5. BLAŽENA DJEVICA MARIJA I SVETI FRANJO

(Pravilo FSR-a 9)

Majka Otkupiteljeva i Majka Crkve u životu sv. Franje i njegovih sljedbenika

U subotu 6. lipnja o. g. Sveti je Otac otvorio Marijansku godinu i to na vrlo jednostavan način. Sve je bilo u ozračju molitve, jednostavnosti i stvarnoga zajedništva. Promatrajući kako Papa iz bazilike sv. Petra u Rimu predmoli, a posredstvom mondovizije odgovaraju mu vjernici iz svih poznatih marijanskih svetišta po svijetu, bilo je lakše doživjeti katoličku dimenziju naše Crkve.

Potaknuti tim značajnim događajem Crkve želimo i mi kroz naš list pomoći čitaocima da bolje proživljavaju Marijinu godinu kako bi se Marijin duh vjere i raspoloživosti za Boga i bližnje još bolje ostvarivao i u našemu životu. Kroz ovu godinu bit će prilike da se bolje upoznamo s enciklikom Otkupiteljeva Majka i smjernicama Crkve za proslavu Marijanske godine. Mi smo za početak odlučili razmišljati o čl. 9 Pravila FSR-a koji je sav posvećen Mariji i njezinu mjestu u životu trećoredaca. Ujedno se nadamo da će ovo biti i početak duhovnoga komentara Pravila FSR-a.

U dvije sažete, ali teološki i duhovno nabijene, rečenice Pravilo FSR-a u čl. 9 ovako sažima pobožnost i nasljedovanje Marije u životu trećoredaca:

Franjo je neizrecivom ljubavlju ljubio Djevicu Mariju, poniznu Gospodinovu službenicu, spremnu na Gospodinovu riječ i svaki njegov poziv, i izabrao ju je za Zaštitnicu i Odvjetnicu svoje obitelji.

Franjevački svjetovnjaci neka je žarko ljube nasljedovanjem njezine bezuvjetne raspoloživosti te pouzdanom i sabranom molitvom.

Da bismo ovaj bremeniti tekst mogli razumjeti u svoj njegovoj dubini, potrebno je ukratko iznijeti koje je mjesto i koju ulogu imala marijanska pobožnost i duhovnost u životu sv. Franje, jer nam prva rečenica kaže da Franjo ostaje uzor i nadahnuće i na ovome području.

Dva su temeljna stavka koji označavaju Mariju kao izvrsnu suradnicu Božjega spasenjskoga plana, a spominje ih i ovaj tekst Pravila. To su: ona je ponizna službenica Gospodinova i potpuno je raspoloživa i spremna na svaku Božju riječ i svaki njegov poziv. Upravo to i Franjo želi i zato Mariju prihvaća s velikom ljubavlju i štovanjem i nju odabire za Odvjetnicu i Zaštitnicu svoga Reda. Pri tome ne ostaje smo na području pobožnosti i štovanja nego prelazi na područje nasljedovanja jer to je najizvrsnije štovanje Marije. Ono temeljno što određuje cjelokupni Franjin pristup i odnos prema Mariji jest činjenica da je ona u potpunosti prihvatila i savršeno izvršila Božji plan i njegovu volju i zato je već spašena i proslavljena. Franjo to ističe u predivnoj molitvi što ju je molio svaki dan prije svakog molitvenog časa u Časoslovu Muke:

Presveta Djevice Marijo,

među ženama rođenim u svijetu

nijedna ti nije slična!

Kćeri i službenice

najvišega i vrhovnoga Kralja,

nebeskoga Oca,

Majko našega presvetoga

Gospodina Isusa Krista,

zaručnice Duha Svetoga:

moli za nas zajedno sa

svetim Arkanđelom Mihovilom

i svim moćima nebeskim

i sa svima svetima

svoga presvetoga ljubljenoga

Sina, Gospodina i Učitelja.

