Strastveno živjeti sadašnjost da s nadom prigrlimo budućnost

Put Reda u svjetlu Generalnog kapitula 2009.

II. okupljanje kardinala i biskupa OFM-a

(Assisi, 25. rujna 2011.)

Fra José Rodríguez Carballo, ofm

Generalni Ministar, OFM-a

Red Manje braće slavio je svoj zadnji Generalni kapitul 2009. godine. Kao i na svim Generalnim kapitulima bila je to prilika za procjenu puta kojim smo hodili u posljednjem šestogodištu, a kapitul je istodobno iznjedrio rješenja za buduće naredno šestogodišnje razdoblje.

Tijekom procjene posebice smo obratili pozornost na Izvješće Generalnog ministra, pod naslovom: ‘Autentični i otvoreni prema budućnosti’. Plod promišljanja kapitula bio je završni dokument kapitula, odnosno ‘Nositelji dara evanđelja’ (PdV), a koji sadrži niz nadahnjujućih načela evangelizacije; evangelizacija je pak uz naloge kapitula bila njegova sržna tema.

U zadnje dvije godine od posljednjeg kapitula, uvijek sam osobno i zajedno sa članovima Generalnog definitorija davao pozornost u prvom redu nadahnjujućoj strani ovog završnog dokumenta kapitula, njegovim propisima (nalazimo). S druge strane, u cilju njihova učvršćivanja Generalni definitorij izradio je dva dokumenta na početku razdoblja svoje uprave kako bi isti poslužili kao smjernice: Ponovno krenuti od Krista; Smjernice za animaciju u šestogodištu od 2010.-2015.; i Moratorium: Predah za razlučivanje, brošura za provedbu 10. naloga, koji zahtijeva da braća uđu u razdoblje moratoriuma i odgovore na tri temeljna pitanja: Gdje se nalazimo? Kamo idemo? Kamo nas vodi Duh Sveti? Drugi važno pomagalo čiji je autor Generalni definitorij u suradnji s provincijalnim ministrima i predsjednicima konferencija nosi naslov: ‘Prestrukturiranje i reorganiziranje’; On odgovara na 47. nalog kapitula koji zahtijeva da Definitorij ponudi zasebnim jedinicama Reda kriterije razlučivanja, a radi provedbe potrebnog prestrukturiranja.

TRI GLAVNA PRIORITETA U VOĐENJU I UPRAVLJANJU REDOM

Pored suradnje sa svim uredima Kurije, na području uprave Reda, formalizirali smo godišnje susrete predsjednika konferencija, novih provincijalnih ministara i generalnih vizitatora (3., 4. i 5. nalog). Cjelokupni Definitorij susreće se, barem jednom u šestogodištu, sa svakom konferencijom ili skupinom konferencija. Generalni ministar posjećuje također razne zasebne jedinice i druge skupove na kojima sudjeluju definitori. Drugo sredstvo animacije je pisanje pisama. Generalni ministar piše dva pisma svakoj provinciji povodom proslave izbornog provincijskog kapitula (jedno za kapitul, a drugo nakon kapitula). Piše i druga dva pisma za Božić i Uskrs, upućena cijelom Redu. Sa svojim Generalnim definitorijem piše drugo pismo za blagdan sv. Franje i još dva pisma svake godine, Siromašnim sestrama svete Klare, za blagdan sv. Klare i franjevkama koncepcionistama svete Beatrice de Silva.

Među ostalim prioritetima koji se mogu navesti, a koje zasigurno imamo na umu – u povjerenoj nam službi ohrabrivanja braće i upravljanja Redom, koja po mom mišljenju nekako sažima naše služenje tijekom ovih godina jesu prioriteti oživljavanja našeg života i poslanja kao Reda Manje braće; početna i trajna formacija; i preinaka struktura trenutačnoj situaciji braće.

Oživljavanje našeg života i poslanja Manje braće

Ranijih smo godina posebice naglašavali preutemeljidbu našeg života i poslanja. U svojoj zaključnoj poruci Generalnom kapitulu 2009., dokument Nositelji dara evanđelja (=PdV) radije rabi pojam oživljavanje, ali koristi i pojam preutemeljidbe. Ja osobno mislim da su oba pojma komplementarna, jer je cilj preutemeljidbe oživljavanje, a oživljavanje zauzvrat nameće preutemeljidbu. Put i ciljevi navedeni u dokumentu, Milost početaka za preutemeljidbu, povodom osme stoljetnice osnutka našeg Reda, važi u cijelosti za oživljavanje. Ovaj put i njegovi ciljevi, zajednički preutemeljidbi jesu: usredišnjenje, usredotočavanje i odsredišnjenje.

Želimo li doživjeti duboko oživljavanje našeg života i poslanja, ne smijemo ostati pri pukoj preinaki struktura – čak i ako je to često nužno potrebno i kada se s pravom ističe potrebu prestrukturiranja, kao što ćemo kasnije i vidjeti. Neophodno jest oživjeti naš život, ubrizgati nov sok u višestoljetno deblo naše karizme, da bi i dalje donosila obilne plodove života. Riječima posljednjeg Generalnog kapitula, poziv koji nam dolazi iz Crkve, ovog svijeta, i iz nas samih glasi: pokušati vratiti značenje, na način jednostavniji i ranjiviji ali i više proročki, međutim zasigurno ispunjeniji duhom malenosti (usp. Dokument br. 31).

