11. BRATSKA ZAUZETOST ZA DRUGOGA

(Pravilo FSR-a 13)

ZALOŽENI U OSTVARIVANJU KRŠĆANSKOGA BRATSTVA

U prethodna tri broja Pravila (čl. 10-12) ocrtan je put franjevačkoga svjetovnjaka prema Bogu i to tako da je vrlo lako uočiti kako je taj put prema Bogu ujedno i stvaranje istinskoga prostora u čovjeku da može susresti i udružiti život sa svojim bližnjima i to kao s braćom i sestrama. Doista, sudjelovanje u Kristovoj spasenjskoj poslušnosti i siromaštvu, a još više život u čistoći srca, bitni su preduvjeti da čovjek s drugima živi u duhu kršćanskoga bratstva, jer samo se življenjem tih temeljnih stavova duše čovjek osposobljava da svakoga čovjeka promatra i prihvaća kao brata i kao dar Božji te da mu pomogne kako bi intenzivnije živio kao otkupljeno biće.

U sljedećih nekoliko brojeva Pravila imamo ocrtan duh bratstva na koji je franjevački svjetovnjak pozvan i koji ima živjeti u svom svakidašnjem životu. Bratstvo je temeljna zbilja franjevačke duhovnosti. Za Pravilo je to prije svega vjernički odnos prema bližnjima, pa se stoga ne govori o tehnici međuljudskih odnosa ili o psihološkim zakonitostima koje određuju međuljudske odnose, nego o vjerničkim stavovima koji čovjeka osposobljavaju za istinski bratski život. Valja naglasiti da se ovdje o bratstvu ne govori kao o nekom ukrasu ili o uljepšavanju života, nego o nečemu bitnom za život kako ga opisuje i želi ovo Pravilo.

1. Biti braća i sestre svim ljudima

Cijelo Pravilo FSR-a, kao i ostala franjevačka pravila, ima zadatak da pomogne onima koji zavjetuju ovo Pravilo kako bi mogli živjeti kao braća i sestre međusobno i sa svim ljudima. To je i želja i cilj ovoga Pravila. Sve drugo u njemu podređeno je ovome cilju. Stoga je veoma važno dobro razumjeti na koje temelje Pravilo stavlja izgrađivanje kršćanskoga bratstva.

Čl. 13: Kao što Otac gleda u svakome čovjeku crte svoga Sina, Prvorođenca među mnogom braćom, neka tako i franjevci svjetovnjaci prihvaćaju sve ljude ponizno i ljubazno kao dar Gospodnji i sliku Kristovu.

Osjećaj bratstva učinit će da se radosno i spremno izjednačuju sa svim ljudima, osobito s onim najmanjima, kojima će nastojati stvoriti uvjete života dostojne stvorova što ih je Krist otkupio.

2. Otac u svakome čovjeku gleda crte svoga Sina, Prvorođenca svoga

U izgradnji bratstva valja polaziti od teološkoga vrednovanja čovjeka kako to čini Pravilo. Vrijednost svakoga čovjeka temelji se na tome što Bog u svakome gleda crte svoga Sina. Stoga čovjek ne treba prije svega izboriti svoje dostojanstvo, svoju vrijednost jer ona je već u njemu. Treba je samo živjeti i znati je otkrivati i poštivati u svakome čovjeku. Ovo je za Franju bitno, jer on čovjeka želi gledati onako kako ga Bog gleda, a to je da u svakom čovjeku otkriva crte Kristove.

Mi danas možda i ne doživljavamo svu novost što ju je Franjo unio u Crkvu i u društvo svojim teološkim vrednovanjem čovjeka kojim svakoga čovjeka smatra bratom Kristovim i svojim bratom ili sestrom, dakle sebi jednakim u dostojanstvu i vrijednosti. U Franjino su vrijeme ljudi bili podijeljeni na klase, i čovjek se vrednovao po tome kojoj klasi pripada. Tako su plemiće nazivali “boni homines - dobri ljudi”, a malenima i siromasima se odricala kvaliteta “boni - dobri”. Oni su bili samo “homines populi - pučani”. Po tome vrednovanju rođenje i posjed čine čovjeka dobrim, a tko je obična roda i siromašan, taj je bio bezvrijedan. Takvo vrednovanje čovjeka Franjo nije mogao prihvatiti, makar ga je i Crkva u svojim strukturama usvojila, nego se izjednačuje sa svima u temeljnom dostojanstvu sinova i kćeri Božjih. Upravo iz ove neiscrpive Božje ljubavi i njegova neizmjernoga poštivanja svakoga čovjeka Franjo crpi nadahnuće, sposobnost i snagu koja ga čini bliskim i punim strahopoštovanja prema svakome čovjeku. Franjevačka duša koja živi čistoću srca u evanđeoskom smislu i ne može drukčije čovjeka promatrati i vrednovati, jer ona želi sve promatrati i vrednovati na Božji način.

