10. MOLITVA

(Pravilo FSR-a 8)

MOLITVENI ŽIVOT ČLANOVA FSR-a

Čl. 8: Kao što je Isus bio pravi Očev klanjalac, tako neka i oni nastoje da im molitva i razmatranje budu duša njihova života i rada.

a) Život u pokori i obraćenju jest ponajprije klanjanje Ocu.

Život u trajnom obraćanju jest za Franju prije svega klanjanje Bogu u duhu i istini. To klanjanje, kako ga Franjo ostvaruje, isto je što i priznanje cijelog čovjekova bića da je inicijativa na Božjoj strani, da su Božji darovi nezasluženi i da se Bog u svojoj ljubavi stalno bavi čovjekom. Za Franju je to prvi i temeljni čovjekov stav pred Bogom: radosno i zahvalno klanjanje.

Stoga Franjo vrlo svečano i učestalo potiče svoju braću da budu klanjaoci u duhu i istini, ali ih moli da na to potiču i sve ljude. Na takvo propovijedanje obvezuje svu braću i dariva im riječi kojima to činiti u susretu sa svim ljudima: “Bojte se i častite, blagoslivljajte i zahvaljujte i klanjajte se Gospodinu Bogu svemogućemu u Trojstvu i jedinstvu, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, stvoritelju svega. Donosite plodove dostojne obraćenja...” (NPr 23)

Za Franju je prvi korak obraćenja, a to odmah postaje i bogoštovni čin, ovo: priznati se pred Bogom stvorenjem i svojim klanjanjem priznati i pokazati da se od Gospodina prima kao dar i da se predaje kao uzdarje. Kao i u svemu ostalom, i ovdje je za Franju Krist jedini učitelj čiji poklonstveni stav prema Ocu ima svoj vrhunac u Getsemaniju: “Neka ne bude moja nego tvoja volja!” (Mt 26,39). To jasno pokazuje da klanjanje nije samo neki izvanjski čin štovanja, nego stav duše koji zahvaća cijelo biće koje se potpuno predaje Bogu i dopušta da ga Bog posvema prožme i usmjeri.

Stoga nimalo ne čudi da je Isusova riječ: “Ali dolazi čas - i već je tu - kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju se klanjati u duhu i istini” (Iv 4,23-24) snažno zahvatila Franju i na neki način snažno odredila cijeli njegov život. Bog želi i traži takve klanjaoce jer samo njih može susresti sa svim svojim bogatstvom.

Na jednome drugom mjestu Franjo još potpunije opisuje što se u takvom vjerničkom klanjanju događa: “Uistinu čisti srcem jesu oni koji preziru zemaljsko, traže nebesko i ne prestaju čeznuti da se živom i istinitom Gospodinu uvijek čistim srcem i dušom klanjaju i da ga gledaju. (OP 16) Klanjati se čistim srcem i dušom znači mnogo više od onoga što naša hrvatska riječ “klanjati se” izriče.

Poklonstveni stav tako uređuje i određuje čovjekov život da teži za pravim vrednostima i da traži i čezne ponajprije za Bogom koji je jedino dobro, najveće dobro i jedini dobar. Klanjanje je osim toga mogućnost ostvarenja istinskoga susreta dvaju bića koja se s čežnjom traže: Boga-čovjekotražitelja i čovjeka-bogotražitelja. Klanjati se ne znači prije svega pasti u prašinu, nestati ili se poniziti pred prijestoljem Svemogućeg - iako klanjanje kod čovjeka i to u sebi uključuje - nego ono označuje mogućnost istinskoga susreta u kojemu maleni čovjek ima priliku susresti Boga ljubavi i dobrote. Mogućnost da se mi ljudi do te mjere možemo približiti Bogu, klicati mu, otvoriti se njegovoj ljubavi i dobroti nije nešto po sebi razumljivo, nešto na što bismo mi ljudi imali pravo. Za Franju je to dar Božji koji proizlazi iz njegova čovjekoljublja i snishodljivosti.

