Sinj: Oproštaj od fra Bernarda Dukića

U ponedjeljak, 3. rujna 2012. godine, u crkvi Gospe Sinjske u Sinju mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski i metropolit, u 16.00 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Bernarda Dukića koji je preminuo u u KBC Firule u Splitu u četvrtak, 30. kolovoza 2012., u 79. godini života, 55. redovništva i 53. svećeništva. U koncelebraciji su bili fra Joško Kodžoman, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, fra Ante Udovičić, vikar Provincije, fra Petar Klapež, gvardijan samostana Gospe Sinjske, fra Jakov Prcela, fra Tomislav Dukić, don Stipe Ljubas, dekan Cetinskog dekanata, fra Josip Bebić, ravnatelj hrvatske inozemne pastve pri HBK i BKBiH, vlč. Ivica Komadina, delegat za hrvatsko dušobrižništvo u Njemačkoj i još 145 svećenika. Rodbina, vjernici i veliki broj časnih sestara i osobnih prijatelja došli su se oprostiti od fra Bernarda. Pjevanje su predvodili franjevački bogoslovi a na orguljama je pratio mo. fra Jure Župić. Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju sv. Franje u Sinju prevodio je fra Petar Klapež, gvardijan samostana Gospe Sinjske.

Mons. Marin Barišić na početku mise zadušnice za pok. fra Bernarda Dukića izrazio je sućut o. Provincijalu, franjevcima, rodbini, mještanima Košuta i Trilja i svima koji su fra Bernarda poznavali za vrijeme njegova života, a zatim je nastavio i rekao kako izražava sućut „našoj Provinciji i našoj Nadbiskupiji gdje je živio i otavio pečat svećenika, redovnika i čovjeka. Svatko osjeća potrebu reći 'hvala' i 'oprosti'“, rekao je o. Nadbiskup, i nadodao kako se fra Bernard pripremao na svoj odlazak Nebenskom Ocu. Uvodne riječi o. Nadbiskup je zavšio pozivom na molitvu da ga Gospodin nagradi za njegovu vjernost.

Na početku propovijedi mons. Marin Barišić je rekao kako čovjeka uznemiruju manje stvari, ali posebno smrt. Čovjek se uznemije zbog mnogo čega, a Isus poziva svoje učenike i nas da se ne uznemiruje naše srce. Razlog da se čovjek ne uznemiruje jest Utjelovljena Riječ – Isus Krist. Govoreći o smrti koja je tužna i bolna, o. Nadbiskup je istakao kako je kardinal Martini, kojemu je istom trenutku bio sprovod u Milanu, rekao da je smrt potrebna jer smo pozvani ljubiti Boga svim umom, svim srcem i svom dušom. Međutim, mi to nikako u potpunosti ne ostvarimo jer je čovjek uvijek suzdržan u darivanju i predanju Bogu, uvijek je nekako nesiguran. Smrt je jedini trenutak u kojem nema zadrške. U smrti smo pozvani potpuno se predati Bogu. U smrti smo pravi vjernici. Pokojni fra Bernard, kao i svi svećenici i časne sestre, redovito je u večernjoj molitvi časoslova molio „sad otpuštaš slugu svoga...“ i na taj način sebe pripremao za prijelaz, osobito kroz ovo vrijeme u bolnici gdje je imao vremena predati se Gospodinu. Naš život nije prolazan nego je prijelaz što i molimo „tvojim se vjernicima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima“. Zatim je o. Nadbiskup istakao kako je fra Bernard dugo godina djelovao u Njemačkoj i povjerenu zadaću vršio velikom odgovornošću, iskrenošću i dobrotom. Vratio se u domovinu i nastavio svjedočiti kršćansko i franjevačko poslanje. Sjećajući se fra Bernardova boravka u bolnici, o. Nadbiskup je rekao kako su liječnici i medicinske sestre bili sretni da su mogli susresti takvoga čovjeka. Sjećajući se tih trenutaka o. Nadbiskup je istakao kako naša Crkva može biti ponosna na fra Bernarda. Na završetku propovijedi o. Nadbiskup je, opraštajući se od fra Bernarda, molio da fra Bernard blagoslovi našu Provinciju, braću i sve prisutne da nastave biti vjerni Crkvi, sv. Franji i poslanju i budu ponos kao što je i on bio svima ponos, završio je o. Nadbiskup.

.

Oproštajna riječ provincijala fra Joška Kodžomana od fra Bernarda Dukića

Preuzvišeni oče Nadbiskupe, cijenjena braćo svećenici i časne sestre, dragi bogoslovi i novaci, poštovana rodbino i prijatelji našega fra Bernarda Ante Dukića, kao provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja želim Vam svima najprije zahvaliti što ste našli vremena i volje da što dostojanstvenije  ispratimo na vječni počinak našeg vrijednog i cijenjenog brata.

Fra Bernard je rođen u Košutama 28. travnja 1934. od roditelja Marka i  Šime  r. Mateljan. Kršten je 30. travnja iste godine. Osnovnu je školu u razdoblju od 1941. do 1945, pohađao u rodnim Košutama, nakon čega pohađa našu Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju.  U novicijat je stupio 14. srpnja 1951. Prve jednostavne zavjete položio je na Visovcu 15. srpnja 1952. a svečane zavjete 8. prosinca 1957. Za đakona je zaređen u Makarskoj 19. prosinca 1959. nakon čega mu je mons. Petar Čule, mostarsko-duvanjski biskup 3. srpnja 1960. u Imotskom podijelio svećenički red.

Kao svećenik djelovao je najprije u Metkoviću kao župni vikar od 1961. do 1962. godine. Službu župnika u župi sv. Luke u Otoku vršio je od 1962. do 1965. godine. Potom odlazi u Frankfurt, gdje osniva Hrvatsku katoličku misiju, koju će uspješno voditi do 1971. godine.  Na prijedlog hrvatskog episkopata, Njemačka biskupska konferencija imenovala ga je naddušobrižnikom ili delegatom za hrvatske misionare u Njemačkoj. Tadašnji predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zagrebački nadbiskup, Franjo Kuharić, imenovao ga je 1972. članom Vijeća biskupske konferencije za hrvatsku migraciju. Kao voditelj Naddušobrižničkog ureda u Frankfurtu  djelovao je od 1972. do 1997. godine, kada se vraća u Domovinu.

Nakon  četvrt stoljeća vođenja hrvatske pastve u Njemačkoj, kardinal Kuharić će u dekretu  o razrješenju napisati: „Poštovani oče, Vaše će ime ostati zabilježeno zlatnim slovima u povijesti hrvatske inozemne pastve.“ Svoju izjavu o značaju fra Bernardova djelovanja u Njemačkoj, kardinal je potkrijepio i konkretnim podacima.

Naime, kada je fra Bernard preuzeo službu delegata, hrvatska je pastva u Njemačkoj imala 45 misija, 51 svećenika, 43 socijalna radnika i 14 pastoralnih suradnika; u trenutku njegova razrješenja tamo smo imali 86 misija, 110 svećenika, 104 socijalnih radnika i 110 pastoralnih suradnika. Brojke su se udvostručile a redovita se sveta Misa za hrvatske katolike u Njemačkoj služila u više od tri stotine gradova.

Koliko god društvo i Katolička crkva u Njemačkoj bili otvoreni, koliko god su svi relevantni hrvatski subjekti doprinosili pastoralnoj skrbi naših ljudi u tuđini, ipak je prema mišljenju kardinala Kuharića, fra Bernardova uloga bila najvažnija i nezamjenjiva u stvaranju i u koordiniranju tog, prema njegovoj ocjeni,  velikog i najuspješnijeg segmenta dušobrižništva za Hrvate izvan domovine.

