Treća vazmena nedjelja

Biti ljudi vjere

Oni su pričali, što su doživjeli i kako su ga prepoznali. Taj način svjedočanstva pripada izvorima kršćanstva. Mi smo danas kršćani, jer je u proteklih dvije tisuće godina uvijek bilo muževa i žena, koji su pričali, što su doživjeli i kako su ga prepoznali. Pritom igra sasvim bitnu ulogu to, da se radi o osobnim iskustvima i o osobnom prepoznavanju.

U Evanđelju ove nedjelje radi se najprije o učenicima, koji su se vratili iz Emausa i tada o jedanaestorici i drugim učenicima koji su se nakon Uskrsa okupili i međusobno govorili,  međusobno izmjenjivali iskustva. Ali, to ne ostaje kod pojedinačnih iskustava, uvijek iznova se izvještava o zajedničkim iskustvima. Na putu u Emaus bila su dvojica učenika, a sada se radi o puno većoj grupi. Oni su ga iskusili zajedno. Sam Isus stupa u njihovu sredinu, i oni se najprije prestrašiše i imali su veliki strah. Ipak su ga susreli – vide ga svojim očima, gledaju ga, njihove ga ruke opipaše… (usp. 1 Iv 1,1) I njihov se strah povlači pred čuđenjem i zbog  radosti.  Put do vjere je težak put, do nje učenici dolaze polako. Susret s Uskrsnulim, njegove riječi,njegovo tumačenje Pisma i njegova vlastita puta,  sve to postaje dio osobnog iskustva učenika i konačno ih čini ljudima vjere. Upravo u tome leži razlika, koju Uskrs čini: iz onih, koje je Isus zvao i koji su ga slijedili na njegovom putu i iz onih koji su bili očarani čovjekom iz Nazareta i njegovom porukom i onih koji su imali velika očekivanja od njega, postaju ljudi vjere, osobno su prihvaćeni na Isusovom putu.  To ih je  koštalo da do toga dođu.

Američki teolog i psiholog James Fowler spominje u svojoj knjizi "Stupnjevi vjere" teologa Richarda Niebuhra, koji je niz godina radio na pokušaju, da formulira  sveobuhvatni vid vjere. Niebuhr uspoređuje vjeru s jednom kockom. Promatrač može vidjeti i opisati  iz svakog vidokruga najmanje tri strane kocke. Ali kocka ima također naličje, dno i unutrašnju stranu. Više vidokruga moraju se u isto vrijeme međusobno koordinirati, da vjeru razumijemo i objasnimo. I Niebuhr je bio svjestan, da vjeru ne možemo jednostavno istražiti izvana. Vjera nas pogađa uvijek na bilo koji način osobno. Vjera je tajna od puno puta zamršenih teškoća, jer mi – bilo da smo vjernici ili nevjernici – uvijek smo  na bilo koji način zbunjeni. Mi smo na taj način, koji ima prostorno značenje, involvirani u fenomen, kojeg pokušavamo razumjeti.

Nakon uskrsnuća,  učenicima najprije teško pada vjerovati, ali oni su također tu i tamo lukavi, prepredeni, budući da su oni u uskrsnulome ipak točno susreli onoga, kojega su za vrijeme njegova života slijedili i kojega su mnogi u njegovoj patnji napustili. Postoji osobni odnos; stid i razočaranje. Ali sada i sasvim novo iskustvo: on živi, on je kod njih i zove ih na nov način nasljedovanja: oni trebaju biti svjedoci, sve, što su s njim doživjeli i od njega čuli, trebaju  predati drugim ljudima.

Sve nas to nanovo poziva, da nakon Uskrsa razmislimo o našoj vjeri.  Jednom je tu pitanje o našem osobnom odnosu prema njemu – koja mi iskustva, koji susreti dolaze na pamet? A tada je tu njegov nalog, da budemo svjedoci.