Sretan zbog takva dara Božjega i tako velike mogućnosti susreta s Bogom Franjo, kličući od radosti i zahvalnosti, potiče sve: “Svuda i na svakome mjestu svi mi svakoga časa i u svako vrijeme neprestano vjerujmo te istinski i ponizno držimo u srcu i ljubimo i častimo, klanjajmo se, služimo, hvalimo i blagoslivljajmo, slavimo i uzvisujmo, veličajmo i zahvaljujmo svevišnjem i vječnom Bogu, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.” (NPr 23)

Iako pravo klanjanje stvara ozračje istinskoga susreta Boga i čovjeka, ipak to nije susret dvaju istih bića. Klanjanje je, uza sve ono što smo već rekli, i priznavanje različitosti Božje. U poklonstvenom stavu duše čovjek ima mogućnost doživjeti svu istinu Boga-Emanuela, Boga koji traži čovjeka i bavi se njime, ali i Boga triput svetoga, Boga čije misli nisu naše misli. S jedne strane čovjek doživljava svu svoju krhkost i nestalnost što je tipično za sva stvorenja, ali doživljava i svoje uzdignuće jer u svom čovjekoljublju Bog daruje da s njim možemo govoriti kao njegova djeca. Zato u pravom klanjanju ne može prevladati strah, nego radosno strahopoštovanje i zahvalnost što Bog tako nešto omogućuje.

Pred ovom stvarnošću Franjo je začuđen i radostan, ali on je prije svega vjernik koji duboko proživljava istinu da u Kristu i s Kristom čovjek pred Bogom postaje moćan. Franjo u sebi osjeća kako bi to bilo lijepo kad bi čovjek uvijek i u svemu mogao živjeti u ovome poklonstvenom stavu svoga bića, kad bi stalno bio svjestan svoje malenosti i krhkosti i u isto vrijeme čudesnog čovjekoljublja Božjega, ali to sâm čovjek ne može ostvariti. Unatoč tome, Franjo ne gubi svoje životne radosti jer vjeruje da je Krist svojim utjelovljenjem stao potpuno na našu stranu, da je s nama na mističan način životno povezan. Iz te vjere Franjo, premda je duboko svjestan svoje nevjernosti i krhkosti, ipak može radosno kliknuti: “A budući da mi, bijedni i grešni, nismo vrijedni ni da tvoje spomenemo ime, molimo i zaklinjemo da Gospodin naš Isus Krist, tvoj ljubljeni Sin u kojemu ti je sva milina skupa s Duhom Tješiteljem tebi zahvaljuje kako je tebi i njemu po volji, mjesto svih, jer on je tebi dostatan za sve i po njemu si nam toliko dobra učinio. Aleluja!” (NPr 23)

Kako bismo lakše nazreli što je taj poklonstveni stav značio u Franjinoj molitvi i životu, donijet ćemo kratki opis što nam ga ostavi Toma Čelanski: “Uvijek je tragao za skrovitim mjestima, gdje bi se, ne samo duhom nego i pojedinim udovima, sa svojim Bogom sjedinjivao… Tu bi odgovarao pred sucem, tu bi se molio Ocu, tu bi razgovarao s Prijateljem, tu bi se zabavljao sa Zaručnikom. Tako je njegova duša od gorljivosti kipjela...” (2 Čel 95)

b) Molitva i razmatranje

Iako Pravilo FSR-a u svom 8. članku molitvu i razmatranje naziva “dušom života i rada” franjevačkih trećoredaca, ipak je zanimljivo da ne smatra potrebnim nadugo opisivati načine na koje se to može postići. Pravilo se zadovoljava time da svojim sljedbenicima jednostavno pokaže uzvišenost ideala što ga imaju u Kristu Gospodinu, jer on je svojim životom i riječima najviši uzor i najdublji smisao cjelokupnog života i djelovanja za sve svoje učenike.

