimo preobraziti od Njega, učiniti da se u nama razvije nezadrživi oganj njegove ljubavi, i, jednom zatražen božanski savjet, naš život potpuno suobličavati Njemu.

To da smo zavjetovali Evanđelje kao pravilo života znači, stoga, staviti u središte našega života Krista, imati iskustvo Apsolutnoga, prihvtiti ga kao sve našega života i poslanja, sve do proglašavanja s Franjom: «Ti si sve [...] dobro, svako dobro, najviše dobro [...] naše bogatstvo do dostatnosti» (usp. HvBoV 3.5), ili s Pavlom: «Sve gubitkom smatram poradi onoga najuzvišenijega, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram» (Fil 3,8).

S druge strane, govoriti o životu i poslanju koji imaju Evanđelje kao pravilo i oblik života, znači govoriti o radikalnosti ili, ako se više želi, o životu ukorijenjenom (to upravo znači radikalnost) u Evanđelju. Ni ono što je u modi, niti ono što čine ostali treba biti referenca u trenutku razlučivanja i vrednovanja našega postojanja i onoga što činimo. Samo tako moći ćemo potpuno odgovoriti našemu pozivu da budemo življeno Evanđelje, življena egzegeza Riječi. Prihvatiti druge kriterije razlučivanja ili vrednovanja brzo bi nas dovelo do stila života označenog osrednjošću. I za Manjega brata osrednjost je nevjernost, velika nevjernost obliku života koga smo prigrlili zavjetovanjem.

• Što za tebe znači to da si zavjetovao Evanđelje kao «pravilo i život»?

• Što za tebe znači Evanđelje? Ideologija ili osoba, osoba Isusova?

• Kad trebaš činiti važan izbor, tražiš li savjet od Krista, kao Franjo? Dopuštaš li da te Evanđelje stavi u raspravu? Pohađaš li školu Evanđelja?

• Koja pozitivna iskustva si imao u svom život čineći od Evanđelja svoje tijelo? Koje si teškoće susreo u Evanđelju?

.

Blaženstva i naš život Manje braće

17. Život u ključu evanđeoske radikalnosti ne možđe se jednostavno svesti na opsluživanje nekih tekstova, na niz ponašanja ili na povratak na elemente prošlosti. Takav život zahtijeva prihvaćanje Kristove poruke u njezinoj cjelovitosti, slijediti njegove stope, kao što je htio sveti otac Franjo. I ovdje govor o tome uključuje govor o blaženstvima i našemu životu.

Kako se mogu definirati blaženstva? Ona su «neke vrsti autoportreta Kristova»[2]. On je blažen, svet u najpotpunijem smislu, punina zakona. Ono što Isus govori i što živi. Uz to, i to upada u oči, blaženstva su, kao što kaže H. de Lubac, paradoksi kojih je Evanđelje puno, zahvaljujući kojima se budi duh[3]. Doista, ta stranica Evanđelja tako odudara i osporava naš sadašnji način mišljenja, gledanja na stvari i življenja, da se nužno ima učinak šoka i takav je njezin paradoksalni karakter da, pred njima, nitko ne može ostati neutralan. I budući da smo, kao svi, pozvani na sreću, i po zavjetovanju smo prigrlili oblik života koji uključuje opsluživati sveto Evanđelje, dužni smo – nitko nam to nije nametnuo – uzeti blaženstva kao hod prema sreći.

Ali netko od vas bi mogao pitati: što znači uzeti blaženstva u vlastiti život? Samtram da to uključuje da mijenjamo u dubini naš način postojanja, mišljenja i ljubavi, ponašanja i djelovanja. Kao krštenici, još više kao posvećeni i Manja braća, pozvani smo, u Isusu, da postanemo novi ljudi, da usvojimo novi duh, da imamo novo srce. To je nečuvena novost, iznenađujuća, zaprepašćujuća novost koju opisuju blaženstva: jedinstvena sreća siromašnih, čudna radost tužnih, onih koji plaču i progonjeni su, jer Bog intervenira njima u korist.

Blaženstva bi se mogla rasporediti u tri skupine. Tri od njih tiču se unutarnjeg uređenja i raspoloženja: siromasi, blagi i čisti srcem. Tri se odnose na djelovanje i na apostolske ciljeve: to su ona koja se pozivaju na glad i žeđ, na milosrdne i na one koji rade za mir. Napokon, treća skupina je sačinjena od onih blaženstava koja se odnose na posljedice kršćanskoga djelovanja i apostolskog zalaganja, to jest, ona koja govore o povrijeđenima, progonjenima i o ožalošćenima.

Te tri skupine se podudaraju sa tri tipa preporuka koje Isus upućuje svojim učenicima kad ih šalje u misije (usp. Lk 10,1-20). Prva se odnosi na stav odreknuća i siromaštva: ni torbe, ni kese ni sandala. Druga skupina za predmet ima misiju: misiju mira i pravednosti, u koju god kuću uđete najprije recite: mir kući ovoj. Napokon, treća skupina ima u vidu progonstvo: šaljem vas kao janjce među vukove. Uz to, hvalospjev Magnificat (usp. Lk 1,46-55) i osam znakova Duha u Poslanici Galaćanima (usp. Gal 5,22-25) pružaju, svatko na svoj način, istu cjelovitost blaženstava koja, bilo u Mateja bilo u Luke, pokazuju paradoksalne stavove i ponašanja koji su dijamentralno oprečni filozofiji i običajima svijeta.

Budući da su portret Krista i kompendij njegova života, blaženstva su također i portret i kompendij života Isusova učenika. U tom smislu blaženstva su krsna kateheza i brevijar kršćanskoga života, indikativ koji postaje imperativ za onoga koji hoće slijediti Isusa, pozvan da utjelovljuje stavove opisane u Govoru na Gori. To znači da je, kao i Isus, učenik pozvan u svom okružju biti živi znak proturječja, Grcima sablazan i poganima ludost, ali onima koji su pozvani Božja mudrost (usp. 1Kor1,22-25).

Što je rečeno o učeniku treba primijeniti na svakoga Manjega brata, i on je pozvan slijediti stope Isusove (usp. 1Pt 2,21) i imati njegove osjećaje (usp. Fil 2,5). Nasljedovanje Krista u našemu životu uključuje stvarno i postupno suobličavanje s Njim. Uz to, naš život je temeljni izbor za Krista i zanosno traženje Kraljevstva koje Gospodin naviješta i u Govoru na Gori. Kao Manja braća, građani kraljevstva, pozvani smo utjeloviti program života koji sadrži blaženstva, živjeti stilom života što ga ovaj program predviđa.

I mi, Manja braća, kao uostalom svaki učenik, pozvani smo da blaženstva učinimo svakidašnjim kriterijem života, tražeći željno pravednost Kraljevstva, bivajući neporočni i čisti srcem, trpeći jer je ovaj svijet daleko od pravednosti, svjesni, ipak, da će Bog promijeniti situaciju. Kao svaki učenik koji pretendira da bude takav, istinski Manji brat će ostati ponizan pred Bogom i ljudima i, pun strpljivosti, davat će se durgima ne sudeći ih, praštajući im, pomažući im i posredujući u sporovima. Ako onda zbog toga bude proganjan, smatrat će se sretnim, jer baštinit će vječno blaženstvo.

Redovnički život i, prema tome, franjevački život su nezamislivi bez blaženstava, bez njihova radikalizma, bez njihova duha. Iz toga razloga je već Pavao VI. tvrdio da je u redovničkom životu potrebna «istinska inicijacija koja teži za pokršćanjenjem bitka, sve do njegovih dubina, sukladno evanđeoskim blaženstvima» (ET 36).

To uključuje življenje u trajnom stavu obraćenja koji će se iskusiti u promjeni logike. Od "ekonomske" logike, koja ovladava našim društvom i koja se sastoji u tome da se postigne najveća korist s najmanjim naporom i cijenom, prelazi se, naime, na logiku Kraljevstva koja je u tome da se postigne najveća ljubav, kakva god tome bila cijena, uključujući i smrt. To je logika koja je sadržana u blaženstvima: «Blaženije je davati nego primati» (Dj 20,35; usp. Lk 14,12-14). To je logika davanja bez kraja, bez osobnoga interesa i bez traženja načina da nam se plati ili nadoknadi.

.

“Blaženi…”

18. Ključna riječ koja se ponavlja na početku svakoga blaženstva i koja daje naslov Govoru na gori ili u ravnici, je "blaženi". Grčka riječ makários se može prevesti kao «blažen, sretan, radostan» i izriče stanje čovjeka na kojega se spustila božanska dobrohotnost, i koji tako stiže do ostvarenja svojih najviših čežnji. Takva osoba je sretna, jer se osjeća ljubljena vjernom ljubavlju i koja shvaća da je njezino nesretno stanje, ljudski govoreći, napokon poštovano i uzdignuto.

U blaženstvima Isus govori svakom kandidatu za sreću, također svakomu od nas, svakomu od vas, draga moja mlada braćo. Učitelj govori našemu nemirnome srcu, našoj žeđi ljubavi, našoj potrebi za srećom, potrebi, koja se nalazi u intimnosti našega srca, da budemo priznati u našem najinstinskijem identitetu, ljubljeni čistom, potpunom, lijepom ljubavlju i koja traje zauvijek.

Draga moja braćo, pozivam vas da zastanete, makar nakratko, pred Gorom gdje Isus govori, sukladno Matejevoj verziji. Ondje, veoma blizu Galilejskoga jezera, Božja riječ koja je odjeknula na Sinaju da dadne Mojsiju pisani Zakon, ponovno se čuje po Isusu na "gori", s velikom razlikom: dok je stari Zakon bio napisan na kamenu, novi Zakon je napisan u srcu čovjeka. Poslušajmo, dakle, što kaže Isus.

Blaženi siromasi (usp. Mt 5,3; Lk 6,20), oni koji su sve ostavili radi Isusa (usp. Lk 5,11) i izabiru biti neznatni, biti prosjaci Boga i prosjaci smisla. U franjevačkoj logici radikalno siromaštvo se izražava u življenju bez vlasništva, živjeti slobodni od svakoga veza: slobodni u odnosu sa samim sobom, znajući da netko vrijedi onoliko koliko vrijedi pred Bogom i ništa više (usp. Opm 19,1-2); slobodni u odnosu s Bogom, uzvraćajući Gospodinu sve ono što se od njega prima (usp. Opm 18,2) i hvali se samo svojim slabostima (usp. Opm 5,8); slobodni u odnosu s drugima, ne uzdižući se većma zbog onoga što Bog govori i čini po njemu nego li zbog onoga što govori i čini po drugima, i ne zahtijeva od drugih ono što sam nije spreman dati (usp. Opm 8,3; 11,2-4; 17,1-); slobodni u odnosu sa stvarima, ne mareći za njih i čuvajući se slobodnima od njihovih sveza (usp. Opm 16,2). Bogataš se smatra sretnim jer može uživati u svojim posjedima, siromasi, kao Franjo Asiški, crpe svoju sreću iz drugoga izvora: iz Bogu u koga se pouzdaju. Siromah je tko se, uzdajuć se u Boga, prepušta njegovim rukama. Siromah je tko je toliko siromašan, tako siromašan da ima samo Boga.

Blaženi krotki (usp. Mt 5,4), oni koji pobjeđuju zlo s dobrim, koji su ponizni pred Bogom, strpljivi i dobrohotni s ljudima (usp. Kol 3,12-14). To je istinska krotkost. Za razliku od tvrdoće i od farizejskoga samoopravdavanja, krotki je ponizan pred Bogom, jer je svjestan svoga grijeha; i zbog njega podnosi bremena bližnjega sa svojom blagošću, s utjehom i snagom (usp. Opm 18,1). Pozvani da budemo krotki, mi Manja braća hoćemo slijediti Gospodina koji je krotka i ponizna srca (usp. Mt 11,29). Manji brat koji je krotak pred svevišnjim, svemoćnim i dobrim Gospodinom, se pita, kao i Franjo, tko je: i pred drugima on se ne nameće, gospodar je samoga sebe i uvijek je raspoloživ da se pokloni i ponizi (usp. Opm 10,3; 22,2).

Blaženi oni koji plaču (usp. Mt 5,5; Lk 6,21), oni koji dijele radosti i patnje, tjeskobe i nade naših bližnjih. Ne samo da uzajamno dijele, nego, štoviše, suosjećaju, su-trpe. Mi, Manja braća, znajući da je naš poziv slijediti Krista (usp. 1Pt 2,21; NPr 22,2; Opm 6,1-2), komu želimo žarko pripadati, hoćemo se otvoriti patnjama i nadama ljudi i svijeta, među kojima se ukorijenjuje naše evanđeosko posvećenje da budemo utjeha onima koji plaču (usp. Iz 61,2; 40,1) i, tako, biti osobiti znakovi Božje nazočnosti.

Blaženi oni koji gladuju i žeđaju (usp. Mt 5,6; Lk 6,21). Gladni i žedni Boga, Boga živoga i pravoga (usp. 1Sol 1,9), hoće biti Manja braća kroz cijeli svoj život. Gladni i žedni pravednosti za one čija su prava povrijeđena zbog nepravedne društvene situacije. Gladni i žedni pravednosti koja nije ona farizeja, satkana od opsluživanja i ispunjavanja (usp. Mt 5,30), nego se sastoji u ovome: ljubiti neprijatelje, činiti dobro onima koji nas mrze, blagoslivljati one koji nas proklinju, moliti za one koji nas zlostavljaju (usp. Lk 6,27s), djelima pokazujući svima našu ljubav (usp. Opm 9,4). Gladni i žedni pravednosti koja je sveopće bratstvo, beskrajna ljubav prema našoj braći, kakvi god bili: prijatelji ili neprijatelji, slični ili tuđinci, blizi ili daleki, bogati ili siromašni.

Blaženi milosrdni (usp. Mt 5,7), oni koji imaju utrobu milosrđa i majčinske nježnsti, kao i sam Bog (usp. Lk 6,36); oni koji se ne tuže na uvrede koje podnose (usp. Opm 9,2; 10,1); oni koji uvijek opraštaju, ne postavljaju se za suce i ne uskraćuju milosrđe onima koji ga traže i pružaju ga onima koji ga ne i ne traže (usp. PMin 7sl); oni koji, po Kristovu primjeru, (usp. Dj 4,15), ne postavljaju nikakva uvjeta da simpatiziraju sa slabostima drugih. U Gospodinu mi, Manja braća, iskusujemo milosrđe koja nam Bog pokazuje. Od Krista učimo biti milosrdni.

Blaženi čisti srcem (usp. Mt 5,8; Opm 16), oni koji iznutra i bezuvjetno prijanjaju uz volju Gospodinovu (usp. Ps 24,4); oni koji djeluje kao Marija koja, čuvši Anđelovu riječ, kaže: «» (Lk 1,38), ili kao Franjo koji, čuvši Evanđelje o poslanju, odmah ga stavlja u praksu (usp. 1Čel 22). Čista srca su oni «koji se ne vraćaju na bljuvotinu svoje volje» (Opm 3,10), ne prisvajaju si je (usp. Opm 2,3), nego riječju i primjerom stavljaju u praksu volju Gospodinovu (usp. Opm 7,4); koji ne prestaju klanjati se «Gospodinu Bogu, živomu i pravomu, s čistim srcem i dušom» (Opm 16,2). Budući da smo obećali opsluživati Evanđelje, mi Manja braća možemo reći da je to blaženstvo u temelju svih ostalih.

Blaženi mirotvorci (usp. Mt 5,9), oni koji izgrađuju bratstvo; oni koji neumorno rade da se svi osjete i budu poštivani kao braća; oni koji žive potpuno pomireni sa samima sobom, sa drugima i s Bogom; oni koji svoje pouzdanje stavljaju ne u rat, nego u dijalog, u poštivanje pravednosti i u bezuvjetno praštanje; oni koji se priznaju i druge priznaju djecom jednoga i istoga Oca; oni «koji u svim stvarima koje podnose u ovome svijetu, iz ljubavi prema Gospodinu našemu Isusu Kristu, čuvaju mir u duši i u tijelu» (Opm 15).

Blaženi progonjeni zbog pravednosti (usp. Mt 5,10; 1Pt 3,14; 4, 2-9), oni koji se zbog svoje ljubavi prema Ocu i prema braći, bore protiv zla u svim njegovim oblicima; oni koji su progonjeni zbog svoje vjere u Krista i zbog svoje vjernosti Njemu; oni koji se ne okreću natrag nakon što su stavili ruku na plug (usp. PPr 2,12-13).

Predraga braćo, naš program života jest: učiniti Krista našim životom i našim pravilom. To je dobra vijest koju nam je Isus donio i koju mudri ovoga svijeta ne mogu razumjeti, ali je Duh daje razumjeti sirmašnima i jednostavnima (usp. Mt 11,25), kao što je Franjo. To je naš način naviještanja onoga što živimo, kao što je činilo franjevačko bratstvo sve od svoga početka (usp. PdV 7).

Ponovno pročitati tekst blaženstava:

• Kako se osjećaš pred programom života kojega nam predstavlja Isus u govoru na Gori?

• Koji su aspekti tvoga života u suglasju s tim govorom i koji su oni na kojima treba raditi da blaženstva budu kriteriji tvoga biti i tvoga djelovati?

• Kako sve više u tvoj život integrirati blaženstva?

.

Biti značajni, priopćivati smisao

19. Ovdje dotičemo, draga moja braćo, temeljni vidik našega života: potrebu da budemo značajni, to jest da rađamo smisao, da priopćujemo smisao.

Ako je naš život u krizi, to nije zbog smanjenja broja ili zbog rasta srednje životne dobi, nego možda, jer postajemo beznačajni. Ako bi tako bilo, onda imamo jasan znak svoga slabljenja. Suprotno onom što mislimo, i to misle mnogi, slabljenje redovničkoga života i franjevačkoga života nije u smanjivanju broja, nego u zastrašujućoj mogućnosti da učinimo da sol – sol našega života – obljutavi, i da svjetlo, svjetlo našega načina života ostane skriveno (usp. Mt 5,13-16).

Naravno, kad se govori o potrebi da budemo značajni, misli se na evanđeosku značajnost koja doziva u pamet Evanđelje sukladno načinu života koji nam je ostavio otac i brat Franjo. Osim toga, pitanje značajnosti stoji u sposobnosti da koristimo “govor” da budemo u stanju odgovarati na pitanja čovjeka o njemu samome, o konačnom smislu njegova postojanja.

