Peta korizmena nedjelja – B

Odlučujući čas spasenja

Isus Krist govori u Evanđelju po Ivanu o "času" koji je došao za njega. Vrijedno je pažnje prisjetiti se,  da je on kod svadbe u Kani svojoj majci odgovorio: "Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!" (Iv 2,4) Što Isus misli  s tim "časom, koji je sada – kratko prije njegove predstojeće patnje i smrti na križu – očito došao? To je čas spasenja, u kojem Bog po Kristovoj žrtvi na križu želi pomiriti svijet sa sobom. Isus kaže da je sada sud ovome svijetu i da će "gospodar ovoga svijeta biti izbačen". S ovim  "knezom svijeta" misli se na đavla koji je po grijehu ljudi mogao preuzeti svoje gospodstvo. Isus Krist pobjeđuje svako zlo po predanju svoje ljubavi na križu; grijeh, smrt i đavao lišeni su moći. Dolazeći čas, koji je već sada tu, to će pokazati.

Neprijatelji Isusovi, koji su ga razapeli na križ misle da trijumfiraju. Sami Isusovi učenici obeshrabreni su, kad se Krist u svojoj ljudskoj slabosti potpuno dobrovoljno predao u ruke onih  koji mu žele učiniti zlo. Gdje ostaje pravednost? Gdje je pobjeda dobra? Pobjeđuje li na kraju zlo? Hoće li knez tame zadržati svoju moć?

Ona tjeskobna briga bit će pobijena po Isusovim riječima, s kojima on naviješta svoju patnju i smrt. On uspoređuje samoga sebe sa pšeničnim zrnom koje mora pasti u zemlju i umrijeti, da bi baš na taj način donijelo obilat rod. Život milosti može ljudima biti samo darovan, ako ima netko koji svoj život izlaže i predaje. Isus je posrednik između Oca nebeskoga i čovječanstva; on je pravi Božji Sin i Sin čovječji. On potpuno ostaje Bog i ujedno čovjek kao i mi, i kao takav je sposoban trpjeti i umrijeti. Isus pokazuje svojim primjerom, što vrijedi za sve učenike: "Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni". (Iv 12,20) Tako se u smrti Gospodinovoj na križu pokazuje njegova pobjeda nad zlom. Tada vrijedi ono što Gospodin kaže o sebi: "A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi." (Iv 12,32)

U vjeri gledamo na Isusa Krista raspetoga, jer nam je on po svojoj smrti darovao novi život. Na taj način on je proslavio Oca nebeskoga, i Otac je njega proslavio. Ta se slava Božja objavila u uskrsnuću Isusa Krista od mrtvih.

Marija, majka Isusova, smjela je biti prisutna kod ispunjenja ovoga spasonosno povijesnoga značajnog "časa" i sudjelovati na spasenju ljudi,  u kojem je ona kao prva primila otkupiteljsku milost i spasenje u Kristu, te  na majčinski način dalje posredovala  na sve ljude, koji su spremni za dar otkupljenja.  Od onog "Isusova časa" na križu ovisi spasenje ljudi; Bog nam pruža spasavajuću ruku u svome Sinu i pokazuje nam beskonačnu ljubav. Mi primamo ovu milost kako nam se ona nudi prije svega u sakramentima Euharistije i Pokore; ona postaje djelotvorna u našemu životu, ako u vjeri kažemo DA raspetomu i uskrslom Gospodinu. U jedinstvu s Isusom Kristom  također će i naš život jednom imati udjela u Božjoj vječnoj slavi i blaženstvu.

Fra Jozo Župić

 


Pšenično zrno mora umrijeti

 

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tako smo slušali u Evanđelju. To je dramatični trenutak u Isusovu životu. Sve se oštri. Njegova situacija je sve kritičnija. Radi se o konačnoj odluci. Ako njegov život treba uspjeh, tada on mora umrijeti. On to kaže s velikom sigurnošću: pšenično može donijeti rod, ako najprije umre. Tko ne prihvaća taj temeljni zakon života, ostaje sterilan, neplodan: "Tko ljubi svoj život, izgubit  će ga."

 

Je li to stvarno zakon života? Goethe kaže u jednoj poznatoj pjesmi: preduvjet da na ovoj zemlji ne budeš "turoban gost" je, da umreš i budeš!" Je li to tako? Zar nema drugoga zakona života u ovome svijetu? Zakon samoodržanja! Zar se sva živa bića ne bore za svoj život? Nije li najjači nagon u nama, u svim živim bićima: da ja želim živjeti! Koje snage čovjek može razviti u prijetnji i opasnosti, da bi spasio vlastiti život! Zakon samoodržanja čini se dakle da je suprotnost onomu, što Isus kaže o pšeničnom zrnu. Moram li ja stvarno izgubiti svoj život, da bi ga spasio? Što to treba biti jače u mom životu? Nagon da sačuvam svoj život? Ili spremnost da svoj život izgubim?

