4. POKORNIČKA BRAĆA I SESTRE

(Pravilo FSR-a 7)

OBRAĆENJE I POKORA

U dosadašnjem tekstu (član 4-6) vidjeli smo da Bog poziva na evanđeoski život u Crkvi i za Crkvu. Trećoredac zna da njegov život ima biti takav da traži ono što ugađa Bogu i bližnjemu kako bi se što više i intenzivnije suobličavao Kristu Gospodinu. Uz ovu želju i nastojanje ipak je stalno prisutno iskustvo grijeha koji potamnjuje njegove odnose s Bogom i slabi međuodnose. Zbog toga franjevački trećoredac mora u svome životu naći pravo mjesto za sakramenat pomirenja i sakramenat euharistije. Ova dva sakramenta na izvrstan način obnavljaju i omogućuju ovo suobličavanje s Kristom i stalni proces istinskoga obraćenja.

Članak 7: Snagom svoga zvanja, i pokretani silom Evanđelja, neka kao “pokornička braća i sestre” usklađuju svoj način mišljenja i djelovanja s Kristovim: po dubokoj unutrašnjoj promjeni koju samo Evanđelje naziva imenom “obraćenje”, a koje se zbog ljudske slabosti mora danomice ostvarivati.

Na ovom putu obnove sakramenat pomirenja povlašteni je znak Očeva milosrđa i izvor milosti.

1. Ime “Pokornička braća i sestre”

U ovom tekstu nalazimo i izvorno ime franjevačkih trećoredaca: Pokornička braća i sestre. U 13. stoljeću pokornički je pokret bio vrlo raširen, ali su isto tako mnogi i zastranili jer su željeli živjeti Evanđelje i “činiti pokoru” odijeljeno ili čak protiv Crkve. Više su bili kritičari negoli obnovitelji Crkve. I kad se pojavio franjevački pokornički pokret, mnogi su ga prigrlili jer su osjetili da bi u njemu na ispravan način mogli ostvariti svoje težnje za dubljim evanđeoskim životom. “Vrlo mnogi su se, raspaljeni žarom Franjina propovijedanja, prema naputku čovjeka Božjega, obvezali novim zakonima pokore. Sluga je Božji odlučio da se takav način nazove Red pokorničke braće. Kao što je jasno da je put pokore zajednički svima onima koji teže za nebom, tako i ovaj stalež prima klerike i laike, djevičanske duše i one obojega spola koji žive u braku. Koliko je to zaslužno pred Bogom, pokazuju mnoga čudesa koja su neki od njih činili.” (LM IV 6)

Biti “pokornička braća i sestre” ne znači prije svega više se trapiti, činiti mnoštvo pokorničkih djela, nego učiniti duboki zaokret u svome životu, okrenuti se od sebe i okretati se Bogu; svući staroga čovjeka i stalno se suobličavati Kristu Gospodinu. Biti pokornička braća i sestre znači “usklađivati svoj način mišljenja i djelovanja s Kristovim”. Ne radi se dakle, prije svega o nekim izvanjskim djelima, nego o preobrazbi čovjekova srca. Ipak se ta preobrazba mora vidjeti i izvana.

I u ovom imamo najizvrsniji primjer upravo u Serafskom Ocu, pa ćemo kratko iznijeti što je za Franju značilo obraćenje i pokora.

2. Franjo je darovan svijetu kao uzor obraćenja i pokore

Toma Čelanski, pošto je opisao Franjinu grešnu mladost, ovako piše: “Franjo je ponosno i samosvjesno stupao prolazeći babilonskim ulicama dok Gospodin nije na nj bacio svoj pogled i dok svoj gnjev nije od njega otklonio. I zato se nad njim ispružila ruka Gospodnja i promijenila se desnica Svevišnjega da bi se po njemu grešnicima pružilo pouzdanje da će odahnuti u milosti, i da bi po obraćenju Bogu svima bio uzorom.” (1Čel 2)

U ovoj kratkoj rečenici imamo nekoliko važnih izričaja koje treba izbližega pogledati i razmotriti:

a) Ruka Gospodnja…

Obraćenje i pokora nisu prvenstveno djelo čovjeka, nego je inicijativa na strani Božjoj. U temelju obraćenja je istina da se Bog okrenuo čovjeku i samo zato što se Bog okrenuo prema čovjeku i pokrenuo prema njemu, postaje moguć i čovjekov odgovor Bogu u istinskom obraćenju. Prvi korak autentičnog obraćenja sastoji se u tome da čovjek zapazi ovu Božju brigu, da povjeruje ljubavi kojom ga Bog ljubi, da zamijeti Božju brigu za sebe, njegova obećanja i želju da čovjek prihvati volju Božju. Inicijativa je posve na strani Božjoj.

b) Franjo velikodušno odgovara Božjoj inicijativi

Kad je Franjo zamijetio da mu se Bog okrenuo, da se ruka Gospodnja spustila na njega, počeo je dublje razmišljati i tražiti načine kako se posve otvoriti ovoj spasonosnoj Božjoj inicijativi. Da za to nije dovoljna samo lijepa nakana ili želja, možemo uočiti iz opisa Franjina traženja kako ga nalazimo kod Tome Čelanskoga: “Pobožno se molio da vječni i istiniti Bog ravna njegov put i da nauči izvršavati njegovu volju. Veoma je mnogo trpio u duši i nije mogao mirovati dok ne provede u djelo što je u srcu zamislio. Različite misli su mu se kovitlale po glavi i njihova silovitost ga je nemilo smućivala… još se nije u sebe potpuno pouzdavao. Jednoga dana, kad je najusrdnije zazivao milosrđe Gospodnje, Gospodin mu je pokazao što treba da čini.” (1Čel 6-7)

