Priručnik za početnu formaciju (RI)

PRIMORSKO-ISTARSKO PODRUČNO BRATSTVO FRAME

FRAME GRADA RIJEKE

Formacija za obećanja

 

 

1. susret grupe za pripremu za obećanja:

 

FRAMA: PUT POZIVA

 

1. FRANJEVAČKA OBITELJ

Franjevačka obitelj sastoji se od Prvog, Drugog i Trećeg reda. Franjevački red je utemeljio sv. Franjo i danas je taj red proširen po cijelome svijetu. Sam red čine još 3 reda:

- ‘Prvi red’ – podijeljen je u tri ogranka: Manja braća (OFM), konventualci (OFMConv) i kapucini (OFMCap) te Treći red franjevaca redovnika (Franjevci trećoreci (TOR)). Duhovno središte Reda jest Asiz, Porcijunkula, a uprave redova su u Rimu. U Prvom redu i Trećem redovničkom franjevaštvo se ostvaruje u svećeničkom i redovničkom pozivu.

- ‘Drugi franjevački red’ – čine ga klarise (poznate i kao ‘Siromašne gospođe’) osnovala ga je sv. Klara 1212. god. To je molitveni red i karakterizira ga život u samoupravnim samostanima stroge klauzure, sjedinjene u kontemplativnom zvanju. U Hrvatskoj klarise nemaju puno svojih samostana (Zagreb, Split i Požega).

- ‘Treći franjevački red’ – čini ga Franjevački svjetovni red (FSR) s Franjevačkom mladeži (Frama), već spomenuti redovnički ogranak tj. Franjevci trećoreci (TOR) te mnogobrojni ženski redovi franjevačkog nadahnuća. Framu čine najmlađi članovi Franjevačke obitelji.

 

Zanimljivosti vezane uz franjevačke redove:

 

- kratica OFM je latniski naziv za franjevce tj. «red manje braće» - Ordo Fratrum Minorum

- sve podjele su se dogodile zbog želja da se čim radikalnije živi siromaštvo

- prva podjela je nastala početkom 16. stoljeća na opservante i konventualce. Konventualci su u pogledu življenja siromaštva stavljali naglasak u potpunosti na materijalno siromaštvo gotovo zanemarujući duhovno siromaštvo te je iz tog razloga došlo do odvajanja

- druga podjela je nastala ubrzo nakon prve, pri čemu su se opservanti podijelili na opservante i kapucine. Kapucini su htjeli radikalnije živjeti siromaštvo i imali su strože propise te je iz tog razloga došlo do odvajanja

- kako bi se mogli lakše međusobno prepoznati, svi ogranci su odredili svoj oblik habita

Manja braća - smeđi habit s malenom kapucom

Konventualci - crni habit, još uvijek kod korde nose krunicu

Kapucini - smeđi habit, sprijeda kvadratična i odostraga šiljasta kapuca

Trećoredci - crni habit

- sve bitnije razlike među ograncima, osim načina odijevanja, nestaju u toku 17. stoljeća

 

 

Objasniti razlike između fratara preko crteža/karikatura na ploči!

 

Detaljnije o razlikama među fratarskim redovima te njihovi nastanci:

 

Bratstvo Manje braće se razvijalo pod utjecajem sv. Franje.

- pojava konventualaca - dovela do prvog raskola reda 1517. g. - predmet spora je bilo nasljedovanje siromaštva kojeg su tadašnji konventualci smatrali samo gospodarsko-materijalnim, a ne i duhovnim. OFM je podijeljen na OFM i OFMconv. OFM je bio stroži, a konventualci liberalniji iako su se kasnije konventualci iznutra obnovili.

- kapucini - osnovani 1528. g., zalažu se za još stroži način življenja od OFM-a s izričito strogim propisima (gradili su kuće u kojima je smjelo boraviti sedam do osam, a najviše dvanaestero braće, propisi o jelu: za obrok samo jedno jelo, srijedom bez mesa, nisu smjeli prositi meso, jaja i sir, osim ako im to netko dobrovoljno dadne, a i tada samo za jedan dan, bila je zabranjena veća zaliha nego što je potrebito za jedan tjedan, preuzeli su strogu obvezu kora, matutin uvijek oko pola noći, dnevno dva sata razmatranja, slavljena samo jedna misa dnevno (prema želji sv. Franje) za koju nisu smjeli primiti nikakvu novčanu naknadu, trebaju mnogo propovijedati, nisu smjeli ispovijedati svjetovnjake, nisu se smjeli baviti znanošću niti imati knjižnicu...), smjeli su tj. dopušteno im je provoditi isposnički život, nositi kvadratične kapuce, pustiti brade i primati kao novake laike i klerike, 1536. g. Matej od Bascia (osnivač kapucina) se vraća opservantima i kod njih umire 1552. godine.

- TOR - nastaju u 13. stoljeću (dakle, još za vrijeme života sv. Franje) iz Trećeg franjevačkog reda; neki su se svjetovni trećoreci udruživali u zajednice i počeli živjeti redovničkim životom te polagati redovničke zavjete; TOR u Hrvatskoj osniva svoje samostane u Hrvatskom primorju i po otocima, narod ih naziva fratri glagoljaši jer su se uvijek služili staroslavenskim jezikom i glagoljskim knjigama te su u tome stekli vrlo velike zasluge

 

 

Par bitnijih detalja o Franjevačkom svjetovnom redu (FSRu):

 

PRAVILO: Prvo Pravilo FSR-a “Memoriale propositi” iz 1221. g. preradio je za FSR 1228. g. papa Grgur IX, a danas je na snazi Pravilo koje je 1978. potvrdio papa Pavao VI.

NAZIV: “Franjevački”, jer osobe tvore zajedništvo u velikoj Franjevačkoj obitelji; “Svjetovni”, jer osobe ostaju u svijetu, u svojim obiteljima , na svojim radnim mjestima; “Red”, jer se radi o ustanovi iza koje stoji Crkva sa svojim autoritetom.

NARAV: Braća i sestre, tako se članovi FSR-a međusobno nazivaju, svoje zajedništvo najkonkretnije proživljavaju u malim bratstvima vezanim uz samostane i župe. Svako bratstvo ima svog duhovnog asistenta. Također, svako bratstvo ima Vijeće koje se sastoji od ministra (poslužitelja) i članova Vijeća, a tako je i na područnoj, nacionalnoj te međunarodnoj razini jer FSR danas u svijetu ima oko 450 000 članova.

ZNAKOVI: Članovi FSR-a nose medaljicu s likom sv. Franje ili znak “Tau”.

SVRHA: Po uzoru na svog utemeljitelja, sv. Franju, članovi FSR-a nadahnuti evanđeoskim duhom obavezuju se da će promicati ideje za koje se zalagao i sam sv. Franjo a to su, prije svega, promicanje mira i dostojanstva ljudske osobe, zauzimanje za siromašne i one na rubu društva., u načinu života i rada žele živjeti uzornim obiteljskim životom, zalažu se za očuvanje prirode i ljudske okoline.

KAKO POSTATI ČLANOM FSR-A: Za sve informacije možete se obratiti mjesnom ministru, duhovnom asistentu ili bilo kojem drugom članu vašeg mjesnog FSR-a. A ako imate prethodno završenu početnu formaciju u Frami onda možete preskočiti početnu formacija u FSR-u. 

 

 

Sveta Elizabeta Ugarska:

Elizabeta, rođena 17. studenoga 1231., bila je princeza, kći ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. S trinaest godina, udala se za tirinškog grofa Ludovika. Dala je sagraditi bolnicu, kraj dvorca, da se osobno brine za bolesnike. Obitelj se tome protivila. Potajno je hranila gladne, siromahe i bolesne. Jednom je, prema legendi, grof zaustavio Elizabetu, s ciljem da vidi što skriva, a kad je otvorila pregaču haljine, umjesto kruha koji je tamo bio prije minute, pojavile su se ruže. Nakon smrti grofa Ludovika, prodala je sve imanje, prihvatila siromaštvo, i brinula se za svoja tri sina te za bolesnike i siromahe. Za velike gladi u Njemačkoj, pomagala je siromasima. Zaštitnica je FSR-a (a time i Frame) te pekara, prosjaka, bolesnika, siromaha, humanitarnih djelatnika, bolnica, udovica, ljudi u progonstvu.

Spomendan joj je 17. studenog. Godine 2007. slavila se širom Europe 800. godišnjica njenog rođenja.

 

 

 

2. POVIJEST FRAME U HRVATSKOJ

 

Frama u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda nastala je 14. prosinca 1992. god. u Zagrebu na Kaptolu. Ideja je preuzeta po uzoru na talijansku Framu – Gifra (Gioventù francescana). Sve je počelo kada je jedna skupina mladih iz Zagreba s četvero mladih fratara posjetila jedan susret Frame u Italiji i odlučila tu ideju, ali u okolnostima hrvatskog društva prenijeti ovdje. U početku mlade su okupljali i njihove susrete osmišljavali franjevci, no onda su postupno mladi koji su pohađali škole za animatore u Frami, počeli preuzimati osmišljavanje i realizaciju susreta i projekata u Frami uz pratnju i ‘asistenciju’ duhovnih asistenata (fratara) iz Prvog franjevačkog reda. Frama se uskoro vrlo ubrzano počela širiti po mjestima gdje samostane imaju i okupljaju mlada braća franjevci.

Frama je teritorijalno prije bila ustrojena i organizirana prema ustroju franjevačkih provincija fratara redovnika na području Hrvatske, a od 2005. g. se preustrojila u područna bratstva. Uskoro su se počele osnivati Frame i pri drugim franjevačkim samostanima diljem Hrvatske, na temelju Statuta Hrvatskoga nacionalnog bratstva Franjevačke mladeži.

 

U našem Primorsko-istarskom području Frame djeluje nekoliko franjevačkih provincija fratara koji pružaju asistenciju Frami, a u sklopu kojih postoje Frame ili su tek u osnutku:

- Provincija sv. Ćirila i Metoda: Frama Trsat (Rijeka)

- Provincija sv. Jeronima: Frama Krnjevo (Rijeka), Frama sv. Antun (Pula), Frama Crikvenica

- Kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića: Frama Žabica (Rijeka)

- Provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca: Frama sv. Ivan Krstitelj (Pula), Frama sv. Franjo (Pula)

- Provincija Franjevaca trećoredaca glagoljaša: Frama Pehlin (Rijeka)

- Provincija Presvetog otkupitelja: nema Frame (za sada )

 

 

Hrvatsko nacionalno bratstvo kroz povijest:

 

Od 1992. do 2005. bratstva svih Frama s područja Hrvatske i BiH bile su pod asistencijom fratara svih franjevačkih provincija. Onda se tijekom 2005. godine počinje provoditi ‘regionalizacija’ tj. preustroj Frame po uzoru na našu ‘stariju braću’ – FSR. Danas je zbog regionalizacije Hrvatsko nacionalno bratstvo Franjevačke mladeži odvojeno od Nacionalnog bratstva BiH te ustrojeno u 5 područnih bratstava Franjevačke mladeži: Primorsko-istarsko područno bratstvo, Zagrebačko područno bratstvo, Osječko područno bratstvo, Zadarsko-šibensko područno bratstvo i Splitsko-dubrovačko područno bratstvo. Danas imamo oko 70 aktivnih mjesnih bratstava Frame u Hrvatskoj te oko 1000 aktivnih framaša.

 

 

 

3. OSOBITOSTI FRAME

 

Osnovna obilježja puta poziva u Frami:

 

- mladi su pozvani od Duha Svetoga na iskustvo kršćanskog života u bratstvu

- postupno otkrivaju sv. Franju, njegov život i vrednote za koje se zauzimao

- prisutni u crkvenoj i društvenoj stvarnosti, što je uvjet za ostvarenje konkretnih iskustava u apostolatu

 

Oblik života Frame razlikuje se od ostalih zajednica mladih time što:

- prihvaća Pravilo FSR-a kao dokument nadahnuća

- osobno se i formalno obvezuje pred Bogom i bratstvom živjeti to nadahnuće

- pripada Franjevačkoj obitelji kao sastavni dio FSR-a

- prate je i animiraju franjevački svjetovnjaci

- ima specifično ustrojstvo i formativne metode za put poziva koji u redovitim okolnostima, a ne nužno, vodi u FSR

- ima vlastiti Nacionalni statut odobren od odgovarajućeg Nacionalnog vijeća FSR-a ili ako njega nema, Predsjedništva Međunarodnog vijeća FSR-a, koji određuje uvjete pripadanja Frami

 

 

 

4. ŠTO JE FRAMA?

 

Na to pitanje nam je ponekad jako teško odgovoriti jer nam Frama predstavlja toliko puno toga. No ipak uz sve mogućnosti definiranja Frame sa sigurnošću možemo reći da je Frama put poziva koji pretpostavlja početni poziv i razvija se prema životnom opredjeljenju. Frama je hod ka spoznaji vlastitog zvanja ili ‘poslanja’ u životu. Framu čine mladi, što znači da se radi o privremenom razdoblju života, (dakle FRAMA NIJE CILJ, FRAMA JE SREDSTVO) ograničena na mladost, koja počinje ulaskom u adolscensku dob i završava dostizanjem osobne zrelosti. Traži od nadležnih Viših redovničkih poglavara duhovnu asistenciju, (NAŠ DUHOVNI ASISTENT), a od odgovornih svjetovnjaka bratsku animaciju. (ANIMATORI I VIJEĆE BRATSTVA).

 

 

 

5. ORGANIZACIJSKA OBILJEŽJA FRAME

 

Frama je podijeljena na bratstva, ima odgovorne na različitim razinama, sebi svojstvenu bratsku animaciju i duhovnu asistenciju. Frama je podmladak FSR-a, zbog čega njegovo Pravilo smatra dokumentom nadahnuća za rast vlastitoga kršćanskog i franjevačkog zvanja, kako osobno, tako i u zajednici. Radi toga put poziva u Frami u redovitim okolnostima, iako ne nužno, vodi prema FSR-u. Mjesno bratstvo je osnovna stanica Frame i ozračje u kojemu se mladi češće (barem jednom tjedno) nalaze da bi dobili iskustvo kršćanskog života u svjetlu poruke sv. Franje Asiškoga. Mjesno bratstvo animira i vodi Vijeće od najmanje pet članova s obećanjima, izabrana na godinu dana, zajedno s predstavnikom FSR-a i duhovnim asistentom. Vijeće mjesnoga bratstva Frame dužno je predlagati kandidate za formaciju za obećanja u Frami te, nakon što ona završi, dopuštati i preporučiti da daju obećanja. Osim mjesnih bratstava, Frama je ustrojena na područna bratstva te u jedno nacionalno bratstvo.

