Split: Homilija mons. Marina Barišića prigodom 800. obljetnice slavlja dolaska sv. Franje

 

Prigodom 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo, u subotu 6. listopada 2012., u Splitu na Sustipanu mons. Marin Barišić, nadpiskup splitsko-makarski i metropolita, održao je homiliju koju donosimo u cijelosti.

 .

.

.

 

.

 

 

 Mons. dr. Marin Barišić

 Nadbiskup metropolit splitsko-makarski

 HOMILIJA

800. obljetnica dolaska sv. Franje Asiškoga u Hrvatsku

Euharistijsko slavlje – Sustipan, 6. listopada 2012.

¯

Liturgijska čitanja: Sir 50, 1.3-7; Gal 6, 14-18; Mt 11, 25-30

1. Čast mi je i radost, danas u Splitu na Sustipanu pozdraviti vas, mala braćo i sestre, sinovi i kćeri utemeljitelja svetog oca Franje, glasnika Velikoga Kralja. Naša Crkva, a na osobit način franjevačka karizma u zemlji Hrvata slavi visoki jubilej – 800. obljetnicu kako su nepovoljni vjetrovi svratili lađu na kojoj je Franjo iz Asiza kao hodočasnik putovao u Svetu zemlju te je u oluji našao luku spasa na obali hrvatskoga kopna. Dogodilo se to 1212. godine. Gdje je vjetar oštećenu lađu prisilio da potraži luku spasa, ostaje otvoreno pitanje. I splitsko-trogirska varijanta ima svoje ozbiljne povijesne argumente. U svakom slučaju Hrvatska je druga duhovna domovina sv. Franje jer prvi samostani franjevačke karizme izvan Italije, još za Franjina života, nikli su na hrvatskoj obali. Snažno sjeme Franjine karizme našlo je plodno tlo posvuda u zemlji Hrvata i razvilo se u veliko i krošnjato stablo. 

2. Evo nas, braćo i sestre, danas svih na obali prvoga dodira Franje s hrvatskim pukom. Radosno pozdravljam poštovane oce provincijale i časne sestre provincijalke iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine i sve članove njihovih redovničkih zajednica. Isto tako pozdravljam sve članove trećega reda kao i FRAMU, Franjevačku mladež. Pozdravljam nazočnu braću biskupe. Sv. Franjo je od samoga početka imao zaštitu i podršku svoga biskupa, a braći je u svom duhovnom testamentu kao čovjek Crkve ostavio dužno poštovanje i poslušnost apostolskim nasljednicima – biskupima. Pozdrav svima vama, braćo i sestre, Kristovi vjernici, hodočasnici i sudionici jubilejskog slavlja. Radostan pozdrav i svima vama koji nas pratite posredstvom HTV, …, naročito vama, mala braćo i sestre, koji se nosite s velikim životnim problemima, bolesti, osamljenosti, poniženja, siromaštva, patnje. Sv. Franjo bi vas danas poput onog gubavca sve najradije zagrlio i poljubio. Svima Franjin pozdrav: Pax et bonum! Mir i dobro!

3. I mi zajedno danas pozdravljamo tebe, oče Franjo, na obali tvoga dolaska u zemlju Hrvata. Zahvalni smo Bogu i tebi na 800 godina prisutnosti tvoje karizme u našoj Crkvi i narodu. Hvala ti, brate, za braću i sestre koji su nam kroz ovih osam stoljeća naviještali i svjedočili Radosnu vijest Krista raspeta i uskrsloga. U vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu toliki su i život darovali. I na čast oltara uzdignuti poput prvog kanoniziranog hrvatskog sveca sv. Nikole Tavelića, do tolikih mučenika i mučenica XX. stoljeća, kandidata za čast oltara. A i sv. Leopold Bogdan Mandić iz korijena je tvoje karizme. Tvoji duhovni sinovi i kćeri učili su nas čitati i pisati, moliti i raditi, slaviti Boga i poštivati bližnjega svoga. Stoljećima u najtežim danima bili su uza svoj narod, vidali njegove rane i hrabrili ga u kršćanskoj vjeri i nadi. U ovoj nadi sačuvali smo svoju kulturu, kršćansku svijest i nacionalni identitet. Hvala ti, brate Franjo, i za svu tvoju malu braću i sestre koji danas žive i svjedoče među nama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Radosnu vijest života nadahnuti svjetlom tvoje karizme.

