3. nedjelja kroz godinu (B): Kad je punina vremena?

Mk 1, 14-20

Živimo u vremenu u kojemu nedostaju velike vizije ili se čak ni ne opaža da ih nema. U vremenu ‹nedostatka utopija›, u vremenu razorenih, potrošenih i osramoćenih utopija. Društvo je usmjereno na učinak, uspjeh, zaradu. Ljudi su pragmatični. Opsjednuti vlastitim računicama u glavi. Narod želi blagostanju i veseli se kupovanju u šoping centrima. Društveni analitičari našu kulturu označavaju infantilnom kulturom, a infantilnost je nezrelost. Infantilnost je bijeg u zavjetrinu, negdje gdje smo zaštićeni. Iz infantilnosti proizlazi i bijeg od odgovornosti. Kao da se čekaju neki posebni uvjeti za djelovanje. Jer, ovo je vrijeme takvo da se ne može ništa napraviti. Posljedica takvog stanja duha jest posvuda rasprostranjena umornost, bezidejnost, plošnost, rezigniranost.

O vremenu djelovanja govori nam današnji evanđeoski odlomak. Novi zavjet, a i mi to često govorimo, osobito u božićno vrijeme, da se Isus pojavljuje u punini vremena. Kada pokušavamo točnije razložiti što znači ta Isusova ‹punina vremena›, nećemo nešto posebno otkriti. Štoviše, vrijeme Isusova dolaska i nastupa na zemlji, u konkretnim zemljopisnim i društvenim okolnostima, ne razlikuje se puno od našega vremena gledano religiozno i etički, a ne tehnološki. Evanđelist Marko nam objašnjava što to znači kada nastupa punina vremena. Za početak Isusova djelovanja Marko posve jasno govori da Isus nastupa u konkretnoj situaciji koja ima svoje aktere. Marko veli, pošto je Ivan predan, dakle nakon što je Herod Antipa uhitio Ivana, Isus nastupa u Galileji s porukom: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju!

Kad je to punina vremena? “Isus nastupa onda kada je uhvaćen i ubijen prorok, onda kada je ušutkan proročki glas, kada svi, gotovo svi ljudi kažu, nema se što učiniti, kada je zavladala neodgovornost, kad je kralj, svijet ili netko drugi preuzeo svu vlast, kad je zavladao strah, ako ne vanjski, onda onaj još gori, unutarnji strah, strah neslobodnih i autocenzuriranih ljudi.” Ako kršćani žele nasljedovati Isusa, onda nema bijega u neodgovornost, u nekakvo očekivanje boljih vremena. Punina vremena za djelovanje jest ovdje i sada. Drugoga vremena nema. Ovo je jedino naše vrijeme i u njemu treba pronalaziti putove naviještanja ne mračne nego radosne vijesti. Pitanje vremena nije, dakle, rezignacija nad svijetom i životom, nego novi iskorak u vremenu depersonalizirane odgovornosti i cinizma. “Cinizam se bavi sobom i smatra da se ništa ne može promijeniti. Cinizam kao duhovno stanje jede i sebe i druge oko sebe. Cinici prepuštaju svijet fanaticima i profiterima, materijalnim i duhovnim, a oni ostaju povučeni u svojoj lažnoj sigurnosti.” (Ivan Šarčević)

To je istodobno uvijek povezano sa zahtjevom obraćenja koje je promjena staroga čovjeka, novo vrjednovanje samoga sebe i svijeta oko sebe. Obraćenje je angažman u konkretnoj sadašnjosti, uvijek u posve određenoj zajednici, društvu, gradu, narodu i svijetu, za novi Božji svijet. Martin Luther King jednom reče: “Ako jedan čovjek sanja, to je samo san. Ako više ljudi sanjaju isti san, to postaje stvarnost”. Slično misli i Helder Camara: “Tko nema hrabrosti sanjati, nema snage ni djelovati”.  

Velikani duha, svi oni koji su zadužili čovječanstvo, nisu dopustili da ih stanje svijeta uspava, pasivizira; nisu se prepustili letargiji i izgovoru ‹tu se ne da više ništa učiniti›. Naprotiv, bili su ljudivizionari, ljudi-proroci, ljudi koji su budni sanjali i svim svojim silama borili se za bolji svijet.

Fra Anđelko Domazet

.