Vrativši se u Domovinu fra Bernard je imenovan za gvardijana i župnika u poslijeratnom Kninu. Fra Bernard je u Kninu ujedno vršio i službu vojnog kapelana u Vojnoj kapelaniji Gospe velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta do 2000. godine.

Nakon kratkog boravka u našem samostanu u Sumartinu na otoku Braču, te iste godine dolazi u sinjski samostan, gdje kao rekonvalescent i ispovjednik ostaje do konca svog dugog i plodnog svećeničkog života.

U Provinciji je obnašao službu definitora od 1973. do 1976. godine, te je u razdoblju od 1982. do 1985. godine bio imenovan savjetnikom provincijalova delegata za Njemačku.

Nemoguće je navesti što je sve pod vodstvom fra Bernarda u 26 godina učinjeno za hrvatske katolike u Njemačkoj, no vrijedno je i mora se ipak spomenuti ono najvažnije, što je u spomenutom dekretu kardinala Kuharića prepoznato kao vrijedno i bitno.  Između ostalog, fra Bernard je uspješno presadio Hrvatsku vjeronaučnu olimpijadu iz domovine u Njemačku te uspješno organizirao susrete hrvatske katoličke mladeži i festivale hrvatskog folklora. Pokrenuo je mjesečnik "Živa zajednica",  tiskao "Vodič-kalendar" s adresama svih naših misija u svijetu, inicirao razna izdanja u suradnji s "Glasom Koncila" i "Kršćanskom sadašnjosti", te njihovo raspačavanje u velikim količinama. Tu treba izdvojiti osobito uspješno izdanje molitvenika-pjesmarice "Slavimo Boga" u nakladi od gotovo 180.000 primjeraka, od čega je za župe u domovini uvezeno 80.000 primjeraka, te tiskanje Kantuala s orguljaškom pratnjom koji su također dobile sve župe u domovini, uvođenje na WDR-u stalnih razmatranja "Duhovna riječ". Ne može se i ne smije se prešutjeti njegov angažman i aktivna pomoć pri afirmaciji hrvatske knjige na frankfurtskom sajmu knjige, briga i pomoć hrvatskim političkim izbjeglicama, slanje mladih Hrvata u domovinu da je što bolje upoznaju, športske aktivnosti za mlade, brojna i dobro organizirana marijanska hodočašća, njegov osobni pastoralni doprinos prilikom obilaska misija i posebno izbjeglica u istočnim dijelovima Njemačke, njegova susretljivost prema svima, vedrina i poslovično gostoprimstvo. Nadalje, tu su redoviti susreti naših pastoralnih djelatnika na razini cijele Europe, regionalni sastanci, duhovne vježbe i obnove, neprocjenjiva materijalna humanitarna pomoć naših misija Hrvatskoj kao i Bosni i Hercegovini tijekom domovinskog rata, razni oblici potpore hrvatskim vlastima oko uspostave hrvatskih dopunskih škola, informiranje njemačkih obavještajnih sredstava o pravoj istini o Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, napisao je 1997. godine kardinal Kuharić.

Sve to i mnoge druge akcije na području očuvanja hrvatske etničke baštine i posebno hrvatskog jezika dalo je pečat fra Bernardovu djelovanju, kao i radu osoblja u Naddušobrižničkom uredu, te djelovanju svih hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj.

Zbog svega  spomenutog i onoga što je samo Gospodinu poznato, ja, kao Provincijal  s ponosnom i zahvalnošću, u ime cijele naše franjevačke zajednice izričem posebno priznanje pokojnom fra Bernardu.

Dragi fra Bernardo, velikim ljudima, velikim ličnostima, u povijesti su se uvijek iskazivala priznanja. Koristim priliku i svraćam pozornost svih ljudi u domovinskoj Crkvi kao i pozornost onih kojima si najveći dio svoga ljudskog i svećeničkog života posvetio u inozemstvu, i upućujem apel da te ne zaborave ni u svojim molitvama niti u daljnjim planiranjima svojih pastoralnih aktivnosti.

Svojom požrtvovnošću ostavio si neizbrisiv trag u svijesti i pamćenju svih ljudi do kojih te je dovela nedokučiva providnost Božja. Zaslužio si da se Tvoje ime i dalje spominje, te da neki od budućih projekata posebno inozemne pastve čuva trajnu uspomenu na Tvoj lik i Tvoje djelo.

Iza Tvog svećeničkog života stoji grandiozno djelo koje i nama danas može poslužiti kao izvor nadahnuća. Vjerujem da smo naraštaj sposoban prihvatiti činjenicu čovjekove relativnosti i suprotstaviti se bolesti perfekcionizma te priznati veličinu i tamo gdje se pokazuju periferni tragovi ljudske slabosti. Neka te dobri Bog nagradi nagradom vječnoga života za Tvoj požrtvovni rad među ljudima  a svima koji pokušaju zatomiti svoju žalost i tugu zbog privremenog rastanka s Tobom, neka udijeli obilnu utjehu vjere u ponovni susret s Tobom i sa svima svetima. Počivao u miru Božjem!

fra Joško Kodžoman provincijal

Fotografije

.

Vlč. Ivica Komadina, delegat za hrvatsko dušobrižništvo u Njemačkoj

Oče nadbiskupe, oče Provincijale, subraćo svećenici, rodbino i prijatelji fra Bernarda!

U ime Hrvatskog dušobrižničkog ureda, u ime svih naših djelatnika – ovdje su nazočni gđa Ljubica Markovia-Baban i gosp. Adolf Polegubić – u ime svih hrvatskih svećenika, pastoralnih suradnika i socijalnih raadnika, povodom smrti dugogodišnjeg voditelja našega ureda fra Bernarda svoj pokojnikovoj rodbini i svim franjevcima Provincije Presvetog Otkupitelja izražavam iskrenu i duboku vjerničku sućut.

Došavši u Njemačku 1965. godine, fra Bernard je najprije bio voditelj HKM Frankfurt, a od 1972. do 1997. voditelj Naddušobrižničkog ureda. Kroz dugi niz od 25 godina fra Bernard je bio srce i duša hrvatske inozemne pastve u Njemačkoj. On je inicijator i organizator Biblijskih olimpijada, susreta hrvatske katoličke mladeži, festivala, folklora, duhovnih vježbi i obnova, pastoralnih sastana i susreta sa svećenicima, socijalnim radnicima i pastoralnim suradnicima, razna hodočašća, izdavanje molitvenika i pjesmarice „Slavimo Boga“, Kantuala, Vodiča, Žive zajednice, a tu su i pohodi izbjeglicama u Njemačkoj u vrijeme Domovinskog rata. Pokrenuo je list/mjesečnik u Njemačkoj „Živa zajednica“. Mjesečnik slijedeće godine slavi 35-tu obljetnicu izlaženja.

Gospodin Bog je fra Bernarda obdario različitim darovima, napose komunikativnošću koja mu je uvelike koristila u službi naddušobrižnika, kako u kontaktima s hrvatskim svećenicima i vjernicima, tako i sa svim nadležnim ustanovama Crkve u Njemačkoj.

Dok zahvaljujemo Bogu i Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja što je fra Bernarda dugi niz godina stavila na raspolaganje Hrvatskoj inozemnoj pastvi u Njemačkoj, posebno smo zahvalni Bogu na svemu što je preko fra Bernarda, u najboljim godinama njegova zemaljskog života, učinio za naše vjernike u Njemačkoj i iseljeništvu.

Laka mu bila hrvatska gruda. Neka mu Gospodin bude vječna nagrada!

.

Kardinal Kalr Lehmann, biskup Mainza

(govor pročitao včl. Ivica Komadina)

Dragi delegate i subrate u svećeništvu,

jučer sam doznao da je pater fra Bernard Dukić preminuo u Splitu 30. kolovoza, te a će danas biti pokopan u Sinju.