S druge strane, govoriti o značajnosti znači pozvati se na znakove koji su vidljivi, uvjerljivi, rječiti i, u našem slučaju, franjevački. Znak je valjan ako je jasan, rječit i proziran. Tako i naš život. Ali, pozor: značajnost nestaje i nestaju vrijednosti kad se traži samo da pojačamo izvanjskost, forme, djela, zaboravljajući pri tom korijene, ono bitno, temelje našega života i poslanja. Zasigurno, trebamo izvanjskih znakova, kao što bi mogao biti habit – znak treba biti vidljiv ili ne postoji -, ali trebaju biti, u isto vrijeme, uvjerljivi i rječiti. To je moguće samo ako život prati i tumači znak. Ne bilo kakav život, nego život koji odgovara na zahtjeve načina života prigrljenoga zavjetovanjem usp. LG 44), egzistencija koja se poziva na bitno koje treba navješćivati životom i riječju. Ničemu neće koristiti izvanjski znak, ako naš život proturiječi onom što znak označuje.

.

Živjeti u poslušnosti, bez ičega i u čistoći

20. Zavjeti mogu učiniti značajnijim naš život, jednako kao i drugi vidici koje ćemo vidjeti kad se bude govorilo o našem identitetu. Ako se žive na prikladan način i ako se je imala milost da ih se razumije (usp. Mt 19,11), zavjeti ne vode samo do punine života, nego su i proroštvo na djelu, kao što je bio život nekih proroka (usp. Jer 16,1sl). Zavjeti se, naime, ne mgou smatrati privatnim vlasništvom, nego ih treba živjeti na način da budu čitljivi znakovi za muškarce i žene danas, pridonoseći tako pozitivno evangelizaciji postmodernoga društva. U tom slučaju zavjeti trebaju biti življeni kao sloboda za, da se ljubi Boga i bližnje, osobito rubne, patnike, i one koji nisu ljubljeni. To bez granica, jer istinska ljubav, kaže sveti Augustin, nema granica.

Često se tužimo zbog postupnog udaljavanja našega društva od evanđeoskih vrijednsti i zbog ropstva koje moderni čovjek trpi zbog stvari, zbog seksa i vlastitoga ja. Teško priznajemo, pak, da je sve to moguće zahvaljujući također i onim osobama koje bi trebale jamčiti ovom svijetu i ovom društvu neki dodatak duhovnosti, sposobne da zapriječi taj proces. Ne, ne čini se ništa: jer nismo obraćeni, jer se stidimo to učiniti, jer to činimo djelomično ili to činimo na malo uvjerljiv način ili malo razumljiv.

Koji je posljednji razlog zavjeta? Posvećeni život, dakle također i naš, je srastveni zanos za Boga, kaže J. B. Metz, kao odgovor na strastveno traženje čovjeka sa strane Boga. Doista, samo iz te strastvenosti za Boga, stavljanja Boga na prvo mjesto, mogu se shvatiti naši zavjeti kao konstitutivni elementi posvećenoga života i kao podređenost svih strasti toj strastvenosti za Boga. Na taj način, zavjet čistoće usmjerava našu strastvenost za užitak prema Onomu koji je ljepota; zavjetovanje da ćemo živjeti bez ičega vlastitoga usmjerava našu strastvenost za posjedovanjem na Onoga koji je naše bogatstvo do dostatnosti; zavjet poslušnosti vodi i odgaja našu strastvenost za moći na Onoga koji je poniznost. Možemo onda s Franjom reći da je samo On dobro, sve dobro, Deus meus et omnia – Bog moj i sve moje (usp. HvBoV 4.5).

Rekavši to, zavjeti nisu gušenje strasti, niti ih se može živjeti kao gušenje. Istina je da zavjeti postavljaju granice, ali riječ je o oslobađajućem ograničenju strastvenosti. Također i u njima postoji nešto što ima zajedničkoga sa odricanjem, ono se tiče samo pretjeranog vidika strastvenosti. Da bi bili značajni u sadašnem svijetu, zavjeti trebaju biti shvaćeni i življeni kao sredstvo za usmjeravanje naše strastvenosti za Boga i Božje strastvenosti za nas, i, odatle, strastvenosti za druge. Zavjeti hoće osloboditi naše strasti od njihova negativnoga vidika, tako da se može u punini živjeti Zakon i Proroke: «Ljubi, Gospodina Boga svoga, svim srcem, svom dušom i svim snagama» (Pnz 6,5) i «bližnjega svoga kao samoga sebe» (Mt 22,39), usmjeravajući na taj način naš život prema Bogu i prema drugima. Stoga, zavjeti su, kako je tvrdio sveti Augustin, način da se živi kao uskrsnuli, u perspektivi uskrsnuća i vjernosti, anticipacija života koji će doći.

Tako se zavjeti mogu shvatiti i živjeti kao mogućnost slobode da se otvori prema nekom Ti i da se na taj način istinski bude ono što jest u strateškim dimenzijama kao što su one vezane s afektivnim životom, sa smislom samostalnosti i slobode, s instinktom posjedovanja. Mišljeni i življeni tako, zavjeti nisu jednostavno hod samousavršvanja, nego stvarna mogućnost da se izgrađuju novi odnosi, oslobođeni od manije posjedovanja (bez ičega vlastitoga), od zavođenja (čistoća) i od takmičarstva (poslušnost) i da tako možemo graditi novo čovječanstvo. Iz te perspektive, posvetiti se Bogu po tri zavjeta znači živjeti ne samo snažni odnos s Bogom, središtem vlastite ljubavi (čistoća), bogatstva do dostatnosti (bez ičega vlastitoga), prvim i konačnim kriterijem djelovanja (poslušnost), nego također s Kristom siromašnim-čistim-poslušnim i, istovremeno, izgrađivati novi odnos s drugima.

Upravo na taj način zavjeti stvaraju bratstvo i čine raspoloživim za bratstvo i, prema tome, život odnosa i bratski život postaju termometar našega življenja zavjeta. Oni trebaju dopusiti prijelaz od zajednice prema bratstvu ili zajedništvu života, od anonimnog ljudskoga odnosa prema prihvaćanju svakoga kao dara Gospodinova (usp. Opr 14), od družine do slobodnog i oslobađajućega prijateljstva. U tom smislu poslušnost će biti bratska poslušnost, plod zajedničkoga traženja volje Očeve; život bez ičega vlastitoga očitovat će se u solidarnosti i u uzajamnom dijeljenju materijalnih i duhovnih dobara; i čistoća će biti ljubav bez sebičnog interesa, besplatna prema drugima (gratuitas). I to ne otkidajući ništa od poslušnosti ministrima, od života bez ičega vlastitoga što se tiče skromnosti života u upotrebi dobara i od čistoće kao uzdržljiva života.

Zavjeti življeni u ključu evanđeoske slobode su, dakle, znak svijetu i današnjem društvu. Budući da društvo svoju sigurnost polaže u dobra, svoj pogled na užitke i svoje ostvarenje u vlastiti porjekt, posvećeni, Manji brat, naprotiv polaže svoju sigurnost u Gospodina, svoj pogled na nasljedovanje stopa Isusovih i svoje ostvarenje u evanđeoski projekt i u oblik franjevačkoga života.

Darujući se potpuno Bogu, potpuno drugima, proširujući tako šator našega srca (usp. Iz 54,1-3), započeli smo traženje Boga koje neće nikada završiti: «Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi», kaže sveti Augustin[4]. To je istinska itinerancija srca, najviši izraz našega siromaštva: zauvijek biti prosjaci smisla. U tom traženju nalazi se susret i odreknuće (usp. Fil 3,7-9), osobito se nalazi strastvenost i radost; radost koju nam nitko ne može ugrabiti (usp. Iv 16,22), radost zbog nađenoga blaga koje potpuno opravdava prodaju svega (usp. Mt 13,44-52), koje opravdava bilo koje odreknuće. Toliko je veliko i lijepo ono što smo pronašli! Tako je veliko i lijepo znati da samo mišljeni, stvoreni i ljubljeni od Boga (usp. Žikič 46) da nikad nećemo prestati zahvaljivati Ocu milosrđa (usp. 2Kor 1,3) za poziv koji nam je darovan i kojeg «nam je riječju i primjerom preblaženi naš otac Franjo, pravi njegov (Kristov) ljubitelj i nasljedovatelj, pokazao i poučio nas» (OprKl 5).

• Što nedostaje i što je suvišno u tvom životu da bi bio evanđeoski značajan?

• Ima li tvoj svakidašnji život uporište na Bitnom?

• Govoreći o pozivu, može li se reći da je tvoj život zarazan?

• Kako živiš zavjete?

• Koje teškoće susrećeš u življenju zavjeta u svjetlu gore rečenoga?

.

Strastveni zanos za Krista, strastveni zanos za čovječanstvo

21. Upravo zanos za Krista i zanos za čovječanstvo čine naš život uistinu značajnim i takvim da odgovara svojem poslanju da bude proroštvo. Samo tada će se naš život otvoriti budućnosti s nadom, jer je u sadašnjosti življen sa zanosom (usp. NMI 1). Zanos, predraga moja braćo, je jedna od najrječitijih, najvidljivijih i najuvjerljivijih znakova koje može pružiti naš život. On je kao oganj koji širi toplinu: mi ne možemo dopustiti da se ugasi ili da se smanji njegov intenzitet. Izgubiti strastveni zanos bilo bi kao izgubiti duša našega života.

No, zanos se rađa iz susreta, iz zavođenja koje neka osoba izazove u nama, iz «ljubavi koja zanosi» (usp. 4PJa 11), iz osvjanja srca: «Zavede me, Gospodine, i dadoh se zavesti» (Jer 20,7). Vratimo se na čas na Franjino iskustvo na brdu La Verni. Misterij stigmata je prije svega misterij ljubavi: ljubitelj se poistovjećuje s Ljubljenim; zaljubljenik, Franjo, susreće Ljubljenoga, Krista siromašnoga i propetoga. Prosjak smisla i punine u pravom smislu riječi, susreće onoga koji pokazuje smisao i puninu u pravom smislu riječi. Siromašak, otkriva ljubav u Kristu: ti si ljubav, klicat će Franjo (HvBoV 4). Uz to, Franjo otkriva u Raspetomu preobilje ljubavi koja čini da on neumorno dovikuje: ljubav nije ljubljena, ljubav nije ljubljena, jer, kako komentira Nikos Kazanzakis, Bog je “nikad dosta”.

Sveta Klara naziva Franju, u svojoj Oporuci, istinskim ljubiteljem Krista (usp. OprKl 5) i Serfski naučitelj ga naziva prijateljem Kristovim (LegM 13,3). To je točno Franjo: ljubitelj i, stoga, prijatelj Kristov sve do potpunoga poistovjećivanja s Njim, i do toga da može reći s Pavlom: «Ja na svom tijelu biljege Isusove nosim» (Gal 6,17); i drugdje: «Ne živim više ja, nego Krist živi u meni» (Gal 2,20). Ljubitelj stvara prostor Ljubljenome, sav prostor što ga jedan čovjek može učiniti u svom srcu ljubljenoj osobi, sve do identificiranja, preobrazbe i subličavanja s tom osobom. Nakon iskustva La Verne, srce mu više ne pripada, jer je ispunjeno Kristom koji za Franju postaje SVE: «Ti si sve», priznat će Siromašak (HvBoV 3), Deus meus et omnia. Ne treba se čuditi ako sveti Bonavnetura, kad govori o Franjinoj ljubavi, predstavlja je kao strastvenu ljubav. U našem životu Bog je sve ili nije ništa! Ne želi dijeliti oltare sa idolima: naš Bog je “ljubomoran” Bog (usp. Hoš 2,4sl.).

Kao što sam već imao prilike reći, problem nije slabost ili brojevi koji se smanjuju, nego osrednjost. Pravi izazov se sastoji u tome da se postane svijesni siromaštva vlastitoga života i da se probudi želja za životom življenim u punini, u logici dara, kao alternativa logici učinkovitosti, moći i profita koja se čini prevladavajućom logikom danas. Stoga, trebali bismo se bojati, štoviše biti u panici; ne zbog slabosti, nego zbog osrednjosti.

Predraga moja braćo, najgora stvar koja nam se može dogoditi je izgubiti zanos za Gospodina, jer onda nećemo imati zanosa ni za čovječanstvo. Suprotnost zanosu je apatija, rezignacija, rutina, usredištiti se na samoga sebe. Ako će se takve situacije obistiniti, naš bi život izgubio smisao za nas i za one koji su kraj nas. Postoje, naime, samo tri izlaza: napustiti Red, provoditi osrednji život ili se vratiti prvoj ljubavi (usp. Hoš 2,9), koja stvara novo stanje za nasljedovanje Krista i koja nadvladava apatiju. Pročišćeno nasljedovanje, možda manje pjesničko, ali realnije i zaisgurno duhovno zrelije.

Napuštanje Reda bi bilo najlakše rješenje, ali ako je netko bio pozvan slijediti izbližega Isusa Krista kao Manji brat, napustiti ga bi bio samo bijeg i izdaja Gospodina. Bilo bi to napuštanje Gospodina, «izvor žive vode» i poći tražiti cisterne pune pukotina, koje ne drže vodu (usp. Jer 2,13). Osrednjost bi značila izabrati život bez života, kao Crkva u Laodiceji (usp. Otk 34,15-16); život bez one boje koja proizlazi iz vlastitog identiteta (usp. PPr 1,1-2); život bez okusa, to jest bez smisla (usp. Mt 5,13). Za one koji su pozvani «opsluživati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista» (PPr 1,1) postoji samo jedan izlaz: prestati klanjati se samomu sebi i ponovno pronaći zanos za prvu ljubav; zanos koji nas je doveo da napustimo mreže koje su nam davale sigurnost (usp. Mt 5,20), i pustiti sve da bismo slijedili Isusa (usp. Lk 5,11).

• Osjećaš li zanos za svoj poziv?

• U kojoj mjeri možeš reći sa Psalmistom: “Čvrsto je srce moje”?

• Gdje ti je srce tvoje?

• Kako hraniš zanos za Gospdoina?

• Kako se očituje tvoj zanos za čovječanstvo?

.

III. VAŽAN ZADATAK:

PREGLEDATI I PREISPITATI NAŠ IDENTITET MANJE BRAĆE

«Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu.

I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati»

(Mk 3,13-14).

22. U ovom razdoblju zime i neplodnosti, u ovim delikatnim i mučnim vremenima (usp. VC 13), pred nama je hitan zadatak: pregledati i preispitati naš identitet Manje braće (usp. PdV, Mandato 2). Bez novoga pristupa našem identitetu nije moguća vjernost ili, barem, kreativna vjernost (usp. VC 37).

Polazeći od Drugog vatikanskog sabora, Red je učinio dugačak put da osvijetli i aktualizira naš karizmatski identitet. Naše Generalne konstitucije su plod toga napora. U međuvremenu, posljednji generalni kapituli, jednako kao i učiteljstvo generalnih ministara, pomogli su nam da produbimo temu identiteta. Ali opažamo da to nije dostatno. Čas je da prijeđemo od teoretskog identiteta na egzistencijalni identitet, na jasnoću o bitnim elementima o kojima se ne može pregovarati, bez kojih se ne može govoriti o franjevačkom životu. Od pravovjerja se treba prijeći na ispravno djelovanje.

Prije nego se pozabavimo tim elementima o kojima se ne može pregovarati, htio bih učiniti neka pojašnjenja s obzirom na identitet. Tko sam ja? To je temeljno pitanje u životu neke osobe. Riječ je o otvorenom pitanju i koje bi, stoga, trebalo pratiti cijelu našu egzsitenciju, također ukoliko smo Manja braća. Osim toga, za nas franjevce to pitanje je temeljno i stoga što od odgovora kojeg dajemo na to pitanje ovisi razjašnjenje našega identiteta kao osoba i Manje braće.

Draga braćo under ten, položili ste svečane zavjete i, prema tome, učinili ste konačni izbor oblika života što ga je Svevišnji Franji objavio. To bi moglo dati misliti da je sve jasno. Ne, konačni izbor ne oslobađa nas od napora da neprestano pregledamo i preispitujemo identiteet Manje braće. Ne zato da stavljamo u pitanje nedavno učinjeni izbor, srcem raspaljenim ljubavlju za Isusa i s uvjerenjem da je to vaš život, nego da uvijek zadržite mladim taj izbor i da izbjegavate rutinu, umor i osrednjost. U tom smislu se može reći da je identitet uvijek otvoren kao i sama osoba. Obadvoje je dinamična stvarnost.

Ali, što je to identitet? Definirao bih ga kao trajni osjećaj sebe u vremenu. Drugim riječima, zadržavajući što sam rekao o potrebi da ustrajno preispitujemo naš identitet da budemo dinamična stvarnost, identietet je kontinuitet, ustrajnost, postojanost u oblikovanju nas samih, ali je također poistovjećivanje s unutarnjom temeljnom strukturom, bez koje nije moguće oblikovati se trajno.

Stoga, identitet je ono što ja jesam i ono što ću biti s vremenom. Kako te dvije stvari mogu biti zajedno? Treba raditi da bi se ta dva vidika integrirala. To je posao trajne formacije. Jednim primjerom, uzetim iz hinduističke književnosti, možda ću tu bolje objasnit: uzmite kap vode i bacite je u more. Kap nestaje, ali voda ostaje. U našem identitetu svakim danom nešto se mijenja, ali postoje temeljni elementi koji treba ostati. To vrijedi i onda kad se govori o pojedincu i o bratskom životu ili o osjećaju pripadnosti Redu.

Drugim riječima, uzimajući sliku iz svijeta zanosti, možemo reći da je identitet naš DNA, neka kiselina prisutna u svakoj stanici našega tijela i koja sadrži genetske informacije nužne za razvoj i funckoniranje našega organizma. U našem slučaju, govoriti o identitetu, govoriti o franjevačkom DNA, znači govoriti o bitnim elementima naše karizme, razlučivati ih u svjetlu duhovnoga iskustva Franje i njegovih Spisa (usp. GGKK 1 §§1-2); znači također govoriti o odgovorima koje trebamo davati na znakove vremena i mjesta (usp. PdV 13.15). Dok svakome od vas ostavljam drugi vidik, želio bih se zaustaviti na bitnim elementima naše karizme, grupirajući ih u tri jezgre: kontemaplativna dimenzija, bratski život u malenosti i poslanje.

.