4. Braćo i sestre, Franjo iz Asiza ostavio je duboki, jasni trag u povijesti Crkve i svijeta. Često je nadahnuće režiserima, glazbenicima, umjetnicima, piscima, mirotvorcima, humanistima, ekolozima i prijateljima životinja. Čini se da je Franjo postao prihvatljiviji današnjem mentalitetu nego u svome Asizu i u svome vremenu. Odrekao ga se vlastiti otac, rugali su mu se i prezirali ga sugrađani, držali ga nenormalnim čudakom. No, jesmo li ga mi dobro shvatili? Koliko i kako smo ga razumjeli? Nije li današnja simpatija svijeta prema njemu plod reduciranog i prilagođenog Franje našem stilu života i horizontu želja?

5. Iz životopisa njegova suvremenika Tome Čelanskog doznajemo da je Franjo provodio život dokazivanja, raskoši, karijere, prestiža, moći, vlasti, ugleda. I to je bilo normalno. Ali jednog dana dogodio se bitan i važan zaokret u njegovom životu. Dogodilo se snažno iskustvo pred križem i likom Onoga na križu koji mu reče: „Franjo, obnovi moju Crkvu, kako vidiš, urušava se.“ Zahvaćen ljubavlju i dirnut poniznošću Boga u Isusu Kristu koji izabra poniznost malog djeteta, siromaštvo betlehemskih jaslica, kao i poniženje križa, Franjo je doživio obraćenje. S Božjim pozivom preporođen počeo je gledati stvarnost u novom svjetlu dubine i horizonta života. Obnovljena, urušena crkva sv. Damjana simbol je Crkve – zajednice vjernika. Ovu Crkvu Franjo je iznutra obnavljao evanđeoskom metodom ljubavi, siromaštva, poniznosti i djevičanstva. Svjestan činjenice da nas je sam Bog u Isusu Kristu zagrlio, poljubio, oprostio, obdario istinskim mirom, Franjo nošen božanskom ljubavlju grli čak i gubavca, postaje mali brat svim ljudima. Postaje živa slika Isusa Krista. Živeći radikalno evanđeoske savjete postao je neumorni trubadur Božje ljubavi, vjerni navjestitelj Božjeg mira i pomirenja. Iz novosti i radosti života rodila se i pjesma „Bože moj, dopusti mi, mira Tvog da budem glas“.

6. Mali brat Franjo plod je Isusove radosne molitve koju smo čuli u današnjem evanđelju: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ (Mt 11, 25). Poniznost a ne oholost, skromnost a ne umišljenost, vode nas do istine Božje objave. Ne uzvišenje sebe već uzvišenje drugoga čini nas radosnima. Solidarnost a ne bespoštedna konkurencija je izraz ljudskosti i zajedništva. No, poniznost ne znači stajati pasivno pod nogama nepravde jer ponizan čovjek, budući je u sebi slobodan, traži i teži za istinom u ljubavi. Isus naglašava poniznost i malenost koja nas čini sposobnima prihvatiti blizinu i razumjeti istinu ljubavi Božje. Evanđeoska malenost nije suprotnost mudrosti, već oholosti. Bog se malenima objavljuje, a ne oholima jer oni su zatvoreni i samodostatni. Zar se takav odnos ne događa i među nama ljudima? Kome se želimo približiti i povjeriti mu svoju tajnu: oholoj, umišljenoj osobi koja je puna sebe, ili povjerljivoj i poniznoj osobi koja je sposobna slušati, šutjeti i prihvatiti nas? Oholost kvari najljepše i najuzvišenije stvari. „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“, govori Gospodin.

