6. PRIPADNOST REDU

Zavjetovanje i osjećaj pripadnosti FSR-u

1. Zavjetovanje u FSR-u

Zavjetovanje je tema koja mora biti iscrpno i konačno obrađena u razdoblju formacije koje prethodi trajnom zavjetovanju. O zavjetovanju nam govore svi temeljni zakonodavni dokumenti Franjevačkoga svjetovnog reda: Pravilo, Generalne konstitucije i Obrednik. Upravo nam Obrednik, koji nažalost najmanje poznajemo, donosi najobilnija objašnjenja. Obrednik je potvrdila Sveta Stolica, tj. Sveta kongregacija za sakramente i bogoštovlje 9. ožujka 1984. Uvodne Napomene Obrednika nezaobilazne su za pravilno i cjelovito razumijevanje zavjetovanja u FSR-u.

U prvom poglavlju, koje nosi naslov Narav zavjetovanja u FSR-u, čitamo:

Mnogi muškarci i žene, koji žive u braku kao i oni koji nisu vezani ženidbom, te mnogi biskupijski svećenici, od Boga pozvani da idu putem evanđeoskoga savršenstva i da nasljeduju primjer i način života Franje Asiškoga, da bi tako priopćili i učinili u svijetu nazočnim svoje sudjelovanje u njegovoj karizmi, odlučuju slijediti Isusa Krista i u bratstvu živjeti Evanđelje te zato ulaze u Franjevački svjetovni red. Tako su neprocjenjivi dar krštenja u njima očituje te se sve potpunije i plodonosnije usavršuje (Obrednik FSR-a, Napomene, 1).

Ovdje možemo naglasiti nekoliko stvari:

Glavni dio rečenice jest "… odlučuju slijediti Isusa Krista i u bratstvu živjeti Evanđelje te zato ulaze u Franjevački svjetovni red". Zavjetovanje dakle znači odluku nasljedovanja Isusa Krista i življenja Evanđelja u bratstvu, i to je razlog ulaska u FSR. No ispred tog završnog dijela dolazi niz izuzetno važnih tvrdnji. "Od Boga pozvani" znači da našoj odluci o provođenju evanđeoskog života po primjeru sv. Franje Asiškog prethodi Božji poziv. Svrha ulaska u FSR čita se u dijelu koji kaže: "da bi tako priopćili i učinili u svijetu nazočnim svoje sudjelovanje u njegovoj karizmi" (tj. u karizmi sv. Franje).

Generalne konstitucije ovako definiraju zavjetovanje:

Zavjetovanje je svečani crkveni čin kojim kandidat, svjestan poziva što ga je od Krista primio, obnavlja krsna obećanja te javno potvrđuje svoju obvezu živjeti Evanđelje u svijetu po primjeru sv. Franje i držeći se Pravila FSR-a (Generalne konstitucije FSR-a, 42).

U trećem poglavlju Napomena u Obredniku, u podnaslovu Obred obećanja ili zavjetovanja evanđeoskoga života, čitamo:

Budući da je zavjetovanje po svojoj naravi javni i crkveni čin, treba ga slaviti uz prisustvovanje bratstva. Zgodno je da se zavjetovanje obavlja za vrijeme euharistijskoga slavlja ili barem uz prikladnu službu riječi (Obrednik, Napomene, 13).

Dragocjena objašnjenja o naravi odluke o provođenju evanđeoskog života, iz kojih onda proizlaze i pitanja u dijalogu koji se odvija u između slavitelja, zavjetovanika i ministra bratstva prije samog čina zavjetovanja, daju nam se u nastavku teksta Obrednika. Svojstva te odluke su dakle (usp. Obrednik, Napomene, 14):

a) obnova posvećenja i obećanja zadanih prigodom krštenja i potvrde. To znači: posveta Bogu u njegovu narodu sa svim posljedicama koje iz toga proističu u odnosu na život s Bogom i prianjanje uz njegov spasiteljski naum po posvećenju koje se ima živjeti u svijetu. U dijalogu slavitelja i zavjetovanika kako ga donosi Obrednik, II,29 slavitelj pita: Po krštenju ste postali članovi Božjeg naroda, u potvrdi ste ojačani novim darom Duha da životom i riječima budete Kristovi svjedoci; hoćete li se s Crkvom čvršće povezati i raditi na njezinoj trajnoj izgradnji i njezinu poslanju među ljudima? Zavjetovanici odgovaraju osobnim: Hoću. Zavjetovanje se dakle na neki način nastavlja na krštenje i potvrdu, ti su sakramenti njegov temelj. Osobito je važan izričaj "čvršće se povezati s Crkvom". Zavjetovanje obvezuje na novu kvalitetu u življenju crkvenosti i na aktivno sudjelovanje u izgradnji Crkve i njezinom poslanju.