Srcem okrenutim Gospodinu

23. Već odavno tvrdimo da je kontemplativna dimenzija prioritet prioritetâ našega života Manje braće. Ništa nova, jer veoma dobro znamo kako je Franjo stalno pozivao svoju braću da imadnu srce okrenuto Gospodinu (NPr 22,19) i opominjao ih je da ništa ne odvraća njihovo srce od Njega (usp. PbAn; PPr 5,2): «Molim svu braću, kako ministre tako i ostale, da, odstranivši svaku zapreku i zapostavivši svaku brigu i skrb, kako god bolje mogu neka se trude da Gospodina Boga služe, ljube, časte i klanjaju mu se... I uvijek u sebi Njemu izgrađujmo prebivalište i trajno boravište» (NPr 22,26-27).

Istina je, ipak, da taj prioritet nije uvijek očit u našemu životu. To sam mogao utvrditi u osobnom dijalogu s mnogom braćom u svojim pohodima različitim jedinicama, jednako kako su to istaknuli generalni vizitatori prigodom kapitula. Osim toga, bilo bi dostatno učiniti veoma jednostavnu vježbu da se uvjerimo u ono što govorim: provjeriti vrijeme posvećeno zajedničkoj molitvi u dnevnom redu bratstava. U mnogim bratstvima zajednička je molitva svedena na minimum: slavlje Jutarnje i Večernje, i, s manje učestalosti, zajednička Euharistija. I što reći o osobnoj molitvi? S tim u svezi još jedna činjenica: u dnevnim redovima bratstava osobna molitva je posve odsutna.

Pred takvom konstatacijom trebamo se ozbiljno pitati o uzrocima koji nas dovode da Boga, za koga kažemo da smo mu se posve posvetili, protjeramo na drugo ili treće mjesto. Nije li to stoga što sve to ovisi o dubokoj krizi vjere?

Založeni u djelima Božjim, riskiramo da zaboravimo Boga. Nitko nije izuzet od te opasnosti, niti vi, draga mlađa braćo. Koliko će nam vremena trebati da shvatimo da, samo ako smo prije vidjeli lice Božje, ako smo ga kontemplirali i ako smo ga osjetili nazočna u našemu srcu, moći ćemo ga susresti u svijetu? Kad ćemo shvatiti, kako je govorila Majka Tereza iz Kalkute, da ćemo odgovor za Kristov «žedan sam» na križu naći samo ako ga budemo slijedili u Getsemani i ako budemo pozitivno odgovorili na Isusov poziv «bdijte sa mnom»? Kad ćemo shvatiti da neko redovničko zvanje treba molitvu da živi u punini i da ostane, kao što pluća trebaju zrak da bi disala.

«Prvo Bog i onda će slijediti djela», govorio je kardinal Neguyén Van Thuan. Za zavjete trebamo biti stručnjaci u traženju i u spoznaji Boga, smatrajući sve ostalo «gubitkom» i «otpadom», «zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa» (Fil 3,7-9). Kristova ljubav bi trebala određivati sve naše aktivnosti, dajući im dublji smisao. Tu znači da svaka druga ljubav treba biti integrirana u tu jedinstvenu ljubav.

Upravo u govor o ljubavi potpuno ulazi govor o molitvi, kao izraz našega osobnoga i specijanoga odnosa s Isusom (usp. VC 14), istinski temelj našega života i jedini način da se postigne autentični kontemplativni život. Ne molitva koju činimo s urom u ruci. Kontemplativna dimenzija iziskuje vrijeme: potrebno je dati kvalitetu vremenu posvećenom molitvi. Ona, opet pretpostavlja da se Boga izabire ne kao neku pobožnu misao na koju se oslanjamo kad je trebamo, jer nemamo ništa drugo na što se osloniti, nego kao jedinu potporu, kako bi rekao navedeni kardinal Neguyén Van Thuan iz svoga dugokg iskustva traženja i potpune samoće.

Tko je imao milost osjetiti nazočnost Gospodinovu u svom životu neće se zadovoljiti da proširi svoje poznavanje Njega, nego će žarko čeznuti da zadrži odnos ljubavi s Njim, sve dotle da bude središte oko kojega se kreću sve energije. To je istinska molitva, evo vrata autentične kontemplativne dimenzije: usmjeriti srdište našega života, onoga koji je u nama, prema Bogu; zamijeniti našu aktivnost s pasivnom otvorenošću: šutnja, slušanje i prihvaćanje. Samo tada odgovorit ćemo na Franjin zahtjev da imadnemo srce okrenuto Gospodinu ili onaj Klarin, što ga traži od svojih sestara, da imadnu srce, dušu i um okrenute Gospodinu (usp. 3PJa 12-13).

Kako koračati prema tom cilju? Među posredovanjima koja su nam na dohvat da promičemo kontemplativnu dimenziju, podsjećam na neka, draga braćo, koja bez sumnje poznajete.

.

Živjeti zdravu duhovnost

24. Jedan od najvažnijih i najraširenijih fenomena našega vremena je žeđ za Bogom. Bilo bi mnogo toga za reći o toj žeđi, ipak to je fenomen koji bi nas trebao pokrenuti da razmišljamo. Ako na tu žeđ hoćemo odgovoriti trebamo se otvoriti jednom novom poimanju redovničkoga i franjevačkoga života: koji bi bio više duhovan i, prema tome, koji bi bio svjedočenje transendencije. Osim toga, sve smo više uvjereni da istinska obnova redovničkoga života prolazi kroz zdrav duhovni život. Već se je saborskim ocima, za vrijeme Drugoga vatikanskoga sabora, duhovni život pokazao kao učiteljski put obnove redovničkoga života (usp. PC 2).

Današnji svijet žeđa za duhovnošću, ali za istinskom duhovnošću koja nas vodi trajnom stvaranju i ponovnom stvaranju, kako daje naslutiti lijepa Jeremijina metafora o razbijenoj i ponovno napravljenoj posudi (usp. Jer 18,1-6); duhovnost utemeljena na Božjoj riječi koja je u temelju «svake istinske kršćanske duhovnosti» (VD 86), i na liturgiji. Dopustimo da nas Božja riječ i liturgija oblikuju. Samo tako ćemo živjeti duhovnost koja nas, bez upadanja u izvan-povijesni esencijalizam, neće udaljavati od egzistencijalizma bez korijena.

U tom kontekstu, draga braćo, pozivam vas da radite za objedinjenu duhovnost, u dinamičnoj napetosti i nazočnosti. Objedinjena duhovnost, koja nas čini sinovima neba i sinovima zemlje, u dubokom zajedništvu s Bogom i ozbiljno založene s današnjim mušakrcima i ženama. Duhovnost u dinamičnoj napetosti, koja nas u isto vrijeme čini misticima i prorocima, omogućuje nam da osjetimo upad Božji u dubinu nas samih i povijesti, i koja nas dovodi do toga da ostvarimo preobrazbenu akciju povijesti sukladno Božjem projektu. Duhovnost nazočnosti: učenici i svjedoci, sljedbenici Krista i njegove ikone u svijetu koji je htio prognati Boga.

Time od vas tražim, draga braćo under ten, da živite apostolsku duhovnost (usp. VC 74). Ključni element te duhovnosti je osobito sprezanje (dekliniranje) agape /bratske gozbe) prevedene u besplatnu ljubav (apostolat), koja se rađa iz uzajamne ljubavi (bratstvo). Apostolska duhovnost ili «duhovnost djelovanja», ima se u mjeri u kojoj postoji trajni dijalog između kontemplacije i akcije. Nije riječ, stoga, o tome da se živi apostolat kao rasipanje duhovnih energija i molitve kao nužnog momenta da se napune baterije. Riječ je, naprotiv, o tome da se živi kružni oblik apostolata i molitve kao dvaju momenata istog procesa duhovnog rasta i posvećivanja.

Rečeno, ipak, pretpostavlja duhovnost zajedništva. Današnji svijet i sama Crkva (usp. VC 46) upravo to očekuju od nas: da učinimo konkretnim zajedništvo, kroz razumljivu duhovnost i vidljivu praksu života. Takva duhovnost se rađa iz svijesti osobe da radikalno pripada Kristu, svijesti povijesno prevedene u jasan osjećaj pripadnosti Crkvi, kroz konkretno redovničko i crkveno bratstvo/zajednicu, u kojemu je svatko pozvan da živi vlastito posvećenje Gospodinu.

Duhovnost zajedništva stavlja na kušnju kako se u našim kućama živi život u Duhu i naš osjećaj pripadnosti drugima koji će, ako je spomenuta duhovnost zrela, dovesti pojedinca da se osjeti “zajedno” s drugima. To iziskuje unutarnju slobodu, na način da se netko prepoznaje bitnim drugome i obrnuto. Stavlja na kušnju odnos s Crkvom. Duhovnost zajedništva dovodi osobu do toga da se razumije samo u Crkvi, ne u nekom općenitom smislu, nego konkretnom i svakodnevnom. Mi smo Crkva u Crkvi i, prema tome, smo Crkva u svijetu i za svijet.

Ova načela, koja su temeljna i valjana za sve redovnike, treba dopuniti u našem slučaju s nečim što mi se čini osobito specifičnim za franjevačku duhovnost. Ako se naš poziv oblikuje kao trinitarni hod, kako je opisan u Pismu cijelome Redu, i kao nasljedovanje evanđeoskoga života kako ga je nasljedovao Franjo, to jest koračati na putu trinitarnoga zajedništva koje se rađa izlijevanjem Duha, raste u nasljedovanju stopa Gospodina Isusa i dostiže savršenstvo u susretu s Ocem, onda je naša duhovnost eminentno trinitarna (us. PcRe 50-52). U toj molitvi se, osim toga, pojavljuje ono što je klasično nazvano duhovnošću triju puteva, i koja, posadašnjena s nekim doprinosima humanističkih znanosti i osobnog procesa vjere, može ipak biti smjerodavna također za vas, draga braćo under ten. Tri puta te duhovnosti su: čišćenje, rasvjetljenje i sjedinjenje (usp. NPr 23,8). Ovaj posljednji ima za cilj ljubav bez pridržaja (usp. PcRe 28-29: «I ljubimo svi iz svega srca, iz sve duše, iz svega uma i iz sve snage i svom jakošću i razumom, i svim silama, svim naporom, svim osjećajima...» (NPr 23,8). Sve smo primili i sve treba biti uzvraćeno; hram smo Trojstva i sve treba biti rasvijetljeno od Boga koji u nama prebiva. Tako duhovnost dovodi u radikalno nasljedovanje Krista i odgovara na svoj konačni cilj: susret s Ocem (usp. NPr 22,55). Iz toga susreta, opet, rađa se duboki osjećaj sveopćega bratstva (usp. PjbSu).

Draga braćo under ten: sjetite se da je duhovnost kakvu treba današnji čovjek ona koja pruža i svjedoči svijetu razloge nade; duhovnost vidljiva zahvaljujući svetosti koja interpelira post-modernog čovjeka; duhovnost ne toliko individualna, nego zajedničarska, življena ne samo kao individualna askeza, nego kao zajedničko zalaganje u ostvarivanju povijesti spasenja.

Budite, draga braćo, raspoloživa glina u lončarevim rukama. Uniđite, uz pomoć Franje i Klare, u trojstveno srce Boga. Posvijestite si da Bog prožima cijeli vaš život. Budit svijesni da vas on stvara, podržava i interpelira.

.

Živjeti život u ritmu Božje riječi

25. Bog nam svaki dan daje svoju Riječ, kao svakidašnji kruh i novu manu. Ona osigurava redovitu hranu svakom vjerniku i skandira njegov hod rasta u vjeri, kako potkrepljuje Benedikt XVI., «riječ Božja je u temelju svake istinske kršćanske duhovnosti» (VD 86).

Predraga braćo, da bi Riječ mogla odgovoriti na taj izričaj, smatram nužnim organizirati vlastiti dan tako da ona u njemu uvijek imadne važan prostor: doista, ona je bitna je i središnja u životu. Prostor za Riječ je tako važan da ne smije proći dan a da ne bi bio osiguran, toliko je bitan i središnji da se sve okreće oko njega. U životu Manjega brata, u vašem životu, ne može proći dan a da ne čitate, slušate i prihvaćate Riječ. Ovim tražim od vas da pružite puno pozornosti i da budete veoma zahtjevni sa samima sobom. Ne smije proći nijedan dan bez čitanja Riječi, bez omogućavanja Riječi da gori u našem srcu, da nas interpelira, prosuđuje i pomiruje sa sobom.

Tome smjera Molitveno čitanje Riječi, izvanredno posredovanje, utvrđeno iskustvom tolikih stoljeća, da Riječ se čita, kontemplira i suočava sa našim životom, i čiji su plodovi baš plodovi Duha: «ljubav, radost, mir, velikodušnost, dobrohotnost, dobrota, vjernost, blagost, vladanje sobom» (Gal 5,22). Neka među vama ne nedostaje solidna formacija u molitvenom čitanju Biblije. Prakticirajte ga ustrajno. Ustrajnost u molitvenom čitanju Riječi promijenit će vaš život i bit ćete djelatnici zajedništva i bratstva (usp. VD 86).

Na to smjera i Liturgija časova, kucajuće srce dana svakog posvećenog, koji od svoga vremena čini «nastanjeno iskustvo» (A. Cencini), koje od našega vremena, razlomljenog i napornog, čini vrijeme Božje. Liturgija časova je «povlašteni oblik slušanja Riječi Božje zato što povezuje vjernike sa Svetim pismom i s živom predajom Crkve» (VD 62). Dopušta nam da dan živimo u ritmu Riječi. Ne napuštajte, draga braćo, Liturgiju časova. Bilo bi to kao rasipati hranu koju nam Crkva, zajedno s Euharistijom, pruža za prikladnu prehranu za cijeli dan.

Tome teže mjesečna duovna obnova i godišnje duhovne vježbe, vrijeme posvećeno vježbanju sabranosti (R. Guardini), sabiranju života oko onoga što je bitno i središnje; vrijeme koje nam daje kušati riječ Božju i staviti red u naše postojanje, udaljavajući ga od površnosti; vrijeme koje hrani pravi zanos, ukorijenjen u Isusu, i postaje zaljubljenost u Riječ koja je Krist. Svi trebamo te predahe na putu da bismo znali gdje smo, kamo idemo i gdje nas Duh vodi, dajući se rasvijetljivati i voditi od Riječi.

A sada slavlje Euharistije. Euharistija i Riječ idu zajedno, kako to daje razumjeti samo Evanđelje (usp. Iv 6; Lk 24) i ponovno potvrđuje Drugi vatkanski sbor (usp. SC 48.51.56; DV 21.26). Riječ i Euharistija si tako neraskidivo pripadaju da se ne mogu razumjeti jedna bez druge; «Riječ Božja postaje sakramentalno tijelo u euharistijskom činu» (VD 55). Dan bez Euharistije, ako smo je mogli slaviti, je kao dan u pustinji bez mane.

Potrebno je, draga braćo, da se život živi u ritmu ovih sastanaka s Riječju. Samo tako ćemo moći prelaziti iz čitanja u kušanje Riječi, iz lectio u dilectatio (uživanje), iz interesa i jednostavne spoznaje Pisma u zanos i u intenzivnu i životom titrajuću ljubav prema Riječi (usp. Ps 103.105.119; Opm 7).

Pohađajte ustrajno, draga braćo, Riječ, naučite prihvaćati Onoga koji ne prestaje izgovarati je, onoga koji se u njoj otkriva. «Naučite spoznati srce Božje u riječima Božjim»[5]. Otkrivajte u njoj Boga ljubitelja, da dopustite da vas on ljubi. I kad čitate, uvijek se sjećajte: «Meni govori, o meni govori» (S. Kierkegaard). Dajte da vas obavije ta struja ljubavi koja je Riječ i naučit ćete govoriti. Neka Riječ za vas bude dvosjekli mač (cf. Eb 4,12); dopustite da vam probode srce (usp. Dj 2,37), prihvatite je u svoje pameti, začnite je u svojim srcima i rodite je vašim djelima i bit ćete majke i braća Isusova (usp. Lk 8,19-21).

.

Duh svete molitve

26. Imati duh svete molitve i pobožnosti za Franju je, kako se sjećate, apsolutni prioritet. Zapazio sam da imamo teškoću održati taj duh, možda zato jer nismo bili formirani za duh svete molitve, nego radije da recitiramo formule, s manjom ili većom pozornošću, da recitiramo naše molitve.

U svojim susretima više puta ste me pitali: što znači moliti? Netko me je također pitao kako molim. Odgovaram na ta pitanja polazeći od svoga oskudnog iskustva i iz dana u dan obnavljanog zalaganja da naučim moliti.

Iz tih pretpostavki htio bih s vama podijeliti, dragi prijatelji i braćo, ne bez rumeni stida, nešto od onoga što za mene znači moliti. Smatram da molitva znači dopustiti da sav naš život prožme neko prijateljstvo koje rasvjetljuje. Da, jer molitva, po mom uvjerenju, nije drugo doli prijateljevanje s Prijateljem: ustrajno življeno, održavano i njegovano u časovima, u danima i u godinama. Moliti znači pustiti da se zasadimo u plodno tlo ljubavi Boga da bismo dali plodove koje on hoće. Moliti je rječitost vjere, izraz osobnoga prijanjanja uz Gospodina (usp. Jk 5,15). Moliti je odgovor i traženje. Odgovor Bogu koji govori – naš Bog je Bog koji govori i koji se je u Sinu učinio Riječju -, i neprestano traženje lica Božjega (usp. Ps 26.63; Pjt 3,3). Moliti znači održati ljubavni dijalog, kao u Pjesmi nad pjesmama, između zaručnice i zaručnika. Moliti je dinamika pasivnosti: otvoriti same sebe da nas Drugi uzme u posjed, učiniti to da Drugi djeluje u nama, prepustiti se da nas Drugi vodi. Smatram, stoga, da nije moguće moliti bez življenja u odnosu saveza između Boga i nas.

Osim toga, upravo zbog onoga što je rečeno, naučiti moliti je proces dug kao život, jer nam je potreban cijeli život da prijeđemo od ja na Božji Ti. S tim u svezi, ispripovijedit ću vam jednu priču koja mi se veoma dopala. Riječ je o razgovoru između dva monaha, jednog mlađeg i drugog starijeg. Pripovijeda mlađi: jednog dana sam sjedio u udivljenju punom poštovanja dok je stariji monah odgovarao na naša pitanja. Podižući ruku, upitao sam ga: Oče, govori nam malo o samom sebi. Odgovori, o sebi samome? Stari monah, nakon dugog predaha razmišljanja, reče sričući: moje ime bijaše... “ja”. Ali sad se je promijenilo... u Ti.[6] To je postupak koga slijede veliki kontemplativci, kao Franjo Asiški, koji od “ja” s kojim je započeo njegov hod pred slikom Krista u Sv. Damjanu (usp. MRa) prelazi na “Ti” Gospodina Boga jedinoga, kako dokazuju Pohvale Bogu svevišnjemu (usp. HvBoV). U tom smislu molitva je veliko otajstvo siromaštva, ukoliko molitva završava tim, malo po malo, da ugasi iluzije autonomije i ustoličenja vlastitoga “ja".