 

 

 

6. PUT POZIVA – RAST (HOD) U BRATSTVU FRAME

 

Mladi u Frami produbljuju svoj poziv u svijetlu poruku sv. Franje napredujući putem formacije.

 

Razdoblje upoznavanja s bratstvom - To je vrijeme traženja, prvih dodira, približavanja, prihvaćanja, a završava odlukom da se počne s formacijom za obećanja u Frami. Trajanje ovog razdoblja ovisi o osobnoj situaciji svakog početnika i bratstvu Frame.

 

Razdoblje priprave za obećanje u Frami - To je vrijeme formacije i potpunog uklapanja kandidata u život bratstva mladih. Na kraju ovog razdoblja oni osobno potvrđuju ovu odluku pred Bogom i u nazočnosti braće i sestara. To je za mladog čovjeka prilika da upozna i živi evanđenje po primjeru sv. Franje u krilu svojega bratstva mladih.

Pronalazimo i spoznajemo svoju ulogu DAVANJA u bratstvu Frame.

 

Razdoblje obećanja u Frami – Produbljenje svoga poziva - To je vrijeme poziva, kad mladić ili djevojka prihvaćaju i produbljuju one vrijednosti koje su dio duhovnosti Franjevačkog svjetovnog reda i njegova poslanja u Crkvi i društvu. Završava onda kad mladić ili djevojka konačno prihvate taj način života.

 

 

 

7. DOKUMENTI FRAME

- Frama: Put franjevačkoga poziva

- Statut Hrvatskoga nacionalnoga bratstva Frame

- Program formacije u Franjevačkoj mladeži

 

 

 

KORIŠTENA LITERATURA ZA OVAJ SUSRET:

- Statut Frame

- Frama: Put franjevačkoga poziva

- internet (radi ekstra informacija)

 

2. susret grupe za pripremu za obećanja:

 

FRANJINO DJETINJSTVO I MLADOST U OKRUŽENJU SVIJETA - TRAŽENJE

 

Sv. Franjo je rođen 1182. godine od majke Pice i oca Pietra Bernardonea koji je bio bogati trgovac. Rođen je u malom gradu Asizu (tal. Assisi) koji se nalazi u Spoletskoj dolini na području pokrajine Peruđa (tal. Perugia) koja je dio regije Umbrija (tal. Umbria). Krstila ga je njegova majka u odsutnosti njegovog oca davši mu ime Ivan (tal. Giovanni), prema sv. Ivanu Krstitelju. Njegov otac mu je kasnije dodao i ime Franjo (tal. Francesco), koje u prijevodu znači «mali Francuz» ili «Francuzić», jer je bio oduševljen Francuskom i jer je tamo trgovinom stekao svoje bogatstvo. Franjo se jako razlikovao od svog oca, bio je veseliji i plemenitiji, volio je šalu i pjesmu, te je stoga postao vođa asiških mladića.

Kad je Franjo odrastao bavio se očevim zanimanjem i bio je jako rastrošan, toliko da je sve stečeno potrošio na gozbe, na sebe, svoje odijevanje i na druge. Ali je i obilno dijelio milostinju siromasima, vidjevši u njima siromašnog Krista. Kao i svi ljudi tako je i Franjo imao svoje želje i snove, a najveća želja mu je tada bila postati vitezom. S tom željom je pošao u rat protiv Peruđe, ali je ubrzo bio zarobljen i nakon godinu dana vraćen u Asiz.

U želji da postane vitez opet se uputio u rat, ovaj put je krenuo u Apuliju. Kada je stigao do Spoleta Gospodin mu se objavio u jednom snoviđenju i upitao ga: “Tko ti može više učiniti gospodar ili sluga?” Franjo je odgovorio: “Gospodar”. Tada ga je glas ponovno zapitao: “Zašto, dakle, poradi sluge napustaš gospodara, a poradi podležnika napustaš kneza?” Franjo ga je na to upitao: “Što hoćeš da učinim, Gospodine?” Glas mu je rekao: “Vrati se u svoj grad i bit će ti rečeno što ti je činiti!” Tada se Franji izmjenilo srce te je odbacio odluku da pođe u Apuliju, već se u svemu želio posve uskladiti s voljom Božjom.

Vrativši se u Asiz, počeo se mijenjati, što su na njemu uvidjeli njegovi prijatelji. “Odlučio sam uzeti zaručnicu plemenitiju, bogatiju i lijepšu nego što ste ikada vidjeli”, rekao je Franjo misleći na redovnički život po siromaštvu. Od tog časa samog je sebe podcjenjivao i prezirao sve što je prije volio. To sve ne bijaše potpuno, jer još nije bio posve slobodan od svjetske taštine.

Počeo se povlačiti u samoću i moliti, djeleći obilnije milostinju negoli obično, obećavši da će svakom tko ga u ime Božje zamoli, udijeliti milostinju. U Rimu je posudio svoju odjeću nekom siromahu, a obukao njegovu, proseći milostinju. Nikome tada nije otkrivao svoje tajne, a Bog mu je već počeo pokazivati put.

 

 

KORIŠTENA LITERATURA ZA OVAJ SUSRET:

John Moorman: Novi cvjetići svetoga Franje (Priče iz ranih godina; Rođenje svetoga Franje)

Legenda trojice drugova (1., 2. i 3. poglavlje)

 

PITANJA ZA RAD PO GRUPAMA:

1. Kakav si ti po naravi? Veseo i plemenit poput Franje ili...? Vidiš li po sebi neke sličnosti s njim?

2. Jesi li rastrošan? U kojoj mjeri? Ako se smije znati, koliko dnevno ili tjedno trošiš i na što/koga najčešće?

3. Jesi se do sada susretao sa siromasima i prosjacima? Kakva su tvoja iskustva iz tih susreta? Ispričaj neko konkretno iskustvo! Kako stojiš s dijeljenjem milostinje?

4. Koji je tvoj životni san? Što bi htio postati? Zašto baš to?

5. Imaš li često snove (možda i viđenja u njima)? Što najčešće sanjaš? Jesi li ikada u nekom snu uvidio nekakav znak, upozorenje i sl.?

6. Koliko često se povlačiš u samoću i moliš? Osjećaš li potrebu za time i što ti to znači?

7. Uviđaju li tvoji prijatelji promjene na tebi otkad si u Frami ili čvršće u vjeri? Koje su to promjene koje primjećuješ na sebi?

8. Koliko često i kome otkrivaš svoje tajne? Imaš li povjerenja u ljude, barem svoje najbliže u obitelji i zajednici?

 

3. susret grupe za pripremu za obećanja:

 

FRANJO I GUBAVAC – OBRAĆENJE

 

Dok se Franjo jednoga dana usrdno molio Gospodinu, primio je ovaj odgovor: “Franjo, sve što si na tjelesni način volio i želio imati, moraš prezreti i zamrziti, ako želiš spoznati moju volju. A kad tako počneš raditi, ono što ti je prije bilo slatko i ugodno, postat će ti nepodnošljivo i gorko, a u onome, od čega si prije zazirao, nalazit ćeš veliku nasladu i neizrecivu ugodnost.” Tako je jašući jednoga dana nedaleko Asiza susreo jednog gubavca. Obradovan i ohrabren svime što mu je Gospodin rekao Franjo je sišao s konja i pristupio gubavcu, dao mu nešto novca i poljubio ruku. Primivši potom od gubavca poljubac mira Franjo je opet uzjahao konja i nastavio svoj put. Otada je počeo sve više prezirati i pobjeđivati samoga sebe te osjećati nasladu u onome što mu je prije odvratno

 

Nakon nekoliko dana uzeo je mnogo novaca i otišao u sklonište gubavaca. Tamo ih je sve zajedno sabrao i svakome pojedinačno udijelio milostinju i poljubio ruku. Kad je bio na odlasku osjetio je kako se ono što mu je prije bilo odvratno (vidjeti gubavce i dotaknuti ih) preobratilo u nasladu. Otada je snagom Božje milosti postao gubavcima blizak i među njima boravio i ponizno ih posluživao. Jer u njima je prepoznao svoju “braću” tj. samoga Krista.

 

 

 

U svom daljnjem obraćenju Franjo je postao sve više darežljiv te je čak prodavao i očevu imovinu kako bi sakupio novac za udjeljivanje milostinje, na što se njegov otac Pietro razljutio te je preko gradskih konzula i biskupa pokušao vratiti novac kojeg je Franjo podijelio. Franjo nije htio stupiti pred gradske konzule, no na poziv biskupa se ipak odazvao. Kad mu je biskup (pretpostavlja se da je to bio biskup Gvido) objasnio da ga je k sebi pozvao na zahtjev njegovog oca Pietra Franjo je napravio velik čin: ušao je u biskupovu sobu, svukao svoju odjeću, na nju stavio novac i zatim izašao gol iz sobe i rekao: “Čujte svi i razumijte. Do sada sam Pietra Bernardonea zvao svojim ocem, ali, jer sam odlučio služiti Bogu, vraćam mu novac zbog kojeg se uznemirio i svu odjeću što sam je imao od njegovih stvari, jer od sada želim kazati: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima’, a ne, oče Pietre Bernardone.” Njegov otac je, na opće zaprepaštenje svih prisutnih, bijesno uzeo novac i odjeću. Biskup je u cijelosti razumio Franjin čin i, diveći se njegovoj odlučnosti, zagrlio ga i prekrio svojim ogrtačem. Otada je biskup postao njegovim pomagačem, bodrio ga, podupirao, upućivao i grlio ga srcem punim ljubavi.

 

 

KORIŠTENA LITERATURA ZA OVAJ SUSRET:

Legenda trojice drugova (4. i dio 6. poglavlja)

 

 

PITANJA ZA RAD PO GRUPAMA:

1. Jesi li doživio obraćanje? Kada i kako ti se dogodilo? (osobno iskustvo)

2. Misliš li da se za obraćenje mora dogoditi nešto ‘veliko’ i prijelomno u našem životu ili svoja ‘obraćenja’ doživljavamo skoro pa svakodnevno?

3. Kako si prije početka ‘rasta’ u Frami živio/živjela svoje svakodnevno kršćanstvo? (iskustvo i primjeri)

4. Tko su po tvom mišljenju “gubavci” našega vremena? Kako im prilaziš? Osjećaš li u tom svom susretu s “gubavcima” neko obraćenje kao što ga je i Franjo osjećao?

5. Kakav je bio tvoj prvi susret s “gubavcem”? Jesi li se promijenio nakon susreta s “gubavcem”? Kako si se nakon toga osjećao/la? Jesi li se opet susreo/la s nekim “gubavcima”?

6. Kakav je općenito tvoj odnos prema drugima?

7. Franjo se poradi Krista odrekao svoje obitelji, bi li i ti to napravio/la? Koliko često se odričeš nečega i kojim povodom? Čega si se odrekao/la u korizmi?

 

4. susret grupe za pripremu za obećanja:

 

FRANJO U SV. DAMJANU – POZIV

 

 

 

Kad je Franjo jednog dana prolazio pokraj crkve sv. Damjana koja je bila izvan gradskih zidina osjetio je potrebu da u nju uđe i da se pomoli. Tada mu je lik Raspetoga s križa progovorio i rekao: “Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!” Franjo je dršćući zbunjeno odgovorio: “Drage volje ću to učiniti, Gospodine.” Franjo je u početku mislio da mu je Gospodin govorio o popravku crkve kao zgrade tj. o crkvi sv. Damjana koja je bila u lošem stanju. No u biti mu je govorio o popravku žive crkve tj. o srcima vjernika. (…)

Nakon što mu se Gospodin obratio Franjo je počeo gorljivo moliti. Tu molitvu imamo i zabilježenu u našim pjesmaricama ‘’Molitva sv. Franje Asiškog’’ (str. 358.) Molitva što ju je tada Franjo molio glasi: “Svevišnji, preslavni Bože, rasvijetli tminu moga srca i daj mi pravu vjeru, pouzdano ufanje i savršenu ljubav. Podaj mi, Gospodine, prave osjećaje i spoznaju da ispunim tvoju svetu zapovijed koju si mi dao u istini. Amen.”

 

Izašavši iz crkve zatekao je svećenika koji je sjedio pokraj nje. Dao mu je izvjesnu svotu novaca i zamolio da nabavi ulja i da se pobrine da pred raspelom neprestano gori svjetiljka te da će mu za tu svrhu opet dati novaca kada ga potroši. Franjo je bio radostan te je potaknut Gospodinovim riječima otišao prodati tkanine (očevu imovinu) koje je imao te se s tim novcem vratio do crkve sv. Damjana. Novac što ga je dobio od tkanina dao je svećeniku te mu je sve redom ispripovijedao što je naumio. Svećenik je mislio da se Franjo s njime poigrava, no popustio je pred Franjinim nagovaranjem i svećenik mu je dopustio da boravi s njime. Ali iz straha pred njegovim roditeljima nije uzeo novac.

 

Franjin otac se sa svime time nije slagao pa je krenuo u potragu za Franjom. Franjo se isprva skrivao pred svojim ocem no osnažen vjerom u Gospodina odlučio je izići pred oca. Njegov otac ga je zatvorio u kući te je pokušao riječima batinama odvratiti od Gospodina no nije uspio. Kasnije je Pietro pokušao preko gradskih konzula i gradskog biskupa vratiti novac što mu ga je Franjo uzeo prodavši tkanine. Na to je Franjo odgovorio javnim odricanjem Pietra kao svoga oca spomenutim skinuvši svoju odjeću pred biskupom.

 

Franjo je nastavio svoj naum popravljanja crkve sv. Damjana. Išao je po ulicama grada i trgovinama ne bi li dobio kamenja za popravak crkve. Pri tom je od strane ljudi naišao na ismijavanje ali i na divljenje. Svećenik kod kojega je boravio je cijelo vrijeme promatrao Franjine napore te mu je jednom prilikom pripremio hrane za jelo. Franjo se nad tim činom zamislio jer je znao da mu neće uvijek u blizini biti netko poput tog svećenika da mu pomogne.

“Hoćeš li, kamo god pođeš, naći ovoga svećenika koji će ti iskazivati toliku pažnju? Ovo nije život siromašna čovjeka, kakav si želio odabrati. Kao što siromah, idući od vrata do vrata, nosi u ruci zdjelu i, prisiljen prijekom potrebom, u nju stavlja različita jela, tako treba da i ti dragovoljno živiš iz ljubavi prema Onome koji je rođen siromašan, na svijetu vrlo siromašno živio i napokon ostao gol i siromašan na mučilu križa i konačno je sahranjen u tuđem grobu.’’