7. Franjo je doista učio od Gospodina, nasljedovao ga u poniznosti, siromaštvu, malenosti. I sam je često upozoravao svoju braću: „Promatrajte, braćo, Božju poniznost!“ Ovaj svjedok Božje ljubavi znao je za Boga reći: „Ti si poniznost!“ što odgovara onoj sv. Ivana: „Bog je ljubav.“ Ponizni i maleni brat Franjo učio je i rastao u školi betlehemskih jaslica čiju je božićnu toplinu uveo u naše domove i u našu kulturnu tradiciju, a ljubav i stvarnost križa Kristova približio našem svakodnevlju. Bio je učenik i nasljedovatelj Onoga koji je postao naš „mali brat“, koji je prihvatio nas i našu stvarnost. Stoga će Franjo slaviti ne samo Stvoritelja svega stvorenoga već i sve stvoreno. Nikakvo čudo da on u svom otajstvenom viđenju stvarnosti veliča Boga i pjeva stvorenjima: suncu, mjesecu, vjetru nazivajući ih svojom braćom, a zvijezde, vodu, pa čak i smrt, s nadom u uskrsnuće, svojim sestrama. Teško ćemo zaštiti stvoreno i stvorenja bez poštivanja njihova Stvoritelja. Na to nas upozorava i sam Franjo u Pjesmi stvorova: „Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki. Tebi to jedinom pripada, dok čovjek nijedan dostojan nije ni da ti sveto spominje ime.“ Najprije on slavi svoga Stvoritelja, a onda iz tog izvora vrjednuje i naziva stvorenja svojom braćom i sestrama, koji očituju dobrotu i mudrost Božju.

8. Budući da je Franjo toliko vrednovao zrak, vodu, vatru, cvijeće, ribe, ptice, životinje, koliko je neizmjerno više prihvaćao svakog čovjek kao svoga brata i sestru. Mnogi se danas pozivaju na Franju i vrjednote zajedništva ljudskog roda, mir među ljudima, uvažavanje drugoga, očuvanje i zaštitu stvorenoga. No, ipak uza sve to, čini se, da ostaje ono temeljno pitanje: jesmo li mi bolji nego Franjini suvremenici? Je li nam bliži i normalniji nego njima? Koliko i kako smo ga razumjeli? Ovo nije samo povijesno pitanje, nego duboko ljudsko, temeljno pitanje naše kulture i civilizacije. Za svoje vrijeme Franjo je bio proklinjan od vlastitog oca, odbačen i prezren od  društvenih staleža, bio im je čudak do te mjere da su nastojali mladež Asiza zaštiti od njegova loša utjecaja. I to su bili članovi Crkve za koju je Franjo dobio ono upozorenje: „Franjo, obnovi moju Crkvu, kako vidiš, urušava se.“ U teškim i složenim vremenima providnost ga je pozvala da odgovori na izazove svoga vremena. Franje je htio ne Crkvu privilegija, već slobodnu od navezanosti, oslonjenu na Krista, poniznoga i siromašnoga, raspetoga i uskrsloga. Crkvu koja služi svima, a najbliža ugroženima, slabima, malenima, siromašnima. Krist je vrata i put Crkve. Krist koji je bio na strani malenih, štoviše i sam se s njima poistovjetio: „Što učiniste jednome od ove najmanje braće, meni učiniste.“ (Mt 25,40).

