24. nedjelja kroz godinu (B)

Samoodricanje i nasljedovanje križa

Ne zvuči li paradoksalno kad Isus govori svojim učenicima a time i nama: "Tko hoće  život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga"?

Nije li  naš sveopći životni stil upravo usmjeren na to, da učinimo nešto od svoga života? Ne govori li se uvijek o samoostvarenju? Ne poznajemo li svi mi ove dobre savjete koji glase: "Misli u najmanju ruku na samoga sebe, jer i drugi misle samo na sebe". "Ako nećeš sam o sebi, neće nitko o tebi?"

Logika evanđelja protivi se davanju prednosti ovakvome cilju. Sve to može izgledati lijepo i ružičasto: ipak nema nikakvog samootkupljenja! Tko misli, da samoga sebe može spasiti, ide u zabludu. Neko vrijeme se moglo činiti, kao da bi netko mogao kupiti svoj život. Možda su ona ili on uspješni u zvanju, imaju dobar prihod, i sve to dobro klapa. Ipak je li to sve, ako mi samo sebi vjerujemo i gradimo na pijesku!

Isus bi htio upravo to pokazati svojim riječima: tko želi doći do sreće svoga života samo vlastitim snagama, taj konačno neće posjedovati, nego će još izgubiti, što ima.  Tko naprotiv u svemu vjeruje u Boga,i radi Isusa svoju vlastitu korist stavlja u pozadinu, taj će upravo naći onaj pravi i blaženi život, koji je ovdje na zemlji u početku skriven, i traje u Božjoj slavi.

Isus Krist, Gospodin i učitelj, pokazuje svojim učenicima kraljevski put samoodricanja. Unutrašnja tajna ovoga puta je ljubav. Jer samo je ljubav sposobna, u punoj slobodi odreći se toga vlastitoga i predati se ljubljenoj osobi. Tko stvarno želi biti Isusov učenik, taj stupa u vezu sa snagom Božje ljubavi, koja nas čini sposobnima, da iziđemo iz sebe. Tako napuštamo sami sebe i nalazimo se nanovo u Bogu kao u onim ljudima kojima dokazujemo našu ljubav. Ništa nije izgubljeno od toga što darujemo Bogu. Sve naprotiv proigrava i gubi onaj, koji uvijek misli samo na sebe, i misli da može tako spasiti svoj život ili kako se to kaže svoju ovčicu dovesti na suho.

Upravo tim putem ljubavi i samoodricanja išao je sam Isus. Njegovi učenici – uključivši Petra – još su bili zaokupljeni u svome svijetu. Mislili su, da bi Mesija morao u svjetskom smislu učiniti karijeru i pokazati se moćnim kao veliki kralj ili vojskovođa. Isus ih poučava da ga kroz kratko vrijeme očekuje patnja i smrt na križu. Ljudski govoreći njihove nade će se izjaloviti. Ipak to nije konačno: on će treći dan ustati od mrtvih!

Za učenike je to bio dug i bolan proces učenja, da ove istine usvoje u svom životu. Bog je njih u pedagogiji ljubavi postupno uvodio u visoki ideal, kojeg je Isus naviještao. Oni su se najprije bojali križa a kasnije su ga zavoljeli. Najprije su se srdili i bježali od njega, kad je postalo ozbiljno. Uskrsli Krist ih je ponovno okupio i učinio ih živim kamenjem svoje Crkve.

Ne strašimo li se i mi pred Gospodinovim rječima? Sigurno, mi smo slabi i grješni. Ipak nam je dovoljna Božja milost, i tješi nas njegovo obećanje. Za svakoga od nas postoji dobar put na kojemu možemo slijediti Isusa Krista u predanju naše ljubavi. Mi smijemo ići s njime u povezanosti s našom nebeskom majkom Marijom, koju nam je Isus Krist darovao za majku sa svoga križa. Isto tako po Kristovoj milost imamo udjela na otkupljenju i zajedno sa svima svetima nalazimo vječnu radost kod Boga.

Fra Jozo Župić

************

Dnevno zahtijevanje križa

Gospodin naš Isus Krist uvijek je ostao vjeran svome poslanju što ga je primio od svoga nebeskog Oca. Bilo da su ga ljudi slavili ili su ga odbacivali, ismijavali ili progonili: on je išao svojim putom i naviještao radosnu vijest o dolasku kraljevstva Božjega.

U evanđelju ove nedjelje apostol Petar jasno priznaje Krista. Primjereno obećanjima proroka on priznaje njega za dolazećeg Otkupitelja koji je stvarno došao u Isusu. Tako Šimun Petar pun radosti i osvjedočenja ispovijeda: "Ti si Mesija!".

Petar je u ljudskoj slabosti i prevrtljivosti također u položaju, da krivo razumije Božji plan, i kasnije je tri puta zatajio Gospodina.

Istinski problem za Petra je trpeći i na križu umirući Mesija. Šimun Petar ima krivu sliku o ovom Mesiji: on treba biti moćni kralj, politički osloboditelj. Nasuprot tome, Isus odbija takva očekivanja: jasno daje do znanja, da on kao "Sin čovječji" ide putem patnje; "On će biti ubijen, ali će nakon tri dana ustati."   Petar nije razumio, predbacuje Gospodinu i želi ga na sve moguće načine spriječiti, da mu se takvo što dogodi.