U narav odluke o provođenju evanđeoskog života spada i:

b) volja: živjeti Evanđelje, nasljedujući sv. Franju Asiškoga. Opći se dakle poziv svim krštenicima i potvrđenicima da žive Evanđelje ovdje dodatno definira: nasljedujući sv. Franju Asiškoga.

Tekst Obrednika o naravi odluke nastavlja:

c) uključenje u FSR koji predstavlja skladno jedinstvo svekolike braće i sestara koji obećaju da će živjeti Evanđelje poput sv. Franje Asiškoga ostajući u svome svjetovnom pozivu. Sva braća i sestre koji se zavjetovanjem uključuju u Red dužni su doprinositi njegovom "skladnom jedinstvu". Ovdje primjećujemo i važan dio: "ostajući u svome svjetovnom pozivu". Na početku dijaloga slavitelja i zavjetovanika uoči samog zavjetovanja, kako stoji u Obredniku, II,29, slavitelj govori: Predraga braćo i sestre! Pred ovdje sakupljenim bratstvom i pred drugom braćom i sestrama u Kristu pitam vas: Hoćete li prihvatiti ovaj evanđeoski oblik života što ga nadahnjuju primjeri i riječi Franje Asiškoga, a koji se nalazi u Pravilu Franjevačkoga svjetovnog reda? Na to zavjetovanici zajedno, ali osobno odgovaraju: Hoću.

Obrednik nastavlja govoreći o naravi odluke:

d) volja: živjeti u svijetu i za svijet. Zavjetovanje upravo u tome želi biti evanđeoski kvasac i odluka surađivati na izgradnji bratskijega svijeta. Nema dakle govora o nekakvom udaljavanju od svijeta. Treba živjeti u svijetu i za svijet, u korist svijeta, treba surađivati na izgradnji bratskijega svijeta. Vrijednosti na kojima se temelji bratstvo treba prenijeti na svijet u kojem živimo. Bratstvo dakle ne ispunjava svoju svrhu ako nedostaje njegovo djelovanje u široj zajednici, u svijetu. U dijalogu slavitelja i zavjetovanika (Obrednik, II,29) slavitelj pita: Pozvani ste da svjedočite za Božje kraljevstvo i da izgrađujete s ljudima dobre volje bratskiji i evanđeoskiji svijet; hoćete li ostati vjerni ovome pozivu i njegovati duh služenja koji je svojstven svjetovnim franjevcima? I na ovo pitanje svaki zavjetovanik osobno odgovara s: Hoću. Tu se naglašava važnost njegovanja "duha služenja" bez kojeg je nezamislivo ostvarivanje svjetovnog franjevačkog poziva i djelovanje bratstva. Prisutnost duha služenja također bi trebao biti važan kriterij pri pripuštanju kandidata zavjetovanju.

U Obredniku dalje čitamo:

e) volja: živjeti Evanđelje cijeli život. Ta je strana izražaj velikodušnosti koja je povezana s najdubljim tajnama srca kao i prihvaćanje onih teškoća koje su povezane s nesigurnom srećom pa su neodvojive od bilo kojeg trajnog ili časovitog ljudskog izbora. Evanđelje je zahtjevno i ono je veliki izazov. Odluka da ga se živi čitavog života bez obzira na okolnosti i teškoće velikodušna je i hrabra.

Dalje čitamo:

f) pripravnikovo pouzdanje koje ima pomoć u Pravilu FSR-a i u bratstvu. Pripravnik osjeća da ga vodi i da mu pomaže od Crkve odobreno Pravilo FSR-a te se raduje što sudjeluje na putovanju evanđeoskoga života s mnogom braćom od koje može nešto primiti i kojoj može nešto dati. Uključen u mjesno bratstvo, koje je stanica Crkve, dat će svoj doprinos za razvoj cijele Crkve. Pripravnik dakle u teškoj odluci da će cijeloga života živjeti po Evanđelju računa na pomoć Pravila i bratstva. To znači da se u početnoj formaciji mora dobro upoznati s Pravilom da bi iz njega mogao dobivati pomoć. To isto tako znači da članovi bratstva moraju biti osjetljivi za potrebe kandidata i spremni pružiti im podršku na počecima njihovog puta. Pripravnicima, ali i već zavjetovanim članovima treba neprestano posvješćivati da se u bratstvu prima, ali i daje. Bratski odnos podrazumijeva svojevrsnu ravnopravnost, izjednačenost prava i obveza. Svatko ima pravo primati i svatko ima dužnost davati. Tko nije sposoban i spreman i za primanje i za davanje, nije prikladan za ulazak u bratstvo. Bratstvo je stanica Crkve, tako je i uključivanje u bratstvo doprinos razvoju cijele Crkve. Na kraju dijaloga slavitelja i zavjetovanika uoči zavjetovanja (Obrednik, II,29) slavitelj zaključuje: Mjesno je bratstvo vidljivi znak Crkve, a ona je zajednica vjere i ljubavi. Vi obećajte da ćete surađivati sa svom braćom i sestrama kako bi bratstvo bilo prava crkvena ustanova, živa franjevačka zajednica.

