4. nedjelja došašća (B)

Zdravo Marijo!

(2 Sam 7,1-5.8b-12.14a.16 /Rim 16,25-27 / Lk 1,26-38)

U središtu četvrte adventske nedjelje je Marija. Evanđelje prikazuje kako anđeo Gabrijel naviješta djevici iz Nazareta da će začeti i roditi dijete a to će se dijete zvati "Sin Božji" (Lk 1,35).
Kao  ljudi  21. stoljeća s biologijskim znanjem imamo teškoće s ovim tekstom. Trebamo li slijepo vjerovati u neshvatljivo čudo?  To ne odgovara katoličkoj tradiciji. Ona pokušava puno više vjerovati razumno. U svemu tome ima i uporište: teologija jasno uči da je Gospodin naš Isus Krist bio pravi čovjek  i pravi Bog (Kalcedonski koncil, 451. poslije Krista).

Ujedno je biologijski jasno dokazano: bez Y- kromosoma ne nastaje čovjek. Bez obzira na to bila bi hereza prihvatiti da je u Isusu bila polovica Marijina nasljednog dobra a druga polovica od Boga. Ili drugim riječima: Bog bi u tom smislu bio Isusov otac kao božanstva u poganskim mitologijama koja su sa zemaljskim ženama u jednoj "svetoj svadbi" (grčki hierós gámos) začeli "božje sinove". Nikakva medicinska analiza ne bi mogla ukloniti uz ljudske stanice također i božanske. "Bog je duh"  kaže Ivan ( Iv 4,24). Dovde se išlo samo do utvrđivanja koje naš razum može razumno shvatiti. Tajna počinje uz pitanje o Y-kromosomima u nasljednoj baštini Isusa čovjeka. Uzmemo li tekst ozbiljno u razmatranje onda možemo vidjeti samo dvije mogućnosti: ili je svemogući Bog stvorio iz ništa taj  kromosom, ili je Bog na čudesan način dopustio da sjemene stanice zemaljskoga čovjeka koji o tome nije trebao ništa znati – dospiju do majčine jajne stanice.

Prije nego nastavimo razmišljanje, treba naglasiti: nikako ne želim kazati da bi se sve to "sasvim normalno razvijalo". Koja bi od tih dviju mogućnosti mogla biti, znanost tu prestaje i počinje vjera u tajnu u kojoj je Bog na čudesan način djelovao.

Ipak ako promatramo velika Božja djela na drugim mjestima biblije, utvrdit ćemo da Bog i prije kroz tzv. "drugi uzrok" čuda (latinski causae secundae) djeluje kao kroz direktni zahvat. Pri izlasku iz Egipta "Gospodin je svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio" (Izl 14,21).

Čini se da i u ovom evanđelju imamo  znak  za slično. I liturgijska komisija koja je izabrala prvo čitanje razmišljala je u tom pravcu jer čitanje iz Staroga zavjeta treba u liturgiji pojasniti evanđeoski tekst i ograničiti ga. Tako slušamo obećanje Davidu: "I kad se ispune tvoji dani…podići ću tvoga potomka nakon tebe i utvrdit ću njegovo kraljevstvo" (2 Sam 7,12). Doslovno  preveden glasi hebrejski tekst: "…tada ću nakon tebe tvoje sjeme koje proizlazi od tebe  podići i njegovo kraljevstvo osigurati."

Treba spomenuti razliku posvojenja kod rimskih careva i starozavjetne tradicije u kojoj nije dokazano pravno posvojenje. Prije svega u obećanju u drugoj Samuelovoj knjizi ( i u nekim daljnjim starozavjetnim mjestima) upozoravaju riječi anđela u evanđelju: "Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova" (Lk 1,32). Već prije je bilo naznačeno da je taj čovjek koji je zaručen s Marijom djevicom  "bio iz doma Davidova" (Lk 1,27). I ne samo kod Luke, nego od prve do posljednje knjige Novoga zavjeta živa je misao na Isusovo porijeklo od Davida.  Matejevo evanđelje počinje s Isusovim rodoslovljem u kojem je značenje Davida istaknuto i u završnom poglavlju knjige Otkrivenja svjedoči vidjelac kako Isus kaže o sebi: "Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica" (Otk 22,16).

Apostol Pavao počinje poslanicu Rimljanima s priznanjem da je bio pozvan navijestiti evanđelje Božje "…o njegovom Sinu, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom  Božjim,  u snazi, po Duhu posvetitelju (Rim 1,3 sl).