Izričaj da je molitva “duša života i rada” vrlo je snažan i zaslužuje da se u kontekstu Franjinih spisa i iskustva franjevačke duhovnosti na njemu malo zadržimo. Duh molitve naime pripada samoj biti franjevačke duhovnosti. Možemo reći bez ikakva pretjerivanja da molitva za Franju ima primat. Sva naša želja i sva naša nastojanja usmjereni su na Boga. “Kad smo dakle ostavili svijet, nemamo ništa drugo činiti, nego nastojati svojski slijediti Gospodinovu volju i njemu se svidjeti.” (NPr 22)

Franjo razmišlja vrlo jednostavno i konkretno: Gospodin nas je pozvao, okupljamo se u njegovo ime, njegova Riječ oblikuje nas i naše zajednice, i on nas šalje među ljude. Stoga naš jedini govor i odgovor ljudima može biti Bog. Mi im ne nosimo prije svega neki nauk, neke istine, neke zapovijedi ili neku filozofiju života, nego im donosimo živoga Boga. A sve je to neostvarivo bez duha molitve o kojemu Franjo tako rado i često govori.

Kad u franjevačkom smislu govorimo o primatu molitve i razmatranja što postaje “duša života i rada”, valja reći da se tu ne misli prije svega na kvantitativnu prevlast molitve. Stoga Franjo i ne govori rado o oblicima molitve, metodologiji, nego uglavnom govori o duhu molitve i pobožnosti koji ima sve prožimati. Primat se dakle molitve ne postiže umnažanjem, dužinom, učestalošću, nego intenzitetom duha molitve koji prožima sve što jesmo i što činimo.

Ovako shvaćena molitva nije ni u kom slučaju alternativa djelovanju i akciji: ili moliti ili djelovati; moliti ili biti apostolski aktivni. To se ne želi reći. Nego, duh molitve treba sve prožimati, jer želja Franjinih sljedbenika jest usvojiti Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje. Imati Duh Gospodnji znači mnogo više nego biti poučljiv Duhu. To znači uspostaviti s njime trajan i osobni odnos, a on se može postići samo dugom i intenzivnom familijarnošću s Duhom Svetim. Ovdje se, možemo reći, nalazimo na vrhuncu franjevačke molitve gdje se molitva potpuno stapa sa životom, a život postaje očitovanje i konkretizacija onoga što je sazrelo u molitvi.

Duh molitve i svete pobožnosti, ili naš izričaj da molitva i razmatranje imaju biti “duša života i rada” članova FSR-a, znači da se ne radi samo o vremenima pobožnosti ili o slavljima, nego o stavu duše kojim čovjek Boga u svemu gleda, Boga u svemu i u svima ljubi, Boga u svemu i u svima uvijek traži.

S pravom možemo reći da je cijelo vjerničko iskustvo Franje i njegove braće sadržano u tome da živo žele životno doživjeti Boga, dobrog i vječnog, koji ih je pozvao na ovakav način života. Stoga i razmatranje i kontemplacija ne znače neku izgubljenost u apstraktnim istinama, nego je to susret osoba, životni susret čovjeka u svoj njegovoj malenosti i Boga u svoj njegovoj veličini. Takav je susret čovjeku dar što mu ga Bog dariva naginjući se k njemu i prihvaćajući ga u svoj život. Stoga to može biti samo osobni susret, susret osoba. To svakako treba naglasiti kao vrlo važnu značajku franjevačke molitve i kontemplacije. Naglašavam to stoga što nam baš Franjin primjer zorno pokazuje da nijedan oblik molitve, nijedna metoda ne može biti apsolutna, jer se ne radi o poslu, o djelu molitve nego susretu i to vrlo osobnom koji mora uvijek biti nov, osoban. To treba biti i onda kad ponavljamo standardizirane oblike molitve, pa čak kad se molimo najuzvišenijom molitvom Očenaša. Jer ako i to ne postane osobni čin, proživljen na specifičan način u tom trenutku, onda se ni tu ne radi o pravoj molitvi.