Pravilo to jednostavno i snažno iznosi kad tvrdi da mnoštvo braće ima jedno lice: lice Sina Božjega. To lice Otac uživa gledati i na njemu nalazi svu svoju radost i ugodnost. Koliko će se Franjo radovati zbilji po kojoj Boga na ljudima ne zanimaju prije svega slabosti i grijesi kojima ljudi nagrđuju Kristovo lice, nego ga u njegovoj ljubavi iznad svega zanimaju, i stoga najradije gleda, crte svoga Sina, pokazuje i činjenica što je on bio čovjek koji je najviše pozitivnosti otkrivao na drugima. Za Franju je to bila čudesna stvarnost da crte Isusova lica na nama skrivaju svu našu grdobu i da sjaj Isusova lica više privlači Očev pogled negoli naši grijesi. Stoga Franjo na drugome ne želi vidjeti grijeha, nego potiče svakoga čovjeka da spozna svoje dostojanstvo i da živi sukladno tome dostojanstvu. “Gledaj, čovječe, na koliku te je uzvišenost postavio Gopodin, jer te je u tjelesnom pogledu stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenoga Sina i na njegovu priliku s obzirom na duh.” (OP 5) “Kakvo onda čudo ako je njega, koga je ljubav srca pobratila s ostalim stvorovima, ljubav Kristova učinila bratskijim prema onima koji su obilježeni slikom Stvoriteljevom i otkupljeni krvlju Spasiteljevom.” (LM IX 4)

3. Neka primaju ljude ponizno i ljubazno

Takvo vrednovanje čovjeka koji svoje dostojanstvo nalazi u tome što Bog na njemu gleda crte lica svoga Sina rađa u Franji i onima koji se nadahnjuju franjevačkom duhovnošću posve novi način bratimljenja sa svim liudima. Pravilo to vrlo snažno naglašava kad kaže: Franjevački će svjetovnjaci primati sve ljude ponizno i ljubazno kao dar Gospodnji i sliku Kristovu. To znači da valja poći od toga da nitko ne može prisvojiti pravo da on određuje s kime izgrađivati bratstvo, tko zaslužuje a tko ne zaslužuje da nam bude ili da mu budemo braća i sestre. Naše bratimljenje s drugima nije naša aktivnost, to nam je dar koga valja prihvatiti i u njemu velikodušno i radosno surađivati kako bi se u nama razraslo bratstvo koje Gospodin začinje u nama i oko nas. Čini mi se da se u ovome smislu može razumjeti i Isusova riječ: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5,48) Baš nam Pravilo FSR-a začuđujućom odvažnošću stavlja kao uzor i mjeru u stvaranju i življenju bratstva sa svim ljudima upravo Oca nebeskoga koji u svakome čovjeku gleda crte svoga Sina i zato su nm svi sinovi u Sinu.

Prema tome naš zadatak nije i ne može biti prosuđivati, odabirati, određivati tko je vrijedan a tko nije da ga prihvatimo i da mu budemo brat ili sestra, nego nam je životni zadatak ponizno i ljubezno primati sve ljude kao dar Gospodnji i kao sliku Kristovu. Ako želimo biti braća Kristova i sinovi i kćeri Oca nebeskoga, nema drugoga načina osim ovoga da svojski nastojimo živjeti darovano nam bratstvo.