Dakle radi se o tome da ne ostane sve samo na površini, nego da se kopa dublje, do samih korijena našeg života i poslanja. Drugim riječima, trebamo se ‘centrirati’(usredišnjiti) da bismo osigurali primat Boga u našem životu, da Bog bude “integratorsko načelo” onoga što jesmo i što činimo. Sukladno dokumentu: Nositelji dara evanđelja (PdV, br.31): U središnjosti koju dugujemo trojstvenom Bogu kao integratorskom načelu naših života, naših bratstava i darova braće, u igri je nada koja animira naše evangelizatorsko poslanje (br. 12). Dokument govori i o usredotočenju da prioriteti naše karizme budu u srcu našeg života i poslanja. Stoga među njima mora postojati kružna dinamika uzajamnog hranjenja (PdV, br. 28).

Pomišljati da jedno može živjeti bez drugoga pa tako organizirati naše živote i planove, imajući u vidu samo jedan od prioriteta te zanemariti sve druge, naprosto bi značilo živjeti rascjepkan, razdijeljen i duhovno i karizmatski rastrgan život, s teškim posljedicama i po naš bratski život. Napokon, radi se i o od-središnjenju, tj. izlaženju iz samih sebe da budemo manje upućeni na sebe, te da se umjesto toga ‘brinemo manje za vlastitu budućnost i više za sudbinu čovječanstva” (PdV br. 14). Tako ćemo odgovarati na poziv na koji nas je podsjetio kapitul iz 2009. kada nas je opisao evangelizatorima koji ‘koračaju putevima svijeta kao manja braća evangelizatori srcem okrenutim Gospodinu’ (usp. PdV br. 10; 11); ili kao osobe koje su prihvatile dar Evanđelja i omogućile njegovu dinamizmu da dotakne naš život logikom dara te da ga s maštom i kreativno uzvratimo [poput žarišta iz središta] današnjim muškarcima i ženama u duhu Evanđelja (usp. PdV 9, 10, 28).

Kao što vidimo, oživljavanje na koje smo pozvani ne može se svesti samo na puko revidiranje ili možda na reorganizaciju struktura – čak ni ako je temeljito. To bi u većini slučajeva bilo najlakše učiniti, ali bi to bio samo napola obavljen posao. Generalni kapitul iz 2009. podsjeća nas stoga da prije nego li se pobrinemo da prilagodimo naše strukture trebali bismo čitati s pozornošću znakove vremena i mjesta i dati se od njih propitivati (PdV br. 29). Pomno čitanje ovih znakova ukazuje na potrebu i žurnost temeljitog oživljavanja onoga tko jesmo i što činimo. Ja sam osobno veoma svjestan – a vjerujem da su i članovi Generalnog definitorija svjesni kako o tome ovisi naša sadašnjost i budućnost.

Ovo nas oživljavanje vodi na djelovanje, na veoma osobit način, vezano za našu današnju ideju o tri stupa posvećenog života – kako nam je Sveti Otac prenio u audijenciji Uniji vrhovnih poglavara 26. studenog 2010. Ti stupovi jesu duhovnost, bratstvo i poslanje, stupovi koji se veoma dobro uklapaju u naš način života.

Duhovnost

Možda bi bilo bolje govoriti o kontemplativnoj dimenziji ili kao što mnogi danas vele o mističnoj dimenziji, ostavivši u ovom slučaju pojam duhovnosti otvorenim. To nije tek neki skup pobožnosti, nego duboko iskustvo Boga, pa što je iskustvo dublje i naša je duhovnost autentičnija. Istinski duhovna osoba zna da je duhovnost povezana sa životom u punini, a ne s ispraznim životom. Autentičnu duhovnost obilježava nezatomivo traganje za ispunjenjem. To je život življen u punini. Nema ni kršćanskog ni vjerskog života bez duhovnog života, pod uvjetom da duhovni život shvaćamo kao iskustvo Boga. Duhovnost ima velik poziv, naime, učiniti Boga integratorskim načelom našeg života i poslanja (usp. PdV br. 12).

Osobno smatram da je krajnje vrijeme za oživljavanje duhovnosti, ali da ona ne postane bježanje, izmicanje, nego zbiljno iskustvo koje nas vodi ‘ravno k’ Bogu i k nama samima, no istodobno odlazimo i susrećemo druge ne postajući usredotočeni sami na sebe. Protivno iskušenjima aktivizma koje naposljetku ostavlja srce pustim, potičemo življenje usredotočeno na Boga. Iz tog razloga, znajući da je određeni doprinos posvećenih osoba, muškaraca i žena evangelizaciji ponajprije svjedočanstvo života potpuno posvećenog Bogu, a što osoba više živi u Kristu, bolje mu može služiti u drugima, odlaskom i na najudaljenija misionarska mjesta i suočavajući se s najvećim opasnostima [Posvećeni život, PŽ 76], Definitorij je predložio osobit način ohrabrivanja kontemplativne dimenzije našeg života.

U tom je smislu imenovano i povjerenstvo koje bi ponudilo prijedloge o načinima poštivanja prvenstva Boga u našem životu. Posebice u ovoj godini sv. Klare, želimo dijeliti molitvena iskustva sa Siromašnim sestrama sv. Klare. Svjestan uloge liturgije u našem molitvenom životu, Generalni definitorij je na početku ovog šestogodišta također imenovao povjerenstvo za liturgiju radi ažuriranja nekih liturgijskih knjiga i sastavljanja priručnika za životniju i pozornije praćenu liturgiju.

