Fra José R. Carballo: Braća i sluge

 

.  

BRAĆA I SLUGE

Preoblikovanje autoriteta

.  

Fra José Rodríguez Carballo, generalni ministar Reda OFM

.

 

 

 

 

1. Naš identitet

Ovo će se naše razmišljanje baviti službom autoriteta koju smo pozvani vršiti kao provincijali ili kustosi. Očito je kako svako razmišljanje o ovoj temi treba poći od onoga što je sastavni dio našega identiteta. U tom kontekstu želim podsjetiti samo na dva aspekta, koji mi se čine bitnima da bi se, na odgovarajući način i u svjetlu franjevaštva, razumjela ova služba. 

.

Braća smo

«Svi ste vi braća» (Nepotvrđeno pravilo 22,33). Koja god bila služba koju smo pozvani vršiti, ne možemo nikada zaboraviti osnovno i utemeljujuće načelo našeg identiteta: po profesiji smo svi braća, jednaki, s istim pravima i dužnostima (usp. GK 3). U Bratsktvu nijedan brat ne vrijedi više od drugoga: «I neka se nijedan ne zove priorom, nego neka se svi općenito zovu manjom braćom. I neka jedan drugome peru noge» (Nepotvrđeno pravilo 6,3). Svi imamo isti naziv: Manja braća i svi smo pozvani živjeti odnose jednakosti unutar Bratstva, pokazujući se dobrohotnima, braćom, gostoljubljivima, kako bismo željeli da se drugi odnose prema nama (usp. Nep. Pr. 6,2).

Prije nego smo pozvani imati autoritet službe, pozvani smo biti dio Bratstva: Red Manje braće (usp, GK 1). Autoritet službe jest poseban i vremenski poziv unutar konačnog poziva, a to je biti Manja braća (Nužno je ne izgubiti nikada iz vida to da je autoritet službe određeno zvanje unutar franjevačkog zvanja, a ne „osvajanje“ neke osobe ili grupe ili „dogovro“ između različitih grupa). Biti fratar jest to što nas definira i ono od čega smo definirani. Ovo nosi očite posljedice u našu duhovnost i u naš način animiranja i vođenja lokalnog, provincijskog ili univerzalnog Bratstva. 

.

Sluge smo

Provincijali i kustosi, parafrazirajući riječi koje Poslanica Hebrejima upotrebljava kako bi definirala velikog svećenika, jesu braća koja su uzeta između braće kako bi bili na službi svoje braće (usp. Heb 5,1). Brat je onaj koji, s veoma konkretnom i važnom službom, ostaje ponizan: služiti fratre ili, ako hoćemo, prati im noge, kao što je Isus učinio svojim učenicima (usp, Iv 13,1; Opomene 4). Isusov primjer mora uvijek biti prisutan u našem srcu i u našem djelovanju (usp. Iv 13, 14-15). Sve ovo nam potvrđuje da djelovanje provincijala ili kustosa ne bi imalo nikakvo opravdanje, osim ako se ne bi prepoznalo u služenju: «podsjećaju se službenici i sluge što kaže Gospodin: “nisam došao biti služen, nego služiti”» (Nep. pr. 4,6). Moć nije kompatibilna s Isusovom misijom pa zbog toga, kada su mu je ponudili, nije oklijevao odbiti je (usp. Lk 4,5-8; Iv 6,15). Moć nije u skladu s misijom bilo koga tko se smatra učenikom i Jahvinim Slugom (usp. Lk 22, 24-30) i onome koji ima autoritet u Bratstvu dozvoljeno je hvaliti se samo zbog «pranja nogu braći» (Opomene 4,1).