9. Poštovana braćo i sestre, je li nama danas Franjo skandalozan, neprihvatljiv čudak? Nipošto, reći ćemo i nabrojit ćemo njegove spomenute vrijednosti koje su danas općenito prihvaćene. Međutim, upravo je tu i naša moguća opasnost da ga pogrješno shvatimo. Jer što je, i može li biti zajedništva ljudskog roda i općeg bratstva bez zajedničkog Boga Oca? Svi čeznemo za mirom, a svijet je pun nemira i sukoba. Zar je mir moguć bez Božjeg dara mira i pomirenja u našem srcu? I međusobno toga mira produžena među nama? Je li moguć pravi mir bez Boga? Prvi dar uskrslog Gospodina jest upravo mir (usp. Iv 20, 19). Isto tako, danas se često govori o promociji čovjeka, njegovim pravima, ravnopravnosti spolova. A stvarnost i činjenice govore suprotno: čovjek se olako svodi na broj, stroj, potrošača, sredstvo, konkurenta, protivnika, neprijatelja. Čini se da je lakše biti brat-sestra zvijezdama, cvijeću, pticama, svim vrstama životinja, a teško je biti bližnji bratu čovjeku, naročito malom i ugroženom. Ne može i ne smije nam nikada biti bliži pas, mačka, životinja od našega bližnjega. Bog čovjekom posta. Samo Bog je najveća i trajna zaštita svakog ljudskog života. Događajem Betlehema i Golgote po Isusu Kristu, malom bratu, ušli smo u srodstvo s Bogom: postali smo djeca, sinovi i kćeri Božji. Ako Franju pak ne prihvatimo cjelovito u svom temeljnom izvornom odnosu s Bogom Ocem, onda je to degradirani, prilagođeni, sekularizirani Franjo. Je li to znak da je Franjo još uvijek nama stran?

10. Dragi vjernici, duhovni smo nasljednici onoga poziva i poruke: „Franjo, obnovi moju Crkvu!“. I danas na našim nemirnim i uzburkanim prostorima pušu vjetrovi, povoljni i nepovoljni, za lađu Kristovu. Franjo, uza sve poteškoće i prezire, ostao je vjeran Bogu i bratu čovjeku. Bio je živo evanđelje, radikalno življeno u duhu evanđeoske  poslušnosti, siromaštva i djevičanstva. Nije li njegova karizma i govor o evanđeoskoj poslušnosti, siromaštvu, djevičanstvu za nas danas u mentalitetu samodostatnosti, konzumizma i hedonizma, postao tvrd govor. Tko ga može slušati, a kamo li slijediti? Nismo li ga i mi, njegova braća i sestre u Crkvi koju bismo trebali obnavljati, ponekada pokušali prilagođavati, razvodnjavati te logikom svijeta vidjeti i učiniti ga polovičnim i deformiranim, svjetovnim Franjom? On nas dobro u tome razumije jer je i sam takav olako mogao postati da je bio oslonjen samo na sebe i logiku svijeta. Njegova snaga i svjetlo uvijek mu je bio On – Isus Krist. Njegovu riječ je doživljavao kao onu koja je njemu, Franji, osobno upućena. Svoju snagu i sigurnost nalazio je u poniznosti i skrivenosti euharistije, žrtve koja sakramentalno na oltaru svakodnevno uprisutnjuje i povezuje Kristovo rođenje u jaslicama i križ sebedarne ljubavi. Danas Franjo poručuje svima nama i svojima: Krist je izvor, vrata vjere i put života. Samo s Njime i po Njemu se događa obnova Crkve i mogućnost nove evangelizacije.

11. Oče Franjo, ohrabri nas na putu Kristova poziva i poslanja, prije svega sve nas koji smo prihvatili evanđeoske savjete radikalne vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjima. Neka i naše srce bude još više osjetljivo i stigmatizirano ranama i patnjama koje na duši i tijelu nose naši bližnji: nezaposleni, obitelji bez primanja, bolesni, nemoćni, ovisnici, odbačeni, poniženi i obespravljeni, kako bismo među braćom bili radosni vjesnici čiju svjedočku prisutnost prepoznaju u riječima tvoje pjesme:  

Ima li mržnja bilo gdje,

daj da ljubav nosim tu.

 

Ima li sumnja bilo gdje,

daj da vjeru nosim tu.

 

Ima li očaj bilo gdje,

daj da nadu nosim tu.

Mali brate, dobro došao na našu obalu života. Podrži nas usprkos protivnim vjetrovima na uzburkanom moru hrvatskoga tla u vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjima. Daj da i pored sestrice smrti, tog neizbježnog protivnog vjetra života, mognemo stići u nebesku luku uskrsne obale Velikoga kralja kojemu sve živi i kojemu neka je u vijeke vjekova čast i slava. Amen.

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1659
Ovaj mjesecOvaj mjesec56501
UkupnoUkupno5427971

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 149 

Administrator

franodoljanin@gmail.com