Krštenje Gospodinovo: Otvoreno nebo

Mk 1, 7-11

Opisujući Isusovo krštenje Marko kaže da je Isus ugledao otvorena nebesa i da je Duh poput goluba sišao na nj, a glas se zaorio s nebesa. Vidjeti ‘otvorena nebesa’ znači: osjetiti Božju blizinu. Nije li u životu mnogih ljudi upravo suprotno istina? Nebesa kao da su zatvorena. Ne čuje se Glas! Bog je daleko. Problemi se gomilaju, a rješenje nigdje na vidiku. Odnosi s drugima ne funkcioniraju. Nitko nikoga više ne razumije. Put se ne otvara. Nema perspektive, nema budućnosti. Čovjek deprimiran pita: Je li me Bog napustio?

S druge strane, poznajemo ljude koji su doživjeli da se nebo nad njima otvorilo, doživjeli su Božju blizinu, Bog im je pomogao, pred njima se otvorio put, ostvarili su svoje želje i snove. Carl Gustav Jung došao je do zanimljiva zaključka na temelju svoje dugogodišnje psihoterapeutske prakse. Naime, on kaže da je mogao pomoći samo onim ljudima koji su na bilo koji način ponovno otkrili duhovnu (religioznu) dimenziju vlastitoga života.

U naše vrijeme primjećujemo da se budi religiozna čežnja u ljudima. Mnogi iščekuju spas s Istoka. Otvaraju se centri u kojima ljudi meditiraju zen, vježbaju jogu, traže duhovno iskustvo i prosvjetljenje. U mnogim evropskim zemljama ljudi odlazi u centre istočnjačke duhovnosti kao što se nekoć odlazilo u crkve. U azijskim religijama (osobito u hinduizmu i budizmu) traže odgovore na svoja životna pitanja. ‘Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!’- tim riječima mi kršćani ispovijedamo vjeru u Isusa kao Sina Božjega. Prorok Izaija naviješta da će doći Sluga Božji kojega očekuje Izrael i pogani. Zatim dolazi Isusov preteča, Ivan Krstitelj, propovijeda i krštava. On pokazuje na onoga kojega se očekuje. Isus ‘ne iskače iz reda’: on prima Ivanovo krštenje vodom. Glas odozgor ga legitimira: Ovo je Sin moj ljubljeni, njega sam izabrao da donese spas zemlji! Iz svega toga proizlazi Isusova jedinstvenost: On nije prorok, nije židovski kralj, nije sljedbenik Bude, Lao-cea ili Zaratustre, nije preteča Muhameda. On je ispunjenje pračežnje koju svaki čovjek nosu u sebi. On je put do Oca. Tko vidi Njega, vidi Oca. Od krštenja na Jordanu, svaki je kršćanin upućen na Isusa.

Isusovo iskustvo Božje blizine za vrijeme krštenja na Jordanu potiče nas da se pitamo o našemu osobnom iskustvu Boga. Imamo li ga uopće? Jesmo li ikada poželjeli spoznati Boga na dubljoj razini nego li Ga sada poznajemo? Koje strahove vezujemo za svoje shvaćanje Boga? Bojimo li se bliže duhovne veze s Bogom zbog mogućih promjena koju bi ona izazvala u našem životu? Za koja pitanja smo tražili Božje vodstvo u trenutcima molitve? Ljudi su lijeni na putu do iskustva Boga, čak ga se i boje, pa radije o njemu raspravljaju nego ulažu napor da dođu do njega. Tko traži duhovni svijet, on ga i nalazi. Nema čovjeka na ovoj planeti kojemu nije moguće ući u duhovni svijet. Duhovni svijet nije rezerviran samo za neke.

Ima još jedan detalj iz evanđelja koji valja uočiti. Bog se ne ustručava izraziti svoje osjećaje: ‘Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!’. Često u našim obiteljima vlada emocionalna hladnoća i škrtost, suparnički odnos. Teško jedni drugima izražavamo osjećaje. Ne znamo druge zagrliti, pohvaliti, nasmijati, udijeliti kompliment. Bog nas je dao jedne drugima da se međusobno volimo, poštujemo, da jedni druge radujemo, a ne žalostimo. Kad izražavamo ljubav, mi smo kanal za Božju ljubav u svijetu. Život tada postaje beskrajan tok ljubavi.

Fra Anđelko Domazet

 .