 

 

Stoga je s još većom željom da živi siromašan život odlučio poput svih ostalih siromaha prositi hranu kucajući od vrata do vrata po gradu s praznom zdjelom u rukama. Isprva mu se tako prikupljeno jelo nije činilo primamljivo no kada se prisilio da ju jede osjetio je veliku slast. Također je rekao svećeniku da za njega ne pribavlja nikakva posebna jela jer je u jelima siromaha vidio slast. Otada je Franjo počeo veoma strogo postupati prema svome tijelu: suzdržavao se od hrane i pića ili je jeo samo jednostavne stvari poput kruha, a u društvu je to sve skrovito činio. To je činio čak i kada je bio bolestan i sve to radi uspomene na Gospodina i njegovu muku. Počeo je i javno djelovati te glasno oplakivati Gospodinovu muku govoreći: “Oplakujem muku svoga Gospodina. I ne bih se smio sramiti da je na sav glas oplakujem idući po cijelome svijetu.” Često bi mu oči bile vrlo zakrvavljene od gorkog plakanja.

Proklinjanja njegovog oca:

Pietro je i dalje bio protiv sinovog nauma te ga je čak počeo i proklinjati. Kad je čovjek Božji dočuo za očeva proklinjanja, pozvao je nekog siromaška da mu bude ocem te mu je rekao: “Pođi sa mnom. Dat ću ti dio milostinje što je dobijem, a kad čujem kako me moj otac proklinje, kazat ću ti: Blagoslovi me, oče! a ti ćeš me obilježiti znakom križa i umjesto njega ćeš me blagosloviti.” - Kad ga je onaj siromašan blagoslivljao, čovjek bi Božji rekao ocu: “Ne vjeruješ li da mi Bog može dati oca koji će me blagoslivljati usprkos tvom proklinjanju?”

Kasnije, nakon Klarinog oblačenja, u samostanu uz crkvu sv. Damjana su se nastanile klarise i tamo su boravile sve dok im se nije izgradio samostan unutar gradskih zidina.

 

Svetodamjanski križ se danas čuva u bazilici sv. Klare u Asizu.

 

 

 

KORIŠTENA LITERATURA ZA OVAJ SUSRET:

1. Legenda trojice drugova (5., 6. i 7. poglavlje)

 

5. susret grupe za pripremu za obećanja:

 

FRANJIN ŽIVOT PO EVANĐELJU, PRVA BRAĆA - OSNUTAK REDA

 

 

 

Evanđelje je u Franjinom životu veoma bitno. Ono mu pomaže da u potpunosti shvati svoj poziv i usmjerava njega i njegovu braću na njihovom životnom putu. Iz tog razloga Franjo ne smatra Evanđelje najobičnijom knjigom već živom Božjom Riječi te ju po važnosti stavlja uz Euharistiju. Franjin odnos prema Evanđelju se očituje u tome što poštuje Evanđelje, čita Evanđelje i ponajprije živi Evanđelje bez kompromisa i dodataka koje se potom po njemu ostvaruje u punini u svijetu u kojem živi. Takav njegov odnos prema Evanđelju se očituje u njegovim postupcima: nikada nije gluhi slušač Evanđelja nego ga pažljivo sluša i čita, neizbrisivo pamti i ispunjava, savjetuje se s Evanđeljem u teškim trenucima i pred svaku važnu odluku koju mora donijeti, ljubi Evanđelje nakon što ga je pročitao, želi i da njegova braća žive po Evanđelju, a samo obdržavanje Evanđelja mu je najviše nadahnuće za njegov poziv, djelovanje u svijetu i življenje.

 

Franjo je jednoga dana za vrijeme mise čuo što je Krist rekao učenicima kad ih je poslao propovijedati: “...sa sobom kad putujete ne nosite ni zlata, ni srebra, ni kese, ni novčarke, ni kruha; budite neobuveni i ne imajte dviju haljina.” Nakon što je zamolio svećenika da mu to bolje objasni radosno je rekao: “Ovo je ono što želim, ovo je ono što hoću izvršivati svim svojim snagama.” Bez oklijevanja je tako postupio: napravio si je vrlo neuglednu haljinu (habit), a umjesto kožnatog pojasa je uzeo prteni konopac te počeo propovijedati o evanđeoskom savršenstvu i pokori.

Latinska riječ “habitus” može se prevesti hrvatskim riječima: odjeća ili haljina. Ona označuje redovničku haljinu pa se tako npr. kaže: “franjevački habit”.

 

Njegove riječi su bile utjecajne i počeo je polako oduševljavati ljude za takav način života. Prvi mu se pridružio brat Bernardo koji je bio ugledan gospodin. Franjo se na to obradovao, a kada ga je Bernardo upitao što bi trebao učiniti sa svojim bogatstvom Franjo mu je rekao da bi ga trebao podijeliti te da se posavjetuju s Evanđelistarom da vide na koji način bi to trebali napraviti te kako je Gospodin učio svoje učenike. Kad su ujutro ustali i došli do crkve priključio im se Petar koji je također želio postati bratom. Kad su ušli u crkvu pomolili su se i pobožno zamolili Gospodina da im se očitovati svoju volju. Tad je Franjo uzeo Evanđelistar i pred oltarom ga otvarao tri puta jer je bio poklonik Svetog Trojstva te je prilikom svakog otvaranja knjige zahvalio Bogu. Pri prvom otvaranju su pročitali: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu.” (Mt 19,21), kod drugog otvaranja su pročitali: “Ništa ne uzimajte na put...” (Lk 9,3), a u trećem otvaranju su pročitali: “Tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.” (Lk 9,23). Tako su i učinili, a kad su sve razdijelili obojica su zajedno obukla habit kakav je i Franjo nosio i od tada su živjeli zajedno s njim prema Evanđelju kako im je pokazao Gospodin.

Franjina izjava iz Oporuke: “I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po uzoru sv. Evanđelja.”

Budući da nisu imali nikakvo sklonište gdje bi mogli boraviti preselili su se kod siromašne i zapuštene crkvice zvane Sveta Marija Porcijunkulska i tamo si napravili kućicu u kojoj su katkad zajedno boravili. Ubrzo je k njima došao i Egidije te je s velikim poštovanjem i pobožnošću, klečeći na koljenima zamolio da ga prime na što je Franjo rado pristao. Potom su im se kasnije priključila još trojica: Sabatin, Morik i Ivan iz Capelle, koji su isto tako ponizno zamolili da ih prime kao braću.

 

Budući da je Franjo već dobio šestero braće pozvao ih je k sebi te potaknuo i ohrabrio na to da idu poticati svojim primjerom ljude na to da čine pokoru. Isprva su se braća uplašila no Franjo ih je utješio i ohrabrio. I tako ohrabreni činili su sljedeće: pružali bi pomoć siromasima koliko god bi mogli, naviještali bi ljudima mir, da se boje Boga, da ljube Stvoritelja neba i zemlje te da izvršuju njegove zapovijedi. I pri tome braća nisu sebi ništa prisvajali, a ljude bi poticali svojim primjerom.

Biskup grada Asiza, kojem je Franjo često odlazio da se s njim posavjetuje, ljubazno ga je primio i rekao mu: “Vaš mi se život čini tvrdim i oporim, jer na svijetu ništa ne posjedujete.” Nato će njemu Franjo: “Gospodine, kad bismo imali neke posjede, bilo bi nam potrebno oružje da se zaštitimo. Odatle se, naime, rađaju rasprave i parbenja, a zbog toga se na mnogo načina sprečava ljubav prema Bogu i bližnjemu. I zato ne želimo na ovome svijetu posjedovati ništa vremenito.” Biskupu se vrlo svidio odgovor čovjeka Božjeg koji je prezreo sve vremenito, a napose novac.

No isto tako nailazili su i na poteškoće: pri prošnji milostinje ne bi ju dobivali, rođaci i roditelji su ih progonili, građani su ih ismijavali i smatrali varalicama i slaboumnicima, a neki bi im čak krali i trgali odjeću, gađali ih blatom i kamenjima.

Kad su dvojica braće jednoga dana išla zajedno, namjeriše se na nekog manijaka koji se na njih počeo nabacivati kamenjem. Kad je jedan od njih opazio da kamenje pogađa njegova subrata, odmah se podmjestio da bi kamenje padalo na njega. Svaki je želio da kamenje radije pogađa njega negoli njegova brata. Činili su to zbog međusobne ljubavi kojom su im plamtjela srca. Bijahu spremni jedan za drugoga položiti i vlastiti život.

No braća su to sve strpljivo podnosila kao što ih je poticao Franjo, u siromaštvu su nalazili veliku radost, nisu se žalostili niti su proklinjali one koji su ih zlostavljali. A kada bi im došli ljudi da im se ispričaju zbog nevolja koje su im napravili oni su im radosna srca opraštali govoreći: “Neka vam Gospodin bude milostiv!” Kad su braća upadala u kušnje i nevolje sve su to smatrali radošću, a prema riječima Evanđelja su se brižno i usrdno molili za svoje progonitelje (Mt 5,44). Spavali bi u trijemovima crkava i kuća, prosili po gradovima, podnosili glad i žeđu, studen i golotinju, neiskazane nevolje i tjeskobe. Često bi ih ljudi znali pitati odakle su, a braća bi im odgovarala su da su “pokornici iz grada Asiza” jer njihova zajednica još tada nije bila nazvana Redom. A kada bi ljudi molili da ih braća prime u svoju družbu to bi činili jer su sva braća imala ovlast od Franje da primaju ljude. I cijelo vrijeme odnos među braćom je uvijek bio prepun ljubavi. Jedan drugoga su poštivali kao oca i gospodara. A ako bi netko ikad nekome kazao kakvu uvredu toliko bi ga grizla savjest da je uvijek najponiznije molio svog brata za oprost.

Ako se gdjekada desilo da bi jedan drugome kazao riječ koja bi mogla povrijediti, dotičnoga je toliko grizla savjest da se nije mogao smiriti, dok svoj grijeh ne bi priznao. Taj bi se ponizno prostro po zemlji, dok mu povrijeđeni brat ne bi stavio nogu na usta. A ako uvrijeđeni brat ne bi htio stati na usta onom drugome - ako je onaj koji je drugoga uvrijedio bio poglavar - uvrijeđenome bi naložio da mu svoju nogu stavi na usta, a ako bi taj bio podložnik; zahtijevao je da to onome naredi poglavar. Tako su uporno nastojali da se od njih protjera svaka srdžba i pakost, da bi se tako među njima uvijek sačuvala ljubav.

 

Kad je Franjo uvidio da se broj braće povećao na jedanaest pozvao ih je k sebi i rekao: “Vidim, braćo, da Gospodin želi milosrdno povećati našu družbu. Poći ćemo zato k svojoj majci svetoj Rimskoj Crkvi pa ćemo vrhovnom svećeniku priopćiti što je Gospodin počeo po nama izvoditi da bismo s njegovim pristankom i uz njegovu zapovijed nastavili što smo započeli.” Kada su došli u Rim tamo su zatekli biskupa grada Asiza. Biskup se veoma radovao što u svojoj biskupiji ima ljude poput Franje i njegove braće od čijeg je načina života i ponašanja vrlo mnogo očekivao pa se stoga isprva pobojao da oni možda žele napustiti Asiz. Ali kad je čuo zašto su došli u Rim i shvatio njihovu nakanu veoma se obradovao i obećao je da će im pomoći. Tako ih je upoznao sa kardinalom-biskupom Sabinskim gospodinom Ivanom od sv. Pavla koji je također želio upoznati Franju i njegovu braću. Kad je on čuo što je Franjo naumio i poduzeo; ponudio se da im bude zastupnik u Rimskoj Kuriji te je otišao papi Inocentu III da ih primi. On ih je primio i blagoslovio ali zanimalo ga je da li je po Božjoj volji to što je odobrio pa je rekao Franji da se pomoli Gospodinu da mu objavi što potječe iz njegove volje te da mu to potom prenese.

Papa je rekao Franji: “Sinko, idi i moli se Bogu da ti objavi, da li to što želite potječe iz njegove volje, da bismo, znajući volju Gospodinovu, lakše odobrili tvoje želje.”

Dok je Franjo molio, kao što mu je gospodin papa preporučio, Gospodin mu je u duhu progovorio u prispodobi rekavši: “Neka se siromašna, lijepa žena nalazila u jednoj pustinji, a njena je ljepota zadivila jednoga velikog kralja koji je poželio njome se oženiti, jer je mislio da će s njom roditi lijepe sinove.” Pošto je ženidba sklopljena i izvršena, rođeno je i odraslo mnogo sinova. Majka im je, kad odrastoše, ovako progovorila: “Nemojte biti sramežljivi, jer ste kraljevi sinovi. Otiđite u njegov dvor i on će vam pružiti sve potrebno.” Kad stigoše do kralja, on se zadivio njihovoj ljepoti. Prepoznavajući u njima svoje obličje, upitao ih je: “Čiji ste sinovi?” A kad su mu rekli da su sinovi siromašne žene koja boravi u pustinji, kralj ih je sve s velikom radošću izgrlio i rekao: “Nemojte se bojati, jer vi ste moji sinovi.” Ako se s moga stola hrane toliki stranci, mnogo veće pravo na to imate vi koji ste moji zakoniti sinovi.” Zatim je kralj naredio spomenutoj ženi da sve sinove što ih je s njim rodila pošalje u njegov dvor da ih othrani.”

Kad je to blaženome Franji, dok je molio, pokazano u viđenju, shvatio je da ona siromašna žena predstavlja njega. Kad je Franjo dovršio svoju molitvu, predstavio se vrhovnom svećeniku i sve mu redom ispripovijedao što mu je Gospodin pokazao u viđenju. Zatim je rekao papi: “Gospodine, ja sam ona siromašna žena koju Gospodin ljubi. Njegovu se milosrđu svidjelo da mu ona rodi zakonite sinove. Kralj kraljeva mi je rekao da će sve sinove, koje će po meni roditi, othraniti, jer ako ljubi tuđince, to više mora ljubiti i hraniti svoje zakonite sinove. Ako Bog daje vremenita dobra grešnicima da othrane svoje sinove, to više će dati evanđeoskim ljudima kojima to pripada po obećanju.”