Služba, ujedinjena s malenošću, označava i karakterizira naš «bratski život u zajednici» (GK 38), kao služba «onih koji su postavljeni nad drugima» (Opomene 4,2). «I neka budu manji» (1Čel 38). Ova kvalifikacija, koja se odnosi na sve fratre bez razlike, treba potaknuti one koji se zovu i žele biti Manja braća, ponašati se, u svakom trenutku i u svakoj okolnosti, kao  «sluge i podanici svima, miroljubljivog i poniznog srca (GK 64), jer «svi su članovi Reda imenom i stvarno manja braća, bez obzira što imaju u Redu dužnosti, zaduženja i različite službe» (GK 41). Osnovni cilj službe koju smo pozvani vrišiti jest favoriziranja integriranja fratara, osnaženje zajedništva među njima i razvoj apostolske misije koja je vlastita našemu Redu. U centru naše službe jest brat kojega nam je Gospodin povjerio i, radi čijeg će se ostvarenja kao manjeg brata, od nas zatražiti račun: «ako se netko od njih izgubi zbog njihove krivnje i lošeg primjera […] morat će se opravdati pred Gospodinom Isusom Kristom» (Nep. pr. 4,6). Sakrament brata treba se postaviti u centar franjevačkog iskustva i, radi toga, brat, neovisno o njegovoj situaciji i njegovom ponašanju, prvi je kojega traba služiti onaj koji je dobio autoritet „službe“.

.

Neke posljedice

Biti braća i sluge, više nego što bi bila potvrda pozornosti, jest program života, posebno za provincijale i kustose. To je program koji nas potiče neumorno raditi i ponašati se kao oni koji su jednaki, sluge i živjeti autoritet na naš poseban način. Doista, mi ne možemo prihvatiti autoritet kao moć. Autoritet kao moć žive oni koji se osjećaju „gospodarima“ Bratstva i shvaćaju ga kao poduzeće. Taj je stil protivan Evanđelju (usp. Mt 20,26; Lk 22,24-26) i Pravilu (usp Nep. Pr. 5,9-10). Ne može se niti razumjeti autoritet pod ključem privilegija. To bi bilo razmišljanje onoga vlastita onome koji „pere svoje ruke“, umjesto da „pere noge“. Osim toga, i ova je koncepcija protivna Evanđelju (usp. Mt 28, 8-10; Lk 20, 44-46) i Pravilu (usp. Nep. pr. 4, 1-6). Gledajući Evanđelje i našu životnu formu, autoritet ima smisla unutar, u i za bratstvo. Budući da je bratstvo «obitelj ujedinjena u Kristu» (ES II, 25; GK 45), autoritet se ne može vršiti tako kao da se sve vrti oko osobe koja ga vrši, tj. provincijala ili kustosa, jer centar Bratstva – univerzalnog, provincijskog ili lokalnoga – treba biti Krist. Ukoliko nije tako, autoritet bi se postavio izvan ili iznad Bratstva. Onaj koji je pozvan predvoditi braću, ne smije nikada zaboraviti da i ni on ne prestaje biti brat i da je, u određenom smislu, dužan, zbog svojega zvanja i misije, biti više brat jer je odgovoran za duše braće. Imajući u vidu ova načela i gledajući kako se Isus ponaša, možemo mirno potvrditi da autoritet, koji dolazi iz Evanđelja, jest autoritet koji je u odnosu, slobodnom i oslobađajućem, koji motivira i upućuje, autoritet koji je, prije svega, duhovan i koji zna donijeti odluke.

Sve ovo, prevedeno u konkretan izraz službe autoriteta, zahtjeva da se bude s braćom, da se bude osjetljiv na njihove potrebe, pokazujući svoju ljubav djelima (usp. Op. 9; Potv. pr. 6,8; GK 44) kao što je radio Isus koji je, potaknut suosjećanjem, liječio bolesne (Mt 14,14), ali zahtjeva i da se popravlja one koji griješe (usp. Mt 18,15-17; Gal 6,1).

.