1. FRANJINA MARIJANSKA POBOŽNOST

Ova je molitva vrlo važna za razumijevanje Franjine marijanske pobožnosti jer ju je sa svojom braćom molio svaki dan i to po nekoliko puta a to znači da je ona oblikovala i određivala marijansku pobožnost prvoga franjevačkog bratstva. Molitva je bez ikakva sentimentalizma, nema u sebi ni natruhe legendi niti elemenata koji draškaju uši. Naprotiv, potpuno je biblijski utemeljena. Sva je Franjina pažnja usmjerena na Mariju prije svega stoga što je ona unišla u suživot s trojstvenim Bogom: Bog ju je odabrao da bude kćer, majka i zaručnica, i Marija je to prihvatila i bila. Ova trinitarna dimenzija pobožnosti i duhovnosti kod Franje uvijek je naglašeno prisutna. Ona upravo i postavlja zdrave temelje njegovoj marijanskoj pobožnosti. Njoj, koja je u potpunosti prihvatila suživot s Trojstvom i zbog toga je proslavljena, Franjo povjerava svoju sudbinu i sudbinu svoga Reda.

Prije nego još dublje zađemo u Franjinu marijansku pobožnost, želimo se kratko zaustaviti na jednoj činjenici koja je duboko označila cijeli Franjin život, a napose njegovu marijansku pobožnost. To je rađanje vlastitoga iskustva Boga i to su počeci života Reda u Porcijunkuli.

Iako je njegova pobožnost bila posve biblijska i teološki utemeljena, Franjo se nije stidio imati jedno mjesto na kojemu je na poseban način doživljavao Marijinu ljubav, ali i svoju ljubav prema njoj. Mogli bismo reći i da je njegova marijanska pobožnost utjelovljena, da ima svoj oslonac na jednome mjestu, u jednoj crkvici, pred jednim likom. Kažem to stoga što sam uvjeren da je za zdravu marijansku pobožnost, ako želimo da to bude doživljena pobožnost, potrebno imati neku “svoju” molitvu, neko “svoje” svetište, neku “svoju” sliku ili kip Marije uz koje su vezane duboke uspomene i odlučujući događaji našega života. Za Franju je to bila Sveta Marija Anđeoska - Porcijunkula.

 

2. LJUBAV PREMA SVETOJ MARIJI ANĐEOSKOJ

Treba reći da Franjin posluh Raspetome u Sv. Damjanu dosiže svoj vrhunac u Porcijunkuli. Pošto je obnovio crkvicu Sv. Damjana i onu Sv. Petra, Franjo dolazi u Porcijunkulu, napuštenu benediktinsku kapelicu. Obnavlja je vlastitim rukama i velikodušnom pomoći braće i prijatelja među kojima se posebno ističe sv. Klara. U Obnovljenoj kapelici Franjo sluša evanđeosku poruku o slanju apostola i to na nov, posve osoban način. Osjetivši da je to riječ njemu upućena, traži pomoć Crkve (svećenika) kako bi tu poruku ispravno shvatio i mogao izvršiti.

Zbog svega toga izabire ovu malu kapelicu kao sigurnu točku i sabiralište svoga putujućega i hodočasničkoga bratstva. U tom ga je podržalo i osobno iskustvo kao i iskustvo braće da je ovo mjesto Mariji vrlo omiljelo i da će na ovome mjestu ona rasipno dijeliti milost. Zbog toga Franjo više voli ovo mjesto nazivati Sveta Marija Anđeoska negoli Porcijunkula, jer ga ovo ime uvijek podsjeća da je ona proslavljena, da je kraljica anđela i kao takva moćna zaštitnica uvijek spremna biti Majka i radost svih vjernika, napose Franjinih sljedbenika.

Čelanski sve ovo izriče vrlo sažeto i cjelovito: “U tom je mjestu bila podignuta crkva djevičanske Majke koja je zavrijedila po svojoj posebnoj poniznosti da nakon svoga Sina bude glavaricom sviju svetih. Tu je rođen Red manje braće, tu je od mnogobrojna mnoštva povrh čvrsta temelja podignuta veličanstvena građevina. Svetac je ovo mjesto više volio nego ostala. Braći je naredio da ga s posebnim poštovanjem časte. Htio je da se ovo mjesto uvijek čuva u poniznosti i najvećem siromaštvu kao ogledalo redovništva. Sretni je Otac pripovijedao kako mu je Bog objavio da Blažena Djevica između ostalih crkava, koje su njoj na čast sagrađene na svijetu, tu crkvu ljubi posebnom ljubavlju. Zato ju je i Svetac više ljubio nego ostale.” (2 Čel 18-19)

I Franjo i sva braća rado i često navraćaju u Porcijunkulu, ondje slave i svečane skupštine braće na kojima se određuju programi života i djelovanja franjevaca. Na kraju svoga života Franjo se htio vratiti u ovo svetište da kroz sestru tjelesnu smrt vrati Bogu svoj život u sjeni Marijina svetišta.