Drugi veoma važan vid animiranja kontemplativne dimenzije našeg života jest čitanje Božje Riječi u molitvenom duhu – kako je to istaknulo nedavno Post-Sinodalno pismo pape Benedikta XVI, Verbum Domini. Nastavno na Kapitularni nalog br. 12, Definitorij promiče ovu praksu u svim bratstvima. Primjećujemo s radošću da se praksa molitvenog čitanja Božje Riječi među nama sve više širi. Također promičemo, ne bez poteškoća ali sukladno nalogu br. 9 Kapitula, osnutak kuća “škola molitve” i iskustava pustinjaštva.

Budući da se ova dimenzija ne može živjeti osim po vjeri, veoma naglašavamo u svim našim pohodima potrebu za odgojem u vjeri. Generalni kapitul iz 2009. skrenuo nam je pozornost na naše življenje vjere kada se od nas tražilo da budemo samokritični obzirom na eventualne krize vjere koja ostavlja za sobom tragove nepokretnosti i ustajalosti, a koji prijete da paraliziraju svaki evangelizatorski dinamizam (PdV br. 12). Vjera živi u otajstvu Boga i cvjeta u životu, koji zauzvrat postaje svjedočanstvo i navještaj Evanđelja. Iskustvo Boga utemeljeno na vjeri vodi istodobno k vjeri koja nadilazi naše potrebe rješavanja naših svakodnevnih problema. Vjera opstaje samo ako smo u stanju uzdati se u SVJETLO dok hodimo kroz TAMU.

Smatram od najveće važnosti da pitanje odgoja u vjeri bude sržno pitanje početne i trajne formacije, da vjera dotakne sve naše živote i postane “apsolutnim izvorom naše radosti i nade, našeg učeništva Isusu Kristu, i našeg svjedočenja svijetu” (Gospodin nam govori na putu, 18). Uvjeren sam da je ona ključna u prevenciji odljeva mladih redovnika iz samostana.

Bratstvo / Malenost

Bratstvo je možda najljepše lice franjevaštva, ali je malenost najprivlačnije lice načina našeg djelovanja u ovom svijetu. Bratstvo nas čini ikonama Trojstvenog zajedništva; malenost nas čini ikonama kenotskog Krista – otkrivenog u osobi Sina. Malenost daje bratstvu “boju” i “aromu”, pa je neodvojivo od njega.

Bratstvo je prikladno mjesto za dodavanje kvalitete licu prijateljstva, uljudnosti, i zahvalnosti. Tu se utjelovljuje sam Bog. Tu se također kuša naša sposobnost slušanja i prihvaćanja Boga koji je uvijek plodonosan, dokle god se otvaramo prihvaćanju različitosti drugoga. Oživjeti bratstvo znači očovječiti ga, humanizirati. Tu se radi o predanom zalaganju nas, iz opće uprave Reda; ne zaboravljamo da odlučiti se za bratstvo znači odlučiti se za vjeru:  Gospodin mi je dao braću (Opr. br.14)

Budući da je bratstvo naš prvi oblik evangelizacije radi izlaska iz našeg individualizma i pojedinačnih projekata evangelizacije i poslanja, potičemo provincije da ne održavaju svoju prisutnost u nekom kraju samo s jednim bratom (usp. PdV br.27) i da nastoje iznaći potrebna sredstva za formaciju gvardijana, pa tako odgovoriti na nalog br. 8 posljednjeg Generalnog kapitula. Također inzistiramo na izradi projekta življenja i poslanja koji uzima u obzir sve dimenzije našeg života i na pratnji braće under ten – s manje od deset godina u doživotnim zavjetima i braće u teškoćama. Značajno sredstvo zidanja bratstva jest komunikacija, koju često prepoznajemo kao površnu – i mjesni kapitul. Međuprovincijalna bratstva su u porastu, posebice na području formacije, a neka i na području evangelizacije.

S druge strane, dok smo pozvani živjeti uzajamnu duhovnost zajedništva i bratstva, Manja braća su pozvana i na stvaranje zajedništva i bratstva oko nas. U duboko razdijeljenom i rascjepkanom društvu pozvani smo biti “signum fraternitatis”; njegovati to i širiti ga svakodnevno, na svim razinama, prostorima zajedništva; biti izumitelji znakova koji očituju Božje zajedništvo te horizontalno jačaju vjeru ili uzajamno poštovanje i duboku komunikaciju među nama. U tom se smislu razvija suradnja i s drugim ograncima franjevačke obitelji, posebice s konventualcima i kapucinskom braćom (formacijska kuća misionara u Brusselu i seminar o međureligijskom dijalogu u Istanbulu). Razvijena je suradnja s kapucinima pri Papinskom sveučilištu Antonianumu u Rimu, naročito na Institutu duhovnosti i na Magisteriju za Formatore.

Ove će godine definitoriji OFM-a, Konventualaca, Kapucina i TOR-a imati duhovne vježbe zajedno. Velika se važnost pridaje našem odnosu s franjevačkim Siromašnim sestrama sv. Klare i s koncepcionistama. Idućeg mjeseca, u veljači, slavimo Drugi Međunarodni kongres Predsjednika federacija Siromašnih sestara sv. Klare. Prošlog svibnja održali smo Drugi Međunarodni kongres predsjednica federacija franjevačkih koncepcionista. U veljači ćemo također slaviti Drugi međunarodni kongres asistenata Siromašnih sestara sv. Klare i koncepcionista. Zadnjih se godina veoma razvio odnos s kontemplativnim sestrama, kao i s franjevačkim Institutima apostolskog života.