2. PROFIL PROVINCIJALA I KUSTOSA

Među različitim elementima koji čine profil provincijala ili kustosa, onako kako isplivava iz onoga što smo izložili, čini mi se da je nužno podcrtati slijedeće: 

 

Brat koji sluša i poslušan je Evanđelju

Za Franju ispovijedati znači ući u odnos poslušnosti (usp. Pot. pr. 2,11.14), u kojem živi i kreće se manji brat. Ovo se očituje u poslušnosti „provincijalima“ ili „prelatima“ (usp. Op. 3), u poslušnosti fratara jednih prema drugima (usp. Nep. pr. 4,13-15) i u poslušnosti „životu i pravilu“ što je Evanđelje (usp. Potv. pr. 1,1). Evanđelje je najveći autoritet za kršćane i, kao posljedica, i za fratre. Ostale instance, uključujući i Pravilo, dobivaju svoj autoritet od Evanđelja, ili još bolje, od onoga o kojem Evanđelje svjedoči: Isus Krist. Zbog ovoga je Evanđelje za Franju najveći autoritet unutar franjevačkog Bratstva. Moraju mu biti poslušni i službujući i podložnici. Evanđelje, ili ako želimo Riječ, treba uobličavati cjelokupan život braće svećenika i braće. Ne može se dogoditi da fratar ne ispovijeda živjeti, kao „pravilo života“, „sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista“ (Potv. p 2,1), kao što ne može dogoditi da Pravilo ne bi izravno upućivalo na opsluživanje „svetog Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista što smo čvrsto obećali“ (Potv. pr. 12,4).

U ovom se kontekstu razumije zašto je Franjo želio staviti u Pravilo da general Bratstva jest Duh Sveti (usp. 2Čel 193) i zašto on postavlja Boga i njegovo „svetu i istinsku zapovijed“ prvim i odlučnim elementom ovoga Bratstva: „Sada, naprotiv, nakon što smo napustili svijet, ne ostaje nam ništa drugo činiti nego se poticati slijediti Božju volju i jedino se njemu svidjeti.“ (Nep. pr. 22,9). U poslušnosti Bogu, Isusu Kristu i Evanđelju, koja izvire iz ljubavi prema onomu kojega Franjo naziva „dobro, jedino dobro, najveće dobro“ (Pohvale V. Bogu 3), svi su fratri, bez iznimke, jednaki, tj. manja braća (usp. Nep. pr. 6,3). Nitko se ne smije osjećati oslobođen ili oslobađati od poslušnosti. Ako želimo biti sinovi Oca, službenici i poslušnici, trebamo opsluživati njegove zapovijedi i, ako želimo biti braća Isusa Krista, na isti se način od nas traži vršiti njegovu volju: „Dakle, čvrsto čuvajmo riječi, život i poučavanje i sveto Evanđelje onoga koji se udostojao moliti Oca svojega za nas i objaviti nam njegovo ime“ (Nep. pr. 22,41). Ovo sa sobom nosi praktične posljedice:

- Provincijal ili kustos treba se truditi slušati i uvijek biti poslušan Evanđelju. To znači prihvatiti ga kao najveći autoritet u vlastitom životu i u životu drugih: „Moj je pravi program vlasti ovaj: ne vršiti svoju volju, ne težiti ispunjati svoje ideje, nego slušati s cijelom Crkvom riječ i volju Gospodinovu i dopustiti da me On vodi.“ (Benedikt XVI, Homilija za sv. Misu na početku pontifikata, 24. travnja 2005.

- Provincijal i kustos trebaju staviti Evanđelje u temelj osobnoga i institucijskoga životnoga plana. Ako za fratre Evanđelje treba biti kruh, temelj njihova djelovanja i istine svakog dana, provincijal i kustos trebaju bdjeti kako bi se ovo stvarno i događalo.

- Provincijal i kustos trebaju neprestano podsjećati na evanđeosko opredjeljenje života kojega su fratri prihvatili sa zvanjem. Provincijal i kustos, svojim životom i svojim riječima, trebaju se osjećati pozvanima biti živo podsjećanje na Evanđelje.