Postoji zgoda koja nam u svojoj jednostavnosti i evanđeoskoj čistoći svjedoči Franjinu ljubav prema ovome mjestu kao izvorištu duhovnosti i evanđeoskog načina života i njegove ljubavi prema onoj kojoj je ovo mjesto bilo posvećeno. “Kada je jednom zgodom Svečev zamjenik brat Petar Katanski vidio kako mnoštvo braće izvana dolazi k Svetoj Mariji u Porcijunkulu, a da se snabdiju onim najnužnijim, milostinja nije dotjecala, rekao je sv. Franji: ‘Ne znam, brate, što da učinim. Čete braće se sliježu, a nemam čime bi ih dostatno podvorio. Molim te, da li si sporazuman da se neke stvari novaka koji dolaze sačuvaju te da se kad ustreba potroše?’ Svetac odgovori: ‘Daleko bila od nas ovakva ljubav, predragi brate, da se mi zbog bilo kojega čovjeka ogriješimo o Pravilo.’ A ovaj će: ‘Što, dakle, da učinim?’ On mu reče: ‘Oplijeni Djevičin oltar i digni različite ukrase, kad drugačije ne možeš izići u susret potrebnicima. Vjeruj mi, bit će Mariji milije da se Evanđelje njezina Sina opslužuje i da se oplijeni oltar, nego da joj oltar bude opremljen, a Sin prezren’.” (2 Čel 67)

Iz ovoga dijaloga nazrijevamo svu bliskost što ju je Franjo gajio prema Mariji, Isusovoj i svojoj Majci, ali isto tako otkrivamo i bit Marijina štovanja: Ona je predmet njegove ljubavi i pobožnosti i majka njegova bratstva, ali je uvijek i Majka Isusova i majka i zaštitnica življenoga Evanđelja, tj. Crkve izgrađene na Evanđelju. U ovome se iznad svega otkriva životna povezanost i stvarna prisutnost Marije u prvom franjevačkom bratstvu kao što je to bilo i u počecima Crkve. Prava pobožnost nije usmjerena na Mariju, nego s Marijom na izvršenje Evanđelja. I to je za Franju ideal svakoga kršćanina, napose njegovih sljedbenika: poput Marije stalno davati život i životni prostor Isusu i njegovu djelu spasenja.

 

3. SVETI FRANJO I MARIJA

U ovom kontekstu možemo bolje razumjeti opis Franjine marijanske pobožnosti kako nam ga sažeto donosi i čl. 9 Pravila. Ta pobožnost obvezuje sve Franjine sljedbenike.

Isusovu je Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina. Njoj je molio posebne Pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti. No, čemu se najviše radujemo, jest što ju je postavio da bude odvjetnicom Reda i što je pod njezina krila smjestio svoje sinove, koje je imao ostaviti, da ih ona do svršetka grije i zaštićuje.” (2 Čel 198) I opet se u pozadini nazrijeva Isusov gest na križu kojim Mariji povjerava svoga ljubljenoga učenika i sve ostale.

Prava pobožnost uključuje u sebi radost što je po Mariji Bog izveo svoje najveće djelo kad nam je uzvišenoga Gospodina bratom učinio. Franju to pretvara u pjesnika i zanosnog molitelja što nam na poseban način svjedoči njegova molitva “Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji”:

Zdravo Gospođo,

sveta Kraljice,

sveta Bogorodice Marijo

koja si Djevica Crkvom učinjena

i izabrana od presvetoga Oca nebeskoga,

koju je posvetio sa svojim

presvetim ljubljenim Sinom

i Duhom Svetim Utješiteljem,

u kojoj je bila i jest

sva punina milosti

i svako dobro.

Zdravo, palačo njegova!

Zdravo, prebivalište njegovo!

Zdravo, kućo njegova!

Zdravo, ruho njegovo!

Zdravo, službenice njegova!

Zdravo, Majko njegova

i vi sve svete kreposti

koje se milošću i rasvjetljenjem Duha Svetoga

ulijevate u srca vjernika

da od nevjernika

vjerne Bogu učinite.