 

Ne pokazuje li iskustvo, da je oboje potrebno, samoodržanje i predanje? Mi zahvaljujemo za naš život predanju naših roditelja: tek  njihovo obostrano darivanje omogućuje novi život. I tada kroz sve godine našega djetinjstva predanje roditelja, bez kojega se  nijedno dijete ne može razvijati. I ako ćemo odrasti: nijedan život ne uspijeva bez žrtve! Učenje je često puta puno muke. Izgrađivati partnerstvo ne ide bez obzira i bez odricanja. Uvijek sami moramo malo umrijeti, da bi tu bili  za druge.
Predanje može također poprimiti i pogrešne oblike: nerazborito iskorištavanje vlastitih snaga. To se događa ako sve više gledamo na druge a ne na same sebe. Prema Bibliji, ti trebaš ljubiti bližnjega "kao samoga sebe". Oboje ide zajedno: prihvatiti samoga sebe, sebe samoga ljubiti, ali isto tako i bližnjega. Ljubav je uvijek povezana s predanjem. I stoga vrijedi Isusova riječ: pšenično zrno mora umrijeti da donese rod.

 

Isus također daje ključ da to razumijemo: "A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni." Tko misli samo na ovaj svijet, teško će se upustiti u to da se puno toga odrekne radi drugih. Ja ne moram u ovome životu sve imati. Vječnost čeka na mene. To me čini radosnim da nasljedujem Isusa koji o sebi reče, da nije došao da mu služe, nego da on služi i svoj život dade za nas.

 

Sam Isus je to pšenično zrno koje mora umrijeti, da ne ostane samo. Njegovo predanje bilo je nevjerojatno plodonosno. Do danas privlači i pokreće mnoge ljude, da slijede njegove stope.

 

Fra Jozo Župić



Ako pšenično zrno ne umre…

Ono mora pasti u zemlju i umrijeti, inače ostaje samo i ne donosi rod. Tako je to kod svake sjetve. Takav je zakon prirode. Kroz umiranje do života. Kroz obamiranje do oživljavanja. Kao što trs zimi izgleda mrtav. Sve je otpalo, odrezano. Samo ogoljeli, kvrgavi korijen trsa je ostao. Kakvo čudo u proljeće kad trs počne tjerati mladice.

Isus upotrebljava sliku pšeničnog zrna koje mora umrijeti da bi živjelo. Ono se odnosi na njega i na sve nas. On pokazuje duboki zakon života koji vrijedi za sve ljude. Ali isto tako podsjeća na osobiti čas, na trenutak svoga života, koji ne liči na umiranje nego na uspjeh.

To je bila Isusova posljednja Pasha u Jeruzalemu, među tisućama hodočasnika. Tu su bili i neki Grci koji su željeli vidjeti Isusa. "Grci" su neka ugledna vrsta. Označavani su kao "pogani". Pogani žele vidjeti Isusa! Kakav je to morao biti prodor. Isus je "otkriven" od pogana. Oni ga žele vidjeti, dotaknuti, čuti. Pogani nalaze put k Isusu! Nije li to konačno cilj njegove misije?

Kako reagira Isus? Raduje li se? Vidi li on sebe na cilju svoje misije? Preko granica židovstva otići svim narodima, u sve zemlje, nije li to bila njegova želja, njegov nalog?

Isus pokazuje kako je značajan ovaj trenutak: "Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji". U tim riječima zvuči radost, zahvalnost, ispunjenje. Tada se okreće zvuk. Sasvim neočekivano on govori o umiranju, u slici pšeničnog zrna.

Umjesto da ostane na tragu uspjeha, dolaze riječi o neizbježnoj patnji: "Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni." To je i danas zakon koji vrijedi. Tko samo sa strahom gleda na to, da osigura svoj život, da ga uživa, da živi samo za sebe,  neće moći izdržati. Neumoljivo se rasplinjuje, kao u pješčanom satu.

To vrijedi u osobnom, javnom i crkvenom životu. U životu se moramo puno toga osloboditi. Puno umire, i samo tako može novo rasti. U ovoj svjetskoj privrednoj krizi puno toga bolno propada. Ne mora to biti kroz  rat, nego na miran i socijalno podnošljiv način, da ponovno može rasti novo.

Nije drukčije ni u Crkvi. Turbulencije, nemiri posljednjih godina su također tužno umiranje staroga lika Crkve. Novi lik raste u tišini, često još neopažen, kao malo pšenično zrno u proljeće. Te događaje možemo gledati kao porođajne bolove. Živimo u nadi, da će umiranje pšeničnog zrna donijeti obilat rod. Zašto ta nada? Jer je Isus na tom putu bio uspješan: po križu i patnji do uskrsnuća.

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas330
Ovaj mjesecOvaj mjesec72779
UkupnoUkupno4735618

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 105 

Administrator

franodoljanin@gmail.com