- Na kraju, provincijal i kustos trebaju prihvatiti Evanđelje kao ključ interpretacije njihovog života i misije kao i života i misije svih fratara. Evanđelje je dokument s kojim se moraju suočavati u svakom izboru života i misije.  

.

Brat u službi braće i naše karizme

Već smo rekli da se vršenje autoriteta treba nadahnjivati na načelu služenja braći i, uzevši u obzir naš život manje braće, i na načelu služenja našoj karizmi ili našoj životnoj formi. Za provincijala i kustosa biti u službi fratrima znači, prije svega, ljubiti ih, hraniti ih i brinuti se za njih više nego što majka ljubi, hrani i briga se za svoje vlastito dijete (usp. Iv 21,15-17; Potv. pr. 4,2-3). Biti u službi fratrima za provincijala i kustosa znači osjećati se bližnji njima i pokazati im svoju blizinu u svakom trenutku: „Kada je zdrav, može mu promijeniti službu, kada je pak bolestan, ne smije mu je mijenjati.“ (Op. 24). Nadalje, biti na službu fratrima znači biti milosrdan s fratrom koji griješi (usp.  Lmin 9-11) ne mijenjajući se ili bivajući uznemiren zbog njegovog grijeha (usp. Nep. pr. 5,7; Op. 11), „nego duhovno, kako najbolje mogu, pomoći onoga tko je pogriješio, jer nemaju zdravi potrebu za liječnikom, nego bolesni“ (Nep. pr. 5,8).

Biti na službu fratrima znači i vidjeti u članovima Bratstva brata i stvoriti s njim odnose jednakosti, bratstva i prijateljstva, i ne tražiti da bude, na bilo koji način, smatran veći od drugih (usp. Op. 19), nego, naprotiv, poniziti se. (usp. Fil 2,6-11).

Biti na službu fratrima znači i ispravljati ih (usp. Potv. pr. 10,1), zadati im „pokoru s milosrđem“ kada pogriješe (Potv. pr.) i ponašati se s njima kako „izgleda najzgodnije po Božju“ (Nep. pr. 5,6).

Biti na službi fratrima znači i smetati ih u provincijama i na drugim mjestima, često ih posjećivati, opominjati ih i animirati ih duhovno (usp. Nep. pr. 4,2). Znči bdjeti kao se nitko ne bi izgubio zbog naše krivnje (usp. Nep. pr. 4,6).

Na kraju, biti na službu fratrima za jednog provincijala znači postaviti osobnost brata i njegovu vjernost zvanju, na koje je pozvan, u centar vlastite brige, providjevši bratu „tako kako bi on sam htio da se čini njemu, kada bi se našao u sličnoj situaciji.“ (Nep. pr. 6,2-3).

S druge strane za provincijala ili kustosa, biti na službi našoj karizmi, znači:

- Poznavati je najdublje moguće, kako bi je tako mogao poosobiti u vlastitoj egzistenciji i zatim je interpretirati za život Bratstva. Provincijal je „čuvar karizme“ u svojoj provinciji ili redu. To je odgovornost koja se ne može dati nikomu.

-  Poznavati i čuvati vjerno Franjin duh jer samo tako može ostati jasan identitet Manje braće (usp. PC 2) i, u isto vrijeme, budući da je cijela karizma živa i dinamična stvarnost, za provincijala biti u službi karizmi znači raditi na dosljednom razvoju iste, iščitavajući je kako bi se išlo preko njezinih povijesnih i slučajnih formulacija. Riječi, koje je Ivan Pavao II uputio redovnicima, upućene su i nama: „Vi nemate samo veličanstvenu povijest koje se treba prisjećati i prepričavati je, nego i veliku povijest koju treba stvarati!“ (VC 110).

- Ovo znači prihvatiti, u prvom licu, zadaću vladati kreativno, gledajući prema budućnosti i, u mogućoj mjeri, preduhitriti izazove. Znači također potpuno ući u proces preoblikovanja našega života i misije.  