Molitelj, istinski molitelj, nadilazi vlastito “ja” sve dok ne učini da njegovo srce kuca jednoglasno sa srcem Božjim. Istinski molitelj je onaj koji je u stanju sići u dubine vlastitoga ja i ne nalazeći drugo osim Boga, čini skok u vjeri i naziva ga SVE. To je veliko mistično iskustvo Franje na brdu La Verni.

Molitva je dijalog, ali začudo taj dijalog ne može postojati bez šutnje. Šutnja, to umijeće se izgubilo u našem bučnom gradu, u našem srcu punom glasova. Evo još jedne velike teškoće koju susrećemo u molitvi. Košta nas šutjeti unutra i izvan nas. Košta nas unići u njegovou šutnju, u štunju Boga, pustiti da nas on obrađuje i jednostavno šaputati: «želim te», «oprosti», «hvala». To je molitvena šutnja koja nas oblikuje. Zatim, ti i ja, kao stari monah iz bajke, moći ćemo reći: moje ime je Ti. I ovo Ti, kao i za Franju, i za nas će biti SVE. Sa Koncilom ti govorim: «Vrati se u svoje srce, gdje te čeka Bog» (usp. GS 14).

Ponekad sam čuo ovaj prigovor: ako je sve molitva, zašto se povlačiti da bismo molili. Ima mnogo razloga koji bi se mogli navesti da se opravda potreba molitve. Sad vam kazujem samo jedan. Rečeno je da je molitva dijalog: dijalog prijatelja s prijateljem, dijalog zaručnika sa zručnicom, dijalog među zaljubljenima. Trebamo se povlačiti da molimo jer on je Prijatelj, jer želimo biti sami s osobom koju ljubimo, ili, još bolje, jer je želimo ljubiti.

Ali u temelju svega toga govora postoji i drugo što ne možemo uzeti kao nešto po sebi predviđeno: vjera. Bez vjere ono što smo rekli zvuči kao “rajska glazba”! Molitva je teologalna aktivnost prije nego psihološka, ona pretpostavlja vjeru i, u isto vrijeme, je jača. Ali što je vjera?

Vjera znači vjerovati, poslušati Boga radije nego ljude (usp. Dj 4,19), znači slušati i staviti u praksu što se je čulo, kako je učinio Franjo nakon što je poslušao Evanđelje u Porcijunkuli (usp. 1Čel 22); vjera znači imati sigurnost da je Tama već Svjetlost, i, kao Marija, reći: «Evo me» (usp. Lk 1,38), također ako nas Božje otajstvo nadilazi; znači imati pouzdanje u Onoga kojemu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1,37); znači ići iznad konfesionalne ortodoksije, koja se ipak pretpostavlja, da se prepustimo rukama Boga, da danas imamo pouzdanje u Njega i da prihvatimo svoje sutra jer, što god bilo, Bog će u tome biti.

Vjera daje sigurnost protiv neizvjestnosti, ohrabruje pred strahom, ona je svjetlo u tami. Vjera svoje korijene ima u otajstvu Boga i ona cvjeta u životu, jer kako kaže Apostol: «Ako vjera nema djela, mrtva je u sebi» (Jak 2,17). Ako je istina da je u korijenu latinskoga “credere” “cor dare” – vjerovati – dati srce, onda vjera znači dati srce, staviti ga bezuvjetno u ruke Drugoga. Vjerovati doista znači živjeti bez vlasništva, staviti svoju egzistenciju u Njega tako da On bude jedini Gospodin.

U toj perspektivi nužno je pitati se kako je s našom vjerom. Ne može se uzeti kao sigurno da smo istinski vjernici. Na to nas podsjeća Benedikt XVI. u “Motu proprio” Porta fidei, kojim proglašava godinu vjere koja ide od 11. listopada 2012. do 24. studenoga 2013. godine. Pozvani da prođemo kroz vrata vjere (usp. Heb 14,27), trebamo imati odvažnosti da ponovno započnemo hod koji traje cijeli život, od krštenja do pohoda sestrice tjelesne smrti. Pozvani da slijedimo Krista, «ponovno otkriti put vjere da istaknemo, sa uvijek većom jasnoćom, radost i obnovljeni zanos susreta s Kristom»; sjetiti se da «samo vjerujući vjera raste i jača; nema druge mogućnosti da posjedujemo sigurnost o vlastitom životu osim prepuštajući se, u stalnom crescendu, u ruke ljubavi koju iskusujemo većom jer svoj izvor ima u Bogu (Pf 1.2.7).

Draga braćo, molim vas, ljubeći vam noge iz ljubavi koja je Bog, da ne zapustite molitvu, kako osobnu tako i zajedničku. Kao franjevci i redovnici trebamo se ponovno probuditi [ogledati] u Božjem licu. Ne moliti može biti gotovo neopažena tragedija. Sjećate li se monologa svećenika alkoholičara, o kojemu pripovijeda G. Bernanos u Dnevniku jednog seoskoga župnika? «Malo po malo – kaže svećenik – postao sam svjestan da sam zapustio molitvu». Nije li to drama tolikih napuštanja Reda? Priznajem da mi je više nego jedan isto ispovijedio što i Bernanosov svećenik alkoholičar.

Franjevački život se treba obnavljati ili, ako više volite, nanovo oživljavati. Prava obnova i oživljavanje, pak, doći će samo od Njega. U našem post-modernom razdoblju, razdoblju ulomka, upotrijebi i baci, krhke misli, gledanja bez da se vidi, pripada hrabrima da tvrde: «...bez duha svete molitve neće se imati obnove niti promjene osobe, još manje jedinica». Još uvijek je valjano, veoma valjano, ono što je napisao Pavao VI: «vjernost molitvi ili njezino napuštanje su paradigma životnosti ili dekadencije redovničkoga života» (ET 42). Vjerovati to, značilo bi toliko toga uštedjeti: toliko papira, tolike govore, tolike krize, tolika napuštanja. Sam Isus nam to govori: «Molite, da na upadnete u napast» (Lk 22,46). Imamo potrebu vacare Deo, dati Bogu vremena u našem životu. Samo tako ćemo biti ono što jesmo.

• Može li se tvoja duhovnost nazvati apostolskom, objedinjenom, u dinamičnoj napetosti i nazočnosti ili je radije bijeg?

• Koje mjesto zauzima Božja riječ u tvome životu? Koliko vremena posvećuješ svaki dan čitanju ili meditaciji?

• Kako živiš sakidašnju Euharistiju? Kako slaviš Liturgiju časova, mjesečnu duhovnu obnovu i godišnje duhovne vježbe?

• Koliko vremena svaki dan posvećuješ osobnoj molitvi.

.

Bratski život u malenosti

27. Bratstvo je jedna od karakteritičnih i temeljnih oznaka našega oblika života, bilo da gledamo na karizmu bilo da imamo na umu ideju koju ljudi o nama imaju, od najjednostavnijeg do najučenijeg. Biti Manji brat znači osjećati se bratom i očitovati se kao takav. Stoga, ne možemo govoriti o našem identitetu bez govora o bratstvu.

Premda se je Franjo na početku htio obratiti samo Evanđelju, ipak, u mjeri u kojoj mu je Gospodin davao braću (usp. Opr 14), otkrio je da sam ne bi mogao živjeti niti naviještati Evanđelje. Gospodin mu je dao braću da u bratstvu i kao bratstvo živi i naviješta Evanđelje koje mu je Gospodin objavio kao oblik života. Za Siromaška bratstvo je mnogo više nego neki psiho-sociološki fenomen. Za univerzalnog brata bratstvo, provrelo iz Duha Kristova, je dar Gospodinov. Franjo nas je htio braćom, braćom ujedinjenom u Kristu, sinovima istoga Oca (usp. LM 8,6). Otada je bratstvo povlašteno mjesto našega obraćenja i našega susreta s Bogom.

Osim toga, govoriti o bratstvu znači unići u univerzalnu viziju Božjega srca, kako s pravom kaže M. Hubaut. Franjo se ne zadovoljava da živi bratstvo ad intra. Vjera u očinstvo Božje ga dovodi da nadvlada moguće društvene ili religiozne zapreke. Za njega su svi braća/sestre, također i same stvorene stvari (usp. PjbSu). Iz hortus conclusus (zatvorenog vrta) se prelazi u samostan svijeta.

Bratstvo za Franju znači brinuti se za sve muškarce i žene (usp 1PVj 1-3); toplo i jednostavno prihvaćanje svih (usp. NPr 7,14-15); mjesto u kojemu se iskusuje praštanje (usp. PMin 5-10), živi se besplatnost (gratuitas) (usp. Opm 24), otvara se različitosti (usp. PočR 85), u konkretne geste se prevodi nježnost Božja (usp. NPr 11,5-6). Bratstvo je prvi oblik evangelizacije (usp. Iv 13,35): ono je “čudo” koje svijet danas od nas traži, nada se vidjeti ga i zamjećuje potrebu da ga u nama konstatira. Biti braća, napokon, znači biti strastveni za mir i pomirenje (usp. Opr 23; 1Čel 29; PočRr 38; Azb 84).

.

Izgrađivati bratski život

28. Iz važnosti koju Franjo daje bratskom životu izvodi se važnost koju svaki Manji brat treba davati bratskom životu u zajednici. Iz toga izbora koji označava Franjin život i život njegove braće, nije pretjerano reći da bismo svi mi trebali imati takvu strastvenost: stvarati bratska mjesta, izgrađivati bratstvo. Niti mi se čini pretjeranim tvrditi da je naše prvo obraćenje ono da budemo svaki dan više brat svih.

Kako je sve to moguće? Bratski život u zajednici sačinjava, na prvome mjestu, viziju vjere ili, što je isto, prihvatiti «drugoga» kao dar ili poklon Gospodnov, nadvladavajući zakon ljudskog društva i njegovih strogo elektivno-selektivnih kriterija. Samo taj čin vjere može učiniti da živimo s onim koga nismo izabrali niti je on nas izabrao. Samo sigurnost da nas je Gospodin sabrao može nas voditi da živimo u bratstvu koje je sposobno nadilaziti bilo kakvu razliku karaktera, rase, narodnosti ili kulture.

Bratski život u zajednici uključuje također nadvladavanje svakoga egocentrizma. Ako je čovjek po naravi odnos, najjača napast je, upravo, ona da se niječe spomenuti odnos, da se zatvori u vlastito ja, da se u drugome gleda neprijatelja. U tom smislu bratski život u zajednici je istinski oblik izvlaštenja, života bez vlasništva.

Za nas je bratski život neodjeljiv od malenosti i, stoga, od odlučne volje da ne želimo vladati nego služiti. Služenje je ključ da se shvati Franjina duhovnost i da se otvori bratstvu kako ga je on živio i kakvo ga predlaže (usp. NPr 6,3). Franjo je služenje jednih drugima, življeno u jednostavnosti i poniznosti, učinio jednim od temelja bratstva; od služenja pranja nogu učinio je služenje koje sve čini jednakima (usp. Opm 4). U služenju Franjo otkriva limfu koja hrani bratske odnose sukladno Evanđelju. Za Siromaška, služenje je franjevački način vršenja vlasti (usp. PPr 10,5-6). U tom kontekstu, obratiti se bratstvu znači postupno prestajati biti vladar da se stavi u službu braće.

Služenje o kojemu govorimo uključuje poznavanje njegovih zahtjeva. Bratski život u malenosti i zajednici je mjesto gdje netko može davati, primati i tražiti s potpunim povjerenjem (usp. NPr 6,7-9). Tako, bratstvo treba braću koja umiju davati i primati u isto vrijeme. Za Franju su ljudski odnosi kreativni samo ako se temelje na uzajamnosti i na povjerenju.

Bratski život s tim karakteristikama je uistinu proročki element. Proročki, prije svega, po samom sebi, jer mi bratski odnosi objavljuju tko sam i stavljaju preda me moju istinu. Bratstvo mi pomaže otkriti moj grijeh: moje ljubomore, moja siromaštva, moje strahove da ljubim bez usredotočenja na sebe samoga. Proročki, također, u našem razlomljenom i razdijeljenom svijetu, kojim vlada borba za vlast.

.

Neka posredovanja za izgradnju bratstva

29. Prvo posredovanje koje vidim u izgrađivanju bratstva je trajna formacija. U tom smislu smo pozvani uzeti redoviti život kao školu trajne formacije. Svakidašnjost, život svakodnevnih radnih dana i redovitost je istinski subjekt formacije i ono što čini da ona postane trajna. Pobjeći iz toga bilo bi djetinjasto i pribavilo bi nam samo trajnu frustraciju.

Drugo važno posredovanje, premda može izgledati neprikladno, su konflikti. Konflikt, suočen sa zrelim stavom, može biti veoma konstruktivan element bratstva. Takav zreli stav pred konfliktima prolazi kroz dijalog. I da bi to bilo moguće traži se unutarnje razumijevanje (pamet), da si posvijestimo da je svaki odnos kušnja kako moje zrelosti tako i moje nezrelosti; sposobnost odnosa, raspoloživost da slušamo u stavu poniznosti, da bismo postigli da se uskladimo s onim što živi drugi.

Za izgradnju bratstva veoma je važna međusobna komunikacija. Ona se treba događati na tri razine: ono što se čini, ono što se misli i ono što se osjeća. Kouminikacija, o kojoj govorimo, je puno više od jednostavne izmjene ideja ili vijesti. Komunicirati znači unići u izravan odnos s «drugim», koga mogu zvati «ti». Komunicirati znači susresti se s nekim «ti» koje me čini da budem više «ja»[7]. Duboka komunikcija uspostavlja moment susreta među osobama. Pozor: nije apsolutno zajamčeno da je komunikacija lakša u homogenim bratstvima. To bi mogla biti zamka da se bratstva formiraju od slične braće ili članova koji se sami izabiru, da žive «bratstvo na papiru». Za franjevačko bratstvo je nužno znati rasti s «drugim», s «različitim». Prisjetimo se da «samo sveukupnost darova čini bogoobjaviteljskim tijelo Gospodinovo»[8].

Drugo važno posredovanje je stvarati međuovisnosti: sposobnost surađivanja na nekom zajedničkom projektu, kako bi se zajedno koračalo prema nekom jedinstvenom cilju. Samo tako nestaju grupe, dajući prostora iskustvu obitelji.

Posljednje posredovanje koje hoću naznačiti je projekt života i poslanja. To nije usmjereno na operativnu učinkovitost, nego da odgovori na potrebu da na skladan način integrira sveukupnost našega života i da utvrdi hijerarhiju vrijednosti koje nas vode u svakidašnjem životu i u poslanju. Da bi projekt bio posredovanje u izgrađivanju bratstva, treba jamčiti cirkularnu dinamiku baze u koju se upisuju osobni i zajednički projekti.

Draga braćo under ten, radite neumorno u izgrađivanju bratstva. Ne budite jednostavni potrošači bratstva. Zavjetovanjem ste se cijelim srcem predali bratstvu. Ono se mora veoma poboljšati među nama, stoga vas trebamo. Trebamo vas da izgrađujemo bratstava koja bi bila oaze i nositelji ljudskosti; bratstva sačinjena od osoba vjere, koje s radošću prihvaćaju dar braće u njihovoj stvarnosti; bratstva gdje se slavi i očituje radost što se je gratis zajedno; bratstva sačinjenog od osoba raspoloženih da žive sukladno logici dara; bratstva s takvom razinom komunikacije koja svakomu omogućava da s povjerenjem očituje drugome svoje vlatite potrebe; bratstva u kojemu su međusobni odnosi topli i istiniti, izgrađeni na praštanju i milosrđu; bratstva u stalnom razlučivanju; bratstva u kojem se uzajamno dijeli vjera i povijest zvanja; bratstva u kojem se poslanje izvršava na temelju projekta života i poslanja što su ih braća izradila...

Bratski život je blago u glinenim posudama (usp. 2Kor 4,7). Trebamo ga, stoga, pratiti s nježnom pažnjom, s uistinu majčinskom brigom (usp. Spc 3.32). Bratstvo nije samo dar koga prihvatiti, nego također program i zadatak. Uistinu, evanđeosko bratstvo još ne postoji. To je nešto što trajno treba ostvarivati, to je povijest, kreativna utopija, plodna napetost. U tom zadatku, lijepom i ujedno teškom, Red, dragi mladi, treba graditeljâ takvih bratstava. Hoćete li se predbilježiti? Red računa s vama. Budite, draga braćo, proroci zajedništva i vaša će bratstva biti proroštva zajedništva. To je svjedočanstvo kojega svijet treba, to je ono što smo mi franjevci pozvani ponuditi muškarcima i ženama našega vremena.

U smislu pripadnosti, koju bi ocjenu dao svom bratstvu, Provinciji/Kustodiji i Redu?

• U kojim konkretnim aspektima bi se mogao smatrati graditeljem bratstva i u kojima bi se mogao priznati samo kao njegov potrošač? Kakvim te smatraju braća tvoga bratstva?

• Kako prihvaćaš konflikte?

• Što činiš da poboljšaš komunikaciju u svome bratstvu?

.

Nositelji dara Evanđelja

30. Pozvani da budemo s Isusom, jednako smo pozvani da pođemo propovijedati (cf. Mc 3,14-15). Franjo i njegovi prvi drugovi, tvrdi Jakov iz Vitrya, «danom ulaze u gradove i sela, dajući se djelu da druge zadobiju za Gospodina; noću se, zatim, vraćaju u samotište ili na samotna mjesta da se posvete kontemplaciji» (1Vitr 9; usp. PočR 19-20). Tako se bratstvo «sve od prvih dana otkriva pozvanim da naviješta ono što živi» (PdV 7), i očituje u životu ono što je sv. Ivan napisao s obzirom na navještaj Evanđelja: ono što smo vidjeli, čuli, doticali, to vama naviještamo (usp. 1Iv 1,1-3).