Malenost, je s druge strane, jasna kristološka opcija: Sin, iako bogat posta siromah; iako prvi posta zadnji; iako Gospodar posta sluga (usp. Fil 2, 6-11). Malenost je naš zavjet da se ništa u nama ne ispriječi Bogojavljenju drugoga. To je naš način “izuvanja sandala” pred otajstvom drugoga u kojemu Misterij ima svoje Bogojavljenje” (usp. Gospodin nam govori na putu = Ggp br. 28). Malenost je hoditi s drugima u traganju za dubljim smislom značenja našeg života i života onih koji su s nama, kao tražitelji značenja s drugim tražiteljima i malenima (usp. Ggp br. 6. 30). Malenost je način življenja u svijetu s blagošću prema svima, bez mrmljanja, borbe ili svađe, prosuđivanja ili osuđivanja … (usp. NPr 7, 15, 11, 9-11). Malenost je stanovati na granici, na marginama, u društvu i u Crkvi (usp. Ggp br.33), u pukotinama rascjepkanom svijeta (usp. PdV br.23), i u nehumanim samostanima (Neka ti Gospodin udijeli mir, br.37). Malenost je “dijeljenje života siromaha i onih koji se nalaze kraj puta” (PdV br. 7). Malenost znači izvastiti se, biti manje upućen na sebe, živjeti sine proprio. Dokument Generalnoga kapitula iz 2006. Godine uputio nam je ovo goruće pitanje koja nastavlja biti veoma aktualno: „Imamo li nužnu jasnoću i odvažnost da živomo radosnu vijest malenosti?“(

Ggp 30).

Mi iz Generalnog Definitorija nastojimo ohrabrivati ovu temeljnu dimenziju našeg života ustrajavajući na ekonomiji, obilježenoj prozirnošću (transparentošću) i solidarnošću, i to je plod rada; također ustrajavamo na potrebi odabiranja koja nas vodi u život Manjih među malenima. “(Ggp, 30).

U tom kontekstu malenosti i PMOS-a, kapitul zahtijeva od nas slijedeće: “ove stvarnosti (siromaštvo i marginalizaciju) koje treba unositi u molitvu i koje su podložne razlučivanju u našoj svakodnevnoj praksi molitvenog čitanja Riječi,” te “vrijednosti pravde, mira i integriteta stvorenoga što su vrijednosti ukorijenjene u Evanđelju treba, naravno, uprisutniti u naš život molitve i pobožnosti, kao i u naš svakidašnji život i u vršenje naših službi (PdV br. 30). Isti kapitul smjelo tvrdi: “potrebna je socijalna osjetljivost [...]; ne možemo okrenuti leđa budućnosti svijeta” (PdV br. 29). Nema prave predanosti u preobražavanju zbiljnosti grijeha koji zahvaćaju mnogu našu braću bez dubokog iskustva Boga, baš kao što nema stvarnog iskustva Boga koje nas ne bi navelo na solidariziranje s našom braćom u potrebi. Definitorij ohrabruje ove vrijednosti, posebice braća iz Ureda PMOS-a pri Kuriji, u početnoj i trajnoj formaciji, npr. s priručnikom: ‘Hodočasnici i tuđinci’, a kojega je pripremio Generani definitorij vezano za 4. Poglavlje Generalnih konstitucija. Ove godine, izričitom željom Kapitula (nalog br.29), slavimo u suradnji sa cijelom franjevačkom obitelji “duh Asiza”. Usto se svake godine održava tečaj o PMOS-u na PUA (usp. Nalog br. 44).

Evangelizatorsko poslanje

Za nas evangelizatorsko poslanje nije posao, niti zanimanje; ono je radije poziv kojemu ne možemo umaknuti. “Jao meni ako evanđelja ne navješćujem,” veli Pavao (1 Kor 9, 16). A mi trebamo reći: “Jao nama ako evanđelja ne navješćujemo”. Evangelizatorsko poslanje daruje autentičnost našem iskustvu vjere a našem življenju bratstva daje svojevrsno značenje. Poslanje se zasigurno obavlja propovijedanjem, međutim u našem slučaju obavlja se većinom svjedočenjem vlastitim životom vjere i bratstva u malenosti. Sukladno završnom dokumentu Generalnog kapitula iz 2009., evangelizatorsko poslanje, rođeno od “vjere u Boga koji je Otac i koji iz ponora svoje intimnosti zajedništva i ljubavi šalje svoga Sina da naviješćuje i uprisutni dobru vijest o njegovu kraljevstvu po djelovanju Duha “(PdV br.12) – mora se između ostalog odlikovati slijedećim obilježjima, (neka sam već spomenuo):

- Biti nadahnut dubokim iskustvom Boga (usp. Nalog br. 13).

- Neka bude ostvareno u bratstvu i sa svjedočenjem bratskoga života, jer nijedan projekt nije osobna inicijativa; uvijek je bratstvo ono koje evangelizira (usp. Nalog 13, PdV 27).