I u najvećem molitvenom raspoloženju i zanosnom klicanju Franjo se ne gubi u sentimentalizmu; on je duboko ukorijenjen u Bibliju i zato Mariju nikada ne promatra samu za sebe, nego uvijek ugrađenu u Božje djelo. Ona je vjerna suradnica i prihvatiteljica Božjega plana spasenja. Treba ponovno naglasiti da kod Franje ne nalazimo ni jednu molitvu Mariji u kojoj se ne bi na prvo mjesto stavio Trojedini Bog i to kao glavni protagonista jer i u svojoj marijanskoj pobožnosti Franjo uvijek ima na umu cjelokupni spasenjski plan Božji koji se već i ostvario u svojoj povijesnoj dimenziji, ali se sada u mistično-nasljedovateljskoj dimenziji treba ostvarivati i u svakome kršćaninu na način kako se u Mariji ostvario: prihvaćanje riječi, ponizno i velikodušno služenje riječi, utjelovljenje, muka i radost uskrsnuća, nada u istinsku pashu prelaska u krilo Očevo. Mogli bismo reći da po Franjinoj marijanskoj pobožnosti Marija postaje uzor kršćanskoga života jer na njoj i u njoj sve dolazi od Boga i sve se opet vraća Bogu, a to je u konačnici i ideal kršćanskoga života.

Sv. Klara, vjerna učenica i nježna biljčica sv. Franje, bila je njemu vjerna i u marijanskoj pobožnosti iako je intuicijom žene i iskustvom svoga djevičanskog života znala prodirati još dublje. Tako u pismu b. Agnezi Praškoj piše ovako: “Priljubi se uz njegovu preslatku Majku koja je rodila takva Sina, koga nisu mogla obuhvaiti nebesa a ona ga je ipak u malom prostoru svete utrobe začela i u djevičanskom krilu nosila... Evo, očito je da je duša vjerna čovjeka, najdostojnija od svih stvorenja, po milosti Božjoj veća od neba, jer nebesa s ostalim stvorovima ne mogu obuhvatiti Stvoritelja i samo mu je vjerna duša prebivalište i sjedište. Ona je to samo po ljubavi koja nedostaje nevjernicima jer Istina je rekla: ‘Tko mene ljubi, njega će ljubiti i Otac moj i ja ću ga ljubiti: i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.’ Kao što ga je, dakle, slavna Djevica nad djevicama nosila tjelesno, tako ga i ti - slijedeći njezine stope, napose poniznost i siromaštvo - možeš bez svake sumnje nositi duhovno u čistom djevičanskom tijelu. Obuhvatit ćeš njega koji obuhvaća tebe i sve ostalo. Posjedovat ćeš ono što ćeš, uspoređeno s ostalim prolaznim posjedovanjima ovoga svijeta, trajnije posjedovati.” (3 PA)

 

4. MARIJANSKA POBOŽNOST JE AUTENTIČNA AKO JE ISTINSKO NASLJEDOVANJE MARIJE

Dolazimo tako do najzahtjevnijeg dijela marijanske pobožnosti bez kojega se ne može s pravom govoriti o pobožnosti prema Mariji kako je Crkva želi i kako se temelji na Evanđelju. Pravilo je tu vrlo kratko i jasno: “Franjevački svjetovnjaci neka je žarko ljube nasljedovanjem njezine bezuvjetne raspoloživosti.” I Franjo i Klara osobađaju marijansku pobožnost od pukog sentimentalizma jer je stavljaju u puni kontekst Božjega spasenjskoga plana.

Navodimo ovdje jedan karakteristični Franjin tekst u kojemu razrađuje najdublji duhovni život svoje braće koji je posve oblikovan na primjeru Marijina života. “I nad svima će dok tako budu činili i ustrajali do kraja počivati Duh Gospodnji i stvorit će u njima prebivalište i stan, i bit će sinovi Oca nebeskoga čija djela čine, i zaručnici, braća i majke Gospodina našega Isusa Krista. Zaručnici smo kad se vjerna duša po Duhu Svetom sjedini s Kristom. Braća smo njegova kad vršimo volju Oca njegova koji je na nebu. Majke smo njegove kad ga nosimo u srcu i u tijelu svojemu po ljubavi i čistoj i iskrenoj savjesti i kad ga rodimo po svetom životu koji mora svijetliti drugima kao primjer.” (2 P 48-53)