Kad je gospodin papa to čuo, veoma se zadivio, a napose zato što je prije dolaska blaženoga Franje vidio u snu kako je crkvi sv. Ivana Lateranskoga prijetila opasnost da će se srušiti. Međutim je neki redovnik, slabašan i neugledan, crkvu podržavao tako što je podmetnuo svoja leđa. Kad se papa probudio, bio je zbunjen i prestrašen. Kao razborit i mudar čovjek razmišljao je što bi to viđenje imalo značiti. Kad je k njemu nakon nekoliko dana došao blaženi Franjo i otkrio mu svoj naum, kao što je već rečeno, i kad je od pape zatražio da mu potvrdi Pravilo što ga je napisao jednostavnim riječima, poslužio se riječima sv. Evanđelja za čijim je savršenstvom čeznuo cijelim bićem. Gospodin papa ga je promatrao tako gorljiva u službi Božjoj te je svoje viđenje usporedio s viđenjem što ga je imao čovjek Božji. Papa je počeo u sebi govoriti: “Ovo je doista onaj sveti i pobožni čovjek koji će poduprijeti i podržavati Crkvu Božju.”

 

Kada se Franjo pomolio i prenio papi što mu je Gospodin u snoviđenju rekao, papa ga je zagrlio i odobrio Pravilo što ga je napisao. Također mu je dao i dopuštenje da svuda propovijeda pokoru. To isto je dopustio i njegovoj braći, ali ipak tako da oni koji će propovijedati dobiju dopuštenje i od Franje. Kad mu je sve to odobreno, blaženi je Franjo zahvalio Bogu i, klečeći na koljenima, ponizno je i pobožno gospodinu papi obećao poslušnost i poštovanje. Ostala su braća prema odredbi gospodina pape na sličan način obećala poslušnost Franji. Kad su od vrhovnog svećenika primili blagoslov i nakon toga pohodili apostolske grobove, blaženom je Franji i ostaloj jedanaestorici podijeljena tonzura kao što je to predvidio spomenuti kardinal koji je htio da sva dvanaestorica budu klerici.

“Tonzura” je do najnovijega vremena bio obred po kojem je svjetovnjak postao klerikom. Biskup ili drugi ovlašteni djelitelj bi kandidatu na pet mjesta na glavi odrezao čuperak kose, a nakon toga bi se dotičnima na tjemenu kosa šišala do kože, a naokolo bi povrh čela, ušiju i zatiljka od malo duljih vlasi bio načinjen vijenac. Nakon II. vatikanskoga koncila je Crkva “tonzuru” dokinula.

 

Kasnije kad je Red već bio pravno osnovan priključio im se i brat Silvestar koji je bio svećenik od kojega je Franjo kupovao kamenja za popravak crkve sv. Damjana. On se isprva htio okoristiti Franjinim razbacivanjem novca i darežljivošću no kada je shvatio koliko je kao čovjek jadan zbog svoje pohlepe odlučio se priključiti Franji.

Gledajući kako se sav novac troši po nakani čovjeka Božjega, raspaljen pohlepom Silvestar je rekao Franji: “Franjo, nisi mi dovoljno platio kamenje što si ga od mene kupio.” Kad je preziratelj lakomosti čuo kako taj mrmlja i prigovara, pristupio je gospodinu Bernardu i gurnuo svoju ruku u njegov ogrtač, gdje se nalazio novac, s velikom ogorčenošću srca je ruku izvukao punu novaca i dao ga svećeniku koji je čas prije mrmljao rekavši mu: “Da li si, gospodine svećeniče, potpuno podmiren?” Silvestar je odgovorio: “Potpuno, brate.” Radostan se, s tako dobivenim novcem, vratio svojoj kući. Nakon nekoliko dana je isti svećenik po Božjem nadahnuću počeo razmišljati o onome što je učinio blaženi Franjo te je sam sebi rekao: “Nisam li ja bijedan čovjek? Iako sam već star, pohlepno žudim za vremenitim dobrima i tražim ih. A ovaj mladić, naprotiv, iz ljubavi prema Bogu sve to prezire i odbacuje.” Naredne je noći u snoviđenju vidio neizmjeran križ čiji je vrh doticao nebo, a podnožje mu je učvršćeno stajalo u Franjinim ustima. Priječnice su toga križa sezale od jednoga kraja svijeta do drugoga. Kad se svećenik probudio, spoznao je i čvrsto vjerovao da je Franjo pravi prijatelj i sluga Kristov i da se redovnička zajednica, koja se istom pojavila, ima proširiti po cijelome svijetu. Tako se počeo bojati Boga i u svojoj je kući počeo činiti pokoru. Napokon je, nakon malo vremena, stupio u Red i u njemu je vrlo uzorno živio i slavno završio svoj zemaljski život.

 

Red i Pravilo je najprije samo usmeno odobrio papa Inocent III 1209. godine, a nakon toga je uslijedilo i pravno odobrenje bulom “Solet Annuere” 29. studenoga 1223. od strane pape Honorija III.

 

 

 

KORIŠTENA LITERATURA ZA OVAJ SUSRET:

Legenda trojice drugova (8., 9., 10., 11. i 12. poglavlje)

Giambattista Montorsi: Franjo Asiški - Učitelj života (poglavlja “Evanđelje, vođa” i “Življenje u bratstvu”)

 

6. susret grupe za pripremu za obećanja:

 

SV. KLARA – UČITELJICA ŽIVOTA

 

 

 

nemoguće je bez Klare posve razumjeti Franju, premda je još veća istina da kažemo obratno: bez Franje ne bi bilo ni Klare. Gospodin ih je pozvao da zajedno žive isto duhovno iskustvo, makar ne posve usporedno i jednako, ali svakako komplementarno, što bi značilo da je Klara na svoj način zaživjela svu Franjinu ‘avanturu’ koja se odražava u istim iskustvima, a to su pokora, Evanđelje, najviše siromaštvo, te život u bratstvu, odnosno sestrinstvu i vjernost instituciji Crkve;

 

Klara više u KONTEPLACIJI, Franjo više u AKCIJI, pa se tako suobličuju u Kristu koji u isto doba propovijeda mnoštvima, a da ne prekida svoj stalni razgovor s Ocem – što bi značilo da Prvi franjevački red i Drugi franjevački red (sestre klarise, a Franjo ih je volio nazivati ‘siromašnim gospođama’) čine u biti ‘jednu obitelj’. Gdje su fratri više aktivno djelovali u narodu, navješćujući Evanđelje, pomažući ljudima u potrebi više u praktičnim stvarima, dok klarise, koje su strogo ‘zatvoreni’ kontemplativan red, stalnom molitvom, i kako je to Franjo nazivao, stalnim kontaktom s Ocem, molile i svojim zagovorom upotpunjavale tu franjevačku duhovnost.

 

Franjo se u mnogim pitanjima savjetovao s Klarom, osobito kada se ponekad dvoumio ukazati put svojoj prvoj braći: da se bave samo nebeskim zbiljama u konteplaciji ili kada ih je poučavao kako treba propovijedati. Da bi što jasnije upoznao božanski naum, pošao bi Franjo Klari po savjet i to prihvatio kao Božji odgovor.

 

U jednome je Klara bila nadasve ‘franjevka’, u shvaćanju i prihvaćanju Franjina koncepta evanđeoskog siromaštva. Klara je iznad svega ljubila sveto siromaštvo, pa se izborila za Povlasticu siromaštva, koju joj je uručio papa Grgur IX dva dana prije njezine smrti.

 

 

 

ANEGDOTE:

 

Sv. Klara – prva gledateljica ‘božanske televizije’ (bila je bolesna i u Sv. Damjanu imala viziju mise i molitve u Porcijunkuli)

Čudesno umnažanje kruha (u Sv. Damjanu)

Snagom njezine molitve otjerala u bijeg Saracene i odvratila ih od napada na grad Asiz

Njezino sveto i istinito siromaštvo

 

7. susret grupe za pripremu za obećanja:

 

ŽIVOT U ZAJEDNICI - RIVOTORTO

 

 

 

Prva značajka franjevačkog života, jest zapravo bratstvo. Franjo zapravo ne osniva Red nego bratstvo – kako to često napominje i u Pravilu koje je sastavio za svoju ‘braću’, a ponajviše to živi svojim primjerom.

 

- Služilo im je više kao mjesto zaštite od sunca i kiše, a ne kao mjesto gdje bi obitavali. Rivotorto je dobio naziv prema krivudavom potoku koji je onuda prolazio.

 

- Na gredama u Rivotortu je bilo upisano ime svakog brata - svatko je imao svoje mjesto.

 

Zajednički život

 

Sveti Franjo je zamislio ustanovu koja, da bi bila vjerna poslanju, barem u početku ne predviđa samostane. Već je poslanje = PUTUJUĆA EVANGELIZACIJA.

Bitan je ‘način života’ – po Pravilu tj. po Evanđelju.

Poučava svoju braću da vode zajednički život koji se ne ostvaruje vezanosti za mjesta (samostane, gradove, regije i sl.) već vezama osoba (‘braću’)

Raspodjela uloga unutar jednog ‘bratstva’ – (primjer i za samu Framu)

 

Kad je Franjo jednog dana prolazio pokraj crkve sv. Damjana koja je bila izvan gradskih zidina osjetio je potrebu da u nju uđe i da se pomoli. Tada mu je lik Raspetoga s križa progovorio i rekao: “Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!” Franjo je dršćući zbunjeno odgovorio: “Drage volje ću to učiniti, Gospodine.” Franjo je u početku mislio da mu je Gospodin govorio o popravku crkve kao zgrade tj. o crkvi sv. Damjana koja je bila u lošem stanju. No u biti mu je govorio o popravku žive crkve tj. o srcima vjernika. Izašavši iz crkve zatekao je svećenika koji je sjedio pokraj nje. Dao mu je izvjesnu svotu novaca i zamolio da nabavi ulja i da se pobrine da pred raspelom neprestano gori svjetiljka te da će mu za tu usvrhu opet dati novaca kada ga potroši. Franjo je bio radostan te je potaknut Gospodinovim riječima otišao prodati tkanine (očevu imovinu) koje je imao te se s tim novcem vratio do crkve sv. Damjana. Novac što ga je dobio od tkanina dao je svećeniku te mu je sve redom ispripovijedao što je naumio. Svećenik je mislio da se Franjo s njime poigrava, no popustio je pred Franjinim nagovaranjem i svećenik mu je dopustio da boravi s njime. Ali iz straha pred njegovim roditeljima nije uzeo novac.

 

Franjin otac se sa svime time nije slagao pa je krenuo u potragu za Franjom. Franjo se isprva skrivao pred svojim ocem no osnažen vjerom u Gospodina odlučio je izići pred oca. Njegov otac ga je zatvorio u kući te je pokušao riječima batinama odvratiti od Gospodina no nije uspio. Kasnije je Pietro pokušao preko gradskih konzula i gradskog biskupa vratiti novac što mu ga je Franjo uzeo prodavši tkanine. Na to je Franjo odgovorio javnim odricanjem Pietra kao svoga oca spomenutim skinuvši svoju odjeću pred biskupom.

 

RIVOTORTO, svetište

 

 

SADRŽAJ:

Uvod

1. Samotište

2. Duhovna dimenzija

3. Pravilo iz 1209. i Rivotorto

Zaključak.

 

UVOD

 

Samotište Rivotorto smješteno na padinama Subasia predstavlja stvaralački početak života Franje s njegovom prvom braćom: život sazdan od siromaštva, radosti / VESELJE/, rada, molitve i apostolata / EVANGELICITET/.

Sadašnje područje Rivotorta je mjesto na kojem su se dogodili najistaknutiji događaji obraćenja sv. Franje: susret s gubavcem, služenje u bolnici gubavaca kod crkvice Sv. Marije Magdalene, popravak kapelice Sv. Petra della Spina. Nedaleko, zatim, su Sv. Damjan i Porcijunkula. To područje asiške doline stoga je ono koje je vidio mladi Franjo kad bi se zaustavio ili prolazio u traženju ideala života kojeg bi slijedio te pri prvom ostvarenju zajedničarskog života nakon što mu je papa Inocent III usmeno odobrio Pravilo.

Teško je kazati koliko je od sadašnje zgrade Samotišta postojalo u vrijeme sv. Franje, ali svakako nije teško shvatiti poruku koju Samotište čuva i uspijeva priopćiti bez obzira na sve nadogradnje koje su se kroz stoljeća nakupile. Duh i jezik Franje i njegovih prvih drugova lebdi nad tim mjestom i okolicom, zbog čega je još i danas lako uhvatiti poruku koju “napušteno samotište kod Rivotorta” čuva u jednostavnosti strukture i u životu narod.

Tiha stanka, usprkos asiškog turističkog priliva, otvara srce slušanju prvotnog života franjevačkog svijeta i poziva nas da mu shvatimo smisao. Kad uđemo u Svetište zarobi nas svetost mjesta te u tišini nalazimo sami sebe te možemo stupiti u izravni dodir s Franjinom osobom.

 

1. SAMOTIŠTE

 

Povijest Samotišta usko je povezana s imenom potoka po kome se zove i okolno područje: Rivotorto. Taj potok se oblikuje na polovici padine brda Subasia i ukupno je dugačak oko 14 km i upravo zbog svojih vijugavih skretanja narod ga naziva: “Rivo-Torto” (krivudavi potočić). I baš je seoski potočić (bogat vodom u jesensko-zimskom razdoblju te u proljeće, dok ljeti presuši) koji utiče u Ose, pritoku Topina. Topino pak je pritoka Tibera. Izvire s desne strane crkve i preko jedne cijevi voda mu odlazi u cementirani jarak.

Samotište, na prvi pogled hrpa kamenja, je niska građevina dužine otprilike 9 m i širine 6 m; podijeljena je na tri dijela: s desne strane se nalazi sobica poznata pod imenom “krevet sv. Franje” u kojoj jedan kip podsjeća na to; u sredini je malena kapelica s oltarnim stolom na osmerokutnom stupu, a na njem je lijepi kip Majke Božje od Utjehe što ga je ostavio neki hodočasnik, Poljak, 1700.; s lijeve strane se nalazi još jedna sobica, poznata pod imenom “prostorija za vatru ili kuhinja”.