Kako bi se ispunio do kraja ovaj zahtjevan zadatak nužno je da provincijal, kao svoju točka polaska, uzme to da pomogne fratrima prodrijeti u povijest Reda i, u isto vrijeme, upoznati ih sa izazovima Crkve i redovničkoga života danas. Jednako je nužno da provincijal pomogne fratrima u inkulturaciji franjevačke karizme, uravnotežujući poštovanje prema vlastitoj kulturi s otvorenošću i prihvaćanjem drugih kultura u kojima se izražava naša karizma. 

Naposljetku, provincijal ili kustos, kako bi bili u službi karizmi, trebaju promicati njezin razvoj kroz početnu i trajnu formaciju. Ovo je jedna od temeljnih odgovornosti i poslanja provincijala i kustosa. S druge strane, formacija je najbolje sredstvo za usvajanje i razvijanje karizme.  

.

Brat koji razlučuje i potiče razlučivanje

Provincijal ili kustos nije jedini, a ni izvorno, upravitelj materijalne baštine koju je naslijedio, koju posjeduje, ili je u tu službu unaprijeđen od provincije ili kustodije. Provincijal i kustos su prvenstveno pozvani da prate, promiču i jamče procese razlučivanja i promjena. Kao mudri i vjerni upravitelj o kojemu govori Evanđelje, provincijal ili kustos moraju znati prosuditi svrsishodne prilike i uvjete. (usp. Lc 12,42ss)

Ovi procesi, koji bi braću trebali dovesti do obdržavanja «onoga što je dobro» (1 Sol 5,21), do prihvaćanja svega što dolazi od Duha, i odbijanja svega protivnoga, moraju započeti sa pozornim čitanjem znakova vremena i njihovim tumačenjem u svjetlu Evanđelja, (cf Sdp 6) i moraju biti učinjeni u «dvostrukoj perspektivi: s jedne strane, posvijestiti osobne i društvene strukture koje se opiru životu, da ih se prokaže i doprinese njihovu nadvladavanju; s druge strane, otvoriti oči vjere i nade za prihvatiti/sakupiti, usred kriza, proizlazeće snove čovječanstva, i dati im prostora u našem životu te tako imati unaprijed udjela u Kraljevstvu proglašenom i življenom od Isusa Krista» (Sdp 7).

Katkad u ovim procesima, stručna postignuća nisu najvažnija stvar koju može učiniti jedan provincijal ili kustos. Ne može se zahtijevati da svi provincijali i kustosi budu stručni. Zato postoje stručne komisije, sastavljene od braće i drugih osoba, koji mogu dati takve doprinose. Najvredniji doprinos koji jedan provincijal ili kustos može dati bit će započinjanje procesca razlučivanja (tamo gdje je potrebno), onako kako su naloženi od Crkve (Generalne konstitucije) i onako kako zahtijevaju okolnosti vremena koje živimo, promicati ih (tamo gdje su već započeti) i uvijek obraćati pozornost na uporabljene načine za dovršiti ih, da budu u skladu sa franjevačkom karizmom.

U tom smislu najvažnija uloga provincijala i kustosa jest jamčiti ispravni način djelovanja, da izbori kojim vodi proces, budu u skladu sa načinom života prigrljenog zavjetima, i jamčiti da, onaj tko sudjeluje u procesu razlučivanja, pravilno raspoznaje pojmove osobne slobode i odricanja, te također bliskost sa bitnim uputama Reda i s pozornošću na znakove vremena.

.