Da bismo shvatili kako je teško palo evanđelisti Luki da nam približi tu tajnu, treba nam pokazati posljednji tekst: na koncu povijesti djetnjstva Luka još jednom zapada u teškoću kako govoriti o Isusovom ocu. Evanđelist opisuje kako su roditelji doživjeli dvanaestogodišnjeg Isusa u hramu u kojemu je on ostao nakon Pashe umjesto da se zajedno s njima vrati kući. Njegova mu  majka reče "Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili". A on im reče: "…Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Oni ne razumješe riječi koju im reče" (Lk 2,48-50). Jednom zgodom rekao je novozavjetni prof. Zerwick: "Objesite ovu rečenicu napisanu zlatnim slovima nad vašim krevetom! Postoje tajne samo za Mariju i Josipa! Također ni egzegeta  ne treba razumjeti sve."

Božićnoj tajni koja je konačno ukorijenjena od materije i duha, možda se prije svega približavamo ako ne mislimo samo na povijesno dijete Isusa u jaslicama, nego nam treba biti jasno da je i u euharistijskom kruhu prisutan isti Gospodin. U ovom kruhu je povezano zemaljsko i božansko. To je isti utjelovljeni Sin Božji, tada i danas. Poklonimo mu se!

Fra Jozo Župić

****************


Bog treba naš pristanak

2 Sam 7,1-5.8-11

Lk 1, 26-38

Većina Božjih izabranika u Bibliju bili su muškarci. Na vrhuncu povijesti spasenja pojavljuje se lik žene. Marija iz Nazareta slika je ljudskog bića koje prihvaća Božji plan spasenja. Marija je pružila Bogu najsavršeniju suradnju da po Njoj siđe u povijest svijeta. Kako se to konkretno zbilo? Na koji način Marija prima spasenje Božje? Kako se Bog rađa u ljudskome svijetu? Anđeo Gabrijel pozdravlja Mariju riječima: “Zdravo, milosti puna!” (Lk 1, 29) Izvorni grčki izričaj je u pasivu. Pasivni glagolski oblik jasno pokazuje da riječ “milost” ne govori ništa o primatelju, nego o djelitelju milosti. Ne spominje se što je Marija učinila. Samo se kaže da ju je Bog izabrao. Marija je savršeni primatelj. Vrijedi također primijetiti da Marija ne kaže: ‘Gospodine, nisam dostojna!’, kako je to uobičajeno kod drugih biblijskih bogojavljenja (teofanija). Ona samo kaže: ‘Neka mi bude po riječi tvojoj’ (Lk 1, 33). Bog, dakle, ne traži da neka osoba bude unaprijed ‘dostojna i vrijedna’. Bog stvara i daruje dostojnost i vrijednost samim činom izabranja! Drugim riječima, Bog me ne ljubi jer sam ja dobar, nego: ja sam dobar jer me Bog ljubi!

Bog je stvorio svijet i nastavlja ga stvarati u svakom trenutku vremena. I mi ljudi u tome sudjelujemo. Mi trebamo Boga i Bog treba nas. Svaka dobra inicijativa dolazi od Boga, ali je On nemoćan ako ne želimo surađivati. Bog treba naš pristanak. Unatoč teškim kušnjama i društvenomu metežu, vlastiti život treba staviti u Božje ruke da raspolaže našim vremenom i našim talentima, kao što je trebao Marijin: ‘Neka mi bude’. Tko zna kakva čuda propuštamo učiniti zato što nismo dali svoj pristanak! Bog nas stalno poziva da se uključimo u Njegovu igru, a ne da zbrajamo samo svoje jadne rezultate. Bog je visok ulog, i to je jedina kocka u koju se treba upustiti. Sve druge kocke su poroci. Mudar čovjek izabire Boga za učitelja i ljubav kao put. Sve ostalo su stranputice.

Poučno se zaustaviti i na prvom čitanju. U njemu se opisuje kako je David naumio sagraditi Hram Gospodnji. Izlaže svoj plan proroku Natanu. Prorok ga otprve podržava. No Bog mu daje drugi nalog. “Nisam nikada prebivao u kući otkako sam izveo iz Egipta sinove Izraelove pa do dana današnjega, nego sam bio lutalac pod šatorom i u prebivalištu.” (2 Sam 7,6) Bog ne želi kuće od drveta i kamena. Ne voli se vezati samo uz jedno mjesto. On radije slijedi trag života i ljudi. Ondje gdje ljudi rade, slave, sučeljavaju se sa zlom, Bog je nazočan. Natan polako uviđa da je u kući od drveta i kamena Bog nazočan samo za one koji ga posjećuju. Živi Bog, međutim, želi prebivati i među onima koji nikada nisu zakoračili u njegovu zemaljsku kuću (hram, svetište). Umjesto izgradnje hrama, Bog priprema sebi jaslice (usp. Lk 1, 26-38). Samo njegov konačni predstavnik u liku Mesije jest onaj koji može sagraditi hram imenu Božjem, a da taj hram ne bude djelo ljudskih nego Božjih ruku.