U Napomenama, u broju 16 čitamo o ulozi ministra i svećenika u obredu zavjetovanja:

Ministar u ime Crkve i bratstva prima obećanje evanđeoskoga života. Tome obredu predsjeda svećenik kao svjedok Crkve i Reda.

U broju 17 čitamo i dodatno objašnjenje:

U izuzetnim međutim slučajevima kad to svjetuje i nalaže nestašica svećenika, pripravnik svoje zavjetovanje obavlja pred bratstvom: ministar bratstva (ili koji drugi brat) predvodi slavlje službe riječi ako to zahtijevaju okolnosti. Zavjetovanje prima ministar, a članovi bratstva vrše ulogu svjedoka.

U slavlju zavjetovanja ministar bratstva vrši istinsku i pravu liturgijsku službu i ima ulogu "znaka": on čini vidljivom i očituje nazočnost i djelovanje Crkve, dok sama Crkva i bratstvo primaju zavjetovanje preko ministra.

Svećenik koji predsjeda slavljem opisan je kao svjedok Crkve i Reda. Čin zavjetovanja je sakramentalne naravi, zato svećenikovo svjedočanstvo nije pravne naravi, već sakramentalne i posvetne. Svećenik ima ulogu jamca. Kod odlučujućih događaja koji se tiču života kršćana Crkva uvijek zauzima stav zabrinutosti. U liturgijsko-sakramentalnim činima očituje se stvarnost majke Crkve, opravdano zabrinute za sudbinu svoje djece. Iz toga proizlaze i u tome nalaze opravdanje pitanja koja se upućuju roditeljima prije krštenja djeteta, zatim ona upućena potvrđenicima, ređenicima, zaručnicima prije bračnog pristanka, zavjetovanicima prije polaganja redovničkih zavjeta. Iz toga proizlaze i u tome nalaze opravdanje i pitanja koja slavitelj postavlja onima koji se kane zavjetovati u Franjevačkom svjetovnom redu. Postavljanje tih pitanja i primanje odgovora spada na svećenika, jer se po njemu Crkva želi uvjeriti da su oni koji žele biti dio Franjevačkoga svjetovnog reda uistinu svjesni značenja zavjetovanja i koje su njihove prave namjere. I ne samo to, baš zato jer je zavjetovanje u Franjevačkom svjetovnom redu crkveni čin, ono mora biti potvrđeno od Crkve. Takva potvrda također spada na svećenika koji, nakon što su kandidati izrekli obrazac zavjetovanja, kaže: U ime Crkve potvrđujem vaša obećanja (Obrednik, II,33). Svećenik u slavlju zavjetovanja ima dakle trostruku ulogu: svjedoka, koji svjedoči i očituje nazočnost i djelovanje Crkve; jamca, koji Crkvi jamči prikladnost kandidata; potvrditelja, koji u ime Crkve potvrđuje obećanja. Iz svega ovoga jasno je zašto je tako važna uloga svećenika i zašto je zavjetovanje bez svećenika dozvoljeno samo u izuzetnim slučajevima. No uloga svećenika nije ni samo to, ona ide i dalje i tiče se prije svega službe posvećivanja, koja je vlastita liturgijskim činima. Slavlje zavjetovanja u Franjevačkom svjetovnom redu ima svrhu posvećivanja onih koji su pozvani slijediti Krista po primjeru svetog Franje Asiškog ostajući u svom svjetovnom staležu. Posvećivanje je uvijek djelo Oca, ali po posredništvu Krista i Crkve, a ostvaruje se u Duhu Svetom. Posredništvo Krista i Crkve očituju se prije svega u djelovanju svećenika, jer samo on djeluje in persona Christi, tj. "u osobi Krista". U tom smislu Obrednik zavjetovanja naglašava:

Crkva po svećeniku i ministru koji predstavlja bratstvo prihvaća obećanje i zavjetovanje onih koji obećaju život i opsluživanje Pravila FSR-a; svojom javnom molitvom za njih moli Božju pomoć i milost; podjeljuje im svoj blagoslov te njihovu odluku ili zavjetovanje združuje s euharistijskom žrtvom (Obrednik, Napomene, 9).