3. NAČINI I SREDSTVA ANIMACIJE I UPRAVLJANJA

Nemoguće je napraviti popis načina i sredstava koje provincijal ili kustos moraju upotrijebiti za animaciju i upravljanje svima koji su im povjereni. Ovdje kao u mnogim drugim vidovima našega života i poslanja moramo puno prostora ostaviti kreativnosti. Nemoguće je, s druge strane, predvidjeti sve slučajeve i probleme koji mogu doći. Ako je istina da je život ljepši od onoga što mnogo puta zamišljamo, onda nam često rezervira iznenađenja koja ne možemo zamisliti. Moramo biti spremni prihvatiti lijepe stvari, ali se znati nositi i sa onim nepredviđenima.

U svakom slučaju, kao primjer, navodim neke načine i sredstva animacije i upravljanja koji mi se čine važni. Među ostalim mislim da je važno imati na umu slijedeće načine:

-sjetiti se da je temelj cjelokupnog autoriteta u osjećaju da smo ponizni radnici u Gospodnjem vinogradu Benedikt XVI, Pozdrav vjernicima na dan svog izbora (19. travnja 2005.), priznavajući da je on izvor svakog obilja i uzajamnog zajedništva.

-U ovoj perspektivi, onaj tko ima autoritet, ne vrši ga na način kao da bi bio na vrhu, nego živi dinamizam uzajamnosti, jer je prije svega poslušan Riječi i Duhu.

-Dinamizam zajedništva vodi ga «dragovoljnom» osluškivanju (PC 14) braće, da može dosegnuti jedno «zajedničko osjećanje», koje će im omogućiti da idu zajedno u jedinstvu srca i uma. Osluškivanje će im pomoći da podijele poteškoće i radosti braće.

- Prihvatiti da provincijal ili kustos mora imati hrabrosti donijeti odluke za dobro bratstva/zajednice i za dobro braće, i provincijal ili kustos mora imati snage i ustrajnosti da odluke jednom donešene «ne ostanu mrtvo slovo na papiru» (VFC 50).

- Prihvatiti križ, svjesni da što su bliži Gospodinu, bliži i intimniji im je križ, osjetljivije i dublje «klaštrenje», jer smo bliže i nakalemljeni. Moć autoriteta je moć koja je razapeta, i patnja neizostavni dio onih koji su pozvani animirati neko Bratstvo. Bez sumnje radi se o patnji koja dolazi od križa koji daje život.

- Biti instrumenti pravde, mira i pomirenja unutar mjesnih i provincijskih bratstava.

- Osnaživati zajednički rad. Provincijal ili kustos morat će donositi odluke i sami, ali tako treba djelovati samo u iznimno teškim slučajevima te nakon što su iscrpili svaku mogućnost dogovora. Naravno potrebno je uključiti što veći broj braće u razmatranje i donošenje odluke. Ovakav način rada olakšat će provođenje odluka i ublažiti usamljenost službe provincijala ili kustosa.

- Raditi za jednu zajedničku viziju. Kažu kada se Spartak sa svojim drugovima pobunio protiv rimske vlasti, i kada su svi bili osuđeni na smrt, rimski general Marko Licinije Kras obznanio im je da bi ako prokažu Spartaka svi bili pomilovani. Spartak se usta i kaza: «Ja sam». I ostali su se počeli ustajati govoreći: «Ja sam Spartak». Naposljetku su svi ustali. Ne radi se ovdje toliko o vjeri u Spartaka, nego o zajedničkoj viziji koju je on nadahnuo. Vizija bijaše toliko jaka da nitko ne bijaše raspoložen napustiti je. U našem slučaju radi se o motivaciji i zajedničkom hodu, da bi svi mogli podijeliti san zajedništva sa Bogom.