U Došašću iščekujemo ispunjenje Božjega obećanja da će nam poslati svojega poslanika, svoga sina. Po njemu i u Njemu ljudi će se klanjati Bogu “u duhu i istini” (Iv 4,24). Nažalost, naše dnevne aktivnosti, ubrzana, rastresena i bučna svakidašnjica, ne čini nas dalekovidnim, sluhovitim i prijemčivim za Božji dolazak. Kada je jezero uzburkano, ne može se vidjeti njegova dubina. Tek tiho jezero omogućuje pogled u dubinu i zrcali nedokučivu visinu neba. Naš dolazak Bogu i Božji dolazak k nama pretpostavlja sabranost, budnost, osluškivanje.

Fra Anđelko Domazet

.

*************


Isus – Sin Davidov

"Na Božić je rođen Isus Krist". Tako je pisalo na plakatima koji su neko vrijeme bili zalijepljeni širom Austrije a tiskali su ih na vlastiti trošak katolički laici. Mnogi su mislili da bi to trebalo biti jasno. A nije. Raste broj ljudi koji sve moguće povezuju s Božićem, a samo ne sa svetkovinom Isusova rođenja. To više je važno podsjetiti na to.

Tko zna kako je sam Božić ukorijenjen u dugoj povijesti Staroga saveza, židovskoga naroda. Danas, nekoliko dana prije Badnjaka isplati se pogledati u te korijene.

Isus će često puta biti označen kao "Sin Davidov". "Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova", tako kaže anđeo Gabrijel Mariji, kad joj je navijestio dijete koje će začeti. O kralju Davidu govori i starozavjetno čitanje današnje četvrte nedjelje došašća.

Što se dogodilo oko tisuću godina prije Isusova rođenja? David je postao kralj Izraela. On je uspio ujediniti zemlju, povezao je plemena židovskoga naroda u jedno kraljevstvo. Osvojio je Jeruzalem i učinio ga svojim glavnim gradom. Sada na vrhuncu svoje moći on želi graditi prikladnu Božju kuću, jedan lijepi i veliki hram. Bog Izraelov ne treba više stanovati pod šatorom. Jer, dosad je Kovčeg Božji, Kovčeg saveza počivao u šatoru, kao dugo godina dok je Izrael išao kroz pustinju, pod vodstvom Mojsija.

Sada treba biti drukčije. Sada želi kralj David sagraditi svome Bogu prikladnu kuću. Ipak se događa drukčije. Bog po proroku Natanu iznenađujuće odgovara kralju: "Nećeš ti meni graditi kuću, nego ja tebi! Kuću koja može biti više nego zgrada. I obećanje Davidu: "Tvoje će prijestolje čvrsto stajati za svagda".

Bog obećaje kralju, da će njegova dinastija vladati dovijeka.

Je li se Bog zabunio? Kraljevstvo Davidova potomka je propalo u Izraelu. "Kuća Davidova" doduše je i dalje egzistirala, ali osiromašena i politički beznačajna. U Nazaretu su živjeli takvi Davidovi potomci. Josip je bio jedan od njih. Možda i Marija. Isus je dakle stvarno "Sin Davidov".  Ali kako drukčiji nego je očekivan! On nije ponovno uspostavio kraljevstvo svoga oca Davida. Njegovo prijestolje bile su jasle kod rođenja i križ za vrijeme smrti. Ipak je ispunjeno Natanovo proročanstvo: Njegovo kraljevstvo trajat će dovijeka. Njegovo kraljevstvo neće propasti nikada. To je kraljevstvo Božje. Kraljevstvo života, ljubavi, pravednosti. Ono će biti jače nego sva kraljevstva ovoga svijeta. Nijedno neće vječno opstati. Sva kraljevstva jednom će propasti. Samo ne Isusovo kraljevstvo. Što još slavimo na Božić? Rođenje Isusa, Sina Davidova! Usprkos svim djedovima božićnjacima i  sjevernim jelenima.

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Najave

Split:

18. prosinca: Predstavljanje monografije „Gospodin vam dao mir“

*********

13./16./20. prosinca: Koncerti pjevačkog zbora „Neuma“ iz Drniša

**********

14. - 17. prosinca: Sinj - Duhovna obnova

*********

16. - 23. prosinca: Trstenik - Devetnica Božiću

*********

22. - 26. prosinca: Božić u Čavoglavama

********

Trstenik: Mjesečne teme u OFS-u 'Blagovijest' - 2018.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1164
Ovaj mjesecOvaj mjesec50244
UkupnoUkupno5585751

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 59 

Administrator

franodoljanin@gmail.com