Slutiti vlastitu tajnu

O počecima slušali smo puno proteklih blagdana. Od Luke i Mateja primili smo pripovijesti o Isusovu djetinjstvu; Ivanovo evanđelje sjeća nas početaka stvaranja. Na kraju Božićnog vremena vraćamo se natrag Markovom evanđelju koje nas prati kroz ovu godinu službe čitanja. I Markovo evanđelje priča o Isusovim počecima – ali sasvim drukčije nego druga trojica.

Na početku Markova evanđelja stoji Ivan Krstitelj. On propovijeda i krsti u pustinji. On naviješta da se vremena uskoro mijenjaju, i da dolazi netko na koga se čeka. Ako se u Markovom evanđelju kaže da Isus iz Nazareta u Galileji dolazi i daje se  krstiti od Ivana, tada ta oznaka mjesta nije slučaj: ljudi iz Judeje i Jeruzalema, dakle iz svetoga grada i njegove okolice, prve su ciljne grupe Krstitelja. Oni okreću leđa religioznom centru i okreću se tom poremećenom kritičaru i propovjedniku pokore u pustinji.

Isus ne dolazi iz centra. On živi na drugom kraju zemlje. Nitko nema tako dug put do Ivana kao Isus iz Galileje. Ali taj s najdužim putem je upravo onaj koji treba doći i na koga se čeka. U pustinji se događa odlučujuće: kod njegova krštenja po Ivanu Isus vidi otvoreno nebo; on je oduševljen i sluša Božji glas koji mu kaže da je on ljubljeni Sin. O Isusovom krštenju i njegovim popratnim pojavama, pričaju također i druga Evanđelja. U Markovom evanđelju upada u oči da je Isus jedini koji vidi otvoreno nebo i čuje Božji glas. Za sve druge ostaje skriveno što se tu uistinu događa. Tko je on stvarno, doživljava samo Isus sam.

Cijelo Markovo evanđelje priča o Isusovom put iz Galileje prema Jeruzalemu. Prva važna postaja na tom putu je krštenje. Tu je Isusu darovano duboko duhovno iskustvo: u kontaktu s tajnom Božjom otvara se njemu tajna njegove vlastite osobe. O tom intimnom iskustvu oni koji stoje uokolo ne slute ništa. Nakon toga Isus uzima vrijeme za sebe: najprije ide u pustinju. Nakon toga počinje javno djelovati.

Uvijek iznova priča nam Markovo evanđelje, da usprkos svim upozorenjima prema vani ostaje skriveno tko je Isus stvarno. U Jeruzalemu završava njegov put na križu. Tek tu se rasvjetljava tajna njegove osobe – iako opet ne za sve. Jedini koji na kraju puta razumije i naviješta, tko je taj Isus stvarno, jest rimski satnik  koji ponovno prihvaća glas kod krštenja: "Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!" Tako Markovo evanđelje napinje veliki luk od početka do kraja, od krštenja do križa.

Na Cvjetnicu ćemo  u čitanju Muke po Marku čuti svjedočanstvo satnika. S njim možemo prihvatiti nit koju Evanđelje prigodom krštenja raspreda. Smijemo vjerovati tajni Isusove osobe – iako nam to ne izgleda prema vani, da je u tom čovjeku tajna Božje prisutnosti.

Danas nas početak Markova evanđelja vodi u Isusovu unutrašnju perspektivu. Pozvani smo dati se inspirirati iskustvom samoga Isusa. Puno puta može nam se darovati dragocjeni trenutak u kojem se nebo otvara i slutimo da tajna Božja dotiče našu tajnu.  U tome nam zasvijetli tko smo uistinu: željeni u ovome svijetu od ljubaznoga Ti. Takva iskustva nisu nikakvi veliki vanjski spektakli. Tu smo u našoj nutrini sasvim sami s Bogom.

Nije li to drsko – ne vrijedi li ta intimnost isključivo za Isusa Krista? Ako smo u njega kršteni i po njemu se zovemo kršćani, tada to ima vrijednost i za nas. Biti kršten, ne znači samo sa stotnikom vjerovati Isusu da je on Sin Božji. Nego također: s Isusom vjerovati Bogu, da nam on daruje svoga Duha – i da smo i mi njegovi ljubljeni sinovi i kćeri. On je na putovima kojima idemo, riskira s nama i otvara nam nebo – do kraja i preko toga.

Fra Jozo Župić

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas461
Ovaj mjesecOvaj mjesec55045
UkupnoUkupno4817641

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 107 

Administrator

franodoljanin@gmail.com