Slavlje zavjetovanja je Božje djelo i spasenjski događaj. Ono je trenutak u kojem spasenje zahvaća vjernike osposobljavajući ih za polaganje obećanja evanđeosko-franjevačkog života i proizvodeći u njima osobite učinke milosti, koji ih ovlašćuju za osobite zadaće u krilu Božjeg naroda. Samo čovjek posvećen u liturgijskom činu, u kojem u potpunosti doživljava veličinu i snagu Božje ljubavi, može biti sposoban za odgovor ljubavi. S druge strane, u slavlju se ogleda stav Crkve o zavjetovanju u FSR-u. Liturgija je uvijek ispovijest vjere, jer u njoj, tj. u njezinom odvijanju tijekom obrednog čina, Crkva iskazuje svoju vjeru u Otajstvo Spasenja koje se događa u vjernicima i za vjernike. Onaj tko se zavjetuje u FSR-u kaže: Ja, N.N. jer mi je Gospodin udijelio ovu milost, obnavljam svoja krsna obećanja i posvećujem se službi njegova Kraljevstva (Obrazac zavjetovanja). Posvećivanje službi Kraljevstva događa se jer Gospodin daruje milost posvećivanja radi Kraljevstva. Zavjetovanje je milost i dar Duha Svetoga. Napomene Obrednika (br. 7) kažu da Obrednik FSR-a mora … na prikladan način očitovati dar Duha kao i odluku za provođenje evanđeoskoga života koja je vlastita FSR-u. Prvo se spominje dar Duha, a tek potom odluka za provođenje evanđeoskog života, jer ona nije ni zamisliva ni moguća bez prethodne nadahnjujuće milosti Duha Svetoga. Iz istog razloga kandidati izjavljuju svoju odluku za provođenje evanđeoskog života nakon što je po riječima slavitelja na njih zazvan Duh Sveti: Molimo te, Gospodine, pogledaj na ove svoje službenike i službenice i u srca im ulij Duha svoje ljubavi da po tvojoj milosti uzmognu sačuvati odluku evanđeoskoga života (Obrednik, II,30).

Drugi dio obrasca zavjetovanja glasi: Stoga obećajem da ću u svjetovnom staležu kroz sve vrijeme svoga života živjeti Evanđelje Isusa Krista u Franjevačkome svjetovnom redu opslužujući njegovo Pravilo. Neka mi milost Duha Svetoga, zagovor blažene Djevice Marije i svetoga Franje te bratsko zajedništvo uvijek budu u pomoći da postignem savršenost kršćanske ljubavi (Obrednik, II,31).

Članak 42.4. Generalnih konstitucija razrađuje ovaj zadnji poziv koji se tiče pomoći bratskog zajedništva i govori o obvezama bratstva kod zavjetovanja: Zavjetovanje ne obvezuje samo zavjetovanike u odnosu na bratstvo, nego na isti način obvezuje bratstvo da se brine za njihovu ljudsku i vjerničku dobrobit.

Ministar odgovara na riječi zavjetovanika: Bogu hvala. Kao ministar primam te u ovo bratstvo Franjevačkoga svjetovnog reda. Tvoje pridruženje bratstvu uzrokom je radosti i nade za svu braću i sestre (Obrednik, II,32).

A svećenik, nakon što je u ime Crkve potvrdio obećanja, zaključuje obred zavjetovanja riječima: A sam vas naš Serafski Otac u svojoj Oporuci potiče riječima: "Budete li ovo opsluživali, neka vas na zemlji ispuni blagoslov njegova ljubljenoga Sina s presvetim Duhom Utješiteljem i sa svim nebeskim snagama i sa svima svetima" (Obrednik, II,33).

Vidimo koliko je zavjetovanje važan i ozbiljan čin. Zato treba punu pozornost posvetiti uvjetima za zavjetovanje navedenima u Generalnim konstitucijama, u članku 41.2.:

Uvjeti za zavjetovanje ili obećanje evanđeoskog života jesu:

- navršena starosna dob koju određuju nacionalni statuti;

- djelatno sudjelovanje u razdoblju početne formacije kroz najmanje godinu dana;

- pristanak vijeća mjesnog bratstva.

Konačna je odluka na vijeću mjesnog bratstva i ono ima veliku odgovornost pred čitavim Redom. 

(Antica-Nada Ćepulić: „Zavjetovanje i osjećaj pripadnosti FSR-u“, predavanje održano na Prvom nacionalnom susretu za formaciju, u Zagrebu, 6. ožujka 2010.)

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

25.-28. lipnja: Proslava Presvetoga Srca Isusova u Šibeniku

************

27.-29. lipnja: Siverić - 50. obljetnica župe

************

29. lipnja: Kruševo - 50. obljetnica svećeništva

***********

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas55
Ovaj mjesecOvaj mjesec64381
UkupnoUkupno6901163

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 84 

Administrator

franodoljanin@gmail.com