Želim ovdje reći da prihvatiti drugoga kao brata, i to sve bez ikakve razlike, nije lako jer se ne radi o nekom romantičnom sveopćem bratstvu, o snovima sveopćega bratstva, nego se radi o stvarnom suživotu s drugima i onda kad se drugi ne vladaju kao sinovi Božji i braća Isusova. Da bismo prihvatili drugoga, nije dovoljno imati lijepe osjećaje za druge, nego valja u sebi stvarati prostor za prihvaćanje. U stvaranju prostora za prihvaćanje čovjek se mora pomaći od svojih sudova i predrasuda, od svoje sigurnosti, zabrinutosti za sebe i od svoje sebeljubne okrenutosti i usmjerenosti na sebe. Stvoriti prostor i prihvatiti drugoga znači u konačnici ono što je Isus činio: tražiti društvo grešnika i carinika, stati na stranu javne grešnice i obraniti je, staviti se na raspolaganje djeci, susretati gubavce koje svi izbjegavaju, prijateljem nazvati i smatrati i svoga izdajicu, željeti mir i apostolima koji su ga kukavički napustili, moliti oproštenje u Oca i za svoje mučitelje i ubojice.

Stvarno prihvatiti drugoga znači činiti ono što je i Franjo činio. On se u tamnici druži s utamničenikom koga svi izbjegavaju, njeguje gubavce, brani s velikim strahopoštovanjem svakoga čovjeka kao istinsku svetinju i nikomu ne dopušta osuđivati i prezirati druge. “Najmučnije mu je bilo gledati kad je koji siromah bio napadnut ili kad bi čuo da ga netko pogrđuje kakvim životinjskim nadimkom... Običavao je kazati: “Tko ruži siromaha, nepravdu čini Kristu čiji odlični znak siromah na sebi nosi, jer on je za nas postao siromahom na ovome svijetu.” (1 Čel 76) To stavlja i kao temeljno pravilo svojim sljedbenicima kojima naređuje: “I tko god k njima dođe, prijatelj ili protivnik, tat ili razbojnik, neka ga dobrostivo prime.” (NPr 7,14)

Izričaj “ponizno i ljubezno” (u izvorniku je “ponizno i udvorno” – onako kako su se sluge i podanici odnosili prema vladarima i knezovima što u sebi uključuje i otmjenost i duboko strahopoštovanje) otkriva nam svu finoću duše i svu snagu vjere koja prožima prihvaćanje drugih tako da prihvaćajući bližnjega uvijek prihvaćamo i Krista čiju sliku na sebi nosi svaki čovjek. Vrlo su zanimljivi i tekstovi u kojima Franjo govori o prihvaćanju bližnjega kao brata jer u njima on ne naglašava pokoru i teret. Prihvaćanje nije samo podnošenje i žrtvovanje, nego je to pozitivan proces u kojemu bližnjega ljubimo i prihvaćamo s onim što on jest, ali isto tako i sa svim mogućnostima koje su u njemu, napose s mogućnošću da se u njemu do punine mjere Kristove razastre sinovstvo Božje.

Franjo nije želio da bilo tko bude isključen iz njegove želje i nastojanja da sve ponizno i udvorno prihvati, ali je on to činio prije svega tako što je prihvaćao i ljubio “svoju braću s kojom je bio sjedinjen po zajedništvu u vječnoj baštini. Stoga ih je ljubio osobitom ljubavlju i svim svojim srcem”. (2 Čel 172) 

Želio je da njegova braća i sestre ne ljube nekom općenitom, romantičnom ljubavlju, nego da budu prožeti i nošeni osobnom i konkretnom ljubavlju koja se okušava ponajprije prema najbližima da bi onda zahvatila cijeli svijet. “I gdje god braća jesu ili se susretnu, neka se međusobno jedan prema drugome pokažu domaćima. I neka bez straha jedan drugomu očituju svoju potrebu; jer, ako majka hrani i ljubi svoga tjelesnoga sina, koliko brižljivije mora svaki ljubiti i hraniti svoga duhovnoga brata?” (PPr 6,7-8)

Čini se da s pravom možemo reći da su Franjini sljedbenici, unatoč svim svojim slabostima i propustima, ipak u dobroj mjeri upili i živjeli Franjin evanđeoski nauk o bratstvu. Potvrđuje to i ova dražesna zgoda iz početka franjevačkoga pokreta.

“Jedan druoga su ljubili najnježnijom ljubavlju, služili su jedni druge i brinuli se jedan za drugoga kao što se majka brine za dragoga sina jedinca. Ljubav je u njihovim srcima toliko plamtjela te su smatrali malenkošću da svoja tjelesa predaju smrti, ali ne samo iz ljubavi prema Kristu, nego također i kad se radilo o spasu duše i tijela njihove subraće.