Mogli bismo jednostavno reći da je franjevačka meditacija bavljenje Božjom Riječi i to prije svega utjelovljenom Riječi, Kristom Gospodinom do te mjere da se njegovi misteriji u nama događaju. Franjo ne traži idealne izvanjske uvjete za kontemplaciju. Svaka situacija i svako mjesto, ako je čovjek prožet duhom molitve, može biti prikladno za kontemplaciju. “Ta gdje god se nalazili ili kamo god pošli, imamo sa sobom i svoju ćeliju. Naše tijelo je naša ćelija, a duša koja se nalazi u ćeliji samotnik je u njemu. Ona boravi u ćeliji tijela da u njoj moli i razmatra. Zato, ne ostane li duša u miru i samoći u svojoj ćeliji, redovniku malo koristi ćelija sagrađena rukama.” (LP 108)

Sv. Bonaventura ovako opisuje Franjin duh i snagu molitve. “Kristov je sluga Franjo osjećao kako je tijelom daleko od Gospodina, premda je po ljubavi Kristovoj već sasvim postao neosjetljiv za vanjske svjetovne želje. Da ne bi bio bez utjehe Ljubljenoga, neprekidno je molio i trudio se da mu duh bude u Božjoj nazočnosti.

Molitva mu je, kad se prepuštao kontemplaciji, bila utjehom, a žarkom je željom tražio Ljubljenoga od koga je bio odvojen samo zidom tijela. Molitva mu je bila zaštitom i kad je radio. Nije se pouzdavao u svoju marljivost, nego se pouzdavao u Božju milost i po usrdnoj molitvi Gospodinu povjeravao svoju brigu.

Mnogo je naglašavao kako redovnik treba da iznad svega čezne za milošću molitve. Bio je uvjeren da bez nje ne može nitko napredovati u službi Božjoj, pa je zato na sve moguće načine poticao svoju braću da je njeguju. Bilo da je hodao ili sjedio, boravio u kući ili vani, radio ili počivao, toliko je bio predan molitvi te se činilo da je njoj posvećivao ne samo svoje srce, nego i tijelo, i rad, i vrijeme.

Pazio je da ne zanemari nijedan pohod Duha. Dok je taj pohod trajao, posvećivao mu je najveću pažnju, i dokle god mu ga je Gospodin pružao, uživao je u darovanoj mu nasladi.” (LM X, 1-2)

Molitva i kontemplacija nije za Franju značila prije svega otkrivati volju Božju, nego otkrivati i doživljavati Boga, jedino i najveće dobro. “Svemogući, presveti, svevišnji i najviši Bože, svako dobro, vrhovno dobro, sve dobro koji si jedini dobar, tebi uzdajemo svaku hvalu, svaku slavu, svaku zahvalnost, svaku čast, svaki blagoslov i svako dobro. Tako budi, tako budi. Amen.” () Doživljaj ljubavi i dobrote Božje tako je velik da Franji ne preostaje nego moliti: “Neka žarka i slatka ljubav prema tvojoj ljubavi, Gospodine, očisti um moj od svega što je pod nebom, da mognem umrijeti iz ljubavi prema tvojoj ljubavi jer si se ti udostojao umrijeti iz ljubavi prema mojoj ljubavi.” (MA)

Franjo osim toga i druge potiče na slavljenje i zahvaljivanje: “Ljubimo, dakle, Boga i klanjajmo mu se čistim srcem i čistim duhom, jer on, tražeći ovo iznad svega, kaže: ‘Istinski će se klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini.’ (Iv 4,23) Svi, naime, koji mu se klanjaju, treba da mu se klanjaju u duhu istinitosti. I iskazujmo mu pohvale danju i noću govoreći: Oče naš, koji jesi na nebesima, jer valja svagda moliti i nikada ne sustati (usp. Lk 18,1).” (1 P 19-21)