Isusova riječ je ponuda, poziv, kojem se može odazvati, jedna otvorena mogućnost. Isusu je svaki oblik pritiska stran  s kojim bi nas  on možda manipulirao, i našu slobodu ne bi respektirao. Bog, kojega nam Isus predstavlja, nagovara nas i zahtjeva od nas, ali nikada ne prisiljava na nešto. Naše svjedočanstvo  treba biti primjereno: "Mi smo tu, da horizont mogućega proširimo, što se ljudima koji ne poznaju Boga ili ne prihvaćaju ozbiljno Krista, čini kao nemoguće" (Tomas Halik). To proizlazi iz Uskrsa – iz uskrsnog događaja, dakle Isusova uskrsnuća, i iz pričanja i susreta učenika s Uskrsnulim: On proširuje naš horizont i pokazuje nam alternativne  mogućnosti već ovdje i sada i usred svijeta u kojem živimo. Zato moramo uvijek sve više biti ljudi vjere.

Fra Jozo Župić



Vi ste tomu svjedoci

Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera naša, kaže apostol Pavao. S Isusovim uskrsnućem stoji ili pada kršćanska vjera. Kad bi danas u Jeruzalemu našli grob i u njemu sa svom sigurnošću kosti Isusa iz Nazareta, tada bi sveukupna kršćanska vjera bila pobijena.

Zašto je to tako važno? Zar ne bi bilo dovoljno vjerovati da Isus na bilo koji način i dalje živi kod Boga, tako kao što mi mislimo i nadamo se za naše pokojne? Mi molimo za njih da nađu i prime mir, vječni život kod Boga. Čemu tada još tjelesno uskrsnuće? Zašto bi trebala radosna vijest, da će i tjelesa mrtvih opet oživjeti? Zar nije dovoljno da je duša dospjela k Bogu?

Nije ništa neobično da je Isus umro. Neobičan je bio samo taj strašni način na koji je umro: raspinjanje. On bi u svakom slučaju umro, možda tek nakon mnogo godina kasnije, u dubokoj starosti. Smrt je sudbina svih nas. Isus je prihvatio nju na sebe kao dio ljudske prirode.

Po njegovom uskrsnuću sve je u njegovom životu i smrti dobilo novi predznak, novi smisao. Što je smisao uskrsnuća?

Najprije: ono je božje da i amen Isusu. "Bog ga je uskrisio" znači: Bog je njega potvrdio, ovjerio. Ono što je Isus govorio, nisu bile prazne riječi, nego Božja riječ nama ljudima. Mi se možemo osloniti na tu riječ i na njoj graditi. To je riječ čiju je vrijednost Bog potvrdio za sve ljude.

Odatle slijedi ono što je Isus na dan uskrsnuća rekao prestrašenim apostolima: u njegovo ime propovijedat će se svima narodima, da se obrate i da im se grijesi oproste.

Isusovo uskrsnuće bilo je početak misije, poslanja kršćanstva diljem svijeta. Tko danas kaže "misija", odmah dobiva registar sramotnih djela kojima se predbacuje sve ono što se pod tim imenom odvijalo. Uvijek iznova treba se suprotstaviti: Je li to bila misija, Isusovo poslanje koje je on mislio? Otprilike to što su Evropljani činili Indijancima Sjeverne i Južne Amerike? Ne, sigurno ne!

Ali tamo, gdje su kršćani stvarno živjeli i učili Evenađelje, tamo su donijeli ozdravljenje, mir, čovječnost. Koliko je mnogo čudesnih plodova donijela prava misija u Isusovom duhu!

Treće što proizlazi iz Isusova uskrsnuća. Današnje evanđelje naglašava, da uskrsnuli nije bio nikakav duh, nego da je imao pravo tijelo na kojem su bile vidljive rane čavala na rukama i nogama. To stvarno bijaše njegovo zemaljsko tijelo, iako ne više u zemaljskom stanju.

Budući da mi kršćani vjerujemo stvarno u "uskrsnuće tijela", imamo veliko strahopoštovanje prema tijelu. Ono nikada ne smije biti ponižena roba ili postati obožavani idol. Stoga su kršćani od početka sa strahopoštovanjem pokapali mrtve, s velikom ljubavlju njegovali bolesno tijelo, branili se od seksualne i robovske zloupotrebe tijela. Tijelo je određeno za uskrsnuće. Stoga je ono sveto. Zato smijemo biti svjedoci.

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1060
Ovaj mjesecOvaj mjesec75443
UkupnoUkupno5074322

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 63 

Administrator

franodoljanin@gmail.com