Vama i svim franjevačkim zajednicama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini izražavam iskrenu sućut. Jučer sam ga se spomenuo u svetoj misi, a to ću činiti i idućih dana. Fra Bernard je 32 godine bio u Frankfurrtu, prvo kao voditelj misije, a zatim kao delegat/naddušobrižnik u Njemačkoj. Često sam ga susrećao i jako cijenio zbog njegove velike zauzetosti kako za svoje sunarodnjake, tako i za sve svoje svećenike, redovnike i redovnice. Nakon što se 1997. godine vratio u svoju domovinu, nastavio je djelovati posebno kao ispovjednik u svetištu u Sinju.

Stoga je prikladno da u Sinju bude i njegovo posljednje počivalište.

U biskupiji Mainz, a zasigurno i u svim ostalim njemačkim biskupijama ostat ćemo mu trajno zahvalni.

Danas popodne bit ću posebno u mislima povezan s vama za vrijema sprovoda.

Uz iskreni bratski pozdrav svim okupljenima na fra Bernardovu sprovodu

Karl kardinal Lehmann,

biskup Mainza

.

 

.

 

Oproštajne riječi mons. Vladimira Stankovića, kanonika i kustosa zagrebačke katedrale pročitao je fra Ante Bilokapić, župnik župe Gospe Sinjske:

Mnogopopoštovani oče provincijale!

Upravo sam završio svetu misu zadušnicu za jučer preminulog Antu fra Bernarda Dukića.

Posljednjih sam tjedana  za Hrvatsku biskupsku konferenciju sređivao veliku dokumentaciju-arhiv hrvatske inozemne pastve i to ureda u Rimu i Zagrebu – od 1964. do 1999. godine. Značajan dio je dopisivanje s Hrvatskim nadušobrižničkim uredom u Frankfurtu, koji je dugi niz godina vodio dragi Pokojnik.

Bio je fra Bernardo mnogo više od delegata njemačkog Auslandssekretariata u Bonnu i  Vijeća BK za hrvatsku migraciju. Bio je on – sa svojim uredom – institucija s kojom sam u svojem tridesetgodišnjem upravljanju hrvatskom inozemnom pastvom bio u skoro dnevnom kontaktu i za koju mogu sa sigurnošću reći da su, upravo zahvaljujući fra Bernardu, to bile zlatne godine zauzetog pastoralnog, socijalnog i nacionalnog  cvjetanja  zauzete brige za katolike iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Zapadnoj Europi.

Fra Bernarda sam susreo  u Zagrebu prije desetak godina na sprovodu sluge Božjega kardinala Franje Kuharića. Uvjeren sam da ga je On  već na nebu dočekao i da mu je kod Gospodina izmolio vječnu nagradu i za brojne usluge pri Kuharićevim  pastoralnim obilascima naših misija u Njemačkoj.

Budući da mi nikako nije moguće doći na Bernardov sprovod, ovim putem izražavam sućut njegovoj rodbini, njegovoj franjevačkoj provinciji, njegovim dragim Košutama, samostanu u kojem je proveo svoje posljednje godine, a sasvim posebno svim hrvatskim misionarima, socijalnim radnicima, časnim sestrama i  svima koji su ga u Njemačkoj poznavali, štovali i voljeli.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

.

Mons. Franjo Komarica, biskup banjalučki

Mnogopoštovani oče Provincijale!

U ime Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i u svoje ime upućujem Vama osobno i cijeloj Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja izraze duboke kršćanske sućuti i blizine u povodu smrt Vašeg cijenjenog člana i subrata fra Bernardina Dukića.

Ostat će nam u dragoj uspomeni fra Bernardinova ljubav i zauzimanje za Hrvate katolike u Njemačkoj tijekom dugogodišnjeg obnašanja službe nadduSobrižnika u toj zemlji u kojoj su i brojni vjernici s prostora biskupija u Bosni i Hercegovini pronašli svoje privremeno ili trajno boravište. Samo je Gospodinu znano sve što je fra Bernardin učinio za brojne naše ljude koji su, dolazeći u stranu zemlji bez poznavanja njemačkog jezika, toliko puta trebali njegovu pomoć i pomoć brojnih naših dušobrižnika ne samo na duhovnom planu nego i u tolikim drugim stvarima.

I osobno sam puno puta doživio, kao i drugi biskupi, fra Bernardinovo gostoprimstvo tijekom pohoda našim vjernicima i osobama koje se za te ljude pastoralno brinu u Njemačkoj. Njegova vedrina i velika energija odavale su osobu koja se rado stavlja u službu Bogu, Crkve i narodu.

Ujedinjujem svoje molitve s članovima Vaše Provincije, njegovom rodbinom i mnogim drugima da Bog primi fra Bernardinovu dušu u svoj vječni mir te ga nagradi za sve dobro koje je, služeći Gospodinu, činio tolikim ljudima koji su trebali njegovu pomoć.

Još jednom izražavajući iskrenu kršćansku sućut, upućujem izraze bratske blizine i iskreno pozdravljam!

Mons. Franjo Komarica, Vescovo di Banja Luka

Presidente della Conferenza Episcopale della BiH

Oproštajne riječi možete pročitati u pdf-formatu

.

Fra Nedjeljko Norac Kevo

Tužni zbore, oče nadbiskupe, braćo svećenici, časne sestre, draga obitelji, prijatelji i znanci pokojnog fra Bernarda Dukića!

Dopustite mi da se u ovome svom izvješću vratim u šezdesete godine prošlog stoljeća. Bilo je lijepo rujansko popodne, kao i danas, a godine Gospodnje 1962. Točno prije pedeset godina. Zvona su zaslavila na crkvi Svetog Luke u Otoku. Pitali se ljudi: što je sad? Međutim, brzo se pronio glas selom: „Došao novi i mladi župnik!“ Tada su zvona zvonila kod dolaska župnika!!!

S nestrpljenjem se čekala nedjelja.  Crkva dupkom puna svijeta. Oči sve uprte u novog župnika. Novi čovjek, mlad, a i lijep, zgodan, kao prilika. A kada je otvorio usta i zapjevao, ljudi su ostali zadivljeni. Rekli su: „To je anđeoski glas. On pripada anđeoskim zborovima, nebeskim korovima“. Zvonki, sonorni, milozvučni i melodični glas sa skoro savršenim sluhom posjedovao je naš fra Bernardo.

Kroz crkvu se prolomio spontani uzdah puka: „Hvala ti Bože što si nam poslao ovakvog svećenika“. Sljedećih nedjelja svi Otočani, a i Udovičani, muško i žensko, staro i mlado, veliko i malo, pohrlili su u crkvu da vide i upoznaju novog župnika, da mu pruže ruku i poljube te zažele dobrodošlicu.

Počela je škola, a s tim i vjeronauk. Ja sam tada polazio u osmi razred. Bila su dva osma razreda, nas šezdesetak. Za vjeronauk dotada nismo bili baš oduševljeni. Izvlačili smo se na sve moguće načine. Međutim, dolaskom fra Bernarda, vjeronauk nam je postao nešto najdraže, nešto najomiljenije. Bilo je slučajeva da se u školu nije išlo, a vjeronauk se nije propuštao. S nama starijima je obrađivao biblijske teme. Bilo nam je vrlo zanimljivo. Svi smo dolazili na vjeronauk, bez iznimke. Gledali u njega i upijali svaku riječ. Nije trebao pozivati djecu na vjeronauk niti apelirati na roditelje. Mi smo jednostavno željeli s njim biti i njega slušati.

Zanimljivo je da nama fra Bernardo nikada nije govorio o Franjevačkom sjemeništu u Sinju. Znali smo mi, da u Sinju postoji škola i da su tamo „mladi fratrići“. I školska godina 1962./63. dođe kraju. A nas šesnaest momčića se njemu obratismo i rekosmo: „Mi želimo poći u sjemenište. Želimo biti fratri“. I naših trinaest kolegica, djevojčica odlučiše poći u razne redovničke zajednice. To je bio jedan bum u javnosti. Tada su neke novine pisale kako je cijeli razred pošao u svećenike i časne sestre. Strane su novine to okarakterizirale kao jedan posebni fenomen.

