32. kroz godinu (A)

U očekivanju Gospodina

Apostol Pavao piše u Prvoj poslanici Solunjanima, da bi želio, da oni ne budu u neznanju glede onih koji su usnuli, i da ne tuguju kao drugi koji nemaju nade. Tada nastavlja pokazujući im nadu i dovršenje u Isusu Kristu, uskrsnulome,  koji će nanovo doći da i mi zauvijek živimo s Ocem.

Dani nakon Svih Svetih i Dušnog dana nukaju nas da razmislimo o smrti i prolaznosti. Ne ostajemo u žalosti nego molimo za umrle u vjerničkom povjerenju u Boga, da ih uzme u svoj nebeski mir i vodi ih gledanju njegove slave. Za nas žive na zemlji vrijedi poziv Gospodinove opomene, kako smo je čuli u Evanđelju: "Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa", kada Gospodin dolazi.

Crkva se potpuno može usporediti s jednom  djevicom koja čeka na dolazak zaručnika. Krist je nju zaručio, on joj je vjeran i obećaje joj vječno dovršenje u nebeskom kraljevstvu. Spremnost čekanja bit će izražena i ostvarena kroz stav vjere kao i djela ljubavi. Također i mi kao vjernici sudjelujemo u tom stavu očekivanja Crkve. Dovršenja još nema ali nam je obećano, i mi smijemo ići u radosti našim putom, da ispunimo našu životnu zadaću i činimo dobro koje nam je moguće.

Vratimo se još jednom čitanju iz Prve poslanice Solunjanima. Tu je rečena  gotovo bitna izreka uskrsne nade koja nam je svima dana: "Ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime u slavu." To obećanje je odlučujuće i treba nas ispuniti radošću i pouzdanjem.

Kako je drukčiji stav materijaliste, koji ne vjeruje u nastavak čovjekova života poslije smrti i koji poznaje kao  jedini "smisao" života zemaljsko blagostanje. Jednom i taj čovjek mora umrijeti. Možda se na času smrti pokaje, i požali da je uvijek mislio samo na sebe i nije imao otvoreno srce za druge. On spoznaje privremenost zemaljskoga života i možda se okrene Kristu. Neka ne bude kasno za njega! Neka i on otvori srce za ljubav Božju, da bi svjetiljku svoga srca još jednom napunio uljem koje mu je potrebno, da pođe ususret Kristu. Anđeli i sveci neba radovat će se nad onim grešnikom koji se u posljednji čas obrati.

Za nas ta izvanredna milost obraćenja koja je mnogima darovana u njihovom posljednjem času, ne smije biti izgovor i opravdanje. Mi ne smijemo kazati: "Što me briga vjera! Kad budem star mislit ću na Boga." Kao prvo, mi ne znamo kako ćemo biti stari, a kao drugo, hoćemo li tada još biti u stanju misliti na Boga i obratiti se. Konačno vrijedi i to: mi ne smijemo govoriti o Bogu prezrivo kao da je on loš nadomjestak i trebamo ga jedino kao pomoć u nevolji i smjesta nam mora pomoći. Tko tako misli, taj još nije shvatio ljubav Božju.

U toj ljubavi Bog nam je sve darovao u svome sinu Isusu Kristu, kojega je predao za nas. Zar ne bismo trebali odgovoriti na tu ljubav svim srcem i svom dušom? Tko je ispunjen ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, taj neće brojiti i računati, nego velikodušno dati i djelovati, dok je dan. Dolazak Gospodinov njega neće iznenaditi nespremna, nego će to biti početak jedne nikada izgubljene vječne radosti u zajedništvu s Bogom, sa svetom Djevicom Marijom i svim anđelima i svetima. 

Fra Jozo Župić 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1168
Ovaj mjesecOvaj mjesec81973
UkupnoUkupno5080852

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 84 

Administrator

franodoljanin@gmail.com