Božić (danja misa) Mistika i politika

Iv 1, 1-18

Što slavimo na Božić? Da je Bog je postao čovjekom. Što to znači? Može li se to uopće shvatiti? Pokušajmo. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama. Bog se rodio kao što se svaki dan rađaju stotine tisuće ljudskih bića na ovoj zemlji. Bog je postao embrij. Ovisan od drugima. Evanđelist Ivan svjesno bira  izričaj: Riječ je tijelom postala. Četvrto evanđelje je nastalo krajem prvoga stoljeća. U to vrijeme bilo je rašireno mišljenje da je važno samo ono što je duhovno: nutrina, ideje, duša. Zemaljska stvarnost, tijelo, materija, politika i društvo, sve se to smatralo nečim drugorazrednim, neduhovnim, zlim. Ovo mišljenje bilo je prisutno i u nekim kršćanskim krugovima krajem prvoga stoljeća. To konkretno znači da Isusovo čovještvo, njegova ljudskost, nije važna. On je prividno uzeo ljudsko tijelo, tek izvanjski prihvatio ljudski lik. Više je lebdio nego hodao zemljom. Ivanovo evanđelje ustaje protiv takvoga razvodnjavanja Isusova lika. Riječ je tijelom postala. Bogu je važan ovaj vidljivi, zemaljski svijet. A sve to ima posljedice za našu pobožnost.

Često se vjerovalo da se prava pobožnost sastoji u tome da pobjegnemo od svijeta i potpuno se posvetimo Bogu, da okrenemo leđa ovome svijetu. Moderna verzija ove stare zablude glasi: “Politiku van iz crkve, brinite se samo o spasenju duše!” Politički angažman je prljav posao, kršćaninu je najbolje da se svega toga klone. Je li Isus to učinio? Je li se povukao iz povijesti, pobjegao od odgovornosti za svijet, u nutrinu, u privatnost? Da pojasnimo: nutrina, molitva, tišina, razmišljanje o Bogu, sve to jest i ostaje važno područje kršćanske pobožnosti. To je neotklonjivo. Ali ako želimo ozbiljno shvatiti Božje utjelovljenje, tada kršćanskoj pobožnosti bitno pripada okretanje ovome svijetu i zadaćama u njemu.

“Bog je postao čovjekom” u zemlji izmučenoj terorom, nasiljem, bijedom, u zemlji koja, kako danas tako i nekoć, nimalo nije ‹sveta zemlja›, već mjesto sukoba i mržnje. Postao je čovjekom u zemlju u kojoj se prolijeva krv do dana današnjega. No, Isus prolijeva vlastitu a ne tuđu krv. On iz ljubavi žrtvuje sebe, a ne druge. On gradi most između Boga i ljudi, između vjernika i nevjernika, most između rastrganih i posvađanih ljudi. Ako želimo postati ljudi po uzoru na Isusa, moramo graditi mostove ljudskosti. To znači da se ne bojimo suočiti s problemima koji pritišću društvo: nezaposlenost, siromaštvo, uništeni brakovi, osamljenost, bolest, smrt; briga za okoliš, zaštita manjina, mirotvorstvo i nenasilno rješavanje sukoba, borba protiv raznih predrasuda.

Isus dolazi svaki dan, i svaki je dan Božić za kršćane, ako se u njima rađa Bog i ako vide nevolju bližnjih. Zato je Božić zahtjevna svetkovina, ako je ispravno shvatimo. U isto vrijeme, Božić je i utješna svetkovina. Možda slavimo Božić zabrinuti za ekonomsku situaciju. Možda slavimo Božić sami, prvi put bez ljubljene osobe. U našim brigama i strahovima, u našim slabostima i bolesti, u našoj osamljenosti – u svemu tome Bog je i nama posve blizu. Emanuel – S nama Bog! Vjera u Novorođenom Djetetu spoznaje nazočnost Božju u našemu svijetu. Posred naše prolaznosti je neprolazni Bog.

Fra Anđelko Domazet

 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas361
Ovaj mjesecOvaj mjesec49773
UkupnoUkupno5277984

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 61 

Administrator

franodoljanin@gmail.com