Za vrijeme sv. Franje Samotište je bilo još manje i još siromašnije: krevet je bio od šiblja, granja i greda, a ne od crijepova; u sredini nije bilo ni oltara, samo veliki drveni križ zaboden u zemlju koji je služio kao poziv na molitvu. Sadašnji oblik Samotišta potječe iz 1455. g., kada je Franjo Saccardo dobio dopuštenje og generalnog vikara asiškog biskupa da sagradi kapelicu s oltarom zbog služenja mise. I tako je prvotna građevina poČela doživljavati preobrazbe. Kasnije je sagrađena crkva da natkrili i sačuva Samotište. Uz nju je od 1600. uvijek bila zajednica braće.

 

2. DUHOVNA DIMENZIJA

 

Odabir “napuštenog samotišta” kod krivudavog potočića blizu Asiza, za Franju je značilo polazište i dolazište u njegovu duhovnom iskustvu. Nije Franji bilo lako prepustiti se milosti Božjoj. Dogodila su se i negativna iskustva kao što je bio poraz kod Collestrade, godina zatočeništva u peruđinskim tamnicama, bolest i dugi oporavak. Sve je to doprinijelo da stvarnost gleda pod drugačijim kutem i da shvati da su ga ideali za kojima je težio izigrali, jer su bili lišeni sadržaja.

Poziv da dade prednost gospodaru pred slugom, dok je bolestan od groznice ležao u Spoletu (1205.) i sanjario o slavi koju će postići s Gvalteriem iz Brienne, duboko ga je potresao i prisilio da promijeni smjer putovanja, ali ga nije posvema promijenio. Čak i zapovijed koju je dobio od Raspetoga u Sv. Damjanu (1206.) nije ispočetka potpuno shvatio. Odluka da radi Gospodina ostavi sve, dozrela je nakon zagrljaja s gubavcem usred poljane u asiškoj ravnici (1207.) zbog kojeg se osjetio ispunjenim “duševnom i tjelesnom slašću”, te nakon što je čuo Evanđelje u crkvici Porcijunkule (1208.). Franjino je zvanje dozrijevalo polagano: iz osobne dimenzije, preraslo je u kristološku i crkvenu, da bi se konkretiziralo u stavu služenja i evanđeoskog naviještanja.

Nakon ovog dugog i teškog puta otvaranja milosti Božjoj, Franjo je zajedno sa svojom prvom braćom odlučio živjeti u samotištu Rivotorta (1209.). I taj izbor nije bio slučajan. Glavni razlog je bio prisutnost blizu bolnice za gubavce, San Rufino d’Arce, kod crkvice Sv. Magdalene. Odatle se lako moglo otići na službu toj potrebitoj i napuštenoj braći te istovremeno živjeti na određenoj udaljenosti da se izbjegne zaraza. Činjenica da je Samotište blizu potočića bogata vodom davala je svoj veliki doprinos za rješavanje problema koje je ljudski život mogao svakog dana sa sobom donijeti.

Konačno, prednost koja se dala napuštenoj kolibi, naglašavala je Franjinu želju da živi u posvemašnjem siromaštvu, da ne zavisi ni o kome, da se ne služi stvarima koje bi mogle biti korisne drugima. Napuštena koliba je bila gotovo u susjedstvu s posjedima Franjina oca, Petra Bernardonea, te je kao vlasništvo, barem teoretski, pripadala Križarima Sv. Spasitelja kod Pareti (San Salvatore delle Pareti).

Franjo je u Samotištu zajedno sa svojim drugovima proboravio razdoblje od otprilike dvije godine (1209.-1211.), ali ne neprekidno i stalno: nije mu se sviđalo imati stalno boravište te je često odlazio bilo naviještati Evanđelje bilo da se povuče radi kontemplacije na još osamljenija mjesta.

Ali, uvijek se rado vraćao u Samotište. Odanle mu je zgodno bilo odlaziti naokolo da pomogne seljacima u poljskim poslovima i da si tako priskrbi komad kruha za jelo. Tu je vladala tišina pogodna za molitvu, za divljenje prirodi i za dugi razgovor s braćom. Tu je bilo potpuno siromaštvo, jer nije bilo nikakva vlasništva, nego su se primali samo darovi koje je božanska providnost darivala preko stvorenog. Tu se moglo živjeti poput ptica nebeskih i ljiljana poljskih.

Ovo je bila okolica Asiza pa se moglo sudjelovati u svečanim liturgijskim činima u katedrali sv. Rufina. Bila je blizu i bolnica za gubavce, pa se moglo služiti i braći. Istovremeno su braća živjela sama i odvojeno. Tu se izgrađivalo pravo bratstvo. Zbog svega toga, Samotište je u duhu Franje i njegovih prvih drugova ostalo kao mjesto najvećeg oduševljenja i žara. Kao što zaručnici rado misle na vrijeme i mjesto gdje je procvala i ojačala njihova ljubav, tako i Franjo i prvi drugovi nisu mogli a da ponovno s uzbuđenjem i nostalgijom ne misle na lijepa vremena koja su prošla u miru-samoći u “napuštenom samotištu”.

Razni svečevi životopisci često žarko žele shvatiti sretni čas što ga je prvo bratstvo proživjelo u Rivotorto i pronaći prikladna imena da označe to mjesto. Za Omara Engleberta: “Rivotorto je veoma kratkotrajno i čudesno proljeće u kojem su procvale najljepše franjevačke kreposti”; za Stjepana J. Piat: “Rivotorto je Betlehem, herojsko razdoblje, a njegova uspomena pobuđuje u srcu svakog franjevca osjećaj nostalgije”; za Julijana Agresti: “Godina i pol Rivotorta bila je za Franju i njegove drugove jedna od najljepših stranica života”; za Joergensena: “Franjo i žena njegova srca, plemenita gospođa Siromaština, proživjeli su u mirnoj samoći Rivotorta prva i možda najsretnija vremena svog sjedinjenja”; za Mariju Sticco: “Nisu mogli biti siromašniji i sretniji od ovoga... Bila je to idila gospođe Siromaštine. Bilo je preobilje radosti”; za Lazara Iriarte: “Prva početna skupina u Rivotortu, slobodna od zemaljskih čar i nadahnuta oduševljenjem prve gorljivosti, na vidljiv način je iskusila žar Duha Svetoga”; za Rainera Sciamannini: “Rivo Torto, Krivudavi Potočić, teče kroz stoljeća, nadmašuje povijest i prelazi u legendu kao neka kolijevka preporoda koja potvrđivanjem franjevačkog ideala, u minijaturi, širi najveće ostvarenje Kristove ljubavi”.

Kad su zbog jednog seljaka morali napustiti Samotište, Franjo i braća se preseliše u Porcijunkulu: to je bio početak velike ljestvice djelatnosti Manje braće, a bilo je to i širenje ideala malene skupine na tri grane Franjevačkog reda: Manja braća, Klarise i Franjevački svjetovni red. Stoga je napuštanje Rivotorta bilo kušnja i milost. Seljak je za braću bio opomena: bilo je potrebno bez dvoumljenja pokazati i potvrditi da ne posjeduju ništa i da za ništa nisu vezana.

 

3. PRAVILO IZ 1209. I RIVOTORTO

 

Bila je to 1209. godina kada je Franjo otišao u Rim k Inocentu III s jednim pisanim tekstom da mu ga odobri. Taj spis je sadržavao duhovni put Franjina zvanja i zvanja njegovih prvih drugova i htio je biti forma vitae, “način života” prvoga bratstva. Inocent III je usmeno potvrdio način života.

Nažalost, pisani tekst ovog prvog Pravila, koji se sastojao od rečenica svetog Evanđelja i nekih propisa kako da se zajednički žive zapovijedi Evanđelja, se izgubio. Zasigurno, mnogo od toga teksta, posebno što se tiče Evanđelja, možemo sresti u Pravilu iz 1221. Praktični se pak propisi mogu rekonstruirati bilo iz Oporuke sv. Franje, kad govori o počecima svog života (OR: 117-121), bilo iz onoga što nam prvi životopisci govore o prvom prebivalištu u Rivotortu. Znamo, naime, da se prva grupa braće, odmah nakon povratka iz Rima, kamo su išli zbog odobrenja Pravila, zaustavila u Rivotortu (LM IV,3:1067): stoga je lako, iz onoga što donose prvi životopisci, izvesti kakav je bio stil života kojeg su braća živjela prema odredbama tek usmeno potvrđenog Pravila te zaključiti kakvi su bili “praktični propisi” što ih je odabrao Franjo.

Imajući na umu svečevu Oporuku i tekstove prvih životopisaca, nastojat ćemo shvatiti tu izvornu poruku, a posebno svečevu i prve franjevačke zajednice. Usmjerenje života započetog u Rivotortu nastavit će se kod Svete Marije Anđeoske i, malo po malo, bit će proširivan i modificiran: dokaz za to su postavke drugih dviju Pravila.

U Franjinu je duhu Oporuka “uspomena, opomena i poticaj” (OR:127). Stoga, sjećajući se svog prvog iskustva, Franjo piše: “I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije kazivao što moram činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja. I to u malo riječi i jednostavno dadoh napisati i gospodin papa mi potvrdi. I oni koji su dolazili da prihvate ovaj život, sve što su mogli imati razdavahu siromasima; i bijahu zadovoljni jednom tunikom, zakrpanom - koji su htjeli - iznutra i izvana, pojasom i hlačama. I ne htjedosmo imati više. Mi klerici govorili smo časoslov poput ostalih klerika, a laici su molili Očenaše, te smo rado boravili u crkvama. I bili smo neuki i svima podložni. I ja sam radio svojim rukama i hoću raditi, i odlučno hoću da i ostala braća obavljaju kakav pošten posao. Koji ne znaju neka nauče, ne iz pohlepe da prime plaću za rad, nego radi dobra primjera i da bi odagnali lijenost. Kad nam se ne bi dala plaća za rad, utjecali smo se stolu Gospodnjemu proseći milostinju od vrata do vrata. Gospodin mi objavi pozdrav da kažemo: Gospodin ti dao mir” (OR 116-121).

Prvi franjevački praktični propisi odnose se na ulazak u Red, na molitvu, na ljubav prema Crkvi i svećenicima, na malenost, na rad i propovijedanje / EVANGELICITET/.

 

a) Ulazak u Red

 

To je za pojedinu braću značilo iza sebe ostaviti sve, čak i odreknuće znanja (2Čel 194:780). Na taj način su braća mogla biti spremna da žive u siromaštvu: temelj reda bijaše posvemašnje siromaštvo, ne samo za pojedinca, nego i za zajednicu.

Osim toga, ulazak u Red je bio svetkovina, slavlje. Svijetu je to izgledalo kao odreknuće od života, za braću pak je bilo uzvisivanje radosti /VESELJE/ života. Život u Samotištu Čelano ovako opisuje: “Na tom su mjestu s blaženim ocem prebivali svi sinovi i braća u velikom naporu i nestašici. veoma su često bili lišeni utjehe što je pruža komadić kruha; zadovoljili bi se samo repom, koju bi po asiškom polju tu i tamo u velikoj nestašici isprosili.” (1Čel 42:394).

 

b) Molitva

 

Neprestano je bila prisutna potreba duše da se otvori Bogu, radost koja širi čitavo srce. Sv. Bonaventura ovako piše: “Ondje su se, naime, neprestano bavili pobožnom molitvom. Većma su se prepuštali razmatranju negoli pobožnoj usmenoj molitvi, jer još nisu imali crkvenih knjiga iz kojih bi mogli pjevati kanonske časove. Poučeni primjerom i riječju oca, koji im je neprestano govorio o Kristovu križu, namjesto svetih knjiga su danju i noću neprestanim pogledima listali knjigu Kristova križa. Kad su braća zatražila da ih nauči moliti, rekao im je: “Kad molite govorite: ‘Oče naš’, i: ‘Klanjamo ti se, Kriste, u svim tvojim crkvama koje su po cijelome svijetu i blagoslivljamo te, jer si po svome svetom križu otkupio svijet’. Upućivao ih je da Boga hvale po svim stvorovima” (LM IV,3:1067-1069).

Franjo nastoji oko odgoja svoje braće poučavajući ih o liturgijskoj molitvi i kontemplaciji, postavljajući molitvu za temelj njihova redovničkog bratskog života.

 

c) Ljubav prema Crkvi i svećenicima

 

“Upućivao ih je da... napose štuju svećenike, da čvrsto vjeruju i jedinstveno ispovijedaju istine vjere onako kako ih naučava Rimska Crkva” (LM IV,3:1069).

Na ljubav prema svećenicima je Franjo upozoravao sve od susreta sa svećenikom Sv. Damjana te od početka svog puta “obraćenja” (usp. OR:112-113). Susret s papom u Rimu učvrstio je i oživio u njemu ljubav prema Crkvi i prema svećenicima, posebno prema onima siromašnijima i napuštenijima.

 

d) Malenost

 

Biti podložni svima, ne tražiti nikakvih povlaštenih mjesta dovelo ih je do toga da budu “najodlučniji preziratelji velikih i lijepih kuća” (1Čel 42:394) i da budu zadovoljni s malo. Ali u stavu služenja i skrivenosti pronalazili bi radost. “Bili su sretni”, naglašava Čelano. Biti manji za njih je značilo isto što i biti radosni.

 

e) Rad

 

Opredjeljenje za rad trebalo je jamčiti temeljno uzdržavanje Bratstva. Utjecanje milostinji trebalo se događati samo kad nagrada za rad ne bi bila dovoljna za uzdržavanje.

U zapovijedi rada Franjo je zahtjevan tako da iz Reda tjera “brata muhu”: “U počecima Reda, kad su braća boravila u Rivotortu, u asiškoj okolici, među njima je bio jedan koji je malo molio, nije radio niti je ići prositi milostinju, ali je dosta jeo. Vidjevši to Franjo, spoznao je po objavi Duha Svetoga da je to svjetski čovjek pa mu je rekao: ‘Idi svojim putem, brate muha, jer želiš jesti trud svoje braće te ostati besposlen na Božjem poslu poput lijenoga truta i neplodnog truta, koji ništa ne radi i ništa ne donosi u košnicu, nego ždere trud i med što su ga sakupile pČele radnice’” (SP 24:1708).

Sv. Franjo je znao da u besposlici ne može biti radosti. Stoga je bio neumoljiv prema lijenčinama. Rad je morao biti besplatan, kao milostinja, budući da je posao jedan od načina na koji se hvali Boga. Pred ljudima je rad ono što je molitva pred Bogom: znak ljubavi prema stvorovima i prema Stvoritelju. Prema toj viziji, rad je svet i ne može biti drugačije naplaćen nego poslom i ljubavlju. Novac ne samo da ga ne naplaćuje, nego ga ponizuje i podcjenjuje. Tu je također poČela izbijati mržnja prema novcu.