Kad su dvojica braće jednoga dana išla zajedno, namjeriše se na nekog manijaka koji se na njih počeo nabacivati kamenjem. Kad je jedan od njih opazio da kamenje pogađa njegova subrata, odmah se podmjestio da bi kamenje padalo na njega. Svaki je želio da kamenje radije pogađa njega negoli njegova brata. Činili su to zbog međusobne ljubavi kojom su im plamtjela srca. Bijahu spremni jedan za drugoga položiti i vlastiti život.” (TD 41-42)

4. Spremno i radosno se izjednačiti sa svim ljudima

Iz neiscrpnog izvora ljubavi Božje Franjo je zahvaćao i vlastitu sposobnost ljubavi koja ga je preobražavala u biće puno ljubaznosti, razumijevanja i suosjećanja prema svima pa je u toj ljubavi sve nazivao braćom i sestrama. Stoga je i želio da se njegov Red naziva “bratstvom”, a braću i sve ljude nazivao je “sinovima Gospodnjim i braćom svojom”. (PBr 5)

Kao svi članovi franjevačkih zajednica tako su i franjevački trećoreci pozvani utjelovljavati upravo bratstvo sa svima i sa svime i to s naglašenom notom ljudskosti, jer su utjelovljenost i ljudskost bitne oznake franjevačke duhovnosti. Franjo i tu zbilju razumijeva i prihvaća u ozračju ljubavi kojom nas Bog ljubi i u ozračju svoga života s Bogom i u Bogu. On je u Bogu gledao Oca puna ljubavi koji je čovjeku na neki način stavio na raspolaganje i svoga ljubljenoga Sina. Svoga Jedinca nam je darovao kao brata koji se u svemu, osim u grijehu, izjednačio s nama ljudima te korača uz nas dijeleći s nama sve. Franjin je Isus duboko prožet ljudskošću, solidarizira se sa svim ljudima, izjednačuje se s njima. Franjo želi da tako čine i njegovi učenici.

Cijelo je Pravilo FSR-a prožeto tom željom i nastojanjem da se trećoreci obremene duhom bratstva, obiteljskim ozračjem i radošću. U tome smislu Pravilo govori: “Osjećaj bratstva učinit će da se radosno i spremno izjednačuju sa svim ljudima, osobito s onim najmanjima kojima će nastojati stvoriti uvjete života dostojne stvorova koje je Krist otkupio.” (Br. 13) Polazi se od činjenice da valja prihvatiti duboku jednakost svih ljudi. Tako Franjo snažno naglašava: “Isto tako neka nijedan od braće ne vrši bilo kakvu vlast ili gospodarenje. Ovako, naime, govori Gospodin: ‘Znate da vladari narodima svojim gospoduju i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Među braćom neće biti tako. I tko hoće da među njima bude najveći, neka im bude poslužitelj i sluga...’” (NPr 5,9-10) Ta temeljna jednakost ne počiva na zaslugama i osobinama pojedinaca, nego na teološkoj vrijednosti svakoga čovjeka. Stoga Franjo potiče da svi, dobri i zli, imaju pravo da im tako pristupamo “jer Gospodin naš Isus Krist, stope kojega moramo slijediti, svojega je izdajnika nazvao prijateljem i dragovoljno se predao onima koji su ga razapinjali. Prijatelji su nam, dakle, svi oni koji nam nepravedno nanose nevolje, sramotu i nepravde, boli i muke, mučeništvo i smrt; moramo ih mnogo ljubiti, jer od onoga što nam oni nanose imamo vječni život.” (NPr 22,2-4)

Treba priznati da se u nama sve buni i diže protiv takvoga evanđeoskoga stava malenosti i ljubavi, jer čovjek tako lako isključuje iz svoga života one koji su zli, s kojima nam je vrlo teško, na kojima nam se čini nemoguće prepoznati lice Kristovo. Ni toga se ne smijemo uplašiti jer u nama ima još dosta toga što nije otkupljeno, još uvijek naš stari čovjek ima svoj dio u našemu životu. Stoga je veoma važno moliti za tu milost i svjesno na sebi raditi da u takvim situacijama ne reagiramo instinktivno, nego evanđeoski, snagom Duha koji sve čini novo. I Franjo je to duboko osjećao. Stoga se ne umara i ne prestaje poticati svoju braću da rastu u duhu blaženstava: “Istinski ljubi svojega neprijatelja onaj koji se ne žalosti zbog nepravde koju mu je nanio, nego se iz ljubavi Božje izjeda zbog grijeha njegove duše. I neka mu djelima iskaže ljubav.” (OP 9) To je dakako vrlo teško, ali u konačnici baš je to istinsko obraćenje čovjeka Bogu po kojemu se čovjek suobličuje Sinu Božjemu.