Čini mi se da je potrebno naglasiti slijedeća sredstva:

- Osobna molitva. Provincijal ili kustos moraju se potruditi biti ljudi molitve. Oni koji su pozvani vršiti službu vlasti trebaju tražiti dar mudrosti, da pravedno znaju razlučivati i upravljati (usp. 1 Kr 3,14-15; 2 Kor 1,3-13; Mudr 7-9); dar «mudrog i razumnog srca» (1 Kr 3,12) da bi uvijek mogli izvršiti «svetu i istinitu zapovijed»; biti ljudi nade kako bi mogli s nadom pripravljati budućnost braće. (usp. NMI 1); biti «jutarnja straža» (usp. Iz 21,1-11), za upraviti putove i usmjeriti oči u budućnost prema kojoj nas Duh vodi (usp. VC 110). Sve ovo zahtijeva mnogo molitve da ne prestanu biti pravi upravitelji. Skup o posvećenom životu 2004. godine služeći se slikom Samarijanke naglasio je središnjost susreta s Isusom, koji umiruje srce i potiče želju svjedočiti svoju ljubav drugima.

- Njegovati kvalitetu i dubinu vlastitog života. Provincijal ili kustos moraju tako uključiti i ostale te im i životom progovarati. Ako ne dajemo svjedočanstvo onoga što govorimo, lako ćemo upasti u ono što se danas naziva „bijela šizma“, tj. raskorak između navještajâ i izborâ u našem osobnoma životu.

- Posebno njegovati dimenziju ljudskosti u bratstvu: «neka braća hrane između sebe duh bratstva i uzajamnog prijateljstva, neka njeguju uljudnost, radost srca i sve ostale kreposti», tako da jedni za druge mogu biti «trajni poticaj na mir, radost i nadu», te da u ovom svijetu možemo dosegnuti punu ljudsku kršćansku i redovničku zrelost.

- Nanovo pobuditi braću čiji se glas ne čuje, jer se osjećaju „nesposobnima“ ili su povrijeđeni, te im pomoći da osjete da su i oni dio života Bratstva, Reda, da budu svjesni da svi imamo što ponuditi. Ponekad obzir i prema ovoj braći može biti protumačen kao slabost. Prisjetimo se kako samo istinska ljubav njeguje rane, liječi ljude iznutra, i osposobljuje ih za službu Kraljevstva.

- Izravna komunikacija o bitnim stvarima sa braćom. Osobna (osobni dijalog sa braćom) i skupna (sa bratstvima) komunikacija. Poradi ovoga provincijali i kustosi često moraju posjećivati bratstva i osobno se susretati s braćom.

- U bitnim stvarima promicati osjećaj „familijarnosti“, koja omogućuje bratsko zajedništvo. Stoga trebaju se privilegirati lokani kapituli, obnove (duhovne), i susreti, bilo u prigodama slavlja, bilo neformalni.

- Nacrt provincijskog života, mjesnog i osobnog, kao snažni kohezivni element Bratstva i posredovanje za rast u zajedništvu.

- Molitveno čitanje Riječi Božje u Bratstvu, tako da Riječ savjetuje (interpelira), upravlja i oblikuje nastojanja braće.

- Trajna formacija prilagođena da nas pripravi odgovoriti na izazove koji se danas nalaze pred redovnicima i, konkretnije, pred onima koji vrše službu vlasti.

 

4. ZAKLJUČAK

Ako provincijal ili kustos trebaju biti poslušni Evanđelju, možemo zaključiti slijedeće:

- Koji su primili od Gospodina, preko braće, službu upravljanja ne smiju je vršiti na način kao despot ili sudac. Izvršavanje vlasti podložno je vrhovnom autoritetu Reda: Bogu, Isusu Kristu, Evanđelju, Gospodnjoj volji, bilo da su podanici ili provincijali, moraju pažljivo razlučivati i vjerno opsluživati.