Iz do sada rečenoga možemo kratko sažeti temeljne načine nasljedovanja Marije kako ih Franjo i Klara shvaćaju i ostvaruju:

- Osnovni razlog ljubavi i štovanja Marije jest to što je pristala surađivati s Gospodinom i što nam je dala za brata uzvišenoga Gospodina Isusa Krista. To štovanje odmah prerasta na svećenike i na sve one koji nam na bilo koji način pružaju Isusa Krista. I vrhunac štovanja Marije sastoji se u tome da poput nje budemo bogonosci.

- Marija je slušala Božju riječ, čuvala je u svome srcu, potpuno se predavala svakoj Božjoj riječi jer su one za nju bile duh i život. Štovati je istinski znači kao i ona živjeti od Božje riječi, prihvaćati te riječi kao duh i život.

- Marija je iznad svega predostojna jer je bila Bogonositeljica. Štovati je istinski znači sve dublje upoznavati svoje kršćansko dostojanstvo i povlaštenost što smijemo primiti od Isusa i što ga smijemo drugima darivati. To je za Frajnu temeljno nasljedovanje i vrhunac marijanske pobožnosti. Iako Franjo ne govori izričito o kraljevskom svećeništvu Marijinu, čini mi se da iz njegovih riječi smijemo zaključiti da baš u tome smislu treba govoriti o našoj pobožnosti i nasljedovanju Marije u posvemašnjem ostvarivanju svoga kraljevskog svećeništva. Na Marijin način prihvaćati Isusa i drugima ga životom i riječima predavati.

- Marija je stan i prebivalište Božje. To je poziv svakoga vjernika i Crkve kao zajednice vjernika.

- Marija je majka i majčinskom ljubavlju sve obavija. Sigurno da, iz zdrave i biblijske marijanske pobožnosti oblikovana, i Franjina duša sve želi ljubiti majčinskom ljubavlju. Kao primjer i mjeru međusobne ljubavi braće Franjo stavlja sliku majčinske ljubavi. To je zasigurno povezano s njegovim bliskim odnosom s Marijom Majkom.

- Marija je slava Božja. Ona svojim životom i svojim riječima slavi Boga jer je sva Božja. Kao takva ona postaje i naš motiv slavljenja Boga. Franjo je to posebno učinio molitvom “Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji” ali i u svim svojim molitvama jer nema ni jedna marijanske molitve u kojoj on ne spominje trojedinoga Boga.

- Marija slavi Boga svojom zahvalnom pjesmom. Priznaje da je na njoj sve od Boga ali isto tako da je i Bog za nju sve što ima i što želi. On je neizmjerno uzvišen ali u isto vrijeme i potpuno bliz, sav nagnut nad nju i nad njezino siromaštvo. Tako štovanje Marije znači nasljedovanje u zahvalnoj i hvalbenoj molitvi kroz koju čovjek raste u povjerenju u Božje djelovanje i sve više sazrijeva u punu raspoloživost prema svakoj Božjoj riječi.

Sve ovo će biti moguće samo onda ako je čovjek prožet istinskim duhom molitve, jer se samo “pouzdanom i sabranom” molitvom čovjek može potpuno otvoriti i predati Bogu. Tako sv. Bonaventura i otkriva tajnu Franjina uspjeloga života. “Dok je sluga Božji boravio kod crkve djevičanske Bogorodice i kod nje, koja je začela Riječ punu milosti i istine, neprestanim uzdisajima ustrajao, po zaslugama je Majke milosrđa začeo i rodio duh evanđeoske istine. Postao je po Božjem poticaju sljedbenik evanđeoskog savršenstva i ostale je počeo pozivati na obraćenje. Riječi mu ne bijahu ni prazne ni beznačajne, nego su bile pune snage Duha Svetoga.” (LM III, 1-2)

(fra Nikola Vukoja, Komentar Pravila FSR-a, “Brat Franjo 1987.-1994.)

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Drniš, 22. rujna 2019.  – Izborni kapitul Mjesnoga bratstva OFS-a Gospe od Ružarija

************

Proslava sv. Franje u Imotskom

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas377
Ovaj mjesecOvaj mjesec41278
UkupnoUkupno7110819

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 38