Poslanje je u samom srcu redovničkoga života. To nas je podsjetio Papa na audijenciji generalnim poglavarima. Govorio je Benedikt XVI.: «Poslanje je način postojanja Crkve i, u njoj, posvećenoga života; to sačinjava dio vašega identiteta»[9]. Nema poziva bez poslanja. I sav posvećeni život sudjeluje u poslanju koje je Isus povjerio svojoj Crkvi (usp. Mt 28, 18; Mk 16,13).

31. Što se tiče evangelizacije i poslanja oni su naš razlog postojanja. Na to nas je podsjetio Ivan Pavao II. u prigodi Generalnoga kapitula 1991. godine. Spominjući se prvog slanja Franje i njegovih prvih drugova sa strane Inocenta III. (usp. 1Čel 33), rekao nam je: «Danas usvajam onaj poziv na poslanje i upućujem ga vama»[10]. Na to nas je na različite načine podsjetio Red u ovim posljednjim godinama: mi smo evangelizatorsko bratstvo poslano u cijeli svijet, ustvrdio je Generalni kapitul 1991. godine (OEo 2); mi smo kontemplativno bratstvo u poslanju, ponovno je potvrdilo Plenarno vijeće Reda u Guadalajari (CPO/01); mi smo bratstvo pozvano da uzvratimo dar Evanđelja, potvrdio je Generalni kapitul 2009. godine (usp. PdV); ili, kako nas je podsjetio tadašnji generalni ministar, fra Hermann Schalück, mi smo bratstvo pozvano da ispunimo zemlju Evanđeljem Kristovim (usp. RtV).

Da, Red Manje braće je misionarsko i evangelizatorsko bratstvo po svom pozivu (usp. PPr 9.12; GGKK 1). Pozvani živjeti Evanđelje, također smo pozvani «kreativno ga uzvratiti životom [...], koračajući putovima svijeta kao Manja braća evangelizatori srcem okrenutim Gospodinu» (PdV 10). Poziv i poslanje se ne mogu odijeliti. «Tko je uistinu susreo Krista, ne može ga držati za sebe, nego ga mora naviještati» (NMI 40). Ako se ne osjećamo ozbiljno pozvani da pođemo drugima zbog Krista, to jednostavno znači da nismo stvarno unišli u Krista. Ako je evangelizatorsko poslanje inter gentes i ad gentes «točan pokazatelj naše vjere u Krista i u njegovu ljubav za nas» (RM 11), onda će isto evangelizatorsko poslanje biti neprevarljiv toplomjer zdravlja našega poziva. Ako u nama bude nedostajalo misijskoga žara, lako će naš život prestati biti značajan; govoreći evanđeoski: itinerancija će se pretvoriti u stabilitas, bezuvjetno darivanje uzvraćanju Evanđelja u autoreferencijalizam, evanđeoska radikalnost u osrednjost i u posvjetovnjačenje. Pozvani smo prihvatiti Evanđelje u svoja srca i, prema tome, da budemo evangelizirani (usp. GGKK 86). Jednako smo pozvani da otvorimo srce čovjeka daru Božjemu, Duhu Gospodinovu, Evanđelju. U tom se točno sastoji poslanje.

32. Prihvativši poziv da «opslužujemo sveto Evanđelje» (usp. NPr 1,1), i, u dubokom zajedništvu s Crkvom i njezinim poslanjem, željni da nosimo Evanđelje, koje je «duh i život» (usp. Iv 6,36), u cijeli svijet, treba biti svijesni da se naše poslanje mora hraniti snažnim kontemplativnim iskustvom i biti življeno u bratstvu. Upravo se tu ukorijenjuje jezgra našega evangelizatorskoga poslanja; upravo odatle možemo odgovoriti na ono što od nas traži sveti otac Franjo: pođite u cijeli svijet, «da bismo riječju i djelima», pružali «svjedočanstvo njegovu glasu» i svima obznanili «da nema nijednoga drugoga Svemogućega osim njega» (PcRe 9); upravo polazeći od tih pretpostavki moći ćemo ispuniti zemlju Evanđeljem Kristovim.

U tom kontekstu trebamo uvijek imati na umu da naše poslanje zahtijeva da u središte stavimo osobu Kristovu. Upravo će nam on otvoriti oči za nove perspektive i za nove strukture u službi poslanja i evangelizacije, baš on će u naše srce staviti oganj Evanđelja i poticat će nas da hitimo kako bismo ga naviještali drugima. Potrebni su naši pastoralni programi i projekti – treba prestati s improvizacijom –, ali ono što će ih učiniti učinkovitim jest nasljedovanje Krista, u bratstvu, u ustrajnom obraćenju na Evanđelje.

33. Ovaj poziv nas obvezuje da prođemo kroz sve antropološke, kulturalne, religiozne i zemljopisne granice. Polazeći od logike dara (usp. PdV 12), traži od nas da budemo kreativni (usp. PdV 9); da govorimo razumljivim jezikom koji vodi računa o komunikativnim kodovima našega svijeta, da se učini razumljivim poruka koju hoćemo prenijeti (usp. PdV 16); da imadnemo simpatiju za naš svijet (usp. PdV 7) i da imamo na umu društveno-kulturarlnu stvarnost naših ljudi (usp. PdV 14) tako da se može «utjeloviti evanđeoska poruka u razločite kontekste u kojima živimo» (usp. PdV 16).

Dokument Nositelji dara Evanđelja nam također pokazuje okvir u koji treba staviti našu evangelizaciju (usp. PdV, Nalog 13). Ona treba biti poduprta snažnim iskustvom Boga, središnjom osovinom našega oblika života; nju treba činiti bratstvo i kao bratstvo, koje je mjesto proroštva i prihvaćanja «riječî Gospodina našega Isusa Krista, koji je Riječ Očeva, i riječi Duha Svetoga koje su duh i život» (2PVj 3; usp. Opm 7,4). Naše evangelizatorsko djelovanje treba se ostvarivati u suradnji s Franjevačkom obitelji i sa laicima – samo tako ćemo biti signum fraternitatis i živjet ćemo duhovnost zajedništva –, povlašćivati neljudske klaustre, teške i rizične zone, blizinu sa siromasima, s onima koji trpe ili su marginaliizirani, kao povlaštene primatelje Evanđelja (usp. Lk 4,18-19).

Osim toga, poslanje koje nam je povjereno, biva izazvano od različitih faktora: globalizacija, kulturalni i religiozni pluralizam, izazovi sekularizma i razlomljenosti. Pred svim tim ne smijemo se plašiti «novih i smionih podstreka» (RM 66), da bismo, s maštom i kreativnošću (usp. PdV 9-10), bivajući «proročki pronalazači znakova» (PdV 25), susreli i poduzeli plodne i prikladne putove da dadnemo franjevački odgovor, prikladan i iskren znakovima vremenâ i mjestâ.

34. U svakom slučaju, riječ je o ovome: govoriti danas o poslanju i evangelizaciji u franjevačkom ključu, znači dati prioritet kvaliteti života. Poslanje/evangelizacija «stavlja u središte brige ne metode, ne institucije, niti pastoralne strukture, nego evanđeosku kvalitetu našega života» (CapGen/91 6). Osim rečenoga, ovo uvjerenje uključuje: produbiti teologalnu dimenziju našega života. To znači: prihvatiti dijalog kao “put” poslanja; izabrati siromašne, isključene i pravednost; premisliti mjesta naših nazočnosti; napredovati u suradnji naših jedinica i također s drugim institutima, osobito s Franjevačkom obitelji.

Riječ je o cjelovitom programu i o cijeloj metodologiji, draga braćo. No, još se upitajmo: Što sve to zahtijeva?

.

Zahtijevi poslanja/evangelizacije

34. Sažeto, rekao bih da ono što zahtijeva poslanje/evangelizacija, i osobito nova evangelizacija, je prije svega strastvenost za Riječ. «Jao meni ako evanđelja ne naviještam», kaže Pavao (1Kor 9,16). Evangelizacija/poslanje nije nešto opcionalno, nego me se osobno tiče. Ne mogu biti kršćanin, ne mogu biti Manji brat bez evangeliziranja, bilo kao prezbiter bilo kao brat laik. Svi se trebamo osjećaiti pozvanima da aktivno sudjelujemo u posalnju (uso. GGKK 83.84). Tko god je susreo Gospodina i imao iskustvo Uskrsloga, ne može za sebe zadržati to iskustvo, nego treba osjetiti hitnost da ga komunicira, priopći i uzvrati drugima. Poslanje/evangelizacija se, stoga, poziva na intenzivno iskustvo koje kvalificira vlastiti identitet, uključuje osobu, i uključuje da se osjećamo i razumijevamo samo iz toga služenja. To je ono što dovodi do strastvenosti, da se otkrije kako se u toj službi skriva istinski ja, ono što jesam i ono što sam pozvan biti. I ako ima strastvenosti, onda će poslanje/evangelizacija napredovati sa kreativnošću, s maštom, s punom predanošću i velikodušnošću, u svakoj etapi života, također i u bolesti i fizičkoj slabosti, premda na različite načine, u apostolskoj djelatnosti kao i u zatvorenosti nekog samostana.

.

Neka nužna obraćenja

35. Poslanje u franjevačkom ključu zahtijeva, po mom uvjerenju, različita obraćenja.

Prvo dovodi do toga da se premisli odnos bratstvo-aktivnost. Trebamo priznati: sada se poslanje veoma često brka sa aktivnostima koje činimo. Bratstvo je, u najboljem slučaju, zamišljeno kao motor koji čini da aktivnosti funkcioniraju i ima mnogo braće koji se opravdavaju polazeći od aktivnosti koje vrše, nažalost također i među mlađima. No, produbljivanje naše karizme Manje braće, laicizacija aktivnosti (mislimo na škole ili na kolegije) i oskudica zvanja nas obvezuju da sve premislimo.

Kad se govori o poslanju/evangelizaciji poziva se na nešto više od nekih apostolskih djelatnosti. Poslanje/evangelizacija ide iznad rečenih djelatnosti. Budući da se tiče različitih dimenzija našega života, poslanje/evangelizacija je pozvana da bude navještaj novosti kraljevstva Božjega. Odatle potreba, kako sam već podsjetio, da imamo obnovljenu svijest važnosti našega života za poslanje. U tom kontekstu, posve sam osvjedočen da danas trebamo polaziti od bratstva da bismo stigli do drugih, ne obrnuto. Nismo jeftina radna snaga, niti za Crkvu. Mi smo svjedoci i, stoga, naš prvi oblik evangelizacije, prije nego s aktivnostima i samom riječi, jest svjedočenjem našega života (usp. GGKK 86.89 §1), življenog u bratstvu i u malenosti (usp. GGKK 87 §§1-2.91.111). Zatim, uvijek poduprta životom, dolazi riječ (usp. GGKK 89 §2.100-110).

Stoga, da bi neko poslanje bilo značajno potrebna su značajna bratstva koja se svijetu predstavljaju s uzajmno dijeljenim programom i s projektom žviota koji uistinu odgovara obliku života koji smo prigrlili. Ako su to međunarodna bratstva, još bolje, jer će biti značajnija. U tom kontekstu vas podsjećam, draga braćo, da ni ovdje može biti mjesta za individualizme. Kako s pravom kaže Generalni kapitul 2009. godine, «Nijedan projekt evangelizacije nije ničija osobna inicijativa ili imovina; uvijek je bratstvo koje evangelizira» (PdV 27).

Drugo obraćenje, tijesno povezano s upravo rečenim, znači u dobroj mjeri prihvatiti (obratiti se) misionarsku plodnost siromaštva, poniznsoti i malenosti. To je put Sina Čovječjega, utjelovljenja, kenoze Boga koji je došao da dadne život. To je put evangelizacije, barem franjevačke evangelizacije. Franjo je imao intuiciju da se ljudsko srce ne otvara besplatnosti (gratuitas), nježnosti Božjoj, sa ugledom, snagom ili moći ljudskih sredstava, nego snagom ljubavi pružene gratis. Zbog toga, poslanje za Franju znači odbijanje svake moći. Franjo je čovjek golih ruku: ne traži da se nametne, nego da poštuje i da poslužuje. Takav treba biti misionar, franjevački evangelizator: jednostavno poslužitelj Evanđelja u službi drugih.

Drugo nužno obraćenje je odnos s laicima. Generalni kapitul 2009. godine obrađivao je tu temu u svom dokumentu (usp. PdV 25-26). Laici ne mogu biti smatrani kao jednostavni suradnici ili kao oni kojima se povjeravaju aktivnosti koje mi sami ne možemo izvršiti. Laici trebaju biti smatrani istinskim protagonistima poslanja/evangelizacije. Upravo to kaže Kapitul 2009. godine, kad tvrdi: «Laik je evangelizator po vlstitom pravu, ne po milostivom dopuštenju a još manje kao zamjena da priskače u pomoć u našim oskudicama s osobljem» (PdV 25). Smatram da još puno ostaje za učiniti da uniđemo u istinsko “ekleziološko obraćenje” i da nadvladamo klerikalni mentalitet koji još uvijek prevladava u mnogim slučajevima, također i među mlađima. Treba unići u ideju uzajamno dijeljenog poslanja, u kojemu ne bi bilo iznenađujuće da braća budu u službi laika. Također, ako će nas to dovesti do toga da budemo manje protagonosti, zasigurno će biti na dobitku poslanje /evangelizacija, jer ćemo, između ostaloga, biti otvoreni novim načinima govora koji će učiniti razumljivim poruku koju želimo priopćiti.

Posljednje obraćenje želim naznačiti: nužnost da nastanjujemo granice. Smatram da nam je potreban predah na putu i da definiramo gdje biti, kako biti i gdje trebamo biti nazočni. U odgovaranju znakovima vremena nije dostatan kriterij da nastavimo neku djelatnost, premda je važna. Ono što je nužno jest ponovno si posvijestiti naš identitet Manje braće u konkretnom kontekstu, i imati jasnoću, odvažnost, slobodu i mudrost da prilagodimo naše nazočnosti spomenutim kontekstima. Samo tako ćem moći odgovoriti na proročku dimenziju naše karizme (usp. VC 84). Kao franjevci smo pozvani nastaviti našu slavnu misionarsku povijest, stavljajući se u mjesta granice i na izbočene položaje, kako su činili naši veliki misionari svih vremena.

Imajući na umu društvenu stvarnost koju žive mnogi naši suvremenici, osjećamo se pozvanima živjeti kao manji među manjima (usp. SdP 30), ne zaboraviti da «što se više živi od Krista, to više mu se može služiti u drugima, probijajući se do izbočenih položaja poslanja, pa i preuzimajući najveće rizike» (VC 76).

Draga braćo, na području poslanja trebamo imati odvažnosti, i vi ste prvi, da vrednujemo s poniznošću i istinom naš život, naše strukture i naše evangelizatorske aktivnosti i tako provjeriti da li svjedoče ili ne na značajan način duh blaženstava i da li istinski sudjeluju u preobrazbi našega svijeta sukladno Bogu. To bi omogućilo da se otvorimo novim evangelizatorskim nazočnostima (usp. GGKK 87 §3.115 §1), «s osobitom pozornosti na mjesta granice» (PdV, Nalog 20), koje su sada više nego ikada potrebne ako hoćemo odgovoriti na izazove koji nam dolaze iz društva i i iz Crkve.

.

Novi oblici evangelizacije i formacija u digitalnoj eri

36. Misionarska dimenzija je snažno ujedinjana s formacijom i ova, opet, ne može izbjeći pitanjima, zahtjevima i izazovima digitalne ere u kojoj se vrši. U tom kontekstu ne možemo izbjeći govoriti o prikladnoj formaciji za stvarnost medija i za naše prisutnosti u svijetu interneta, da stavimo svijet on line u službu evangelizatorskoga poslanja. Tehnologija komunikacije stalno dostiže nove ciljeve s ogromnim potencijalom za dobro ili za zlo. Na svakom je da ih koristi dobro i, prema tome, da postigne važne rezultate u vlastitoj formaciji i u formaciji drugih; ili upotrebljavati ih loše, upadajući u najveće ljudsko i moralno poniženje koje se može zamisliti. I sve to zbog jednostavne činjenice da se sjedne pred neki monitor i tipkovnicu.

Red Manje braće, založen da donosi dar Evanđelja svima i povuda, ne može ne voditi računa o novim areopagima (usp. RM 37), da se među njima bude prisutni i da ih se zna evangelizirati. Da se to učini trebalo bi poznavati nova sredstva koja imamo na raspolaganju za navještaj riječi Božje. Jedno od tih sredstava je internet. Dok svakoga od vas pozivam da budete odgovorni u upotrebljavanju svijeta on line, pozivam vas da se pobratite s rečenim svijetom i da ga stavite u službu evangelizatorskoga poslanja, ostvarujući poslanje u kibernetičkom prostoru. To poslanje, vodeći također računa o tom znaka vremena, moglo bi odgovoriti, s novim oblicima, na zahtjev da se evangelizira naša kultura u bratstvu (usp. GGKK 87 §1).

.

Poslanje inter gentes i poslanje ad gentes

37. Generalni kapitul 2009. godine obradio je dva aspekta poslanja koji se ne mogu odijeliti: poslanje inter gentes i poslanje ad gentes.

Mi smo putnici pridošlice u ovome svijetu (usp. PPr 6,2), nemamo stalnog prebivališta. Franjo je želio imati «dobru i duhovnu braću koja bi išla po svijetu hvaleći Boga» (Azb 83). Posebno vi, mlađa braćo, trebate se potruditi da pripadnete toj grupi braće koju je Franjo želio. Stoga, kao Siromašak, budite uvijek nasljedovatelji Isusa Krista, koji je «Put i Istina i Život» (usp. Opm 1,1). Svijet neka bude vaš «prostrani klaustar» (VitryHoc 32,17): u svojim različitim i ponekad suprotstavljenim stvarnostima i situacijama, uključenima u određene prostore i vremena, neka on bude vaše povlašteno mjesto poslanja/evangelizacije. Osjećajte se putnicima u srcu svijeta. To će vam pomoći da odgovorite na naš poziv misionara/evangelizatora inter gentes i ad gentes.

38. Inter gentes, među ljudima, jer ste dio bratstva koje sačinjavaju “narodni fratri”. Vama, osobito vama, draga braćo under ten, ponavljam što nam je rekao Ivan Pavao II.: «Idite, vi koji ste “narodni fratri”, u srce masa, prema mnoštvima raspršenih i iznemoglih kao “ovce bez pastira”, za koje je Isus imao sažaljenja... Pođite, dakle, ususret muškarcima i ženama našega vremena! Ne čekajte da oni dođu k vama! Vi sami nastojte ih dostići! Ljubav nas na to tjera... Cijela Crkva će vam za to biti zahvalna»[11].