 

f) Propovijedanje

 

Molitva i rad su se morali izmjenjivati s propovijedanjem. Poput apostola i braća su morala otići u svijet naviještati poruku mira, odricanje zemaljskih stvari, bratsko pomirenje i pomirenje s Bogom.

Dva događaja za vrijeme boravka u Rivotortu nam daju da shvatimo kakvo je mjesto zauzimalo propovijedanje u svagdanjem životu Bratstva i kako su ga braća obavljala: posebno znakovita je poruka mira koju Franjo povjerava jednom bratu za vrijeme prolaska cara Otona IV; simptomatično je također viđenje Franje na jednoj vatrenoj kočiji, dok je propovijedao u Asizu (usp. 1Čel 47:405; LM IV,4:1070).

Propovijedanje Franje i njegove braće nije ni najmanje ostavilo asižane indiferentnima. Sav je Asiz bio dirnut, ponesen i pobijeđen. Neki val ljubavi, koji je prošao svim srcima, ugasio je najednom nesloge i bratoubilačke borbe i sklopio se Ugovor sloge između Nižih i Viših (minores i maiores), koji je zakletvom potvrđen u studenome 1210. na asiškom trgu.

 

ZAKLJUČAK

 

Rivotorto možemo smatrati “prvim novicijatom Reda”. Franjo je tamo, iz dana u dan, razgovorom, molitvom, primjerom života oblikovao svoju braću potičući ih da se penju na visine kreposti. On je bio u punoj snazi svoje dobi te u najvećem žaru svoje duhovne djelatnosti: mrtvenja i pokore još nisu istrošile njegovo tijelo. Bio je uzor strpljivosti. Bio je uzor odgajanja: iz svakog je trenutka znao za svoju braću izvući pouku za ljudski i duhovni rast (usp. LP 1:1545; TD 13:1464).

Stav braće prema Franji bio je takav da su “nastojala s najvećim marom sve izvršiti. Nisu se, naime, samo trsili izvršiti ono što im je blaženi otac Franjo rekao kao bratski savjet ili kao očinski nalog, nego su također nastojali što vjernije izvršiti i ono o čemu je on samo razmišljao i mozgao, ako bi to po nekom znaku razaznali” (1Čel 45:399).

 

Nicola Giandomenico

Preveo: o. Miljenko Holzleitner

 

RAD PO GRUPAMA

 

RAD U ČETVERO (PRIPREMA ZA IZVRŠAVANJE ZADATAKA U DVOJE)

 

Motivacijska pitanja / zadaci za rad po grupama

1. pitanje/zadatak:

 

‘Gospodin mi je dao braću’ - kako prihvaćaš braću framaše u svom bratstvu? Odnosiš li se prema svima odnosiš jednako?

 

2. pitanje/zadatak:

 

Radiš li razlike i jesi li sklon stvaranju predrasuda prema drugim ljudima?

 

3. pitanje/zadatak:

 

Jesi li u Frami zbog zajednice ili zbog pojedinaca? (obrazloži na primjeru sebe i svog iskustva, ali i na primjeru drugih framaša u tvojem bratstvu!)

 

4. pitanje/zadatak:

 

Prihvaćaš li i poštuješ svoju obitelj? Smatraš li da je obitelj temeljna zajednica?

 

 

 

 

8. susret grupe za pripremu za obećanja:

 

KAPITUL - SUSRET S BRAĆOM KOD SVETE MARIJE U PORCIJUNKULI

 

 

 

Kapitul je bitan element za svako franjevačko bratstvo i ima veliku važnost jer je čas sastanka svih redovnika samostana. Taj je prvenstveni običaj proizašao iz jednostavne potrebe za zajedništvom fratara i izmjenom iskustava, a kasnije je ozakonjen i Pravilom unutar reda. Na kapitulu bi se uz to dogovarao izbor nasljednika na pojedine pozicije unutar reda (npr. gvardijan, provincijal, generalni ministar reda…). Kako su se braća veoma brzo raširila po različitim krajevima i kako je njihov broj sve više rastao postalo je nužno da budu raspoređena po provincijama u koje se uvodi održavanje kapitula. Kapituli su veoma važni u životu braće jer su to časovi zajedničke molitve, zajedničke Euharistije, moljenja časoslova. U Franjino doba Franjo se na kapitulu obraćao braći i govorio kao onaj koji s njima suosjeća, a ne kao sudac, govorio im je kao milosrdni otac sinovima i kao dobar liječnik bolesnicima. Ipak sve je kršitelje kažnjavao kako treba, a tvrdoglave bi i buntovnike obuzdavao prikladnim kaznama. Framaši, kao članovi Franjevačke obitelji, također imaju mogućnost sazivanja kapitula, bilo na mjesnoj, područnoj ili nacionalnoj razini. Najpoznatiji kapitul iz Franjinog doba bio je u svibnju 1217. ili 1219. kada se okupilo pet tisuća braće.

Taj kapitul je poznat pod nazivom „kapitul na rogožinama (trstikama)“.

Na tom kapitulu je prisustvovao i sv. Dominik (glava i utemeljitelj Reda braće propovjednika) te kardinal Hugolin koji je bio ostijski biskup i zaštitnik franjevačke zajednice (kasnije je izabran za papu i uzeo ime Grgur IX).

Nakon toga se počinju sazivati provincijski kapituli. To je iz praktičnih razloga jer je teško sazvati toliki broj braće na jednom mjestu.

 

U kapelici Porcijunkula (tal. vrlo mali komadić zemlje) koja se danas nalazi unutar bazilike Svete Marije Anđeoske (tal. Santa Maria degli Angeli) Franjo je u poniznosti započeo, hrabro nastavio i sretno dovršio svoj duhovni hod. Franjo je tu kapelicu sam popravio vlastitim rukama i tu je slušajući Evanđelje jasno shvatio poziv kojim ga je Gospodin pozvao. Sama kapelica je vjerojatno sagrađena oko 1000. godine, a u Franjino vrijeme je bila napuštena i u jako lošem stanju. Kada se broj braće počeo povećavati Franjo je zamolio benediktince da mu poklone tu kapelicu i dan danas se svake godine sjećamo toga događaja. Naime, braća iz Porcijunkule predvođena gvardijanom, u znak spomena poniznosti i siromaštva da Manja braća nemaju nikakvoga svoga vlasništva, odlaze benediktincima noseći košaru punu riba, a nakon kratke molitve i propovijedi, benediktinci franjevcima poklanjaju ulje, kao što se dogodilo u Franjino vrijeme i na što nas podsjećaju Franjini životopisci. Porcijunkula je jedno malo svetište svete Marije Anđeoske koju je sveti Franjo osobito volio i ona je s vremenom postala crkva-majka cijeloga Reda. Oko nje su se skupljala braća i iz nje je Franjo poslao braću kao misionare mira po cijelome svijetu, u njoj je 1211. godine Franjo zaredio Klaru dajući joj franjevački habit, a 1216. godine Franjo od pape dobiva Porcijunkulski oprost.

 

Porcijunkulski oprost je dobio ime po maloj crkvi Porcijunkuli u kojoj je Franjo u jednom viđenju molio Gospu i Isusa Krista neka svima, koji se kaju za svoje grijehe i mole oprost, udijele milost da u toj maloj Porcijunkuli dožive sigurnost Božjeg oprosta.

Papa Honorije III je na Franjinu molbu “želim sve ljude odvesti u raj” odobrio potpuni oprost svima koji u nju hodočaste.

Taj oprost se može izmoliti za sebe ili za nekog nama dragog pokojnika (ali samo 1! Ne mogu se dobiti oba na isti dan!)

Toj milosti je posvećen i poseban blagdan “Porcijunkula” ili “Sveta Marija Anđeoska” koji se svake godine obilježava 2. kolovoza. Potpuni oprost je, nakon reforme oprosta koju je uveo papa Pavao VI 1927. godine, moguće dobiti ne samo u Porcijunkuli, već i u svim franjevačkim crkvama, a i ostalim župama. Jedino ne u kapelicama.

Ta je pobožnost danas proširena u cijelome svijetu jer je prilika za pomirenje čovjeka s Bogom i braćom.

Kako bi se dobio potpuni oprost grijeha potrebno je na taj dan sljedeće:

sakramentalna ispovijed da bi se bilo u posvetnoj milosti

sudjelovanje na euharistiji i pričest

posjet Porcijunkuli (ili bilo kojoj drugoj župnoj crkvi ili svetištu) gdje se moli/recitira Vjerovanje (da bi se posvijestio vlastiti kršćanski identitet)

zatim izmoliti molitvu Oče naš (da bi se potvrdilo vlastito dostojanstvo koje imamo kao djeca Božja zadobiveno krštenjem)

molitva na nakanu pape, Oče naš, Slava Ocu, Zdravo Kraljice, Zdravo Marijo (da bi se potvrdila vlastita pripadnost Crkvi čiji je vidljivi temelj jedinstva upravo Rimski Prvosvećenik)

 

 

 

KORIŠTENA LITERATURA ZA OVAJ SUSRET:

Dizionario Francescano - Franjevački leksikon (poglavlja. 31. Kapituli; 74. Porcijunkula)

Legenda trojice drugova (14. poglavlje)

 

 

 

RAD PO GRUPAMA:

- rad po grupama je osmišljen kao rad u paru u trajanju od 25 minuta

- ideja je da se svatki par međusobno bolje upozna jer su se i braća u vrijeme kapitula bolje upoznavala, razmjenjivala svoje dojmove i iskustva te zajedno molili

- upoznavanje se ne mora raditi unutar prostorije, ljepše je i ležernije ako se npr. ode u šetnju po perivoju, Fortici ili bližoj okolici Trsata; samo je bitno vratiti se na vrijeme

 

 

 

9. susret grupe za pripremu za obećanja:

 

FRANJO I CRKVA

 

 

 

Gospodin je pozvao Franju da obnovi njegovu Crkvu jer se previše okrenula svjetovnim i prolaznim stvarima te shodno tome nije imala osobito velik ugled. Franjo je isprva popravljao razrušene i zapuštene crkve jer je mislio da je Gospodin govorio o crkvi kao građevini, no kasnije je shvatio da je Gospodin mislio na “živu Crkvu” koju čine ljudi tako da je onda krenuo u “obnovu ljudi”. Tada su se javljali mnogi različiti pokreti za obnovu Crkve no svi su se temeljili na odvajanju od Crkve i njenom kritiziranju, a veći dio je na kraju završio kao heretički ili su propali. Za razliku od njih Franjo je ostao unutar Crkve i počeo ju obnavljati iznutra svojim primjerom. Bio je poslušan i podložan Crkvi i svim razinama njene vlasti jer je shvaćao da ne može biti sastavni dio nečega ako mu nije poslušan. «Ako trebaš popraviti svoju obitelj, to ne možeš učiniti ako se iz nje izdvojiš i onda je samo pljuješ. To su radili heretici. Trebaš ostati u toj obitelji i iznutra je popravljati.» Franjo je prvo popravljao sebe te zatim svojim primjerom popravljao Crkvu. Na taj način poziva i nas da budemo “graditelji Crkve”. Katolici su ostali poslušni crkvi, protestanti su se odlomili, no time nisu ništa popravili ni napravili.

 

Montorsi:

Krist što ga je Franjo susreo na raspelu, u Euharistiji i Evanđelju prisutan je u Crkvi, stoga joj se predaje s istom velikodušnošću i isključivošću kojom se Krist predaje njemu. Živi zajedništvo s Kristom, ali samo u Crkvi. Želi reformu, ali koja se događa u Crkvi. Slijedi Kristove stope, ali uvijek s odobrenjem Crkve te govori svojoj braći: «Poći ću, dakle, i preporučit ću ih svetoj Rimskoj crkvi... U ovom će sinovi prepoznati majčina slatka dobročinstva. I uvijek će s posebnim poštovanjem slijediti njezine časne tragove.» Znade da se bez Crkve ne može živjeti u skladu s Evanđeljem i zbog toga, protivno od mnogih heretika svog vremena, želi živjeti po duhu Evanđelja, ali također i po duhu svete Rimske crkve: «Ovo je život u Evanđelju Isusa Krista, za koji je brat Franjo molio papu Inocenta da mu ga odobri i potvrdi i gospodin ga je papa odobrio i potvrdio.»

U vezi s tim razmotrit ćemo poglavlja:

- vjeran Crkvi

- podložan nogama Crkve

- u službi klera

- kler i sveti Franjo

Franjo želi da mu posredovanjem Crkve dođe riječ Božja te ispovijeda istine vjere onako kako ih naučava Crkva.

 

Franjo je bio vjeran Crkvi i bio je uvjeren da između svega ostaloga i iznad svega treba čuvati, štovati i slijediti vjeru kako ju naučava Rimska crkva te je na isto poticao svoju braću. To je jedan od razloga zašto je od pape zatražio kardinala zaštitnika: kako bi bili podložni i pokorni svetoj Rimskoj crkvi.

Odnos prema Crkvi spominje i u Pravilu: «Neka se nitko ne prima protiv odredaba i obreda svete Crkve» «Sva braća moraju biti katolici, katolički govoriti i živjeti, u suprotnom (ako se ne žele promijeniti) neka se odstrane iz našeg bratstva.» predviđa kardinala zaštitnika kako bi bili podložni i pokorni svetoj Rimskoj crkvi.

 

Franjo je podložan Crkvi i ljubi Crkvu te očekuje isto od braće, no ne riječima nego djelima. I to u odnosu prema papi i kardinalu zaštitniku koji ga predstavlja te svim ostalim osobama posvećenoga života na svim razinama crkvene vlasti. Ta podložnost se još očituje u tome što od Crkve traži podršku za Red manje braće, za odobrenje Pravila, za odobrenje Porcijunkulskog oprosta, za postavljanje kardinala zaštitnika reda.

Bez obzira i usprkos tome što je znao da je Pravilo primio božanskim nadahnućem, Franjo jednako tako želi dobiti odobrenje i od pape. Isto kao i za Pravilo, tako je i za sam red tražio odobrenje Rimske crkve.

Svjestan da neće lako do pape koji se brine za cijelu Crkvu, moli i dobiva kardinala zaštitnika („koji će biti upravitelj, pokrovitelj i popravljač ovoga bratstva“) koji će u stvari biti njegov papa i papa njegove braće. - to je postao ostijski biskup Hugolin.