O čemu se radi? Što nas je potaklo i motiviralo poći tim putem?

Mi smo se kao djeca, mladi ljudi, jednog dana suočili s čovjekom iz kojeg je zračila dobrota, jednostavnost, veselje, raspoloženje, iskrenost, privlačnost, dražest, ljubaznost, sreća, pobožnost...Biti sretan u životu nije mala stvar! Sretan biti znači imati uspješan život, život ispunjen smislom i uspjesima. Sretan biti znači živjeti jedan život koji se isplati. Tko to ne bi želio?! Čovjek u krajnjoj liniji i ne treba ništa više od toga! Mi smo upravo u njemu vidjeli jednog takvog sretnog čovjeka.

Volio je nas djecu, mlade i stare, volio je sve župljane. A i oni su svi bez iznimke voljeli njega. Ma, treba li jednom župniku išta više od osjećaja. svi me moji župljani vole!!! On je to doživio!

I da me je tadašnji provincijal fra Jerko Lovrić upitao zašto želim ići u fratre, ja bih mu bio odgovorio: „Želim biti fra Bernardo!“

Od nas šesnaest sjemeništaraca, trojica smo postali svećenici: fra Marijan Vugdelija, Fra Duško Botica i moja malenkost. Još su petorica postali svećenici koje je fra Bernardo poslao u sjemenište za svojeg boravka u Otoku.

Mi svećenici, časne sestre, sjemeništarci i oni koji su pošli drugim putevima u svojem životu, ponijeli smo tvoju sliku i uspomenu na tebe u svojim srcima i isticali smo s ponosom da smo bili tvoji učenici, a ti naš učitelj.

Nakon tri godine rada i boravka u Otoku, pošao si u Njemačku, u Frankfurt na Majni. Tamo si nastavio sa svojom karizmom. Zračio si veseljem i raspoloženjem te na taj način ljude osvajao i pridobivao.

Takav si bio cijelog svog života, sve do smrti. Zato mi koji smo ti bili blizu, s tobom surađivali, družili se, čije si živote usmjerio u određenom pravcu, a i svi koji su te bilo gdje i bilo kad sreli i upoznali, kažemo danas: „Hvala ti, Bože, što si nam dao fra Bernarda i što smo ga imali!“

Danas se od tebe rastajemo. Ali samo privremeno. S tobom smo rado bili, s tobom nam je bilo lijepo. Ti si danas u slavi Očevoj i moli za nas da i mi dođemo tamo u slavu koju opisa Apostol: „Oko nije vidjelo, uho nije čulo, srce ljudsko nije poželjelo, što je Gospodin pripravio onima, koji ga ljube, koji ga vole!“

 

.

Fra Tomislav Dukić, u ime rodbine

Preuzvišeni oče nadbiskupe Marine, mnogopoštovani oče provincijale fra Joško, oče gvardijane, braćo svećenici, časne sestre,  bogoslovi, poštovana rodbino i prijatelji, draga braćo i sestre, u svoje osobno ime, u ime fra Jakova Prcele, č.s. Nikolete Dukić, u ime obitelji i rodbine, koja se nalazi od  američkog Los Angelesa, preko kanadskog Vancouvera, njemačkog Berlina, Bonna, Frankfurta, Münchena, preko Innsbrucka, Züricha, Zagreba, Gračaca, Šibenika, Splita, do Sinjske krajine i u njoj Košuta i sve do Dubrovnika.

Izgubili smo najboljega i najizvrsnijega člana naših obitelji i naše rodbine. Izgubili smo kariku koja je vezala sve nas i naše obitelji. Izgubili smo čovjeka i primjernog svećenika.  Jer je fra Bernardo bio sakrament, znak Božje prisutnosti među nama, vidljivi znak nevidljive Božje prisutnosti. Znamo također da su Crkva u Hrvata, provincija Presv. Otkupitelja i sinjski samostan izgubili jednog od ponajboljih svojih sinova, primjernog svećenika i dragog franjevca.

Dragi naš fra Bernardo, kad si dolazio k nama, na putu te susretao muškarac i žena, starac i dijete, mladić i djevojka, neoženjeni i bračni parovi. Osjećao si seotske mirise, mirise trave i cvjetova, osjećao si tmurne oblake i jezive gromove, kao i vedro nebo i sjajno sunce. Tebi je uvijek sve bilo SJAJNO i divota jedna!

Mnogi se hvale kako su ti bili dobri prijatelji: s fra Bernardom  je lako bilo biti dobar i biti PRIJATELJ, jer je on prijatelj svakom čovjeku.  Ako nisi s njim bio dobar, zaista se moraš upitati što se s tobom događa? Njegov krug prijatelja rastao je najviše zbog njega. On je privlačio stasom, glasom, vjerom i vjerodostojnošću, radošću i smijehom. On je bio to žarište, iz kojeg je sjajno sjalo "sunce žarko". On je žario, pa je zato sve bilo SJAJNO. Što je to iz njega žarilo, na čemu su drugi pripalili? Iz njega se smijao Bog koji nas ljubi i prihvaća onakve kakvi jesmo: zato je bilo sve  sjajno: i kad smo se rađali, kad smo primali prvu pričest i krizmu, kad smo se vjenčavali i kad smo se zavjetovali, kad smo padali i griješili, kad smo trpjeli pod teretima života, kad smo bili u ratu i kad smo se vratili, kad smo bili bolesni i kad smo bili zdravi, kad smo živjeli i kad smo umirali. Sve je bilo sjajno, jer je živi uskrsli Gospodin bio početak i kraj svega njegova shvaćanja i prihvaćanja života i njegove zbilje.

Nije bilo dugih govora i propovijedi, ali uvijek, koliko je potrebno, zanimljivih razgovora. Nikad nije bilo dosadno  ni napeto, pa radilo se o vjeri, politici  ili  obiteljskim temama. Nikad nikome nisi bio težak, ni u snazi ni u bolesti. Naprotiv, veselili smo se svakom susretu s tobom.

Iskre s fra Bernardova plamena zapalile su mnoge vatre. Neke su gorjele kraće, a neke duže, a  neke se nikada neće ugasiti. I to je sjajno. Puno nas je bilo koji smo pošli za tobom. Nismo išli za sv. Franjom, nismo ni znali za njega. Išli smo za tobom, jer je u tebi i za tebe sve bilo SJAJNO. U Otoku je čak cijeli razred pošao za tobom. Možda nikada nešto takvo nije ni bilo u povijesti Crkve, možda nikad neće ni biti. Zaista sjajno i divota jedna! Naučio si nas što je bit projekta pastorala zvanja: biti radosno nasmijano lice Božje u ovom svijetu, biti kršćanin od glave do pete, radosno slaviti Boga u crkvi i izvan crkve, na Božić i na sprovodu.

Sve naše kuće u svom inventaru imaju tvoju bibliju, tvoju pjesmaricu, duhovnu knjigu s tvojim potpisom, uskrsnu svijeću, božićne pjesme, uspomene s krizme i pričesti, vjenčanja, zavjetovanja i ređenja.

Oprosti nam ako smo nekad "bugarili", jer znali smo zaista "bugariti" namjerno i nenamjerno. Hvala ti što si i nakon toga rekao da je to sjajno, iako je nekad i boljelo.