Naša evangelizacija/poslanje, kao Manje braće, je pozvana ostvarivati se na putovima povijesti, u trajnom naporu punog poštovanja slušanja drugih s «iskrenom ljubavlju» (usp. GGKK 93 §93 §1); u stavu simpatije za svijet, bacajući pozitivan pogled na njega, «kao uvjet da uđemo u dijalog s današnjim muškarcima i ženama i za evangelizaciju», bez toga da bi to značilo «prilagođavanje svijetu» i «izostavljanje svakog kritičkoga suda prema njemu» (PdV 15); u kontemplativnom stavu da zamijetimo «sjemenke Riječi» i tajanstvenu Božju nazočnost u različitim kulturama ili religijama (usp. GGKK 93 §2), surađujući «rado» u postupku inkulturacije Evanđelja (usp. GGKK 92 §2), kao izraza otajstva utjelovljenja (Ivan Pavao II) i odluke u htijenju utjelovljenja evanđeoske poruke u različite kontekste u kojima živimo. Da bismo to postigli, u odnosu s drugima trebamo imati otvoren duh, srce i ruke, s velikom obazrivošću i senzibilitetom, da sa zahvalnošću prihvaćamo vrijednosti koje izviru iz toga utjelovljenja (usp. VC 80). Treba se od-središtiti, po primjeru Isusa Krista (usp. Fil 2,6-7), biti manje usmjereni na sebe, manje se uznemirivati zbog naše budućnosti i više zbog budućnosti čovječanstva. Evangelizatorsko poslanje postaje, tako, «pokret odlaženja i dolaženja koji sačinjavaju davanje, ali također i primanje u stavu dijaloga» (PdV 15). Načelo franjevačkog misionara i evangelizatora treba biti ona Pavlova: učiniti se sve svima, «da pošto poto neke spasim» (1Kor 9,22sl). To je oblik života bez vlasništva.

39. Poslanje ad gentes je puni izraz i, u nekom smislu, upotpunjenje poslanja inter gentes. Poslanje ad gentes je tipična karakteristika naše tradicije. Prelaziti granice i ići u cijeli svijet da se naviješta Evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk 15; Lk 9,3) sačinjava dio našega DNA, uvijek i kad se to poći ne rađa iz jednostavne osobne inicijative, nego po božanmskom nadahnuću. To je istinski poziv u franjevačkom pozivu. To nije nešto opcionalno, ni za onoga tko ga prima niti za ministre. Tko god primi takvo nadahnuće ne može reći ne, treba se samo pustiti da ga vodi Duh koji puše gdje hoće, komu hoće i kako hoće. Upravo poučljivost Duhu je ono što čini da u srcu raste takozvana strastvenost za Evanđelje, i pokretat će noge onoga koji nosi Dobru vijest (usp. Mt 28,16-20) da bi evangelizirao preko svojih granica. Ministri, sa svoje strane, su obvezni razlučivati prikladnost braće koja traže dopuštenje da pođu u misije ad gentes, ne priječeći onima koje smatraju prikladnima, niti šaljući onoga tko nije prikladan, jer morat će polagati račun Gospodinu bude li u ovome ili u drugim stvarima postupao nerazborito (usp. NPr 16, 3-4; PPr 12,1-2).

Draga braćo under ten, potaknut Franjinim riječima (usp. PcRe9), molim vas, koliko mogu, pred našim Gospodinom Bogom (2PKu 4), da s velikodušnošću njegujete misionarsku svijest kao integralni dio franjevačkoga poziva. Vaša evanđeoska itinerancija, jedna od karakterističnih oznaka našega oblika života, treba vašoj evangelizaciji dati univerzalnost bez granica (Hermann Schalück). Kao Manja braća ne možete se zatvoriti tom mogućem pozivu.

Posljednji Generalni kapitul je odobrio različite misijske projekte: Sveta Zemlja, Maroko, Amazonija, Azija i Europa (usp. PdV, Nalozi 21-27). Ovih posljednjih mjeseci, Bogu hvala, imao sam mogućnost poslati neku mladu braću u misijske projekte Reda, također i na Daleki Istok. Dok zavhvaljujem na velikodušnosti onih koji su odvažno odgovorili na misionarski poziv Reda, obraćam se danas vama da, ako to Gospodin od vas bude tražio, ne reknete ne iz straha, iz komotnosti ili jednostavno koristeći izgovor da je svaka država misijska zemlja i da sve jedinice trebaju osoblja, osobito mladih. Također i u ovoj situaciji vrijedi ono što kaže Pismo: «Blaženije je davati nego primati» (Dj 20.35). Ne bojte se, budite velikodušni u uzvraćanju Evanđelja. Dopustite da vas Duh pokrene, jer On «tjera uvijek dalje [...] u doista univerzalne misije» (RM 25).

Draga braćo under ten, vratimo se načas na sliku DNA. Nastavljajući s tim primjerom, znamo da kad se mijenja sekvencija DNA riskira se bolesti i poremećena djelovanja. Ne događa li se nešto slično također u našem životu kao Manje braće? Kad se odrekne života zajedništva s Bogom, odriče se punog smisla našega života i tada je lako postati žrtva neke krize zvanja. Gdje se odriče radikalnosti Evanđelja komotnim životom, individualizam pobjeđuje duh bratstva: ići inter gentes i ad gentes, zamjenjuje se misionarskim eksperimentima ili virtualnim slanjima pred ekranom vlastitoga računala, umjesto da se ostvaruju istinska iskustva polaženja ususret drugima, blizima i dalekima. Na taj načn se gubi valstiti identiet i lako je susreti braću, bratstva i jedinice koje su bolesne i ne funkcioniraju. Pred vama, draga moja braćo under ten, je velika odgovornost: biti vjerni konstitutivnim elementima našega DNA franjevaca, ne dopustiti da taj DNA bude promijenjen. To je vjernost pozivu/poslanju koje ste primili: samo tako jamčit će se zdrava i istinska franjevačka budućnost.

• Kako živiš jedinstvo poziva i poslanja?

• Kako odgovaraš zahtjevima poslanja inter gentes? Jesi li ikad mislio posvetiti koju godinu svoga života misijama ad gentes?

• Ponovno pročitaj Nalog 13. posljednjeg Generalnoga kapitula i u svjetlu ovdje izloženih načela vrednuj svoje evangelizatorsko poslanje. Koje promjene samtraš da bi se trebale dogoditi u tvom misionarskom radu i u evangelizaciji?

.

IV. ISPITIVATI OBZORJE:

OČIMA PREMA BUDUĆNOSTI

Živimo sadašnjost sa zanosom

da bismo budućnost prihvatili s nadom

(NMI 1)

.

Budite jutarnji stražari

40. Budite «jutarnji stražari», cijeneći svaki dan koji započinje. Postoji, doista, rizik od kojega niste pošteđeni ni vi, draga braćo under ten: osjećati se kao da ste stigli na cilj, odričući se tako bilo kakve dinamike za konstruktivni i formativni hod; rizik da se živi u zamamnoj rutini, u komotnoj mlitavosti; naslađivati se u umoru i rezginiranoj dosadi. Nije samo riječ o velikom riziku, jer to i jest težak rizik jer vodi u unutarnju prazninu i gubitak zanosa i strastvenosti za redovnički i franjevački život.

Nije moja nakana pozivati vas na nezasitno traženje onoga što je trendy (u modi, u trendu), da tražite i odgovorite na ono što je u modi. Oženiti se zbog mode znači brzo ostati udovci. U svojim susretima s vama često sam citirao tu istočnjačku mudrosnicu, da vas upozorim na fatalni look, na modu, lišenu svakog kritičkog prosuđivanja, pogleda koji se zadovoljava jednostavnom vanjskom vizijom, ali koji završava na tome da uništi svaku kreativnost i maštovitost i, prema tome, mladost srca, što je ono što stvarno vrijedi u času istine.

Svojim pozivanjem da budete jutarnji stražari kažem vam i molim, kao stariji brat, da živite svoje postojanje, neovisno o životnoj dobi, kao novi i stalni početak, kako nas je pozivao otac sveti Franjo, tražeći od nas, malo prije nego će umrijeti: «Započnimo, braćo» (1Čel 103). Svaki dan, stoga, prisjetite se prve ljubavi (usp. Hoš 2,9); dana u kojemu ste “osjetili” kako se Gospodinov pogleda spušta na vas (usp. Lk 18,18ss), dana u kojemu ste iskusili kako nešto gori u vašemu srcu (usp. Lk 24,32) i niste se mogli oduprijeti privlačnosti Gospodina, dajući da vas zavede (usp. Jer 19,7).

41. Ono što tražim i nadam se od vas jest da ne izgubite volju i užitak (gušt) da svojim izborima života neprestano dajete novu životnost, nove motivacije, novi entuzijazam i novu strastvenost. Motivacije onoga tko prodaje sve jer je našao skriveno blago (usp. Mt 13,44); entuzijazam onoga tko je našao izgubljeni novčić (usp. Lk 15,8-10); strastvenost zaljubljenika koji može ponovno zagrliti ljubav svoga života kad je već mislio da ju je izgubio (usp. Pj 3,4).

Ono što od vas tražim jest to da ne popustite napasti rutine i razočaranja, kako god tvrda bila borba. Budite ljudi koji svaki dan traže Gospodina (usp. Ps 62,2). Svaki dan, brzim i odlučnim korakom, bez zapreka na putu (usp. 2PJa 12-13), u zoru trčite da tražite Ljubljenoga i Ljubljeni će dopustiti da ga zagrlite (usp. Pj 3,1-4). Kad vas napadnu tuga i obeshrarenje, iziđite u zoru, kao Marija Magdalena, da tražite Gospodina. I vi ćete, tada, čuti u dubini svoga srca: Zašto plačete? Koga tražite? Sam Gospodin će vas ponvono pozvati po imenu (usp. Iv 2,15-16). Vaše srce će se ispuniti mirom kojega vam nitko neće moći oduzeti i trčat ćete i vi da naviještate susret s Učiteljem. Kao učenici, i vi ćete slušati: «ne bojte se» (Mk 16,6). Ako vas, načas, obaviju tmine, ipak će svanuti dan i jutarnja zvijezda pojavit će u vašim srcima (usp. 2Pt 1,19), ponovno će biti svjetlo Gospodinovo (Ef 5,8), i gledat ćete s pouzdanjem novi dan koji se rađa, također i u konfliktima koje nam donosi život.

Sve će, dakle, ponovno započeti u vašemu životu, jer ćete imati potrebnu snagu da stvarnost i ono što vas okružuje gledate novim očima, očima Božjim. Naći ćete snagu iz slabosti, kisik da vašim mogućnostima dadne novi život, i onima koje su, zbog svakidašnjega napora i žege dana, potamnile; radost u oživljavanju ognja još upaljenog pod pepelom tolikih negativnih situacija.

Biti jutarnji stražari, to uključuje ponovno obnavljanje sposobnosti divljenja i čuđenja za ono što se svaki dan događa, makar kako maleno moglo izgledati, jer se u malenome skriva nešto uistinu veliko i lijepo (usp. Mt 13,1-32); uključuje otkrivati vlastiti poziv kao sijači, to jest pozvani smo u brazdu sadašnjosti sijati sjeme vječnosti, prepuštajući drugima radost žetve (usp. 1Kor 3,6).

Predlažući vam ovo, draga braćo, dobro znam da to znači ići protiv logike “sve odmah i bez žrtava”, protiv logike samoostvarivanja i prevladavajućeg egocentrizma u današnjoj kulturi. Znam da je logika koju vam predlažem logika protiv struje, logika Evanđelja, logika beskorisnih slugu ili logika blaženstava. Tvrda logika, znam, ali jedina bitna za prosjake smisla i punine. Današnji svijet, imajmo to dobro na pameti, «ima potrebu vidjeti u vama ljude što dadoše vjeru Riječi Gospodnjoj [...], sve do točke da sav svoj zemaljski život zalažu za svjedočenje o istinitosti Gospodinove ljubavi što je pnuđena svim judima [...]. Budite doista siromašni, blagi, žedni svetosti, milosrdni, čisti srcem te, konačno, takvi da po vama svijet upozna mir Božji» (ET 53-54). Budite, draga braćo under ten, svjedoci zore, jutarnja straža, svjedoci Uskrsloga: spasit ćete svoj poziv i vaš će život prolaziti u radosti koja izlazi iz spoznaje da Bog ostaje vjeran.

.

Budite njegovatelji korijena i tražitelji u noći

42. Ima mnogo onih koji tvrde da redovnički život, također i franjevački život, živi zimsku sezonu. Zima je, na prvi pogled, mrtvo doba: nestaje zelenilo vegetacije, pada lišće, nema cvijeća i sezona plodova je prošla. Zima stavlja na kušnju nadu koja se hrani strpljivim iščekivanjem sve do slijedećeg proljeća i polja se zuaodijevaju cvijećem, dajući zatim prostor plodovima. Također i u redovničkom i franjevačkom životu zima je označena, između ostaloga, nedostatkom zvanja, sa svim onim što iz toga slijedi: preokretanje piramide životne dobi, sa mnogim starcima i s malo mladih, zatvaranje djelatnosti, smanjenje društvene relevantnosti koja nam često proizlazi iz tih djela, povećanje malodušnosti, itd... Tim znakovima zime kroz koje mi redovnici, i mi franjevci, prolazimo, treba dodati druge kao što su napuštanja Reda koja su krvarenja koja nas lišavaju snaga zbog kojih više nismo dostatni; ili kao skrivena osrednjost života u koju su se smjestila neka braća za koju redovnički i franjevački život, čini se, da je izgubio smisao postojanja.

U zimi bi napast mogla biti ona da iskorijenimo stabla i posiječemo drveće, ostavljajući samo deblo. Ali smrt za koju se čini da označava zimu nije takva. Pod prividnom neplodnošću razvija se preces oživljavanja. To je sezona u kojoj ustrajno rade korijeni, skupljajući limfu potrebnu da se prenese novi život u proljeće, na način da se na ljeto mognu brati plodovi. Sa svojim šutljivim i skrivenim rodom korijeni čine da se život nanovo rađa, jer «ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod» (Iv 12,24). Zima je vrijeme skrivene radikalnosti, rasta u dubini, premda je put novoga života dugačak i bolan.

Iskustvo zime me dovodi da tražim od vas, draga braćo, da njegujete korijene. Možda bi nam se sviđalo da živimo u sezoni obilnog cvijeća i plodova. Dano nam je, ipak, živjeti zimsku sezonu, plodnu da, ali u dubini. Prihvatimo je kao takvu, sa zdravim realizmom, ali također sa sigurnom nadom. Napast da bacimo spužvu, da ne njegujemo život vjere, da zatvaramo bez nade, da se odreknemo borbe, da upadnemo u osrednjost, ili također da napustimo, možda nije tuđa nekima od vas. Ali popustiti tome značilo bi jednostavno odreći se da prenosimo život, da živimo sadašnji trenutak na sebičan način; stvar je to koja nema ništa zajedničkoga s onim što ste obećali na dan vašega zavjetovanja: živjeti bez ičega vlastitoga.

Onkraj prividnosti, zima je pozvana da bude kairós, velika prigoda da se raste u dubini, da se očistite i vratite bitnome. Kroz zimu koju živimo, uvjeren sam, da nas Gospodin poziva, vas i mene, na radikalnost. Radikalnost koja se ne sastoji u spektakularnim gestama, nego u strpljivoj i skrivenoj njezi korijena, koja se, nakon svega, svodi na radikalnu vjeru u Krista i u Evanđelje.

Nije riječ, dakle, da se borimo samo za opstojnost ili preživaljvanje, nego da se vježbamo u radikaloj vjeri i u nadi protiv svake nade. Na prvom mjestu, radikalna vjera: dovest će nas da živimo u Bogu i da živimo iz Boga. To zahtijeva da ponovno krenemo od Krista i da se vratimo Evanđelju, ukoliko je oblik života, i ulozi koja mu pripada kao “pravilu” i “životu” braće. Na drugom mjestu, nada je ono što daje duboki smisao životu. Danas se riskira da se razvodnimo u upravljanju jednostavne i, u mnogim slučajevima, razočaravajuće svakidašnjice. Bez upadanja u lakomisleni optimizam, ne može se odreći nade koja proizlazi i ima svoje uporište na jednom obećanju: «Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta» (Mt 28,20). Radikalna vjera i nada su izvori iz kojih zahvaćamo svježu i oblinu vodu da hranimo korijene i oživljavamo svoj život, na način da zima bude plodna, kao i zrno posijano u brazdu.

43. Slika zime, istovremeno, mi donosi na um jednu drugu, onu o traženju u noći. I tu nas uzima za ruku lik Nikodema, prototipa istinskoga “tražitelja u noći”. Vrijeme je da se stavimo u stav traženja, pod vodstvom Duha Svetoga, u svijesti da znamo da takvo traženje treba ići ukorak sa suočavanjem našega života sa sadašnjom kulturom. Bez toga suočavanja riskira se da se bavimo arheologijom ili jednostavno da izbjegavamo odgovornost za sadašnji trenutak.

Mnogi posvećeni smatraju da posvećeni život, u ovoj postmodernoj epohi, živi svoj zimski moment. Koristeći jednu izreku čestu kod svetoga Ivana od Križa ili kod svete Terezije Avilske, drugi više vole govoriti o “tamnoj noći” posvećenoga života. Napokon, ne nedostaju oni koji izabiru biblijsku sliku kaosa da opišu sadašnji period posvećenoga života. Ako i znamo da nakon zime dolazi proljeće, da slika tamne noći govori o krizi rasta i kaos, s biblijskoga gledišta, naznačuje prigodu milosti, oslobađanja i ponovnoga stvaranja, ipak se nalazimo u trenutku u kojemu su sigurnosti oskudne, i u kojemu tražiti u ovoj tamnoj noći ili u ovim zimskim danima ili danima kaosa, uopće nije lako. Ipak, makar u tolikim teškoćama, oko nas se mogu kontemplirati mnogi znakovi, koji pružaju razloge za nadu, bez da nas sve to dispenzira od napora ozbiljnoga vrednovanja krize i velikih izazova koje ovaj trenutak baca posvećenom životu.