Svakako valja reći da molitva i kontemplacija imaju prožimati ne samo život nego i djelovanje, jer Isus nije samo istina i život, nego i naš put. Stoga sve ima biti prožeto njegovim stavovima srca. Tako kontemplacija u franjevačkom smislu postaje druženje s Bogom do te mjere da on prožima, nadahnjuje, vodi i usmjeruje sve ono što čovjek jest i što čini, postaje “duša života i djelovanja” Franjinih sljedbenika.

c) Molitva nadahnuće života

Duh molitve ima oblikovati život i rad franjevačkih trećoredaca kao što je oblikovao život i rad prvoga franjevačkoga bratstva jer takav duh pomaže čovjeku da uvijek živi, razmišlja i djeluje u suživotu s Bogom. Duh molitve je napose važan za produbljivanje ove životne povezanosti s Bogom kako nam to, po Franjinu primjeru, svjedoči sv. Bonaventura: “Kristov je sluga Franjo osjećao kako je tijelom daleko od Gospodina premda je po ljubavi Kristovoj već sasvim postao neosjetljiv za vanjske svjetovne želje. Da ne bi bio bez utjehe Ljubljenoga, neprekidno je molio i trudio se da mu duh bude u Božjoj nazočnosti.

Molitva mu je, kad se prepuštao kontemplaciji, bila utjehom, a kad je već, okružen anđelima, postao građaninom nebeskih prebivališta, žarkom je željom tražio Ljubljenoga, od koga je bio odvojen samo zidom tijela. Molitva mu je bila zaštitom i kad je radio. Nije se pouzdavao u svoju marljivost, nego se pouzdavao u Božju milost... Mnogo je naglašavao kako redovnik treba da iznad svega čezne za milošću molitve. Bio je uvjeren da bez nje ne može nitko napredovati u službi Božjoj, pa je zato na sve moguće načine poticao svoju braću da je njeguju. Bilo da je hodao ili sjedio, boravio u kući ili vani, radio ili počivao, toliko je bio predan molitvi te se činilo da je njoj posvećivao ne samo srce, nego i tijelo, i rad, i vrijeme.” (LM X, 1)

Duh molitve želi otvoriti oči za cjelokupnu stvarnost jer se u svoj stvarnosti Bog očituje i približava čovjeku. Franjo kontemplira ne samo Božju riječ nego i sva stvorenja i sve ga to nadahnjuje za intenzivniji život u Boga. Stoga on želi da braća svojim životom budu novi odgovor Bogu na sve njegove pozive po znakovima vremena. A znakove vremena može otkriti samo onaj koji duhom molitve u sebi ima “Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje”.

O tome nam govori i Koncil kad kaže: “Budući da je Krist, koji je poslan od Oca, vrelo i ishodište svega apostolata Crkve, jasno je da plodnost laičkog apostolata ovisi o njihovu životnom sjedinjenju s Kristom, jer Gospodin kaže: ‘Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.’ (Iv 15,5) Taj se život intimnog sjedinjena s Kristom u Crkvi hrani duhovnim pomoćima koje su zajedničke svim vjernicima, osobito aktivnim sudjelovanjem u svetoj liturgiji. Te će pomoći laici tako upotrebljavati da sjedinjenje s Kristom ne odijele od svoga života - dok u redovitim okolnostima života ispravno obavljaju same svjetovne poslove nego da, vršeći svoj posao prema Božjoj volji, u samom sjedinjenju rastu.” (AA 4)

(fra Nikola Vukoja, Komentar Pravila FSR-a, “Brat Franjo 1987.-1994.)

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Drniš, 22. rujna 2019.  – Izborni kapitul Mjesnoga bratstva OFS-a Gospe od Ružarija

************

Proslava sv. Franje u Imotskom

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas346
Ovaj mjesecOvaj mjesec41247
UkupnoUkupno7110788

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 38