Na kraju zahvaljujem u ime naših obitelji i rodbine svima koji ste nam izrazili sućut i koji ste došli na ovu proslavu njegova života i Boga koji se u njemu toliko puta na izvanredan način objavio i proslavio. Zahvaljujuem samostanu Čudotvrne Gospe Sinjske: bivšem gvardijanu fra Boži Vuleti koji je budnim okom pazio da fra Bernardovo ima sve potrebno u bolesti i nemoći, sadašnjem gvardijanu fra Petru Klapežu, i svim fratrima i osoblju ovoga samostana koji su ga posjećivali u njegovoj sobi, a posebno u bolnici. Posebno zahvaljujem č.s. Valentini Župa i njezinoj zajednici sestara milosrdnica. Od rodbine mu je pri ruci najčešće bio naš Ante-Ćantan, kojemu također zahvaljujem.

Fra Bernardo naš, hvala ti na svemu, ovom izrečenom, onom neizrečenom i onom neizrecivom! Sve je bilo sjajno! Počivaj u miru Božjemu!

. .

Fra Petar Klapež, gvardijan samostana Čudotvorne Gospe Sinjske

Ožalošćena rodbino, preuzvišeni oče nadbiskupe, mnogopoštovani oče provincijale, subraćo svećenici, časne sestre, draga braćo i sestre, cijenjeni prijatelji i znanci našeg fra Bernarda.

„Svaki razgovor o smrti nas uozbilji, uzbudi, zaustavi na mjestu, i ne možemo prihvatiti činjenicu da o tome razgovaram uzgred, olako i neobavezno, Sve nam se čini da se čovjek mora izuti kad stupa na ovo tlo, da podigne misli, a spusti glas, da bira riječi, ako već ne može šutjeti.

Jer je svaka smrt posebna, svaka smrt je teška i uvijek dođe iznenada. Kad bismo svi ovdje nazočni, kao i svi oni koji su poznavali fra Bernarda sabrali sve što o njemu znamo i mislimo, ne bismo izrekli ono što je on bio kao fratar i svećenik, a kamoli ono što je Božjom voljom bio čovjek. Svi mi koji smo ga poznavali bio je tu za mnoge, posebno kao fratar svećenik za svakog čovjeka. Fra Bernardova zauzetost na dogogodišnjoj službi naddušobrižnika u Njemačkoj ni za jednog svećenika, časnu sestru, pastoralnog djelatnika, kao ni za svakog drugog čovjeka koji je kod njega tražio pomoć nikad mu nije bilo prerano, ni prekasno, ni predugo da dobro učini. Njegovo radno vrijeme je bilo neograničeno u zauzetosti najviše za dobrobit hrvatske inozemne pastve u Njemačkoj. Po povratku iz Njemačke svoje svećeničko i redovničko poslanje vrši u posebnim poratnim nedaćama kao gvardijan i župnik u župi svetog Ante u Kninu. Sigurno mu je i ovo poslanje od Boga posebno bilo dato. Kao svako lice ljudskog života i rada ima i svoje naličje, tako je bilo i s našim fra Bernardom. Kako je brzo živio, po našoj ljudskoj logici tako je i brzo umro. Zadnjih godina, njegovog života u Sinju, posebno se i bolest uvukla u njegov krhki život. Uz sve to njegovu brzinu življenja nije uvjetovao sve užurbaniji način suvremenog života. Sve je pratio o svemu bio na vrijeme informiran.

Svaka ga je pozitivna vijest o životu nas svećenika i fratara posebno radovala, a negativna žalostila. Bio je to kotač u njemu koji se očito vrlo brzo okretao. Mi mislimo da ga je trebao kadkada usporiti, ali samo Bog dragi zna zašto je toliko puta u našem životu sve tako. Do zadnjeg dana fra Bernardova novog moždanog udara uoči Velike Gospe sjedio je u svojoj ispovjedaonici i neumorno ispovijedao.

Svakako njegov brzi životni hod od rodnih Košuta preko odgojnih naših zavoda svećeničke službe od Metkovića, Otoka do Frankfurta, zatim preko Knina, Sumartina do Sinja, bio je tako neumoran, kao i njegova smrt, koja je našom ljudskom logikom došla (tako brzo i za) sve nas tako iznenada.

Dragi fra Bernardo zahvaljujemo dragom Bogu za darove kojima te je obdario, zahvaljujemo i tebi koji si ih živio u svom redovničkom i svećeničkom predanju za našu provinciju, za domovinsku Crkvu i za svakog brata čovjeka.

Mislim da nitko tko je upoznao fra Bernarda, a posebno tko se susreo s njim zadnjih dana njegova ovozemaljskog života nije mogao ostati ravnodušan prema bolesti i patnji kroz koju je prolazio.

S toliko ljudi koje sam ovih dana susretao od fra Bernardove bolesti svi su pitali kako je fra Bernardo? Kako podnosi bolset? Dok sam ga posjetio na njegovom bolesničkom krevetu u bolnici na Firulama sutradan poslije blagdana Velike Gospe i dok sam mu na papiru pisao kako je prošlo slavlje Velike Gospe u Sinju suze su mu potekle iz očiju niz njegovo bolešću izmučeno lice, tada sam tek shvatio da me sve razumije, a da mi ne može ništa kazati što bi želio.

Nekoliko je puta pokušao uzeti olovku iz moje ruke da mi nešto napiše, ali ni to nije mogao. Gledajući njegovu patnju jedna je medicinska sestra spontano rekla zar i svećenik treba ovoliko trpjeti. Zašto i svećenik mora toliko patiti.

Da zašto u svakoj ljudskoj patnji navire ovo pitanje zašto baš ja. A što ako je ova bolest, i ova patnja dana čovjeku koji je može nositi, koji može nositi taj teret, zbog mene, zbog tebe, da kao vjernici zastanemo, da više promislimo o prolaznosti ovog života. O vremenu i o vječnosti.

Tada postajemo više odgovorni, tj. ponuđeno nam je da preko patnje našeg fra Bernarda postanemo više ljudi, više Božji ljudi, koji nam je svu tajnu ljudske patnje otkrio u svom raspetom Sinu Isusu Kristu.

Jedino kroz ovo gledanje možemo postati više odgovorni u prihvaćanju dara života i međusobnog prihvaćanja. I jedino na ovaj način možemo dati zahvalnost Bogu zbog čovjeka koji pati, kojemu se istina ovo propadljivo tijelo gasi i nestaje, alo ono što ne nestaje ostaje zauvijek u Bogu kojem smo povjerovali.

Tek tada možemo shvatiti riječi svetog Pavla koji kaže: „Patnje ovoga svijeta nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati"!

Dragi fra Bernardo, za nekoliko trenutaka predat ćemo tvoje zemne ostatke majci zemlji -Bogu hvala, slobodnoj, suverenoj i neovisnoj zemlji Hrvatskoj, koju si toliko volio, da u njoj počivaš snom mira! U njoj si se rodio, u njoj odgojio, u njoj si rastao, školovao se i studij završio i za nju si toliko puta u tuđini, posebno u rađanju njene slobode, dobrovoljno i s ljubavlju neumorno radio. U njoj ćeš dočekati zajedno sa svim franjevačkim velikanima ovdje na vječnom počivalištu svetog Franje u Sinju uskrsnuće tijela i primiti nagradu života vječnoga. Tvoja plemenita duša neka do tada uživa u gledanju lica Božjega u vječnom Jeruzalemu.

A vama draga rodbino od našeg fra Bernarda, kao i nama fratrima želim još samo ovo reći, ostanimo uspravni snagom vjere koja je fra Bernarda držala i davala mu silnu snagu u hodusvećeničkog i redovničkog života, a posebno u njegovoj bolesti.. I ovaj današnji njegov ispraćaj, na vječni počinak, s kojim mu želimo iskazati posljednju zahvalnu riječ, potvrđuje samo koliko smo ga voljeli i cijenili.

Ožalošćena rodbino ovdje smo zajedno s Vama možete biti ponosni, kao i cijela naša Provincija na vašeg i našeg fra Bernarda. Bogu smo zahvalni na daru njegova života. Svi skupa danas molimo za vječni mir i pokoj njegove plemenite duše. Ostanimo i dalje povezani snagom ljubavi, prijateljstva i naše vjere, jer samo to fra Bernardo od nas očekuje.