Petar je mislio dobro kad je izrekao što mu je na srcu, ali je to ipak bilo krivo. Osornost kojom Isusu kori Petra, iznenađuje i šokira nas: "Nosi se od mene sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" Isus želi upozoriti da se ovdje staje na put na kojem je on svoje božansko poslanje stavio na kocku. I nemoguće je da se složi s Petrom! Petar će to kasnije uvidjeti, nakon što je Isus Krist umro na križu i uskrsnuo, i tada će on sam vjerno i bez straha priznati da je Sin Božji čovjekom postao, i za spasenje svijeta umro na križu.

Kako mi postupamo s Isusovim zahtjevima? On nas poziva i traži od nas da idemo s njim putem križa, da imamo udjela u njegovu uskrsnuću. "Tko hoće biti moj učenik, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom", tako kaže on (Mk 8,34).

Ide se za tim da u ljubavi Kristovoj nadvladamo egoizam. Tako povjeravamo Bogu naš život i ne trebamo se bojati da ćemo dobiti manje. Isus kaže: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga."

Tako se pokazuje naša vjera u svakidašnjici; ona se pokazuje u djelima ljubavi koje ispunjamo, u tome, da smo tu  za naše bližnje koji trebaju našu potporu i pomoć.

Neka nam blažena Djevica i majka Božja Marija izmoli od Boga snagu za djelatnu ljubav prema bližnjemu, da bismo u svemu proslavili Boga i služili braći i sestrama u ljubavi!

Fra Jozo Župić

**************

Jak 2,14-18

Što koristi ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Vjera, ako nema djela, mrtva je u sebi!, veli sveti Jakov. Netko kaže: Vjerujem u Boga, pa unatoč tom vjerovanju – laže, krade, psuje, radi svašta što ne valja! Što je to, nego lažna vjera, mrtva vjera, pasivna vjera, vjera koja ne mijenja čovjeka. Mnogi kršćani u našoj zemlji žive u uvjerenju: Moj čin nije važan! Bitno je da sam Hrvat i katolik, ali moji čini - etičan život - to je sporedno.

Bitak je ondje gdje djeluje! Abraham Heschel, židovski filozof religije, to formulira na sljedeći način: Bog čovjeka poziva uvijek na ‹skok u čin›. “Božansko pjeva u našim djelima, ono se razotkriva u našem činu”. Što neki čovjek čini ili propušta, kako se prema drugima ponaša – tek to otkriva kakav je on uistinu! “Neka ideja je jaka jedino ukoliko ima korijen u karakternoj strukturi ličnosti. Jer, činjenica da netko vjeruje u jednu postavku nipošto nije dovoljno da se ocijeni njegova iskrenost... Na to ukazuju sitni detalji vidljivoga ponašanja: primjerice, način na koji čovjek gleda svoga bližnjega ili se obraća djetetu ili kako jede, hoda, rukuje se, ili način na koji se grupa odnosi prema manjinama vjerodostojniji je izraz vjere ili ljubavi, nego bilo koje izrečeno uvjerenje!” (Erich Fromm)

Čin (djelo) izvor je svetosti, jer je čovjek prisutan u svom djelovanju. Vjersko znanje ne može zamijeniti vjersku praksu. Nikakve ideje ne treba nametati drugom čovjeku. Ideje i ideale treba živjeti. Treba biti misionar po djelima, a ne po riječima. Djela su dokaz života, riječi su samo podsjetnik. Bez djela, riječi su mrtvo slovo, a djela su svjedočanstva koja riječi udahnjuju život. Deklariranje je mrtvo slovo na papiru. Samo snagom života koji svjedoči ljubav možemo privući pažnju i pogled drugih. To je ogledalo naše vjere. I kada bismo više radili, a manje govorili, ili barem upola od onoga što govorimo, svijet bi bio ljepše mjesto za življenje. Djelima umirujemo našu kršćansku savjest. Djelima postajemo odgojitelji mladim naraštajima jer oni nas promatraju i oponašaju. Snažnim osobnim svjedočenjem usmjeravamo i njihove živote na ispravne staze spasonosne vjere. Duhovnost ne bi trebala postojati samo u mislima. Duhovna se načela moraju provoditi u djelo, prakticirati i jačati hrabrošću našega uvjerenja i požrtvovnošću.

Sveti spisi nisu dani ljudima da bi ih oni “pročitali” i ostali onakvi kakvi jesu. Upravo suprotno: sveti tekst poziva, zahtijeva da nadrastemo naše “normalno” stanje i razinu svijesti. Što se time mijenja u mojoj egzistenciji? U kojoj mjeri evanđeoski tekst u sebi usvajam i prakticiram? To nisu tek sporedna pitanja, jer - uvjerava nas danski filozof – “čovjek ne razumije više od onog što njegov život izražava” (S. Kierkegaard). Ne može se znanjem ući u bit poruke, nego samo načinom života, Riječ je, zapravo, o Evanđelju srca a ne ‘Evanđelju slova’.

U 2 Kor 3, 3 čitamo: “Vi ste, očito, pismo Kristovo... napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima.” Ne koristi govoriti o svjetlu, a ne biti svjetlom. Tko ostvaruje spoznato, taj donosi duhovne vrijednosti i duhovna djela u ovaj svijet. On je mislilac srcem.

Svijet se mijenja po razumijevanju i ljubavi, a ne po znanju o vjeri. Kroz cijelu povijest, a tako i danas, ima puno priča, a malo djelovanja. Dok se priča, svi su junaci. Kada rečeno treba pretvoriti u djelo, nema nikoga ili su rijetki. Kršćani u svijetu trebaju biti prepoznatljivi po djelima, a ne samo po sakramentima.


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2065
Ovaj mjesecOvaj mjesec77929
UkupnoUkupno4994362

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 142 

Administrator

franodoljanin@gmail.com