Ukoliko bi provincijali djelovali kao suci, ili bi nastavljali svoj rad „indiskrento“, pretpostavljajući svoju volju Gospodnjoj, morat će o tome polagati račun Gospodinu. (usp. RegNB 16,4)

- Vršenje upravljanja ne može se obustaviti niti radi straha od mogućih konflikata koji bi mogli proizići iz nevedenog upravljanja. U ovom bi slučaju trebalo također, uporabiti Petrove riječi: «da li je pred Bogom pravo radije slušati vas nego Boga; mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo» (Dj 4,19b-20). Onaj tko je primio službu upravljanja mora se sjećati da ga poslušnost Evanđelju, koje je on sam obećao vjerno opsluživati, obvezuje na djelovanje kada vjernost Evanđelju bude dovedena u pitanje. Provincijal u takvim okolnostima ne može gledati „s druge strane“ ispričavajući se da ne vidi što se događa, jer «ako koji od njih propadne  po njihovoj krivnji morat će dati račun za njih pred Gospodinom našim Isusom Kristom» (usp. RegNB 4,6).

Ukoliko je vlast upravljanja dar, a ne povlastica provincijala ili kustosa, i u službi braće, Evanđelja i karizme, možemo zaključiti slijedeće:

- vršenje službe upravljanja u smislu služenja moći će uspjeti samo u mjeri u kojoj provincijali i kustosi nastoje biti duhovni animatori, koji podnosi jaki zanos za Boga, s pogledom stalno usmjerenim na svijet, kao mjesto u kojemu se ostvaruje povijest spasenja ovdje i sada, da mogu donositi konkretne odluke u suglasju sa našim načinom života (zanosom za našu karizmu). Ovo moraju biti tri velike ljubavi provincijala ili kustosa i bilo kojega brata pozvanog vršiti službu upravljanja.

- Vršenje upravljanja kao služenja zahtijeva da provincijal ili kustos uvijek poštuje tri autoriteta koji imaju zadnju riječ: Duh Isusov – najveći autoritet u Bratstvu, Evanđelje – pravilo i život braće, prioriteti – tj. temeljni elementi našega načina života. Ova tri autoriteta ne mogu nikad biti dovedena u pitanje, ako bi došlo do toga da se ne poštuju, provincijala ili kustosa bi trebalo razriješiti službe. (RegB 8,4).

- Prihvatiti vršenje službe upravljanja kao služenje znači da provincijal u dobroj mjeri prihvatiti biti „mjesto“ susreta braće među sobom i sa Evanđeljem te sa vrijednostima naše karizme. U ovom smislu možemo reći da su provincijal ili kustos sluge zajedništva. Ovo zahtijeva da provincijal/kustos ljubi i dopusti biti ljubljen, zahtijeva i dopusti da se i od njega zahtijeva, konačno, da ne propusti biti «milosrdan i vjeran» (Heb 2,17).

Ukoliko je pratilac, promotor i jamac procesa razlučivanja i promjena, provincijal ili kustos:

- treba bdjeti da budu svi uvjeti za prikladno razlučivanje, tako da se može potvrditi da su donešene odluke uistinu one koje Bog zahtijeva za Provinciju, kuće i braću u datom trenutku; i tako da može prihvatiti, sa svojim autoritetom, rezultate procesa prosudbe ili pomoći, koliko su ispunili taj proces, da ima na umu ostale temeljne elemente koji nedostaju u ispunjenju projekta, te posljedično ponovno krenuli.

- Moći će pratiti, poticati i jamčiti procese razlučivanja u mjeri u kojoj je on sam u procesu razlučivanja, tako da će sam moći biti „čitljiv znak života“ za drugu braći i za svijet.

Ukoliko treba uređivati eventualne napetosti, provincijal ili kustos mora biti:

- osoba otvorena, prilagodljiva, sa sposobnošću refleksije i samovrednovanja.

********

Biti provincijal ili kustos nije lak zadatak u današnje vrijeme. Iz moga iskustva, zato mogu reći da je manje teško kada se znaju povezati glagoli vidjeti (sposobnost analiziranja), slušati (Boga, braću, znakove vremena), tumačiti (plod razmatranja i molitve) i izvršiti, s odlukom, ali uvijek pokrenuti ljubavlju.

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas185
Ovaj mjesecOvaj mjesec72414
UkupnoUkupno5071293

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 93 

Administrator

franodoljanin@gmail.com