Zahvaljujem svim dobrim ljudima, koji su za vrijeme Fra Bernardove bolesti bili uz njega.

Posebno hvala časnoj sestri Valentini Župa, koja ga je najduže pratila i skrbila u njegovoj bolesti, kao i liječnicima te medicinskom osoblju splitske Bolnice na Firulama. Hvala i Vama preuzvišeni oče nadbiskupe što ste i danas kao naš duhovni pastir u našoj žalosti zajedno s namai i što ste sa svima nama Bogu prikazali najuzvišeniju molitvo ovu svetu Misu za ispokoj plemenite duše pokojnog fra Bernarda.

Hvala i svima vama draga braćo i sestre koji ste došli ispratiti na vječni počinak našeg fra Bernarda. Neka vam dobri Bog bude obilata nagrada.

A Vama ožalošćena rodbino u ime svih fratara samostana čudotvorne Gospe Sinjske izražavam iskrenu sućut. Uvijek se smijete osloniti na naše molitve, koju vam doista dugujemo dobrotom i ljubavlju vašeg i našeg fra Bernarda.

A ti dragi kume fra Bernardo počivaj u miru Božjem, neka ti je laka Hrvatska gruda, na putu prema vječnosti neka te prati moćni zagovor Čudotvorne Gospe Sinjske, kojoj si se svaki dan molio, koju si toliko u svom životu štovao i ljubio, te doviđenja u vječnosti!

Pokoj vječni daruj mu Gospodine! I svjetlost vječna svjetlila njemu!

.

***********************

Oproštajni govori koji nisu izrečeni:

Fra Josip Bebić, ravnatelj – ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu

Poštovane sestre i braćo u Kristu, preuzvišeni oče nadbiskupe, mnogopoštovani Provincijale, draga fra Bernardova rodbino, kolege svećenici i časne sestre!

Razlog današnjega susreta ovdje u Sinju oproštaj je od fra Bernarda Dukića, redovnika-franjevca kojega je Gospodin u četvrtak 30. 8. 2012. pozvao k sebi. Njegova smrt mnoge je od nas iznenadila i ražalostila.

Fra Bernarda poznajem od mladenačkih dana kad je bio župski vikar u mom rodnom Metkoviću, a osobito mi je ostala u sjećanju njegova snaga kojom je kao župski vikar u Otoku kod Sinja u sjemenište poslao 15 mladića, od kojih su trojica postala svećenicima. Ipak, najveći blagoslov kojim je Bog preko njega obdario ljude jesu HK misije diljem Njemačke i šire, što smatram velikom milošću za sve hrvatske katoličke vjernike. Nakon šestogodišnjega pastoralnog djelovanja u HK misiji Frankfurt preuzeo je naddušobrižnički ured u Frankfurtu. Premalo je vremena da bih ovdje nabrojio sve što je Bog preko fra Bernarda učinio za Hrvatsku inozemnu pastvu u Njemačkoj i u Europi. Teško je naći jednog hrvatskog misionara koji je s takvom snagom, takvim oduševljenjem, zanesenošću za Božje djelo propovijedao Riječ Božju, okupljao narod na molitvu i poticao da se Bog časti i slavi na svome materinskome jeziku. Zahvaljujući fra Bernardu, odnosno Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i Biskupskoj konferenciji BiH-a, kao i svim redovničkim poglavaricama i poglavarima, u Njemačkoj su u svakom većem gradu uspostavljane HK misije ili zajednice, zapošljavani hrvatski svećenici, časne sestre, hrvatski pastoralni suradnici te je samo u Njemačkoj u njegovo doba bilo preko 300 HK misija i zajednica, uključujući i filijale u kojima se slavila sveta misa, preko 300 misionara i misonarki te socijalnih djelatnika skrbilo za tamošnji hrvatski narod.

Zahvaljujući fra Bernardu, hrvatski godišnji susreti i duhovne vježbe za svećenike Zapadne Europe, Biblijske olimpijade, folklorijade, ministrantski susreti i svi drugi događaji koje je poticao Hrvatski naddušobrižnički ured dosegnuli su svoj vrhunac. Uglavnom, fra Bernard je bio svećenik vizija i ideja – koje je uspješno svih tih godina ostvarivao uz pomoć svojih najbližih suradnika i svećenika koji rade u inozemnoj pastvi. Zahvaljujući njegovu angažmanu na spomenutim susretima, Hrvati su na hrvatskom jeziku i po hrvatskim običajima slavili Boga molitvom, plesom i pjesmom.

Kad govorimo o velikim djelima koja je Bog stvarao tijekom svoje spasenjske povijesti, možemo zacijelo kazati da su velika djela Božja koja je Trojedini Bog preko hrvatskih misionara, zahvaljujući fra Bernardu, stvarao u Njemačkoj i u Europi. Neumoran, zračio je uvijek radošću – plodom Duha Svetoga – sijao je Božje sjeme gdje god se pojavio. Na ovom svetom mjestu, u crkvi Gospe Sinjske, čiju je slavu pronosio u svim svojim nastupima među Hrvatima, zahvaljujem Svemogućem Trojedinom Bogu na fra Bernardu Dukiću i na svemu što je učinio za hrvatski narod. Bio je pravi predstavnik Crkve kakva i sama treba biti – "radosna i živa Crkva"! Dobivao je od Boga snagu i iz tijesne povezanosti s Isusom Kristom zračio je jakom duhovnošću i čvrstom vjerom.

Dokle god bude HK misija i zajednica, živjet će spomen na fra Bernarda Dukića i na njegovo djelo! Fra Bernard se za života često služio uzrečicama: Divno! Sjajno! Odlično! Danas i ovdje, dok se opraštamo od fra Bernarda, u ovom hramu Gospe Sinjske u kojem je ponikao, za sve što je Bog preko njega učinio za hrvatsku inozemnu pastvu, za domovinu i za Provinciju Presvetog Otkupitelja, želim zahvaliti riječima: Bernarde, bilo je sjajno, divno, odlično!

Uzvišeni i Svemogući Dobri Bože, neka te hvale sva djela Njegova, a posebno "sestrica Tjelesna smrt kojoj nitko ne može umaći". Blago tebi, brate po sv. Franji, "što si se našao u svetoj volji Božjoj i druga ti smrt ne može nauditi"! Riječima sv. Franje Asiškog molim: "Neka ti Uzvišeni i Svemogući, koji je jedini svet, jedino Dobro, najveće dobro, Gospodin živi i istiniti koji je ljubav i milosrđe, mudrost i sigurnost bude nagrada u vječnom životu!"

Uime svih hrvatskih svećenika diljem svijeta, pastoralnih suradnica i suradnika koji rade u hrvatskoj inozemnoj pastvi, uime predsjednika Vijeća za hrvatsku inozemnu pastvu mons. Pere Sudara i u svoje osobno ime, kao ravnatelj Ureda za dušobrižništvo Hrvata u inozemstvu, izražavam sućut fra Bernardovoj rodbini, svojoj Provinciji Presvetog Otkupitelja, cijeloj Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i puku za kojega je tako zdušno radio i molio!

Hvala ti na svemu i neka ti je laka hrvatska zemlja!

.

Fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevčke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru

Dragi brate Provincijale,

braćo franjevci drage mi Provincije Presvetog Otkupitelja!

Iznenađen sam i ožalošćen viješću da je preminuo naš dragi i ugledni brat fra Bernardin Dukić. Kada smrt odvede dragu nam osobu onda je uvijek došla prerano.

Spomen na  fra Bernardina mi je uvijek svjež i poticajan. Upoznao sam ga dok je bio župnik u Otoku. Za njegove službe župnika mnogi smo iz župe Otok – Udovičići pošli u samostane. Među njima sam i ja.