(2)

Prolazi obličje svijeta

Kad čujemo da prolazi obličje ovoga svijeta i da je vrijeme u kojem živimo, kratko (usp. 1 Kor 7, 29-31), tada bismo najradije kazali: "Ne! Ne tako brzo. Dragi Bože, daj nam još vremena. Život prolazi tako brzo; još nismo ni započeli pravo živjeti, a već moramo misliti na kraj…" Ima naime i suprotnih primjera: ljudi, koji su neizlječivo bolesni ili su već na smrti i čekaju izbavljenje od svoje patnje! Ali nije normalno željeti, da ovaj zemaljski život po mogućnosti što brže prođe.

Što dakle traži Crkva od nas kad nam u današnjem čitanju apostola Pavla naviješta, da uživamo ovaj svijet, kao da ga ne uživamo. To nekako zvuči kao preziranje svijeta i odricanje od svijeta. Mi ćemo s pravom kazati: "To ne može biti. Tko je to vidio ne dati čovjeku živjeti! Ja bih želio biti u svijetu, radovati se i dokazati se u životu."

Apostol Pavao, čije obraćenje slavimo za koji dan, (25. siječnja), doslovno piše: "Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju." Da, čemu to? Kako može Bog, kako može Crkva to od nas tražiti?!

Ima ljudi koji potiskuju svaku misao glede završetka svoga života i ne dopuštaju pitanje što će biti poslije smrti. Oni bi htjeli pod svaku cijenu produžiti svoj život do beskonačnosti. Sada je pitanje što nam Pavao uistinu želi reći: on nam ne želi oduzeti nadu i radost, nego naprotiv, on traži primaoce svoga pisma u Korintu i u budućnosti,  vodi i nas jednoj nadi i radosti koja ne prolazi. On bi nam htio pomoći da nađemo pravu mirnoću. Tu mirnoću može priuštiti sebi onaj koji je svoje srce usidrio gdje su prave radosti, gdje moljac ne izgriza odjeću, gdje novac ne gubi svoju vrijednost i gdje nekoga ne napuštaju prijatelji. Na taj način vjera u nebesko kraljevstvo nije bijeg iz svijeta u neki dvorac, nego u živo središte našega života u kojem stvarnosti ovoga vremena u mirnoći možemo susresti.

Ruku na srce: kad primjetimo da starimo, da nam vrijeme bježi, da smo možda od raznovrsnih patnja i poteškoća izmučeni, i sve to upućuje da mislimo na smrt – trebamo li se ponašati kao da u cjelini to ništa ne vrijedi za nas? Trebamo li negativne strane našega života brzo i bez razmišljanja ignorirati i bježati u svijet snova, kako nam svakodnevno sugeriraju različite ponude svijeta medija i slobodnog vremena? Osjećamo: jedan takav bijeg ne bi mogao biti trajan. Bolje je i ljekovitije cijelu stvarnost života staviti na pravo mjesto i izdržati u tom upitu i u toj napetosti.

Kao kršćani mi nemamo jednostavno gotove odgovore za svaku situaciju, ali temelj na kojem počivaju naša vjera i nada je Gospodin koji se pojavio među nama. Kao čovjek Isus Krist je živio među nama i donio nam je radosnu vijest o blizini Božjega kraljevstva. "Vjerujte", rekao je on i "obratite se!" Taj poziv vrijedi i za nas. Ako se upustimo u to, da nam Kraljevstvo Božje nije daleko, tada naš prolazni život dobiva vrijednost i oslonac, i ne kapitulira pred slabostima života.

Mi ne možemo izmijeniti prolaznost života. Ali on ima cilj i smisao iz kojih se uvijek nešto događa. Sigurni smo u dragoj ruci Božjoj. On nas ne napušta. Trudimo se svakoga dana nanovo vjerovati njegovoj Riječi, i njegovoj poruci. U sakramentima Bog nas jača svojom milošću.

S punim povjerenjem gledajmo i na Majku Božju! Ona nam može dati utjehu koju trebamo  u svakidašnjem životu, da bismo izdržali u svakidašnjim zahtjevima. Tada će naše vrijeme biti ispunjeno vrijeme (usp. Mk 1,15), u kojem susrećemo Boga i čovjeka u ljubavi. Ne trebamo se bojati, jer sve dragocjeno ostaje za vječnost.

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas47
Ovaj mjesecOvaj mjesec57367
UkupnoUkupno5428837

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 114 

Administrator

franodoljanin@gmail.com