 

Franjo ne poštuje samo papu i kardinala zaštitnika, nego i biskupe, naglašavajući na taj način ulogu i važnost mjesne Crkve. Zbog toga ne želi tražiti povlastice koje bi mogle biti na bilo koji način protiv volje biskupa nego želi da biskup po božjoj providnosti uvidi da je dobro ono što čine.

Isto tako za to kaže: «Hoću, naime, najprije poniznošću i poštovanjem obratiti prelate, a kad oni vide naš sveti život i poštovanjem prema njima, molit će vas da propovijedate i obraćate narod. Gospodin nas je pozvao da budemo pomagači njegove vjere, pomagači prelata i svećenika svete majke Crkve. Zato smo ih dužni, koliko možemo, uvijek ljubiti, iskazivati im čast i štovati ih... I ja ih želim, ne samo biskupe, nego i siromašne svećenike, ljubiti, štovati i smatrati ih svojim gospodarima.»

Isto tako je uvijek tražio da prvo braća dobiju odobrenje od biskupa kako bi mogli boraviti na njegovom mjestu. Takav oblik dubokog poštovanja prema svećenicima je izdvajalo braću od ostalih “obnavljača” toga vremena. Isto tako je s puno poštovanja prilazio i svećenicima koji su pogriješili jer je smatrao da ih se ne smije suditi budući da se brinu za Presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista te udjeljuju sakremente. Smatrao je također da su braća poslana kako bi pomogli u spašavanju duša, da nadoknadimo ono čega kleru manjka, da pokrivajte njihove padove, da nadoknadite njihove brojne nedostatke, a kad to braća učine da budu još ponizniji.

 

Taj Franjin stav je vidljiv i po tome što se odazvao pozivu gradskog biskupa kad ga je zbog oca pozvao k sebi, tada je (prisjetimo se s predavanja jer ne piše u sažetku) rekao: «Pred gospodina biskupa idem, jer on je otac i gospodin duša.» Franjo duboko poštuje i svećenike, za razliku od mnogih novatora svog vremena. U njegovim spisima čitamo: «Sve klerike i redovnike smatrajmo svojim gospodarima u onome što se odnosi na spas duše, a ne protivi se našem Redu, i cijenimo u Gospodinu njihovo svećeništvo, njihovu dužnost i službu. Blago onom sluzi Božjem koji ima povjerenje u klerike koji stvarno žive po propisima svete Rimske crkve; teško onima koji ih preziru. Makar bili i grešnici, ipak ih nitko ne smije suditi. Moramo cijeniti i poštivati klerike, kad bi bili i grešnici, ne zbog njih samih, nego zbog službe i brige za Presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, koje žrtvuju na oltaru, uzimaju i drugima dijele.» Htio je da njegova braća na poseban način štuju svećenike koji se brinu za časne i nadasve uzvišene sakramente. «Kleru smo poslani kao pomoć u spašavanju duša, da nadoknadimo ono čega on ima manje. Pokrivajte njihove padove, nadoknadite njihove brojne nedostatke, a kad to učinite budite još ponizniji.» Franjo je uvijek bio prvi u tome da vlastite riječi nasljeduje. Od svećenika je uvijek tražio pomoć u tumačenju Evanđelja. Poštivao je svećenike koji su pogriješili.

Primjer Franjinog poštovanja svećenika koji je pogriješio jer je vrijeme provodio s bludnicom (uzeto iz Montorsija): “Kad je blaženi Franjo prolazio Lombardijom, jednoga je dana ušao u neku crkvu da se pomoli... Mjesni župnik je bio izvorom sablazni, jer je živio s priležnicom. Neki je pataren zapitao sveca: ‘Reci, da li treba vjerovati riječima i pokloniti povjerenje životu čovjeka koji živi u grijehu te imade nečiste ruke jer ima vezu s bludnicom?’ Svetac je uočio zlobu tog heretiku, te je, otišavši k tom svećeniku, na očigled župljana pred njim pokleknuo te izjavio: ‘Ne znam da li su ruke ovoga onakve kakvima ih opisuje onaj čovjek; ali, kad bi takve i bile, znadem i vjerujem da to ne može obeskrijepiti snagu i djelotvornost božanskih sakramenata. Kroz te ruke Bog izlijeva svoja dobročinstva i darove na svoj narod. Stoga ja cjelivam te ruke iz poštovanje prema sakramentima koje one dijeli i zbog svetosti onoga koji im je dao tu vlast’. I pošto je izrekao ove riječi kleknuo je pred tog svećenika i poljubio mu ruke”. I braća, po primjeru svog oca “gdje god bi našli svećenika, bogata ili siromašna, dobra ili opaka, ponizno bi mu se poklonili i odali poštovanje”.

 

Franji su njegovu ljubav biskupi, kardinali i pape širokogrudno uzvratili u mnogim prilikama: biskup je golog Franju ogrnuo svojim plaštem, biskup mu je pomogao kada je tražio odobrenje pape za svoj red, drugi biskup mu je nakon prvotne zabrane propovijedanja odobrio da propovijeda jer je bio očaran Franjinom svetom poniznošću, red je priznat od strane pape kako se ne bi smatralo da su braća heretici nego da im se naprotiv dopusti djelovanje, da ih se savjetuje i da im se pomogne, a i rimska kurija ga je također cijenila i pomagala

 

Životopisac Čelano kaže za Franju: «Kad je ulazio u neki grad, veselio se kler, zvonila su zvona.»

 

 

 

EKSTRA ZANIMLJIVOSTI I POJAŠNJENJA:

 

- kako je Franjo sebi tumačio zašto treba biti podložan Crkvi?

Zato što ga je Gospodin pozvao «Popravi moju Crkvu» pa je onda shodno tome moro biti sastavni dio same Crkve kako bi je stvarno mogao popraviti, jer izdvajanjem iz nje i kritiziranjem ne bi ništa napravio.

 

- što je to rimska kurija? Kako najjednostavnije objasniti?

Među njih spadaju dijecezanski svećenici i kanonici (to su petrovci - pripadaju prvenstveno biskupu, nisu ni u kakvom redu); isto tako i zaređeni svećenici, general reda, definitori i uprava reda - vrhovno tijelo redovničkog staleža

 

- što je to kler, klerikat, klerici? Kako najjednostavnije objasniti?

Klerikat - pripravnici koji se tek pripremaju za svećeništvo (juniorat); dok se školuju.

 

 

KORIŠTENA LITERATURA ZA OVAJ SUSRET:

Giambattista Montorsi: Franjo Asiški - Učitelj života (poglavlje Crkva, majka)

 

 

RAD PO GRUPAMA:

1. Kako mi pomažemo izgradnji Crkve? Nastojimo li to uopće? Krećemo li od «vanjskih» stvari ili «iznutra» tj. od sebe?

2. Trudimo li se biti njezin sastavni dio?

3. Jesmo li poslušni Crkvi na način kako je i Franjo bio?

4. Kakav je naš odnos prema osobama zaređenog života? (primjer: Franjo i klerici, svećenici, biskupi, papa)

5. Papa je naš vrhovnik. Priznajemo li njegovu nepogrešivost?

6. Smatrate li da je i današnjoj Crkvi potrebna obnova? Je li se odmaknula od svog poslanja? Možemo li mi tu ikako pomoći?

 

 

9. susret grupe za pripremu za obećanja:

 

PRAVILO - ZAKON ŽIVOTA

 

 

 

Kad je porastao broj braće nametnulo se pitanje pravila koje bi ih vodilo i prema kojem bi živjeli jer unatoč tome što je Franjo predvodio braću nisu uvijek svi mogli biti uz njega. Zato je Franjo sebi i svojoj braći (sadašnjoj i budućoj) napisao jednostavno i kratko Pravilo i oblik života služeći se uglavnom riječima iz Evanđelja jer je čeznuo samo za savršenim opsluživanjem Evanđelja.

- Pravilo je napisano od Evanđelja kako bi braća mogla živjeti Evanđelje

- “Život manje braće jest ovo: opsluživati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista”

- primjer kako brat Ivan oponaša Franju - to pokazuje koliko su braća bila ovisna o Franji i koliko im je u biti potreban vođa (bilo čovjek, bilo «komad papira»):

“Kad bi tako na kojem mjestu Franjo zastao u razmatranju i pravio kretnje ili izraze lica kakve mu drago, jednostavni bi Ivan sve to ponavljao i oponašao. Tako, kad bi svetac pljunuo i on bi pljunuo; kad bi se nakašljao i on bi se nakašljao; na svečeve uzdisaje bi nadodavao uzdisaje, a naricanju je davao naricanje. Kad je svetac uzdigao ruku prema nebu, i on je svoju podigao. Pomno ga je motrio kao uzor, i sve je na sebi ponavljao”. (17)

- snoviđenje o hostiji:

“Sveti je otac jednom imao viđenje koje postade proročanstvom neba, a odnosi se na Pravilo. U vrijeme kad se među braćom poveo razgovor o potvrđenju Pravila, za što je svetac bio silno zauzet, imao je u snu ovo viđenje: Vidio je sebe kako po zemlji skuplja najsitnije mrvice kruha i kako ih mora dati braći koja su stajala naokolo. I kad se u strahu da mu kroz prste ne ispadne tako sitna prašina bojao razdijeliti tako sićušne mrvice, odozgor mu je doviknuo glas: ‘Franjo, od sviju mrvica načini jednu hostiju pa podaj onima koji hoće jesti da pojedu’... Malo vremena, kad je bdio i nastavio molitvu, ovaj mu je glas stigao s neba: ‘Franjo, reče, mrvice prošle noći su riječi Evanđelja, hostija je Pravilo, guba opačina’” Kad se predstavio papi da bi od njega zadobio odobrenje, kardinal Ivan od Sv. Pavla reče Inocentu III koji je oklijevao: “Ovaj siromašak u stvari moli samo to da mu se dopusti da živi evanđeoski život.”

 

Prvi oblik Pravila je sastavljen kako bi Franjo i njegova braća od strane Rimske Crkve mogla dobiti odobrenje za svoj način života i ujedno dopust da tako nastave živjeti te da se vidi da žele djelovati u sklopu Crkve i da nisu heretici. Samo Pravilo je bilo sastavljeno od citata iz Evanđelja koji su govorili o tome na koji način žele živjeti. To prvo Pravilo je usmeno odobrio papa Inocent III 1209. godine i možemo ga smatrati početkom franjevačkog iskustva.

 

Unatoč tome što je Pravilo potvrđeno Franjo i njegova braća su nastavili usavršavati Pravilo, a to su činili prvenstveno na kapitulima braće gdje su uz zajedničku molitvu i druženje raspravljali o tome kako mogu što vjernije obdržavati odnosno živjeti Pravilo. S vremenom se pokazalo da samo usmena potvrda Pravila nije bila dostatna da bi dokazali da nisu heretici te se iz tog razloga javila potreba za novim Pravilom koje bi ujedno bilo i obogaćeno iskustvima braće. U Nepotvrđenom pravilu iz 1221. godine Evanđelje je obilno navedeno i spomenute su gotovo sve Isusove radikalne riječi. Može se kazati da Pravilo sadrži bit Evanđelja i da je natopljeno Evanđeljem uz neke jednostavne disciplinske i organizacijske propise.

 

Drugo Pravilo je dorađeno i prošireno prvo Pravilo te ujedno oblik Nepotvrđenog pravila iz 1221. godine samo skraćenog i bez ponavljanja, a potvrdio ga je papa Honorije III bulom “Solet Annuere” 29. studenoga 1223.. Kako bi sastavio drugo Pravilo Franjo se povukao na Fonte Colombo (tal. golubičin izvor) gdje je ujedno bila i njegova operacija očiju, no nakon što ga je sastavio i predao zamjeniku on mu je nakon nekoliko dana tvrdio da je ono nepažnjom izgubljeno te je iz tog razloga Franjo morao nanovo sastaviti drugo Pravilo. No to nije bila jedina poteškoća koja se javila pri sastavljanju drugog Pravila. Naime, braća su bila nesigurna u kojem smjeru bi ih Pravilo trebalo voditi,

- na kapitulu gdje je bilo 5000 braće

Znademo da je između njega i braće nastao spor, jer braća nisu shvatila vrijednost novoga Pravila koje ima apostolsko svojstvo, dok je Pravilo Bazilija i Benedikta bilo monastičkog nadahnuća, a Augustinovo je imalo klerikalnu intonaciju. Benedikt zahtijeva bijeg iz svijeta, dok Franjo zahtijeva ucjepljenje u svijet da mu donese Boga. Pisac Peruđinske legende ovako piše: “...na generalnom kapitulu kod Svete Marije u Porcijunkuli, koji je prozvan ‘kapitul na rogožinama’, a bilo je ondje pet tisuće braće, ....navodili su Pravila blaženoga Benedikta, blaženog Augustina i blaženog Bernarda koje upućuju da se tako i tako živi. Franjo kaže: ‘Braćo moja, braćo moja, Bog me je pozvao da idem putem jednostavnosti. Neću da mi spominjete bilo koje Pravilo: ni Pravilo svetog Augustina, ni svetog Bernarda, ni svetog Benedikta’” (23).

i bilo ih je strah da Pravilo ne bude previše strogo.

Gospodinovo javljanje

Kad ga je drugi puta pisao “kod brata Ilije, koji bijaše zamjenik blaženoga Franje sakupilo se više ministara koji mu rekoše: ‘Čuli smo da taj brat Franjo sastavlja neko novo Pravilo. Bojimo se da će biti odviše strogo da ga nećemo moći opsluživati. Želimo da odeš k njemu i da mu rekneš da se mi na to Pravilo nećemo obvezivati; neka ga sastavlja za sebe, a ne za nas’... Tada je blaženi Franjo svoje lice upravio prema nebu i Kristu rekao: ‘Gospodine, nisam li ti dobro rekao da ti neće vjerovati?’ Na to se iz visine čuo Kristov glas koji je rekao: ‘Franjo, u Pravilu ništa nije tvoje, nego je sve moje što god se u njemu nalazi. Hoću da se Pravilo opslužuje: doslovno, doslovno, doslovno, bez objašnjavanja, bez objašnjavanja, bez objašnjavanja’. I nadodao: ‘Znam koliko može ljudska slabost i koliko sam im sprema pomagati. Koji ga neće obdržavati neka iz Reda iziđu!’. Tada se Franjo okrenuo k braći i rekao: ‘Jeste li čuli? Jeste li čuli? Jeste li čuli? Hoćete li da ponovno kaže?’. Tada ministri zbunjeni priznaše svoju krivnju i otiđoše” (25).