Dobro se sjećam njegova franjevačkoga žara; njegova zvonkoga glasa i vedroga lica. Zacijelo je to dar kojim nas je Gospodin obdario po sluzi svome fra Bernardinu. Vjerujem da mnogi, u svom životu i djelovanju, nosimo trag i njegova prolaska ovom zemljom.

U znaku Gospodinova časa, Ocu živih zahvaljujem za dar fra Bernardina, a  svoju sućut izražavam tebi brate provincijale, braći franjevcima i rodbini pokojnoga fra Bernardina.

.

S. Sandra Midenjak, provincijalna glavarica Družbe sestara služavki Malog Isusa

Poštovani Oče provincijale,

prigodom smrti dragog fra Bernarda Dukića, vrijednog člana Vaše Provincije, u ime naše Provincije sv. Josipa, izražavam Vam duboku kršćansku sućut.

Mnogim sestrama naše Provincije, osobito onima koje su rodom iz Košuta i Otoka, fra Bernardo je pružio lijepo svjedočanstvo dobrog čovjeka, radosnog navjestitelja evanđelja, revnog i zauzetog župnika, zaljubljenika u Boga i svoj redovnički i svećenički poziv. Nekima od njih bio je vjeroučitelj, podijelio im sakrament krštenja i sv. pričesti, neke poslao u samostan i uvijek ih se rado sjećao, s radošću susretao, hrabrio i oduševljavao na putu njihova predanja Kristu i služenju bližnjima.

Ostat će nam u trajnom sjećanju i kao uzor kako je lijepo biti Božji, ljubiti Boga i bližnjega, težiti visokom stupnju svetosti, radosno druge oduševljavati za Krista, za Božju stvar, za redovnički i svećenički poziv.

Gospodin mu bio vječna radost u rajskoj slavi! U zahvalnosti Gospodinu za njegov život i molitvi za njegovu plemenitu dušu sestre Služavke Malog Isusa splitske Provincije.

.

Fra Bože Vuleta, župnik župa Novo selo i Povlja i bivši gvardijan samostana Gospe Sinjske

Dragi fra Bernardo, kad sam se na odlasku iz Sinja prije mjesec dana opraštao s Vama, razmijenili smo riječi međusobne zahvale. Još jednom sam Vam rekao da mi se čini da Vam nikada nisam dovoljno rekao koliko sam Vas volio. Mislim da me taj osjećaj pratio stoga jer sam i to što je, kad se tiče Vas, bilo najrazumljivije, imao potrebu nekako obrazložiti. Razlozi za to, iako brojni, sada prestaju biti važni. Bio je i ostao samo jedan pravi razlog – a to ste bili Vi.

Stisak ruke i suza u fra Bernardovu oku. Kao da je znao, i kao da sam 'pročitao' da je to suza ovozemaljskoga rastanka. I bi tako.

Fra Bernardo je doista vrijedan ljubavi. Božji dar ljubavi znao je odjelotvoriti na bezbroj načina. Njegova je ljubav obuhvaćala sve i svakoga. Nije isključivala. Njegova nezatomiva vedrina bila je potvrda njegove nepatvorene dobrote. Tu je vedrinu nesvjesno sažeo u uzrečicu „Sjajno!“, koja mu je vremenom postala nadimkom. Ako genetski nije naslijedio tu vedrinu, onda ju je utkao u svoj karakter. Do kraja ju je sačuvao – a to nije bilo moguće bez njegovih zasluga u suradnji s Duhom Božjim. U svakom slučaju, ona je odraz kršćanske radosti života – unatoč i usprkos svemu. Ako je u času premiruća bio na bilo koji način svjestan, mislim da je svoj prijelaz s ovoga svijeta popratio upravo tom riječju – „Sjajno!“

Iako je fra Bernardo najveći dio svoga života proveo kao naddušobrižnik hrvatske dijaspore u Njemačkoj, nije ga ta služba uvukla u svoju veliku napast uredskoga čovjeka, činovnika. Sam sam svjedokom da mu je na prvom mjestu bio čovjek: uredski suradnici, svećenici, časne sestre, pastoralni suradnici, vjernici. I sam sam u to vrijeme na razne načine bio dionikom blagodati njegove predanosti čovjeku. To je kasnije potvrdio prihvaćanjem službe gvardijana i župnika u poratnom Kninu. No, ne samo prihvaćanjem, u to vrijeme najzahtjevnije službe u Provinciji, već i njezinim obnašanjem. Zapamtio sam njegove riječi iz jednog razgovora u to vrijeme o prilikama u Kninu: „Grijeh je koji vapi pred Božjim licem imati i jednu kunu dok drugi gladuju.“

Nije bio takav samo dok je bio pun snage. Kad mu je bolest ograničila intenzitet svećeničkoga rada, pričao mi je kako je jedne nedjelje, promatrajući ljude sa samostanske terase u Sinju kako izlaze iz crkve, prosuzio zaključivši: „Moj Bernardo, nema ti više propovijedanja već sjedni u ispovjedaonicu i ispovijedaj!“ Što je odlučio, to je revno radio. Ništa lakša služba od propovjedničke. Naprotiv! Zadnjim atomom energije dragovoljno je redovito ispovijedao i odazivao se na svaki poziv za ispovijedanje. Uz to je godinama slavio euharistiju s neokatekumenskim zajednicama u Sinju. Nepokretnoga kolegu fra Augustina animirao je da svaki dan slave svetu misu u samostanskoj kapeli. Tako je i u „slabosti“ potvrdio svoju izvornu vedrinu i snagu milosti Božje koju je crpio u liturgiji, molitvi i teološko-duhovnom štivu.

Otmjenost koja ga je ogrtala nije mogla skriti njegovu evanđeosku malenost svojstvenu sv. Franji. U toj malenosti duha očitovala se njegova veličina. Takvu veličinu nisu prepoznali „veliki“ koji dodjeljuju nagrade i priznanja. Na poticaj drugih, kao njegov gvardijan, uputio sam dopis jednoj ustanovi s molbom da ga predloži za nagradu za njegov dugogodišnji i plodni rad u inozemstvu u iznimno delikatnom periodu komunističke Jugoslavije. Nisam nikada dobio odgovor, a ni fra Bernardo priznanje. No, u ovom času mi je izuzetno drago da fra Bernardo nije dobio zasluženo priznanje i nagradu. Ostao je „slobodan“ i u tom segmentu međuljudskih odnosa. Vjerujem da ga je takav stav učinio slobodnijim prijeći prag koji dijeli život od Života.

Dragi moj fra Bernardo, bilo bi „sjajno“ – za mene i za mnoge druge - da ste još jedno vrijeme proživjeli s nama. Makar još malo… Vjerujem da Vam je dobri Bog udijelio „sjajnije“ stanje iz kojeg će još uvijek s Vašega lika do nas dopirati evanđeoska vedrina Vaših očiju i Vašega glasa. Zbogom – do ponovnog pozdrava: „Sjajno!“ u Sjaju koji mi u ovom stanju ne možemo ni zamisliti a kamoli doživjeti.

.

Fra Marijan Vugdelija, profesor na KBF-u u Splitu

Poštovani i dragi oče fra Bernarde!

Osjećam dužnost i potrebu da se prigodom Tvoga sprovoda od Tebe oprostim s nekoliko riječi u ime svih svojih kolega i kolegica koji su se za tvoga kratkog župnikovanja u Otoku oduševili za redovnički poziv u različitim redovničkim zajednicama.