Koliko je baš ta dimenzija kršćanskoga i franjevačkoga života važna, pokazuje nam i inzistiranje sabora: “Bog, koji se očinski brine za sve, htio je da svi ljudi tvore jednu obitelj i da se međusobno susreću kao braća. Svi su naime stvoreni na sliku Boga. Gospodin Isus otvara ljudskome razumu nedokučive poglede i daje da naslutimo kako postoji sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi. Ta sličnost očito pokazuje da čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenome darivanju samoga sebe.” (GS 24) Stoga “budući da su svi ljudi oduhovljeni razumnom dušom i stvoreni na sliku Božju, iste naravi i istoga podrijetla, i jer svi, od Krista otkupljeni, imaju isti poziv i isto božansko određenje, treba da se sve više i više priznaje temeljna jednakost sviju.

Nisu, istina, svi ljudi jednaki po fizičkoj sposobnosti i po različitim umnim i moralnim moćima. No, svaka se diskriminacija u temeljnim pravima osobe na društvenome ili kulturnom polju mora prevladati i ukloniti jer se protivi Božjoj nakani. Povrh toga, iako su među ljudima opravdane različitosti, jednako dostojanstvo osobâ zahtijeva da se stvore čovječniji i pravičniji uvjeti za život... iako je koji put potrebno mnogo vremena da dođu do željenoga cilja.” (GS 29)

To je zasigurno mukotrpan hod obraćenja, a ostvariv je samo u duhu Besjede na Gori i samo snagom Kristova utjelovljenja u kojemu Krist “sama sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik”. (Fil 2,7) Pavao to ovako izriče: “Premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah Židovima Židov da Židove steknem; onima pod Zakonom, kao da sam pod Zakonom - premda ja nisam pod Zakonom - da one pod Zakonom steknem; onima bez zakona, kao da sam bez zakona -premda nisam bez Božjega zakona, nego u Kristovu zakonu - da steknem one bez zakona; bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.” (Kor 9, 19-23)

5. Stvarati uvjete života dostojne stvorova koje je Krist otkupio

Pravilo u ovoj rečenici na neki način sažima poziv i poslanje franjevačkih trećoredaca u izgradnji Kraljevstva Božjega. Jednakost što je, u duhu franjevačke duhovnosti, Pravilo naglašava ne želi reći da je dovoljno sniziti se do drugih, postati im jednak, nego u duhu evanđeoskoga bratstva zajednički rasti i stvarati uvjete života dostojne stvorova koji su braća i sestre Sina Božjega. Ne tražiti neka pobožna rješenja za sve probleme i muke ljudi, nego valja “nastojati stvoriti uvjete života dostojne stvorova koje je Krist otkupio”. Približiti se bližnjem, postati brat i sestra i sluga svakome čovjeku, to ne znači izjednačiti se sa svim ljudima samo u onome što oni jesu, nego prihvatiti i sve njihove snove, nade, duboke težnje i čežnje pojedinaca i cijeloga čovječanstva te zauzeto i punonadno nastojati oko njihova ostvarenja. Želim naglasiti da se u Pravilu ne kaže: neka nastoje da svi budu bogati, moćni, da zadovolje sve svoje stvarne i izmišljene potrebe, nego se uza sve potrebno za život dostojan čovjeka u prvi plan stavljaju uvjeti potrebni da bi svaki čovjek mogao živjeti kao otkupljenik, kao dionik spasenja. Valja naglasiti činjenicu da kad god Franjo govori o ljubavi prema bližnjemu, pa i o onoj najkonkretnijoj ljubavi i karitasu, on uvijek ima na umu da, uza sve ono što u ljubavi možemo jedni drugima učiniti i darovati, treba još više nastojati “privlačiti ih koliko možemo Božjoj ljubavi”. (Usp. ON) Za Franju je, naime, najljepša i najdublja gesta ljubavi prema bližnjemu baš to da mu pomognemo da se sav okrene Bogu, da povjeruje ljubavi Božjoj i da dopusti da ga Bog ljubi.