- Biti inter gentes u naravi, itineranciji, prisutan na teškim i opasnim mjestima, i u blizini najsiromašnijih, onih koji najviše pate i koji su isključeni (usp. Nalog 13).

- Treba stremiti inkulturaciji evanđelja i utjelovljenju njegove poruke u različitim kontekstima našeg života (PdV br.16), da bi bila razumljiva kulturi našeg vremena (usp. PdV br.8). U tu je svrhu potrebno izražavati ljubaznost prema svijetu, ali bez obustavljanja kritičnog razmišljanja o njemu. To će nas osposobiti da uđemo u dijalog s muškarcima i ženama našeg vremena, (PdV br.15), naučimo jezik svijeta, i odgonetnemo njegove kodove tumačenja, da bi poruka bila razumljiva”(PdV br. 16).

- Treba uvijek biti otvoreno misiji ad gentes, “sržnom elementu svekolike evangelizacije [...], i punom izričaju i na neki način dopuni misije inter gentes (usp. PdV br.18).

-  Treba usko surađivati s laicima, posebice s franjevačkom obitelji (usp. Nalog13, PdV br.25).

-  Šutljivim svjedočenjem i izričitim naviještanjem Božje Riječi s pozivom na obraćenje, što treba činiti „kad vide da se Gospodinu sviđa,” u sintezu koja je postala mogućom poučljivošću Duhu Gospodinovom (usp. PdV br.20).

Ovaj puta naši napori su usredotočeni na animiranje evangelizacije / poslanja, imajući na umu ovu franjevačku viziju koju nam je ponudio kapitul iz 2009. U tu smo svrhu već sastavili dva pomoćna pomagala: jedan o župama, pod naslovom: „Poslani na Evangelizaciju u bratstvu i malenosti u župi“, a drugi o pastoralnom odgoju: „Idi i poučavaj“. Započeli smo s ovim platformama evangelizacije koje su za Red dvije daleko najvažnije. Krajem 2010. imali smo 2203 kuća i 2006 župe. Obzirom na škole, sada raspolažemo s 301 odgojno-obrazovnih centara i 10 većih sveučilišta u SAD-u, Kolumbiji, Brazilu i Meksiku, na kojima radi ukupno 674 braće. Upravo pripremamo priručnik o petom poglavlju Generalnih konstitucija koje se bavi evangelizacijom i nadamo se da ćemo uskoro moći ponuditi drugi priručnik za naš pastoralni rad u svetištima, vodeću evangelizatorsku prisutnost Reda u nekoliko zemalja. Uz podršku Generalne Uprave, evangelizatorski magisterij započeo je u Petropolisu.

Obzirom na poslije-kršćansku situaciju u svijetu, i na naše djelovanje u nekim zemljama te ohrabreni kapitulskim Nalogom br. 20, ustrajavali smo zadnjih godina na novim bratstvima ili evangelizatorskoj prisutnosti sukladno našoj karizmi i zahtjevima nove evangelizacije.

Do sada smo održali tri međunarodne radionice na već spomenutim mjestima naše prisutnosti u Europi i na njima smo oblikovali fizionomiju ovih bratstava / prisutnosti. Sve njih obilježava intenzivan život molitve i bratstva, blizina življenja s ljudima i siromašni način življenja. U mnogim slučajevima ove nove prisutnosti označene su itinerancijom. S radošću svjedočimo da su u porastu.

Što se tiče poslanja ad gentes naši su napori usmjereni u dva pravca: na jačanje postojeće misionarske prisutnosti i na otvaranje novih. Zadnjih smo godina ojačali Projekt Thajland, Maroko, i Svetu Zemlju. Otvorili smo štoviše nove prisutnosti u Sudanu, Burkini Faso, Namibiji, Burmi i Kampučiji te se nadamo otvaranju misionarskih ispostava u Gani i Laosu. Imamo skroman odaziv misionarskom pozivu na što uvijek podsjećamo pri našim pohodima. U prvih 6 mjeseci 2011., potpisao sam 10 pisama poslušnosti za Svetu zemlju, 6 za Maroko, 5 za novu prisutnost u Amazonskim tropskim prašumama, i 1 za unutrašnjost Kine.

Početna i trajna formacija

Ovih zadnjih godina područje ​​formacije postalo je možda najzahtjevnije. Red ima Ratio Formationis, sastavljen 1991. i ažuriran 2003.; Smjernice za pastoralnu skrb o zvanjima, sastavljene 2002.; Pozvani ste na slobodu, dokument za Trajnu formaciju, sastavljen 2008.; i Ratio Studiorum, sastavljen 2001.

Budući da Red posjeduje dobre dokumente o formaciji, trenutačno ih nanovo iščitavamo, preinačujemo i primjenjujemo u praksi duh ovih dokumenata (usp. Nalog 34). Također procjenjujemo prijemljivost Ratio Formationis-a i Ratio Studiorum-a (usp. Nalog 35). Ovom se procjenom bavi Kontinentalni Kongres (za Ameriku i Europu su dva kongresa) formatora (usp. Nalog br. 35 i 36). Međunarodni Kongres provincijskih tajništava formacije i studija planiran je 2014., u Asizu, da bi iznjedrio konstruktivne zaključke za svekoliki Red.