Kao mladi župnik proveo si u Otoku samo tri godine, a ostavio si duboki pozitivni trag. Postao si i ostao nezaboravan, župnjk kakvoga se samo može poželjeti. Iako si kasnije u životu i djelatnosti naše Provincije obavljao važne uloge, posebno kao dugogodišnji naddušobrižnik za Hrvate u Njemačkoj, smatram ipak da je ova kratka dionica, koju si proveo u Otoku, posebno važna, bitna i karakteristična za Tvoj život. Svojom nepatvorenom prirodnošću, koja je bila oplemenjena evanđeoskim duhom, zračio si radošću i optimizmom. Kao takav si bio privlačan za sve: za mlade i stare, za muške i ženske, jednako! Svaki put kad sam kasnije u životu susreo fra Bernarda Dukića ili čuo njegov zvonki i raspjevani glas, uvijek su mi na pamet dolazile riječi Proroka Izaije, koje osjećam potrebu spomenuti i na njegovu sprovodu, a koje glase: "Kako su ljupke noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta" (Iz 52,7). Nije stoga slučajno da je susret s takvim fratrom potakao mnoge mladiće i djevojke da prigrle redovnički poziv. Plod toga njegova pastoralnog rada je i tridesetak živućih redovnika i redovnica u različitim redovničkim zajednicama.

Evo i dva mala sjećanja na fra Bernarda. U Otoku su 1963. godine bila dva osma razreda: Osmi A i Osmi B. U Osmom B razredu smo jednoga dana na satu matematike s našom nastavnicom Masom Četipović, koja i danas živi u Otoku, rješavali jednu jednažbu s dvije nepoznanice. Stvar se zakomplicirala, i tijekom cijeloga sata nismo uspjeli riješiti zadatak. Dobili smo zadaću da to pokušamo riješiti kod kuće, i onda ćemo na sljedećem satu matematike to nastaviti zajednički rješavati. Odlazeći na vjeronauk tog istog dana ponijeli smo taj zadatak fra Bernardu Dukiću. On je to rado prihvatio i s lakoćom riješio problem, ali radi sigurnosti sa svojim mopedićom otišao je u Sinj do prof. fra Stjepana Šandrića, ondašnjeg profesora matematike na našoj Gimnaziji, da provjeri je li rješenje ispravno. S tim rješenjem došli smo na sljedeći sat matematike. Kada smo na ploči nastavnici pokazali "naše" rješenje problema, ona nas je pitala: "Tko vam je to riješio?" Nismo odmah htjeli odati tko nam je to riješio, pa smo joj odgovorili: "Mi sami smo to riješili". Kad je ona i dalje inzistirala, mi smo jasno i glasno odgovorili: "Naš župnik nam je to riješio". Ona je malko pocrvenjela i ušutjela. Taj primjer nam je pokazao da naš župnike ne pozna samo teologiju, nego i svjetovne znanosti. To je saznanje pojačalo njegov autoritet u našim očima. Otada su nastavnici mogli govoriti što ih je volja, ali mi smo vjerovali fra Bernardu Dukiću.

Kod stare župske kuće u ogradi je bio veliki voćnjak, sastavljen pretežito od trešanja i jabuka. Prije dolaska fra Bernarda Dukića župnici su vjeroučenicima prodavali to voće. S Bernardovim dolaskom običaj se izmijenio. Više nije bilo prodavanja voća, nego kada su trešnje i jabuke dozrele, a završio bi vjeronauk pojedinim skupinama, fra Bernard bi vjeroučenicima dopustio da se popnu na trešnje i jabuke i jedu do sitosti. I tim potezom velikodušnosti mladi župnik je pridobio velike simpatije svojih vjeroučenika. Duboko je vjerovao u paradoksalnu evanđeosku logiku, tj. da se dobra dijeljenjem ne umanjuju i ne gube, nego umnažaju i obogaćena ponovno nalaze.

Dragi Bernarde, vjerujem da si talente kojima te je Bog obdario dobro i korisno upotrijebio u skladu s njegovom voljom, f da si stoga na prijelazu iz ovoga u drugi život već čuo Gospodareve riječi: "Valjaš, slugo dobri i vjerni! (...). Uđi u radost gospodara svoga!" (Mt 25,21). Amen!

.

Dr. don Josip Čorić, profesor na KBF-u u Splitu

Mnogopoštovani i dragi oče provincijale!

Čuh da je prešao drugu stranu rijeke član Vaše provincije, dragi čovjek, poštena osoba i redovnik,  višegodišnji prijatelj s kojim sam se toliko puta sastajao ne samo u Hrvatskoj, nego i van nje, dragi i neponovljivi Bernardin Dukić.  Uvijek je taj susret bio susret prijatelja, bez dvoličnosti, s iskrenošću koja odiše serafskim mirisom.

Silno mi je žao  što ne ću moći doći na sprovod. Vjerojatno Vam je poznato da  ja idem na sprovode svih, svećenika iznad svega, bilo da se radi o mirskom, bilo redovničkom svećeniku. Isto tako idem i svećeničkoj rodbini.

Ovaj put me je zahvatio nepredvidivi lumbago pa izgleda kao da sam pojeo metlu. Prenesite najdublje svećeničke i katoličke osjećaje fra Bernardinu i njegovima, kao i čitavoj provinciji. Svi koji ste s njim bili povezani možete  biti ponosni na tog serafskog sina. I neka mu Bog i hrvatska gruda budu vječni pokoj!

.

mr. sc. Robert Šreter, direktor Kršćanske sadašnjosti - Zagreb

Poštovani oče provincijale,

sa žaljenjem sam primio vijest o smrti fra Bernarda Dukića, člana Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Fra Bernard je u svom bogatom redovničkom i svećeničkom životu učinio puno dobra, onoga što je poznato svima i onoga što je ostalo skriveno pogledu javnosti. Između ostalog, bio je blagonaklon prema izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost i uvijek nam izlazio u susret, pogotovo u udomljivanju predstavnika Kršćanske sadašnjosti za vrijeme sudjelovanja na Sajmu knjige u Frankfurtu.

Zahvalni Bogu za bogatstvo njegova života, zahvalni smo i njemu za svu dobrotu i susretljivost koju nam je iskazao. Neka ga dobri Bog uvede u vječnu radost.

Vama, poštovani oče provincijale i čitavoj Provinciji Presvetog Otkupitelja, u ime Kršćanske sadašnjosti i u svoje osobno ime izražavam iskrenu kršćansku i bratsku sućut.

.

Stjepan Penić, župnik u misiji Essen (Njemačka)

Postovana braćo franjevci!

Povodom smrti cijenjenog i dragog patra Bernarda Dukića izražavam Vam u ime časnih sestara u Essenu i u svoje ime iskrenu sućut. Pater Bernard bio nam je svima drag. Bio je jednostavan, srdačan i širok – sličan svetome Franji. Puno puta sam ga susreo i više puta bio je dragi gost u našoj misiji. On je dao neizbrisivi pečat našoj inozemnoj pastvi u Njemačkoj. Gospodin neka mu bude nagrada!

Svetu nisu zadušnicu i mi ćemo slaviti za njega u našoj misiji u ponedjeljak na dan njegova ukopa.

Na njegov sprovod nažalost ne mogu doći ali toga dana u duhu želim biti sa svima Vama.

.

Gosp. Ivo Aleksić

Štovani!

Povodom smrti fra Bernarda Dukića, cijeloj zajednici moja sućut. On nas napušta da bi nas čekao tamo gdje bi i mi trebali doći.

Uz pozdrav sv.Frane Pax et bonum

Fotografije

 

Pretraži sadržaj

Najave

15.-18. listopada: Podbablje - Proslava sv. Luke

*********

17. listopada: Split - "Susret s autorom" – fra Petrom Lubinom

*********

5. – 19. studenoga: 'Dani socijalne zauzetosti'

*********

11. studenoga: Split - Humanitarni koncert 'Najmanjima od najmanjih'

*********

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas665
Ovaj mjesecOvaj mjesec39882
UkupnoUkupno5411352

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 120 

Administrator

franodoljanin@gmail.com