To ipak ne znači da smijemo zanemariti primarne potrebe bilo kojega čovjeka jer bez toga je vrlo teško u sebi osjećati žeđ za cjelovitim spasenjem. U tome nam je i opet izvrstan uzor sv. Franjo koji je imao oka i za najmanje potrebe i želje svoje braće i bližnjih i zato je bio tako maštovit i domišljat u konkretnoj ljubavi prema bližnjemu. Kad bi se god našao pred stvarnom potrebom svojih bližnjih, za njega je to bila prilika da konkretno provjeri istinitost vlastite vjere i ljubavi. U tome je znao ići tako daleko da je za potrebne prodao i jedini Novi Zavjet što su ga imali. (Usp. 2 Čel 91) Sv. Bonaventura nam ovako ocrtava Franjinu djelotvornu ljubav prema potrebnicima: “Franjo je posebnom nježnošću prilazio onima koji su pogođeni bilo kakvom tjelesnom nedaćom. Ako bi kod nekoga opazio neimaštinu, nestašicu nečega, nježnošću je svoga ljubaznoga srca svraćao pažnju na Krista. Blagost mu je bila urođena, a nadodana ljubav Kristova ju je podvostručila. Zato mu se srce upravo rastapalo prema siromašnima i bolesnima. Kojima nije mogao pružiti ruku, pružio bi im osjećaj. Govorio je: ‘Mišljenja sam da bi mi Bog, veliki Milostinjar, to uračunao kao krađu ako ovo što nosim ne bih dao onome kome je potrebnije.’ Zato je za sve što mu se davalo običavao zatražiti dopuštenje da to smije slobodno ustupiti onome na koga se namjeri i procijeni da je u većoj potrebi. Nije štedio baš nijedne stvari: ni ogrtača, ni tunike, ni knjige, ni ures oltara, a da sve to ne bi, kad bi mu se pružila prilika da izvrši obvezu ljubavi, udijelio potrebnicima. Više je puta, kad bi putujući sreo siromahe koji su nosili kakav teret, njihovu teretu podmještao svoja slabašna ramena.” (LM 8,5)

Tu duboku vjerničku solidarnost u ljubavi sa svima, napose s najpotrebnijima, koja je tako očita u Franje i njegove braće Vatikanski sabor uzima kao nešto što se ne može odijeliti od stvarnoga apostolata, i kaže: “Između znakova našega vremena treba posebno istaći nesavladivi i stalan rastući osjećaj solidarnosti svih naroda, koji apostolat laika mora razviti i preobraziti u iskrenu i zbiljsku želju za bratstvom.” (AA 14)

Sabor pokazuje i sredstva i načine kojima se može ostvariti ta preobrazba:

a) “Ovu misiju Crkve u svijetu laici ispunjavaju prije svega usklađivanjem svoga života s vjerom, koja ih čini svjetlom svijeta; zatim svojim poštenjem u svim djelovanjima kojima sve ljude pobuđuju da ljube istinitost i dobro i tako ih potiču da pristupe Kristu i Crkvi;

b) zatim bratskom ljubavlju kojom sudjeluju u uvjetima života, rada, bolima i stremljenjima braće, raspoložuju srca sviju za djelovanje spasonosne milosti.

c) Konačno, zbog pune svijesti svoga udjela u izgradnji društva, neka se trude da kršćanskom velikodušnošću ispunjavaju svoje obiteljske, društvene i profesionalne zadatke. Tako će njihov način rada malo-pomalo prožeti ambijent njihova života i rada.” (AA 13)

Važno je ovdje naglasiti da je sve to u ozračju žive vjere jer “ta vjera mora očitovati svoju plodnost time što prožimlje sav život vjernika, pa i profani, te što ih pokreće na pravdu i ljubav, posebno prema siromašnima”. (GS 21) Doista “svatko tko, slijedeći Krista, traži najprije Kraljevstvo Božje, prima odatle vredniju i čistiju ljubav za pomaganje svoje braće i za dovršavanje djela pravde pod nadahnućem ljubavi”. (GS 72)

(fra Nikola Vukoja, Komentar Pravila FSR-a, “Brat Franjo 1987.-1994.)

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Primorski Dolac: Pastirski pohod

************

Šibenik /Šubićevac

************

III. sjednica područnoga Vijeća Splitsko-dubrovačkoga OFS-a

************

Baćina

************

Otok: Proslava sv. Luke

************

Obiteljski susret

************


Dani crkvene glazbe 2019.

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1799
Ovaj mjesecOvaj mjesec44228
UkupnoUkupno7179880

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 54