Obzirom da vlada uvjerenje kako je trajna formacija humus početne formacije i nastavno na naputke Generalnog kapitula iz 2009., dajemo prednost trajnoj formaciji, nastojeći prevladati brojne poteškoće. Primjer toga je svođenje trajne formacije na puku obnovu (aggiornamento) dok je u stvarnosti ona stav obraćenja i preobraženja življenja vezano za poistovjećenje s Kristom.  Drugi primjer je aktivizam koji nas spriječava da posvetimo potrebno vrijeme takvoj formaciji. U trajnoj formaciji obraćamo posebnu pozornost na one s “manje od deset” godina ove dostojanstvene službe svečanih zavjeta. Stoga je vrijedno napomenuti da ćemo dogodine u svibnju slaviti Četvrti Međunarodni kapitul ‘Mats – Na rogožinama“‘ mladih (mlade manje braće) s “manje od deset godina” službe u Redu. Kapitul će se slaviti u Meksiku i očekuje se da na njemu sudjeluju po dva brata iz svake jedinice.

Tijekom početne formacije, ne obazirući se na broj kandidata ili na učinkovitost, ustrajavamo na razlučivanju poziva te na praćenju u duhovnom smislu i u smislu zvanja. Također naglašavamo intelektualnu formaciju s posebnom pozornošću na franjevačkoj filozofskoj i teološkoj tradiciji.

Jedna od poteškoća koja uzrokuje mnogo patnje je odljev redovnika. Svake godine značajan broj braće napušta Red bilo da se pridruže dijacezanskom svećenstvu bilo da potpuno napuste redovničku i svećeničku službu. Ovaj nas je kapitul zamolio da proučimo uzroke toga (usp. Nalog 48), što i činimo putem ad hoc povjerenstva. Na kraju istraživanja želimo Redu ponuditi neke smjernice kako bi se uočilo što valja učiniti radi jačanja vjernosti. Na području početne formacije, temeljnim smatramo formaciju formatora. Iz toga je razloga Magisterij za formatore organiziran pri PUA, uz jasnu mogućnost formativne franjevačke pedagogije i metodologije.

Naš odnos sa Crkvom

Često su mi postavljali ovo pitanje. Vezano za temu ovog skupa, tj., na odnos OFM-a sa Crkvom, mislim da bi trebalo reći nešto o tome. Otkad sam počeo ovu službu, jedan od mojih interesa bio je jačanje odnosa sa mjesnim Crkvama i s Vatikanom. Sretno mogu reći kako nemam nekih većih problema s mjesnim crkvama. Uz veoma malo iznimaka, odnosi i suradnja braće s biskupima veoma je uspješna. Primjećujem to prilikom svakog svog pohoda biskupima i braći. Mogu reći da su odnosi s Vatikanom odlični. Sveti Otac me je primio dva puta u svoju privatnu audijenciju i iskazao je veliko poštovanje prema služenju franjevaca Crkvi. Moj odnos s rimskim dikasterijima također je veoma dobar. Svake godine, za Uskrs i Božić, osobno posjećujem prefekte glavnih dikasterija, a tijekom godine što češće posjećujem same kongregacije u kojima su me uvijek toplo dočekali. I konačna napomena: od svog izbora za Generalnog ministra, bio sam član Kongregacija za propagandu Fide i posvećenog života.

Kao zaključak: Franjevački život u kojeg vjerujem

Red, poput posvećenog života i Crkve općenito, prolazi kroz tamnu noć koja još nije na izmaku.  Živimo zapravo, u nekoj vrsti ‘pustinje’ koju nije lako prijeći. Svjesni smo toga, a svjesni smo i da prošlost ne pomaže uvijek, a budućnost je neizvjesna. “Preostaje nam samo Bog i Njegova Riječ koja ispunjava sve stvari“ (usp. Pnz 4, 26-41).  Prevarili smo se misleći da smo u Jeruzalemu, a zapravo smo u Babilonu!

U ovom kontekstu, uvijek se nađu lažni proroci koji iskorištavaju situaciju i skraćuju razdoblje izganstva.  To nije ništa novo; naime, ista se stvar dogodila Izraelskom narodu tijekom babilonskog sužanjstva. To najvjerojatnije nisu Božji načini kao što ni onda nisu bili. U ono je doba Jeremija otišao navješćivati da je u pitanju dulje razdoblje, jer Božje vrijeme nije ljudsko vrijeme.  Zato Jeremija diže svoj glas i navješćuje: Ta on nam je poslao poruku u Babilon: ‘Dugo će još trajati: Gradite kuće i nastanite se! Sadite vrtove i uživajte urod njihov!’ (Jr 29, 28). Vjerujem da nam Bog i danas upućuje ove iste riječi, nama posvećenim osobama, u Europi.  Slično tome, ove nam riječi trebaju osvijetliti put u ovom izrazito sekulariziranom društvu.  Poput Izraelaca u izganstvu, mi također moramo naučiti slušati Gospodina u stranoj zemlji. Trebamo naučiti živjeti kao posvećene osobe u Babilonu, jer smo to do sada činili u Jeruzalemu. Sadašnjost i budućnost našeg života uvelike ovise o tome.

Želio bih zaključiti ovo izlaganje s nizom svojih uvjerenja a vezano za put kojim moramo hoditi radi osnaženja našeg evangelizatorskog značenja u ovim vremenima, s pojmovima koji opisuju neizvjesnu budućnost, biblijski rečeno: kaos, tamnu noć i propadanje. Međutim, ova budućnost se ne oslanja na konje i kočije, nego na Gospodina koji svojom snažnom mišicom nastavlja činiti čuda sa svima koji rade tako kao da sve ovisi o njima no u stvarnosti jako dobro znaju da sve ovisi o Njemu. Pročitajte stoga niže dolje dekalog mojih uvjerenja o budućnosti franjevačkog života.