Ono što je bilo rečeno o posvećenom životu općenito neka se primijeni, također, na franjevački život. U njemu ima znakova zime koja je stigla, tamne noći koju prolazimo, kaosa u kojemu smo blokirani. Postoje, ipak, i znakovi života, rasta i ponovnoga stvaranja našega života. U nekim regijama su jači prvi, u ostalima drugi. No u obadva slučaja ne možemo uštedjeti napor da učinimo kritičko vrednovanje odgovora koje dajemo u trenutku u kojemu živimo. Ne možemo se posvetiti samo davanju apokaliptičkih predviđanja, niti programirati jednostavne vježbe da preživimo u teškim i neodrživim situacijama, kao što bi moglo biti jednostavno prestrukturiranje. Ništa od svega toga neće nas dovesti da oživimo svoj život i da gledamo na budućnost s nadom. Dok se u prvom slučaju odriče življenja i zadržava se na rastućem broju napuštanja, u drugom slučaju se gleda s druge strane i niječe se teškoća trenutka.

44. Posvećeni život, i sam franjevački život, čini se da su danas lišeni tolikih utjeha, kao što su društveno priznanje i pljesak, veliki broj zvanja, djela priznata u i izvan Crkve.... Kao posljedica toga, neki počinju sumnjati o smislu i vrijednosti našega oblika života i budućnosti istoga, izabirući napuštanje. Ali oni koji vjeruju i hoće budućnost za naš život pozvani su čitati zimsko vrijeme, koje žive, kao etapu skrivene radikalnosti, rasta u dubini, prijelaza, premda bolnoga, prema novom životu; kao izvanrednu prigodu rasta i pročišćenja. Tako se događa u zimi, ipak riječ je o rastu u dubinu, od korijena. Zbog toga «zima» treba posve osobitu duhovnost: duhovnsot snažne vjere, aktivne nade, postojanosti i strpljivosti u svakoj kušnji da se učvrste naša srca (usp. Gc 5,8 ), sjećajući se uvijek one stranice evanđeoske mudrosti: «Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod» (Iv 12,24).

Ovo zimsko vrijeme je poziv što ga Gospodin upućuje za radikalnost. Stoga, u ovoj sezoni nije riječ da si osiguramo preživljavanje, nego da steknemo duhovnost vjere, nade i strastvene i bez granica ljubavi. Za nas Manju braću zima je pogodno vrijeme da ponovno krenemo od Evanđelja, da se dopustimo dirnuti i preobraziti od evanđelja, da utemeljimo naš život i život naših bratstava na Evanđelju. Ponovno ćemo, tada, proizvesti s kreativnom vjernošću dar pronalaženja i kreativnost Franje, ko odgovor znakovima vremena koji se pojavljuju u današnjem svijetu (usp. VC 80).

Samo tako moći ćemo oživjeti karizmu, omogućiti joj da se ovjekovječi u budućnosti kao uvijek obnovljena milost. Oživjeti našu karizmu znači primijeniti duh svetoga Franje na sadašnje situacije. To iziskuje dvostruki zadatak: poznavati i ljubiti franjevačku karizmu; poznavati i ljubiti sadašnji trenutak, bez tjeskobne uznemirenosti za budućnost i bez nostalgije za prošlost.

Snagom Evanđelja franjevačka karizma će ostati uvijek mlada i mi ćemo biti ono što trebamo biti: bratstvo utemeljeno na njoj, kršćani koji ozbiljno uzimaju Dobru vijest. I upravo polazeći od tih pretpostavki moći ćemo ostati otvoreni nadi.

.

Dopustite da vas ljubav pokreće

45. Draga braćo “under ten”, ono što nas treba pokretati u svakom trenutku i u svakoj prilici je ljubav prema Bogu, strastvenost za Boga i strastvenost za čovječanstvo. Neka ljubav bude razlog vaših djela i vaših životnih izbora; neka strastvenost za Boga i za druge unese svježinu u sve ono što činite. Obratite, sukladno izričaju Johannesa Baptista Metza, mističnu strastvenost za Boga u političku strastvenost za čovjeka. Tako će vaš život biti uistinu značajan i proročki, jer će naviještati jedan način života koji je alternativni onomu što ga svijet nudi.

Život u poslušnosti, bez ičega vlastitoga i u čistoći, obećan na dan našega zavjetovanja, ako je življen od osoba koje provode uravnotežen i ostvaren život i ne traže nadomjestaka nikave vrste, govori sam od sebe da treba živjeti vlastitu egzistenciju na različit način, na nov i poročki način. Riječ je o novom načinu jer je to ono što ne prevladava u našemu društvu. To je novi način, jer sve se pokreće od ljubavi i strastvenosti za Bogu i za druge, osobito za najugroženije. To je proročki način, jer su oni koji ga žive izazov vrijednosti kraljevstva koje nijedno ljdusko društvo ne može jamčiti.

Nakon što je nadvladana, i to s pravom, čisto asketska i legalistička vizija zavjeta, sada se naglašava njihova proročka dimenzija: element redovničkoga života koji naviješta i prokazuje, predstavljajući stil alternativnoga života onomu što ga pruža svijet, jer tko ih zavjetuje taj je «živo sjećanje na način postojanja i postupanja Isusa kao utjelovljene Riječi» (VC 22). U nekom društvu kao što je naše, gdje se otvoreno štuju idoli moći, bogatstva i užitka, zavjeti prokazuju svijet i odnose utemeljene na tim lažnim vrijednostima; i budući da su izraz ljubavi bez granica za Boga, nikad se ne žive kao zapreke, nego kao mostovi koji priopćuju život i omogućuju istinske i duboke međusobne odnose, utemeljene na besplatnosti (gratuitas).

Zavjet poslušnosti, ovako biva predstavljen u Vita Consecrata u tijesnom odnosu sa slobodom, kao «hod postupnog osvajanja prave slobode» (VC 91), je poziv svima, na prvom mjestu onima koji ga zavjetuju, da slobodu usmjere prema onom što je dobro, lijepo i istinito. Zavjet poslušnosti ima proročku dimenziju, ukoliko je vježbanje slobode koja ne odgovara pojmu slobode sadašnjega društva, gdje se poglavito misli u terminima emancipacije i neovisnosti, apsolutne slobode u djelovanju i mišljenju.

Živjeti bez ičega vlastitoga je vrhunski izražaj istinske slobode. Sloboda siromaha kao Franjo, koji je toliko siromašan, tako siromašan, da ima samo Boga i to mu je dovoljno: Bog, naime, je bogatstvo do dostatnosti (HvBoV 5). Živjeti bez ičega vlastitoga je evanđeoski stav koji otvoreno osporava diktaturu imanja, posjedovanja i jednostavnog uvažavanja sebe, koja se čini da danas vlada. Evanđeosko siromaštvo, s druge strane, čini nas solidarnima s onima koji su siromašni zbog stanja života i od društva nametnute situacije, i dovodi nas da ih osjećamo blizima. U Vita Consecrata odnos između strastvenosti za Boga i strastvenosti za siromaha je veoma očit (usp. VC 75). Tko izabire evanđeosko siromaštvo, sve ostavlja zbog Boga i, stoga, sve je za druge. U svijetu kakav je naš, gdje se živi u funkciji materijalizma pohlepnog posjedovanja, neosjetljivog za zahtjeve i patnje najslabijih, život bez ičega vlastitoga, slobodno prihvaćen i radosno življen, je istinsko proroštvo.

Napokon, čistoća smjera stvarati prostor u našim srcima za strastvensot Božju za nas i za našu strastvenost za Boga. Kad Bog ulazi u naše srce, ući će i sve čovječanstvo, osobito oni koji žive posljedice celibatarnoga izbora premda ga nisu slobodno učinili: situacije duboke osamljenosti i egzistencijalne praznine[12]. Osm toga, mi kji smo zavjetovali zavjet čistoće, pozvani smo pokazivati da život uzdržljivosti nije frustrirajući i da međusobni odnosi mogu biti intenzivni bez uključivanja seksulanoga odnosa. Ovaj posljednji je veoma važan u svijetu kao što je naš, u kojemu seksualnost postaje robom koju se može kupovati ili prodavati pod oblikom pornografije ili zamaskirane u erotizam, lišavajući je tako svakog ljudskog dostojanstva. Zavjet čistoće uključje također slobodu koja osobu čini samostojnijom i raspoloživijom. Ta raspoloživost vremena i srca onih koji su učinili zavjet da će živjeti bez nekoga “ti” koji ne bi bio Ti Božji, omogućuje založenost solidarnosti s onima koji trpe i s onima koji su potlačeni.

Naš život se može shvatiti samo iz ljubavi. Zavjeti imaju smisla ukoliko su potpuno predanje Gospodinu. Bratski život je moguć samo ako u svakom bratu otkrivamo dar i poklon Gospodinov. Poslanje će biti ispravno shvaćeno samo ako je ljubav koja nas tjera da ga činimo.

Predraga braćo under ten, potaknuti ljubavlju, stvorite prostor Bogu u svojim srcima i živjet ćete zavjete kao čin posvećenja Njemu i predanja ljudima. Svijet ranjen i često prepušten samome sebi treba ljude, kao vi, da ga ljube, da ljube sve srcem punim božanske ludosti. Isključeni ovoga svijeta trebaju ljude, kao vi, koji žive svoju ljudskost, koji ih ljube kakvi jesu, koji bi se zalagali da donose nadu i pomoć, tako da bi sutrašnji svijet bio bolji od današnjega svijeta, u ime Onoga koji je došao da život imaju u punini. Današnji svijet treba proroka: vi ste pozvani biti prorocima. Ljubav bez granica prema Bogu i bližnjemu otvorit će vaš život novosti i proroštvu koje svijet treba.

.

Budite jaki i odvažni: preuzmite svoju odgovornost

46. Možda poznajete Petra Pana, plod mašte škotskog dramaturga J. M. Barriea. Peter Pan je osoba koji odbija rasti i preuzeti odgovornost za vlastiti život. Polazećii od istraživanja Dana Kileya, izrazom sindrom Petra Pana željelo se pozivati na činjenicu koja se ponekad probudi dijete ili adolescent koji je u nama. U ovom trenutku napast da zibamo Petra Pana koji se skriva u svakome od nas je velika, jer je današnja situacija bez odgovornosti i zalaganja. Ali vjerovati u nju je veoma opasno, jer nas stavlja u stanje mlakosti i osrednjosti, koje nema ništa zajedničkoga sa oblikom života koji smo prigrlili.

Vjerujem, bez daljnjega, da mogu tvrditi da veoma visok postotak braće teži da živi radikalno projekt prigrljen zavjetovanjem. Ipak, da ne budemo vječni Petar Pan niti da u duhovnu obamrlost upadne svaki smisao našega života i poslanja, smatram važnim da vodimo računa o različitim elementima.

Prije svega treba zadržati živim stav prosjaka smisla kojega smo spomenuli. Treba, zatim, iskreno tražiti zadnje zašto naših svakidašnjih izbora, pročišćavati ih i suobličavati izboru da budemo Manja braća. Riječ je o istraživanju samoga života, vođenom s velikom jasnoćom i konkretnošću, da ne upadnemo u igru riječi i čisto neutemeljenih samoopravdavanja. Riječ je, ukratko, da se našim motivacijama zvanja dadnu čvrsti temelji i duboki korijeni.

Bit će potrebno, uz to, imati odvažnosti kako za zahtjevnije stvari tako i za manje zahtjevne. U prvom slučaju se traži da preuzmemo odreknuće i žrtvu, osjećaj vjernosti i parresía, o kojoj nam govori sveti Pavao, kao izraz onoga povjerenja koje se zna usuditi. To je stav Petra (usp. Lk 5,5). Drugi se, naprotiv tiče, sposobnosti da priznamo vlastite slabosti i da prepoznamo vlastite ranjivosti. To je stav carinika (usp. Lk 18,13) ili Petra nakon zatajenja (usp. Mk 14, 72). I u pozitivnom, stav da se postignu zahtjevnije stvari zahtijeva da se uđe kroz uska vrata, o kojima nam govori Isus, (usp. Mt 7,13), dok odvažnost za manje zahtjevne stvari uključuje da se bude siromasi, anawin, i da se živi dinamika beskorisnih slugu (usp. Lk 17,10).

Drugi važan vidik da se radikalno živi evanđeoski projekt, vlastit našem franjevačkom životu, sastoji se u tome da se usredištimo u Jednome i da se otvorimo drugima. To zahtijeva da se pronađu prostori unutarnjosti, šutnje, da uniđemo u same sebe i da prihvatimo Drugoga i druge. Riječ je, stoga, da vršimo gostoljubivost i bratsko i familijarno prhvaćanje tako da Drugi i drugi mognu ostati s nama (usp. Lk 24,29).

Također je veoma važno reći da, koje je puno poštovanja i potpuno, vlastitom tijelu, prihvatiti vlastitu tjelesnost i seksualnost, kao dobre i lijepe stvarnosti koje treba odgajati i njegovati, imajući na umu naše stanje posvećenih, pozvanih da žive bez kompromisa zavjet čistoće. Nije riječ o kultu tijela, kojeg smo spomenuli govoreći o narcizmu, nego o ljubavi tijela koje nam je darovano.

Imajući uvijek na umu poziv da radikalno živimo evanđeoski projekt, trebamo istaknuti potrebu da uniđemo u novi mentalitet, koji nije drugo do li logika Evanđelja (usp. Mt 16,21-27). Ona zahtijeva: prijelaz iz logike samoostvarenja na logiku gubljenja sebe zbog Evanđelja; prijelaz iz logike rezultata u logiku besplatnog služenja; prijelaz iz logike računa na logiku potpunoga i bez pridržaja darivanja. Sve to govori o umiranju samome sebi da se donese rod (usp. Iv 15,1-8).

Treba još nešto drugo: dopustiti da nas oblikuje, tj. pustiti da nas “čini” vječni lončar (usp. Jer 18,1-6); pusiti se preobraziti, kako obećava Isus svojim učenicima, koji, ostavljajući sve, nalaze u njemu puninu života (usp. Mk 1,17-18).

Napokon, nužno je steći dobru sposobnost “vrednovanja” o događajima i osobama u svjetlu Evanđelja, umjesto da sudimo druge, i gotovo uvijek da ih osudimo. Mudrac nastoji razlučivati žito od korova, dobro od zla, ribu od zmije, ne postavljajući se nikada iznad drugih.

Draga braćo, to je put onoga koji hoće nasljedovati Isusa na radikalan način, kako je učinio Franjo. Projekt zvanja je zahtjevan, kao što je zahtjevno Evanđelje i također projekt franjevačkoga života. To je postupan i progresivan put koji ne dopušta prečace ni kašnjenja. Takav projekt zahtijeva trostruko obraćenje: intelektualno, da se bude realisti s obzirom na vlastitu situaciju; moralno, da se ima ljestvica vrednota po kojima oblikovati vlastitu svakidašnjicu; religiozno, da se živi sukladno logici dara Drugome i drugima.

.

Budite ljudi slušanja da budete ljudi riječi

47. Jasno je, živimo full-immersion, u kulturu masovne komunikacije koja uniformira, ali također često manipulira. Naš svijet je doista veliko selo. Selo u kojemu “nema vremena” da se zaustavi, razmišlja, sluša. Naša sposbnost da komuniciramo i slušamo, osobito same sebe i onda druge, je veoma smanjena. Naše vrijeme, i vi predraga mlađa braćo to znate dobro, je vrijeme poruka (SMS) i ne toliko dijaloga i slušanja, istinske osobne komunikacije.

Upravo je slušanje koje trebamo, a trebaju ga i drugi, da ne podlegnemo težini samoće koja pritišće i priječi da se živi sadašnji trenutak sa strastvenošću i s ocima upravljenim u budućnost. Slušanje je ono što trebamo da se znamo pokrenuti i odlučiti s mudroššću. Treba nam novo srce, smireno, prijateljsko, srce da sluša (usp. jer 31,31-34); Ez 36, 26-28), da pronađemo «dobar put», kako kaže Jeremija, da pronađemo «mir za svoj život» (Jer 6,16). Imati srce sposobno da sluša je doista kriterij da se raste kao osobe i kao Manja braća i da se ne podlegne napasti samodostatnosti koja završava u frustraciji. Pred velikom odgovornošću koja je pred njim, Salomon traži od Gospodina: «ne znam vladati... Podaj svome sluzi pronicavo srce» (1Kr 3,7.9). Grčki tekst LXX kaže, «podaj svome sluzi srce koje sluša (slušajuće)». Poslovična mudrost Salomonova nalazi se upravo u njegovoj sposobnosti slušanja. Kao Salomon, “mudri”, kao Samuel, predstavljen od Biblije kao čovjek koji sluša (1Sam 3,1sl), trebamo poučljivo srce, srce vrsno u umijeću slušanja, ako se doista hoće dijalogizirati.

Smatram da se smanjena sposobnost slušanja i dijaloga duguje, između ostaloga, nesposobnosti da se šuti. Doista, da bi se dijalogiziralo potrebno je, prije svega, odsredištiti se, dati važnost Drugome i drugima, i onomu što mi Drugi i drugi mogu reći. Osim toga, razlučivanje zahtijeva da se stvori šutnja oko samih sebe.

«Slušao sam šutnju», naslov je jedne knjige psihologa i pisca duhovnih tema, H. Nouwena, napisane nakon subotnjeg iskustva u samostanu trapista. «Slušao sam šutnju», je hitan poziv što ga mladi i manje mladi trebaju čuti ako ne žele biti žrtve “pastorala klokana”, vlastita onom koji stalno skače s jedne aktivnosti na drugu, ili s jednog eksperimenta na drugi. Evo, ne govori se o iskustvu, nego o eksperimentu, jer iskustvo zahtijeva vrijeme da ga pripravimo, živimo i vrednujemo na prikladan način.

Okruženi smo i uronjeni u zbrku. Buke svih tipova su postale zvučne smetnje duha u ovom društvu, priječeći da slušamo same sebe, Boga i druge. Najgora stvar je u tome što se bojimo šutnje, jer nas stavlja pred nas same, pokazuje nam ono što trebamo biti i koliko nam nedostaje da to budemo. U tom smislu je opasno: podsjeća nas na ono što nismo riješili unutar nas; pokazuje nam drugu stranu nas samih, od koje ne možemo pobjeći ili ne možemo je prekriti “kozmetičkim pomagalima”. Šutnja nas ostavlja same sa nama samima: To nas plaši, stoga od nje bježimo.

Iz onoga što je rečeno i jer vjerujem da je šutnja najbolja učiteljica života, uvjeren sam da je hitno za sve pronaći prostore kvalificirane šutnje, ako hoćemo biti duhovno praćeni i, istovremeno, ako hoćemo napredovati u ”holističkom” rastu, to jest, rastu cijele osobe. Hitno je, predraga braćo, odgajati nas same da otkrijemo vrijednost šutnje (usp. VD 66).