No braća su ipak, bez obzira na Franjin čvrsti stav, uspjela dobiti neke preinake

No sve te poteškoće su u konačnici prebrođene konačnom verzijom drugog Pravila koje je učvrstilo braću kao red koji ima vlastitu karizmu i koji nastavlja produbljivati svoje nasljedovanje Krista na isti način na koji su i započeli.

 

Unatoč tome što su bila sastavljena dva Pravila Franjo među njima ne radi nikakvu razliku već ih smatra jednim Pravilom. Budući da Pravilo predstavlja način života braće Franjo ih redovito podsjeća da su se zavjetovali da će ga obdržavati…

Zavjet je čin kojim su se Manja braća obvezala na život po Pravilu. Kod zavjetovanja Pravila radilo se poglavito o tome da manji brat kaže svoj “da” za zajednički život cijeloga bratstva. Slično činimo i mi na obećanjima!

… te isto tako redovito otvoreno priznaje braći kada vidi da sam u tome nije uspio. Kako je u Pravilu napisano ono što je Bog Franji objavio Franjo želi da se Pravilo tumači kakvo ono jest, bez dodavanja i izmjenjivanja. Jer Pravilo je napisano prema Evanđelju i njegovo mijenjanje bi značilo da se ljudi usuđuju mijenjati Božju riječ.

- Franjo želi da se Pravilo tumači doslovno:

Kad se vratio iz Egipta neki je brat s njime razgovarao o siromaštvu i Franjo mu je rekao: “Poglavlje o siromaštvu shvaćam onako kako doslovno zvuče riječi svetog Evanđelja i Pravila: to jest da braća nemaju ništa i da ne smiju imati drugo osim tunike s pojasom i hlače, a one koje na to prisili potreba mogu nositi obuću, kako je napisano u Pravilu” (33). “Kad je gorljivo poticao braću na opsluživanje Pravila, naglašavao je da u nj nije unio ništa po svom nahođenju, nego da je sve dao napisati onako kako mu je objavljeno. A da bi to po Božjem svjedočanstvu bilo još očitije, nakon nekoliko dana su mu prstom Boga živoga utisnute rane Gospodina Isusa da to bude još jača potvrda Pravila i preporuka njegova autora” (34).

“I sa strane Svemogućega Boga i gospodina pape i pod poslušnost ja brat Franjo strogo naređujem i nalažem da od svega što je u ovom životu napisano nitko ništa ne oduzima, ili tome to je napisano ništa ne dodaje, i da braća ne smiju imati drugo Pravilo.” Tom zabranom oduzima Franjo pojedinoj braći mogućnost da slobodno i po vlastitoj volji tumače «život» kako je opisan u tekstu Pravila kao temelju zajedničkoga života i ne dopušta im ništa drugo osim Pravila koje im je Bog dao i gospodin papa potvrdio. Ono bi svugdje trebalo biti element, koji sve povezuje u zajednički život.

 

Pravilo je i dan danas ostalo netaknuto i bez izmjene, i od strane braće i od strane pape. Ali, kako bi se Pravilo lakše aktualiziralo i uvijek prilagodilo prilikama u društvu i svijetu, izdaju se nadopune u obliku Generalnih konstitucija (aktualizacija Pravila) te Partikularnih statuta (namijenjeni su za provincije) i Generalnih statuta (namijenjeni su za cijeli red). I kao što Manja braća imaju svoje statute i konstitucije, tako i FSR ima svoje Generalne konstitucije i Statut, a Frama svoj Statut.

 

 

 

KORIŠTENA LITERATURA ZA OVAJ:

Giambattista Montorsi: Franjo Asiški - Učitelj života (poglavlje Pravilo, zakon života)

Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana; Symposion, Split, 1988.

Pravilo i Generalne konstitucije Reda manje braće, Zagreb, 2005.

Generalni statuti Reda manje braće, Zagreb, 2005.

fra Kajetan Esser: Početak i svrha franjevačkoga reda, Split, 1983. (poglavlja „Novost” Reda manje braće i Zajedničko Pravilo), str. 70.

 

 

 

RAD PO GRUPAMA:

- rad po grupama je osmišljen kao individualan rad u trajanju od 25 minuta

- ideja je od 26 točaka Pravila FSR-a framašima podijeliti točke iz drugog poglavlja (koje se odnosi na način života jer nam je to zajedničko s FSR-om) da prouče; na taj način im se približava Pravilo i ostvaruju svoj prvi kontakt s njime te im se preko tog susreta s Pravilom probuđuje spoznaja važnosti Pravila kao dokumenta nadahnuća za Framu

- svaki framaš ima za zadatak pročitati svoj dio Pravila, pokušati ga shvatiti i osmisliti kako bi ga objasnili

- nakon toga svatko od prisutnih dobiva Pravilo FSR-a (u obliku preklopnika)

 

Plenum rada po grupama:

- svaki framaš je iznosi svoj doživljaj dijela Pravila koji ga je zapao, što smatra da je u tom dijelu bitno te ga pokušava objasniti i aktualizirati svima ostalima koji su prisutni

- nakon svakog izlaganja, uz pomoć voditelja dodjeljuje se zadatak kojeg u skladu s pročitanim treba provesti u toku narednog tjedna

- ti zadaci za pročitane članke Pravila mogu biti sljedeći:

Čl. 4. - čitanje Evanđelja,

Čl. 5. - prisustvovati na misi radi propovijedi,

Čl. 6. - žrtvovati se u pogledu razgovora s nekim tko ti je težak,

Čl. 7. -ispovijed,

Čl. 8. - prisustvovati klanjanju,

Čl. 9. - molitva krunice,

Čl. 10. - vjernije obavljati svoje svakodnevne dužnosti,

Čl. 11. -pojednostavniti svoje materijalne potrebe,

Čl. 12. - raščistiti odnose sa sobom i sa svojom braćom,

Čl. 13. - više prihvaćati ljude na koje se nailazi (unutar i izvan Frame),

Čl. 14. - poticati bratske odnose,

Čl. 15. - preuzeti na sebe neku odgovornost i izvršiti je,

Čl. 16. - preispitati svoj odnos prema radu (u bilo kojem obliku)

- na idućem susretu voditelji provjeravaju koliko su framaši u tome bili ustrajni, samodostojni i uspješni

 

 

10. susret grupe za pripremu za obećanja:

 

FRANJINA STIGMATIZACIJA I SMRT – LA VERNA

 

 

 

Franjo je još od svoga obraćenja oplakivao Kristovu muku te ga želi nasljedovati i u životu i u smrti. Često je razmišljao o Kristovim primjerima i nastojao se čim više suobličiti s Kristom nasljedujući ga svojim životom, posebno u propovijedi, siromaštvu, prošnji milostinje i posljednjoj večeri.

 

U vrijeme blagdana Velike Gospe Franjo se povukao u samotne dijelove La Verne kako bi se kroz 40 dana u molitvi mogao pripremiti za blagdan sv. Mihaela arkanđela kojega je posebno štovao jer je na poseban način uživao Božju blizinu. U sklopu te pripreme nije htio da ga itko od braće posjećuje osim da mu brat Leon (kojega je od milja zvao “brat Ovčica”) po noći u vrijeme Službe čitanja donese malo kruha i vode na mjesto koje mu je pokazao. Kada je prošlo mjesec dana Franjine pripreme brat Leon se zabrinuo za Franjino zdravlje i odlučio ga potražiti. Kada ga je pronašao i približio mu se Franjo je začuo njegovo gaženje po lišću što ga je omelo u molitvi. Nije mu bilo drago ali oprostio je bratu Leonu i zamolio ga da mu tri puta otvori Evanđelje. Svaki odlomak je bio o Kristovoj muci i Franji je bilo jasno da će ga uskoro snaći muka i smrt. 14. rujna 1224., na blagdan Uzvišenja sv. Križa, pred zoru Franjo je molio Gospodina da mu udijeli dvije milosti: da osjeti njegovu patnju i bol koju je podnosio radi nas ljudi i da u srcu osjeti ljubav zbog koje je dobrovoljno podnosio tu patnju.

«Gospodine Isuse Kriste, dvije te milosti molim prije nego umrem. Prva je da u duši i u srcu osjetim, kolikogod je moguće, bol što si je ti, mili Isuse, podnio u svojoj gorkoj muci. Druga je milost, da bih mogao u svome srcu osjetiti onu prekomjernu ljubav, koja je tebe raspaljivala i koja je tebe, Sina Božjega, nagonila da sve dobrovoljno za nas grešnike podneseš.»

Tada mu se ukazao seraf sa šest sjajnih zlatnih i plamenih krila kako silazi s neba u liku razapeta čovjeka - Isusa Krista. Prilikom tog ukazanja cijelo brdo La Verna je zahvatio sjajan plamen koji je obasjavao čak i okolna brda i doline. Kada je tog sjaja nestalo Franjo je u srcu osjećao kako gori plamen božanske ljubavi a na tijelu su mu se pojavile Kristove: rane na rukama, na nogama i boku.

 

Franjo nije htio da itko sazna za njegove rane, jedino je bratu Leonu dopuštao da ih vidi dok mu ih je previjao i čistio. Nakon stigmatizacije Franjino zdravlje se drastično pogoršalo pa su ga braća i papa nagovarala da pristane na liječenje. Daljnji događaji oko njegove bolesti i liječenja se zbivaju u toku 1225. godine. Franjo je pristao, ali se prvo htio oprostiti s Klarom, no čim je došao u Sveti Damjan zdravlje mu se drastično pogoršalo. Tamo je boravio u teškim bolovima, ali je u trenucima najveće boli sastavio “Pjesmu Stvorova” (s time da je zadnju strofu u kojoj govori o smrti sastavio pred svoju smrt) i svoju Oporuku. Franjo negdje paralelno u isto vrijeme shvaća da je bio pregrub prema svome tijelu. Kada mu se zdravlje malo poboljšalo uputio se u Fonte Colombo gdje ga je očekivalo jedno od liječenja, a to je bila operacija očiju budući da mu je vid bio strašno narušen. Operacija se sastojala od spaljivanja sljepoočnica užarenim željezom. Franju nije bilo strah i prije same operacije je blagoslovio oganj kako bi mu bio milostiv te da ne bude toliko jak da ga ne može podnijeti. Kad je operacija završila Franjo je izjavio da nije ništa osjetio te da ako treba neka mu se još pali. No ta operacija, kao i sva druga liječenja, je bila od male koristi.

 

Kada mu se približila smrt Franjo je izrazio želju da umre u Porcijunkuli jer je htio svoj životni put završiti tamo gdje je i velikim dijelom započeo. Nije ga bilo strah smrti i spremno ju je prihvatio.

Jednom prilikom je upitao doktora koliko mu je vremena preostalo, a doktor mu je odgovorio «Uz Božju pomoć sve će biti u redu». Franjo mu je na to rekao da mu ne mora ublažavati situaciju jer ga nije strah smrti. Na to mu je doktor rekao da mu preostaje otprilike još mjesec dana života. Na to je Franjo rekao: «Dobro mi došla sestrice smrti!».

Budući da je već jako oslabio braća su ga na nosilima donijela u Porcijunkulu. Kada su tamo stigli Franjo ih je sve još jednom utješio, ohrabrio i blagoslovio. Nakon toga ih je zamolio da mu skinu habit te ga golog polože na zemlju kako bi smrt dočekao bez da išta posjeduje. Braća su to učinila no tamošnji gvardijan mu se smilovao i posudio mu svoj habit kojega je Franjo s radošću prihvatio jer je na taj način uistinu uspio živjeti potpuno siromaštvo sve do kraja svog života. Onda je rekao braći: “Ja sam svoje učinio, a što treba da vi učinite, neka vas o tome pouči Krist. Počnimo, braćo, služiti Gospodinu, jer smo do sada malo učinili.” To je veoma značajna rečenica! Jer koliko često se mi sjetimo da bismo trebali krenuti ispočetka? Poglavito nakon što smo pali? Krenuti ispočetka kao što je Isus uvijek nanovo ustajao tj. kretao ispočetka nakon svakog pada pod križem... Na smrtnom času Franjo je s prisutnom braćom htio proslaviti misu te je rekao da mu se donese kruh kojeg je potom blagoslovio i prelomio te svakome pružio komadić da pojede. Zatim je rekao da se otvori Evanđelje po Ivanu i pročita dio o posljednjoj večeri koji počinje s «Bijaše pred blagdan Pashe...». Nakon toga je zamolio da ga se opet svuče kako bi mogao s ovoga svijeta otići, a da ne ostavlja išta za sobom. Ležeći na zemlji zapjevao je 142. psalam «Iz svega glasa vapijem Gospodinu...», a ruke je uzdignuo prema nebu kako bi mogao slobodno i bez ikakve smetnje poći u susret s Bogom. Tako je uvečer 3. listopada 1226. godine smrt dočekao pjevajući.

 

 

 

KORIŠTENA LITERATURA ZA OVAJ SUSRET:

Legenda trojice drugova (17. poglavlje)

Jens Jörgensen: Sveti Franjo Asiški (poglavlja u Knjizi četvrtoj: Franjo samotnjak, poglavlje IV. Veliko čudo: rane sv. Franje, poglavlje V. Blagoslov bratu Leonu. Oproštaj s Alvernom, poglavlje VI. Pjesma stvorova, poglavlje VII. Oporuka i smrt)

Julien Green: Brat Franjo(poglavlja u 4. dijelu: Samo Bog: Rane, Povratak, Himna radosti, Moj brat oganj, Posljednja zima, Zbogom, zemljo..., Moja sestra Smrt)

 

 

 

RAD PO GRUPAMA:

- rad po grupama je osmišljen kao grupni rad u trajanju od 15 minuta

- prisutni su podijeljeni u tri grupe i zadatak svake je napisati molitvu na temu Franjinih i Kristovih rana, prva grupa piše za rane na rukama, druga za ranu na boku, a treća za rane na nogama

- nakon toga se pristupa plenumu

 

Plenum rada po grupama:

- na vidljivo mjesto stavlja se plakat koji prikazuje Franju kako kleči raširenih ruku te od serafa prima rane na ruke, bok i noge

- svaka grupa dolazi do plakata te na plakatu uz mjesto rane napišu svoju molitvu i potom je čitaju prisutnima

- grupe to čine naizmjenično, prvo pišu molitvu, a potom je čitaju

- cijelo to vrijeme svira meditativna glazba (može na gitari, a može na zvučnicima)

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas712
Ovaj mjesecOvaj mjesec67915
UkupnoUkupno4830511

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 60 

Administrator

franodoljanin@gmail.com