1.Vjerujem u franjevački život koji smjelo živi svoju vlastitu krhkost te usprkos svojoj početnoj situaciji kaosa, manjkavosti i praznine, neznanja i nesposobnosti da čini ipak se suobličava Gospodinu, koji ga zauzvrat strpljivo preobražava na svoju sliku, sebi slična dahnuvši u nj dah života; posvećen život, sposoban za novo rođenje (usp. Iv 3, 3). Vjerujem u posvećeni život koji premješta svoj projekt života na temelje od gline i potpunog siromaštva.

2.Vjerujem u franjevački život kojim vlada Svemogući Bog i strast za pravednošću; posvećen život koji posjećuje i stvara duhovne oaze, sveta mjesta beskrajnog u stanju da iznjedre duhovne učitelje / divove i da prenesu ljepotu učeništva Isusa Krista, poniznost, siromaštvo i čistoću.  Istodobno, trajno stremi k vrsnom iskazivanju čovječnosti, ljubavi, suosjećanja i milosrđa, djelatno se posvetivši svima koje polumrtve pronalazi na svom putu.  Govorim o posvećenom životu koji se bezuvjetno živi za Krista a koji dopušta da ga Krist preobrazi u vidljiv i blistav znak krhkog i slabog čovječanstva isprekidanog hoda, poput onog koji je ‘upao među razbojnike koji ga izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva’ (usp. Lk 10, 30); posvećen život animiran strašću strastvenošću Samarijanke i suosjećajnošću Samarijanca.

3.Vjerujem u franjevački život koji dopušta da ga izvuku iz pustinje površnosti, sterilnog intelektualizma, varljivih voda tričarija, i želje za izmotavanjem; posvećen, dubok i autentičan život, sa željom za obraćenjem, logikom onog suštinskog, izvornog; logikom zahvalnosti i karizmatskog i proročkog života; posvećen život, obilježen odvažnošću hoda putevima Duha, da bi imao život u obilju.

4.Vjerujem u franjevački život vjerodostojan po načinu svog življenja, značajan po svojoj evanđeoskoj kvaliteti života i poslanja, i vidljiv spomen načina djelovanja i življenja Isusa Krista;

[1] posvećen život koji stalno iznova usvaja evanđelje kao svoj život i pravilo i kao što bi Koncil rekao, kao svoju najvišu normu[2], koji živi svoje najkorjenitije zahtjeve bez razvodnjavanja da bi ih prilagodio udobnijem načinu življenja; posvećen život koji u evanđelju nalazi svoju mladenačku životnu snagu, mudrost, svježinu i neobičnost – a sve je to potrebno; posvećen život koji prepoznaje svoju žeđ i krči put prema zdencu života (usp. Iv 3, 37- 39).

 

5.Vjerujem u franjevački život koji, ne dopuštajući da ga zavedu nehumani samostani, staje na stranu krhkog i ranjivog što je sržno njegovu identitetu i posljedica njegove vjere u utjelovljenje Riječi.  Posvećen život koji živi nadu koja dolazi od Gospodina, jedinoga koji umornome snagu vraća (usp. Iz 40, 3031). Na taj način sije nadu u srcima sviju koji su ju iz nekog razloga izgubili, prepoznajući ju kao ponizni i jednostavni znak zvijezde koja obasjava mrklu noć u životima ljudi.

6.Vjerujem u franjevački život koji je iz logike dara u stanju prijeći sve vrste antropologijskih i geografskih granica te stvarati mostove iz vjere u Boga, Jednog i Trojstvenog.  Tako će olakšati susret s drugim i različitim ali i stupiti u dijalog svojim izborom i načinom življenja; posvećen život koji raznolikost shvaća kao obogaćivanje a ne kao prijetnju, kao radostan izričaj Boga koji sve čini novo; posvećen život, kao mjesto zajedništva, opraštanja i pomirenja po dubokoj duhovnosti zajedničarstva; i posvećen život koji traži i priznaje, daleko od ikakvog fundamentalizma.

7.Vjerujem u franjevački život koji, vjernošću svom najdubljem identitetu i bogatoj povijesti otvara se s nadom u budućnost prema mjestu kamo nas vodi Duh Sveti (usp. PŽ 110), i uprisutnjuje se u današnjem svijetu, živi život strastveno iščekujući Kristov dolazak.  Tako će doživjeti i prisutnost i dolazak Gospodina Boga (usp. NMI 1).

8.Vjerujem u franjevački život s budućnošću koji je sposoban otvoriti se nadahnut maštom evanđelja i kreativnošću nove prisutnosti svjedočenja; koje je u stanju biti prethodnica evangelizacije kao sol zemlje, svjetlo svijeta, i kvasac, navješćivanjem Krista onima blizu i onima daleko, o tome što su čuli i vidjeli (usp. 1 Iv 1, 3), i tako dovoditi ljude u otajstvo ljubavi Božje.  Vjerski život koji zauvijek taži žeđ na zdencu kršćanstva poput Samarijanke iz evanđelja i tako postaje poruka drugim ljudima.