Riječ je, naravno, o nastanjenoj šutnji, šutnji koja govori. Samo takva šutnja moći će nam pomoći da bolje čitamo osjećaje i emocije, ono što je u nama pozitivno i ono što je negativno. Vjerujem da je u ovom trentuku, punom buke unutar i izvan nas, potrebno, kao “svibanjska kiša”, doći do toga da uživamo u «slušanju šutnje», da ne budemo tuđinci samima sebi i tuđinci onome što nas okružuje. Samo šutnja, doista, omogućuje da upoznamo same sebe u dubini i da upoznamo stvarnost onkraj onoga što se vidi na površini

Slušati, gledati šutnju i onda govoriti. Šutnja je prag na kojemu nalazimo Boga koji se učinio Riječju. «Potrebna je unutarnja i izvanjska šutnja da bi se ta riječ [riječ Božja] mogla čuti»[13]. Završiti dan bez trenutaka nastanjena šutnje, znači završiti ga bez utjehe onoga Boga koji je, budući da je riječ, postao Riječju. Dan bez šutnje je dan bez nazočnosti jednog istinskog ja. Šutnja je praznina u kojoj Bog i ja se susrećemo u samom srdištu duše. Bog koji je smirenost ne daje nam samo šutnju, nego nas uči onome što trebamo reći; to nije manje vrijedno u ovome svijetu punom praznih riječi.

Budući da hoćemo biti hodočasnici u neumornom traženju volje Božje za naš život, potrebno je da budemo vir obaudiens, ljudi s rukom na uhu, da bismo se opirali zvučnim valovima (to je etimološko značenje riječi ob-audiens), tako da nas oni ne rastresaju ili nam ne ugrabe one znakove ili one riječi, da ne pobrišu one tragove, gotovo nezamjetljive, kroz koje možemo nazrijevati nazočnost Boga koji je izabrao šutnju noći da nam objavi svoju Riječ.

Potrebno je, rekao bi sv. Augustin, da ušutimo riječi da bismo mogli slušati Riječ, ili još bolje: Verbo crescente, verba deficiunt, «kad Riječ Božja raste, ljudske riječi se smanjuju»[14]. To vrijedi također za našu molitvu, ponekad tako punu riječi da nam priječi susresti Boga koji, često, ostaje u šutnji.

U isto vrijeme, upravo slušajući Riječ naše riječi neće se u nas vratiti jalove. Nisu naše riječi koje će moći promijeniti srca, to su one riječi rođene iz šutnje i iz slušanja Riječi koje će potaknuti onoga tko ih sluša da mijenja svoje kameno srce u srce od mesa (usp. Ez 36,26) i da slijedi Krista koji je riječ i koji se, često, zaodijeva plaštom šutnje.

.

«Bdij nad samim sobom i budi ustrajan»

48. Predraga braćo, jer sam mnogo puta slušao ili jer je to osjećaj kojega, na jedan ili drugi način, možemo osjetiti, znam da postoje trenuci u životu u kojima – konstatirajući da se naša svakdišanjica pokreće daleko od oaze mira, vedrine i zrelosti koje smo sanjali u redovničkom i franjevačkom životu – netko se može osjećati kao izgubljen i živjeti neki nejasni osjećaj frustracije i nezadovoljstva. U ovoj situaciji, umjesto da se uzme kisika i da se ima odvažnosti letjeti u otvorenijim prostorima, koje naš život zasigurno pruža, gubi se volja da se ide naprijed, jer se cilj čini nedostižnim i, također kad bi to bio, napor da ga se postigne bio bi nesrazmjeran s našom slabom i krhkom ljudskošću. Odričući se tako traženja, postignuća, borbe, završava se na tome da se otkrije da je srce ostarjelo, da je ritam naporan. I nema se volje ponovno započinjati. Tada se javljaju različita pitanja: ima li još moj život u Redu smisla? Nisam li pogriješio u izboru ovoga oblika života? Zašto nastaviti boriti se ako su rezultati, na osobnoj i zajedničkoj razini, oskudni? Tada se može pojaviti napast da se ostavi sve, da se gleda unatrag, da se uzme neki prečac na našem putu.

Ako bi se to trebalo dogoditi, i ako bi neki od vas trebali prolaziti takav trenutak, molim vas da se ne predate, da tu situaciju iskoristite da se sjetite prijeđenog puta. Doista, sjećajući se prijeđenoga puta može se s većom jasnoćom vidjeti pravac kojim se usmjeriti, ponovno otkriti nužno orijentiranje u trenucima sumnje i tako ne upasti u ono što Gospodin prigovara Crkvi u Efezu: «Imam protiv tebe: prvu si ljubav ostavila» (Otk 2,4). Za vrijeme tih trentuaka obeshrabrenja i zbrke neka u našem srcu ponovno zazvuče snažne riječi i, u isto vrijeme, bogate nježnošću: «Budi junak, narode sve zemlje! Na posao! Jer ja sam s vama!» (Hag 2,4).

Prorok Izaija nas podsjeća da putevi Gospodnji nisu naši putevi (usp. Iz 55,8). Nisu li sve te situacije, zasigurno neugodne i nisu tražene niti željene, putovi koje Gospodin stavlja pred nas da “iskuša” našu bezuvjetnu vjeru u Njega? S druge strane, nije li nam on sam rekao: «uđite na uska vrata» (Mt 7,13)? Put što nam ga je Isus naznačio, vidjeli smo to govoreći o blaženstvima i zavjetima, nije lagan. Često je to strma i kamenita staza na kojoj se ranjavaju noge i ritam biva usporen, jer «su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!» (Mt 7,14). Ipak, prorok Hošea je imao odvažnosti da prije sedam stoljeća dovikne: «Od Doline ću akorske učiniti vrata nade» (H 2,17).

«Bdij nad samim sobom i budi ustrajan», poziv je koji nalazimo u Poslanici Timoteju (1Tim 4,16). Upornost o kojoj govori nije tvrdoglavost, plod rigidne osobnosti i blokirane na vlastitim šemama, nego je vjernost koja zna dobro vrednovati izbor života, prvu ljubav, kojoj je povjeren život. Tu prvu ljubav isplati se tražiti tisuću puta. Kako god bilo teško, uvijek postoji mogućnost da se preobrati ono što bi moglo biti manje transparentno i manje uvjerljivo u motivacijama na početku izbora. Postoji uvijek mogućnost da se ponovno pronađu obnovljene motivacije, dosljednije i učinkovitije, koje sačinjavaju blago našega srca. Netko nas čeka također i u tamnim noćima, kad put postaje neprohodan i, možda, se je palo na rub staze. On je spreman uzeti nas za ruku, pomoći nam da se dignemo da nastavimo put. Ima netko tko nam može ponovno dati poljubac života. To je Isus iz Nazareta, Uskrsli. Samo on može učiniti da tužno i razočarano srce poskakuje od radosti, kako se dogodilo dvojici učenika na putu u Emaus (usp. Lk 24,13ss).

• Kako prosuđuješ ove pozive: kao utopije ili moguće putove za tebe?

• Što osjećaš pred takvim pozivima?

• Jesi li spreman preuzeti ih kao projekt života?

.

ZAKLJUČAK

Predraga braćo under ten, želim završiti ovaj dijalog s vama, pozivajući vas da stalno hranite strastvenost za Gospodina. U njoj si odigravamo svoju sadašnjost i budućnost, jer je upravo ta strastvenost koja će vas voditi da u svakom trenutku potvrđujete svoju nakanu da služite Gospodinu i da ostanete vjerni svemu onom što ste obećali sve do smrti (usp. PEr 14). Znam da ljubite Isusa. I zbog toga «radovat ću se u Gospodinu i klicat ću Bogu» (usp. Hab 3,18). Ne dopustite da ništa i nitko ohladi tu ljubav.

Ponavljam vam, dakle, ono što je Sveti Otac Papa Benedikt XVI. rekao na posljednjem Svjetskom danu mladih, slavljenom u Madridu prošle godine: Riječi «Isusove trebaju doći u srce, ukorijeniti se u njemu i oblikovati cijeli život [...] Slušajte uistinu Gospodinove riječi da postanu u vama “duh i život” [...] Činite to svaki dan ustrajno, kako se čini s istinskim Prijateljem koji nas ne iznevjerava...»[15] . Pokazujte valjanu alternativu života. Izgrađujte svoj život na stijeni koja je Krist. Izgrađivati ga na vlastitom ja, to znači graditi na pijesku; dovodi do «nečega iščezavajućega, kao egzistencija bez obzorja, sloboda bez Boga» (Isto).

Četvrti kapitul na rogožinama započet će pod majčinskim pogledom Marije, pod zaštitom Naše Gospe od Zapopana, u gradu Guadalajari (Meksiko), i završit će pod istim najčinskim pogledom, pod zaštitom Naše Gospe od Guadalupe (Meksiko). «Djevica Crkvom postala» (PoDM 1) neka bude vaš uzor da prihvaćate na bezuvjetan način Riječ (usp. Lk 1,38), da joj ostanete vjerni u svakom trenutku (usp. Iv 2,1; 19,25; Dj 1,14). Kao učenik koga je Isus ljubio, prihvatite Mariju u svoj život (usp. Iv 19,27) i obnovljenim duhom poslušnosti slušajte njezinu oporuku: «Što god vam rekne, učinite!». Tada će se vaša voda pretvoriti u vino (usp. Iv 2,5.9-10), u vino bezuvjetne ljubavi Onomu koji se danas čini prosjakom vašega da i s obnovljenim povjerenjem vam govori: «Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!» (Mk 1,17). Neka vam majčinski zagovor Marije, «u kojoj je bila i jest sva punina milosti i svako dobro» (PoDM 3), zadobije od Gospodina milost neposrednoga i velikodušnoga odgovora kakav je bio odgovor prvih učenika (usp. Mk 118-20).

Predraga braćo under ten, dok vas pozdravljam u Onomu koji nas je otkupio i koji nas je oprao svojom predragocjenom krvlju (usp. Otk 1,5; PcRe 5), ja brat José, vaš ponizni sluga, snažno vas molim i zaklinjem, iz ljubavi koja je Bog i s voljom da vam poljubim noge, da se osjetite obvezni prihvatiti, odjelotvoriti i opsluživati s poniznošću i ljubavlju ove i druge riječi našega Gospodina Isusa Krista. Ako budete ustrajali u njima sve do kraja, neka vas blagoslovi Otac i Sin i Duh Sveti (usp. 2PVj 87-88).

Rim, 8. svibnja 2012.

Svetkovina svete Marije Magdalene.

Fr. José Rodríguez Carballo, ofm

generalni ministar, OFM

.

GOSPODINE ISUSE, OSTANI S NAMA!

Gospodine Isuse, uprisutni se na našemu putu

Postaje kasno, spušta se noć. Tmine nas okružuju,

osjećamo težinu samoće, strah nas osvaja.

Trebamo Te: noć i put su dugi.

Trebamo Te: ostani da večeraš, stol je prostrt!

.

Gospodine Isuse, protumači nam Pisma!

Trebamo Te, da ne nastavimo govoriti o stvarima prošlosti.

Trebamo Te, da nadu sačuvamo živom,

da se put ne zapriječi i da noć ne prevlada.

Trebamo Te: bez Tebe će nas tuga spriječiti da vidimo budućnost.

.

Gospodine Isuse: koračaj s nama!

Jer samo ti možeš ponovno zapaliti oganj za koga se čini da se gasi u našim srcima.

Da nas tvoj glas prati u mučnim noćima života.

Da nas tvoja prijateljska ruka ponovno podigne kad padnemo.

U svakom trenutku oživljuj dar poziva.

.

Gosodine Isuse: dijeli s nama naš stol!

Da tvoja Riječ trajno gori u našim srcima:

Neka nas otvara istini u trenucima sumnje,

neka nas rasvjetljuje u trenucima tame,

neka nas ohrabruje i podupire u trenucima straha i umora.

.

Gospodine Isuse: otvori naše umorne oči!

Da naše oči budu upravljene na tebe,

da te možemo prepoznati uskrsloga u lomljenju kruha,

kao brata i druga u braći koju si nam dao,

potrebnoga u onima koji trpe i leže na rubovima puta.

.

Gospodine Isuse: ostani s nama!

Samo tako moći ćemo se vratiti u Jeruzalem, od kojega smo se udaljili,

i ondje, u zajedništvu s braćom, moći ćemo naviještati:

«Krist je uskrsnuo. Da, uistinu je uskrsnuo!».

.

Marijo, Gospo od Zapopana, Gospo od Gaudalupe!

Kad nestane vina ljubavi u našemu životu,

kao u Kani, pokaži svome Sinu naše potrebe.

Tada će se voda pretvoriti u vino,

i bit će vina u obilju: vina ljubavi, vina radosti.

Fiat, fiat. Amen, amen.

.

KRATICE

Spisi svetoga Franje Asiškoga

1PVj                 Prvo pismo vjernicima.

2PVj                 Drugo pismo vjernicima.

HvBoV Hvale Bogu višnjemu.

LocRe Pismo cijelom Redu.

Mra Molitva pred raspelom.

NPr Nepotvrđeno pravilo.

Opm Opomene.

Opr Oporuka.

PbAn Pismo bratu Antunu.

PbLe Pismo bratu Leonu.

PjbSuC             Pjesma brata sunca.

PMin Pismo jednom ministru.

PoDM Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji.

PPr Potvrđeno pravilo.

.

Životopisi, kronike i druga svjedočanstva

1Bon Veliki životopis sv. Franje sv. Bonaventure.

1Čel Prvi životopis sv. Franje, Tome Čelanskoga.

1Vitr                 Pismo Jakova Vitryskog (1216.).

2Čel Drugi životopis sv. Franje, Tome Čelanskoga.

3Vitr     Povijest Zapada Jakova Vitryskoga.

Azb Asiški zbornik (ili peruđinska legenda).

L3d Legenda trojice drugova.

OgSv               Ogledalo savršenosti.

PočR Početak ili osnutak Reda (ili Nepoznati Peruđinac).

SFgS Savez sv. Franje s Gospođom Siromaštinom.

.

Spisi svete Klare

3Pja Treće pismo sv. Janji Praškoj.

4Pja Četvrto pismo sv. Janji Praškoj.

OprKl Oporuka sv. Klare.

PEr Pismo Ermentrudi iz di Brugesa.

ŽiKlČ Životopis sv. Klare Tome Čelanskoga.

.

Dokumenti Crkve

§     DV Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o božanskj objavi Dei Verbum, 18. studenoga 1965.

§     EN Pavao VI., Apostolska pobudnica Evangelii Nuntiandi, 8. prosinca 1975.

§     ET Pavao VI., Apostolska pobudnica Evangelica Testitificatio, 29. lipnja 1971.

§     GS Drugi vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudim et spes, 7. prosinca 1965.

§     LG Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, 21. studenoga 1964.

§     NMI Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Novo Millennio Ineunte, 6. siječnja 2001.

§     PC Drugi vatikanski sabor, Dekret Perfectae Caritatis, 28. listopada 1965.

§     Pdv Ivan Pavao II., Esortazione apostolica post-sinodale Pastores dabo vobis, 25 marzo 1992.

§     Pf Benedikt XVI., “Motu proprio” Porta fidei, 11. listopada 2011.

§     RM Ivan Pavao II., Enciklika Redemptoris Missio, 7. prosinca 1990.

§     SC Drugi vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 4. prosinca 1963.

§     VC Ivan Pavao II., Postsinodalna apostolska pobudnica Vita consecrata, 25. ožujka 1996.

§     VD Benedikt XVI., Postsinodalna apostolska pobudnica Verbum Domini, 30. rujna 2010.

§     VS Ivan Pavao II., Enciklika Veritatis Splendor, 6. koovoza 1993.

.

Dokumenti

§     CPO/01            Bratstvo u poslanju u svijetu koji se mijenja, Dokument Plenarnoga vijeća Reda u Guadalajari, 2001.

§     GGKK              Generalne konstitucije Reda Manje braće, Rim, 2010.

§     Oeo                  Red i evangelizcija danas, Dokument Generalnoga kapitula u San Diegu, 1995.

§     PdV                 Nositelji dara Evanđelja, Dokument Generanoga kapitula, 2009.

§     RtV                  Ispuniti zemlju Evanđeljem Kristovim, Pismo Generanoga ministra OFM o evangelizaciji, Rim 1996.

§     Scp Gospodin nam govori na putu, Dokument Izvanrednoga generalnoga kapitula, 2006.

§     Sdp Gospodin ti dao mir, Dokument Generanoga kapitula, 2003.

_______

[1] Benedikt xvi., Poruka za korizmu 2012,1.

[2] ivan Pavao ii., Enciclika Veritatis splendor, 16.

[3] Usp. H. de Lubac, Paradojas seguido de Nuevas paradojas, PPC, Madrid 1997, 10.

[4] Usp. Sv. Augustin, Le Confessioni, Edizioni Paoline, Torino 1981, I,1.

[5] Sveti grgur veliki, Lettere, IV-VII.

[6] Teofane il Monaco, Fiabe dal Monastero Magico, Torino 1988.

[7] Usp. M. Buber, Yo y , Buenos Aires, 1974.

[8] Pontificia Opera per le Vocazioni ecclesiastiche, Nova zvanja za novu Europu, Rim, 1997, 19.

[9] Benedetto xvi, Discorso all’Udienza ai Superiori Generali, 26 novembre 2010.

[10] ivan pavao ii., Poruka Generalnom kapitulu 1991., br. 5.

[11] IVAN PAVAO II., Discorso ai Francescani impegnati nella missione al popolo nella Diocesi di Roma, 6-7, 15 novembre 1982.

[12] Celibat za Kraljevstvo sadrži samoću, prazninu. Ipak, život čiste i neoženjene osobe je pozvan da pokaže da čistoća i celibat ne dovode nužno do egzistencijalne praznine i do frustracije, ali da takav izbor života , ako je ispunjen Bogom, jest neiscrpivi izvor radosti i povjerenja.

[13] benedikt xvi, Catechesi del mercoledì, 7 marzo 2012.

[14] Sveti Augustin, Sermo 288, 5, Pl 38, 1307; Sermo 120, Pl 38, 677.

[15] Benedikt xvi., Discorso alla festa di accoglienza dei giovani, Madrid, 18 agosto 2011.

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1444
Ovaj mjesecOvaj mjesec57046
UkupnoUkupno5361583

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 124 

Administrator

franodoljanin@gmail.com