9.Vjerujem u franjevački život koji je na putu prema boljem razumijevanju zahtjeva svog poziva i poslanja; koji traga za izvorima i putovima; i koji trajno razlučuje; posvećen život u traganju za smislom; u dubokom zajedništvu sa ljudima našega vremena; svjestan svog poslanja pušta da sagori, da bi prenio svjetlo, i strast prema svetosti i čovječnosti; posvećen život koji cijeni prozirnost i vjerodostojnost; usvaja stavove iskrene poniznosti, slušanja, poučljivosti, siromaštva i žurnosti da iznova razgori srce i prenese dobrostivost/milosrđe Isusa Krista.

10.Vjerujem u franjevački život koji ne dozvoljava da ga zatvore u granice ideologija.  On bi naime trebao biti u stanju predstaviti kontra kulturalni projekt utemeljen na dubokom i čvrstom iskustvu Boga; u korijenitosti učeništva Isusa Krista; usredišnjen na Njega koji je sve; usredotočen u osnovnim elementima karizme osnivača/osnivačica; i na onaj odsredišten, tj. spreman na susret s ljudima našeg doba. Ovaj kontra-kulturalni projekt treba istrgnuti posvećen život iz užasnog nihlizma, koji iako nam dolazi sa smješkom, ne prestaje zbog toga biti strahovito opasan i s psihičkom ekonomijom usmjerenom isključivo na blagostanje i gajenje kulture relativizma.

Posvećeni život u Europe, poput Crkve, treba se podložiti sudu Duha, da bi lucidno i s predviđanjem budućnosti, mogao utvrditi neke izazove koji se javljaju u okruženju obilježenom mahom vjerskim sekularizmom i dekristijanizacijom. Iz tog razloga Posvećeni život, otvoren prema budućnosti i koji prijanja na prošlost, pozvan je nastaviti pomno iščitavanje znakova vremena i mjesta, ostaviti konačno Babilon za sobom i vratiti se nazad u Jeruzalem.

U borbi da prođemo kroz chiaroscuro, kombinaciju svjetla i tame, podložnu paradoksima i oprečnostima, mi, franjevci moramo navješćivati da je noć kroz koju prolazimo uvod u svitanje.  Činimo to preplavljeni radošću i mirom koji nam dolaze od Boga nade (usp. Rim 15, 13), znajući da nada pak ne postiđuje (usp. Rim 5, 5).  Proždirući kaos nalazi se stoga na početku novog stvaranja, pa kao što sumrak otkriva završetak ove faze, najavljuje i nastupanje novog doba.

Nada o kojoj govorimo veoma se razlikuje od prolaznog stanja duše.  Nije to nikakav prevarljivi optimizam, nego je ona ugrađena u čvrste i sigurne temelje - u Isusa Krista (usp. 1 Kor 3, 11); ona se temelji na središtu Evanđelja, odnosno na križu i uskrsnuću Isusa Krista.  Istodobno, mora biti poput same vjere, tj., docta spes (informirana nada).  Kao posvećeni kršćani, moramo dati razlog za nadu unutar nas (usp. 1Pt 3, 15).  Nadajući se protiv svake nade (usp. Rim 4, 18), mi, franjevci trebamo biti u stanju objasniti našoj braći i sestrama radi koga i zašto postojimo u okruženju u kojemu societas christiana nestaje kao takva.  Recimo jasno i glasno da se to neće ostvariti bez ozbiljnog teološkog promišljanja o posvećenom životu danas.  Iz tog razloga, znakovit vid našeg poslanja danas u Europi jest biti svjedoci i poslužitelji nade.

Ova nada koja izvire iz pashalnog misterija, ne daje nam ni najmanje posumnjati, da će unatoč svim teškoćama s kojima se suočavamo, posvećeni život imati budućnost.  Potaknuti ovom nadom doboko u našim srcima zalažemo se konačno za prozirnost i vjerodostojnost budući da za kriterij života uzimamo Evanđelje, snagu i mudrost Božju.  Zauzimamo se slično tome, za posvećen život, utjelovljen ali i kao svjedočanstvo transcendencije.  Dozvoljavamo si da nam se obraćaju i da nas dotiče žeđ za značenjem/smislom, bol čovječanstva, Muka Isusa Krista, i suosjećanje koje dohvaća tugu i potrebu za humanost.

Ako sanjati o životu znači dati mu budućnost, onda mi dopustite da sanjam:

- Sanjam o franjevačkom životu koji prihvaća poziv na malenost, s osobnog i s institucionalnog stajališta.

- Sanjam o franjevačkom životu koji više cijeni kvalitetu od kvantitete.

- Sanjam o franjevačkom životu koji objeručke prihvaća poslanje da bude kvasac, proroštvo i znak, poput straže na bedemu, zvuka trublje u osvit dana, noćne straže i svjetionika u daljini.

- Sanjam o franjevačkom životu kojemu je simbol draži od učinkovitosti.

- Sanjam o franjevačkom životu koji pridaje veće značenje dubokoj obnovi umjesto preživljavanju; ponovnom utemeljenju ljudi umjesto samih struktura.

- Sanjam o franjevačkom životu koji se strastveno zalaže za Krista i za čovječanstvo, bližeg Isusu i ljudima, osobito onom najmanjem.

Prevela: Željka Mihljević

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas60
Ovaj mjesecOvaj mjesec78748
UkupnoUkupno5077627

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 133 

Administrator

franodoljanin@gmail.com