Vidimo da čovjeku nije lako razumjeti takvu Božju inicijativu koja proizlazi samo iz neizmjerne Božje ljubavi, ali i kad to shvati, još uvijek ne znači da je to i prihvatio. Vrlo je važno da Čelanski tako snažno naglašava Franjinu borbu i traženje, jer prihvatiti inicijativu Božju ne znači samo biti voljan nešto u sebi mijenjati, nego se i stvarno okrenuti od svoje sebičnosti i usredotočenosti na sebe kako bi se doista moglo suobličavati Kristu Gospodinu.

c) Apostolski vidik obraćenja

Ovaj čudesni zahvat Božji u Franji učinjen je i zato da u njemu bude očito ono što Gospodin želi sa svim ljudima. “I zato se nad njim ispružila ruka Gospodnja da bi se po njemu grešnicima pružilo pouzdanje da će odahnuti u milosti, i da bi po obraćenju Bogu svima bio uzorom.” (1Čel 2) To znači da je naš franjevački život određen i da bude primjer svima kako se okreće Bogu i živi suobličen Kristu Gospodinu. Važan je ovaj primjer trajnog obraćenja i potrebe rasta jer samo takav život može pružiti pouzdanje drugima.

d) Zajednica je mjesto i svjedok stalnog obraćenja

Ono što se događa u pojedincima, ima se dogoditi u zajednici. Cijela zajednica, štoviše i cijelo kršćanstvo s Franjom na neki način započinje svoj put obraćenja i to čini svaki dan. Isto to treba reći o svakome onom tko povjeruje u zauzetost Božju oko sebe i tko se cijelim bićem okrene Bogu: s njime cijela kršćanska zajednica započinje svoj obraćenički hod.

O Franji uistinu možemo govoriti kao o čovjeku stalnog obraćenja. Stoga je korisno malo se više zadržati na njegovu svjedočanstvu i od njega se učiti kako velikodušno i djelotvorno odgovoriti ovoj Božjoj inicijativi kojom se neprestano približava svakome od nas.

ŽIVOTNOST FRANJINA OBRAĆENJA

Franjini životopisci, dok onako detaljno opisuju njegovo obraćenje i tamnim bojama rišu ondašnje društvo pa čak i Franjine roditelje, ne žele prije svega istaknuti Franju koliko otkriti i pokazati u svemu tome snagu Božjega milosrđa. Upravo snagom primjera Franjina obraćenja kao da žele pokazati da je svima moguće obraćenje jer Bog tako djeluje. Upravo stoga nam se čini potrebnim i nadahnjujućim zadržati se malo u analiziranju Franjina obraćenja (želim podsjetiti da postoji izvrstan rad “La conversion de saint François” što ga je napisao franjevac Francis De Beer).

1. Bog se obraća Franji

Iako se govori o Franjinu obraćenju, ne počinje se s njime. Na početku je stvarnost Božjeg obraćanja Franji. Bog ljubi Franju ne zato što bi on bio dostojan ljubavi, nego jednostavno zato što je Bog ljubav i kao takav samo “poradi svoga imena” otklanja svoj gnjev od Franje. U početku je milost, i zato je Franjo “ponosno i samosvjesno stupao babilonskim ulicama, dok Gospodin s nebesa nije na nj bacio svoj pogled… Nad njim se ispružila ruka Gospodnja…” (1 Čel 2) Ono što pomalo začuđuje jest silovitost kojom se Bog Franji obraća. “Dok je taj čovjek još mladenačkim žarom izgarao u grijesima… najednom se nad njim pojavila Božja osveta ili radije pomazanje. Najprije se dao na sređivanje njegova neispravnog mišljenja: dušu mu je mučio tjeskobama, a tijelo trpljenjima…” (1 Čel 3) I, što je još značajnije, Franjino obraćenje nije radi njega samoga, ono je u funkciji spasenja cijeloga kršćanstva: Bog obraća Franju zbog drugih, i njegovo je obraćenje zapravo milost Crkvi. “I zato se nad njim ispružila ruka Gospodnja… da bi se po njemu grešnicima pružilo pouzdanje da će odahnuti u milosti, i da bi po obraćenju Bogu svima bio uzorom.” (1 Čel 2)

Uza svu silovitost svoga zahvata u Franjin život Bog se posvema služi onim što u Franji već postoji. Stoga on prihvaća Franju kao onoga koji izgara od ambicije da postane slavan i velik. Ne guši u njemu tu želju, nego jednostavno Franju usmjeruje drugim putem. Umjesto viteške slave i sjajnoga oružja Franjo se okreće utjelovljenoj Ljubavi koja ga prožima do te mjere da plačući obilazi govoreći: “Ljubav nije ljubljena!”

Ovo što je ovako silovita započelo u počecima Franjina obraćenja, nastavit će se kroz cijeli Franjin život kako on to i svjedoči u svojoj Oporuci. Kroz cijeli njegov život Bog mu se neprestano obraćao, neprestano mu je davao i imao punu inicijativu u njegovu životu.

2. Franjo se obraća Bogu

Kao što se Bog stalno obraćao Franji, možemo reći da je i Franjo u svom životu stalno težio da se obraća Bogu. Iako se dao prožeti Evanđeljem, ipak je “veoma trpio u duši i nije mogao mirovati dok ne provede u djelo što je u srcu zamislio. Različite misli su mu se kovitlale po glavi, i njihova silovitost ga je nemilo smućivala.” (1 Če1 6) I za njega je obraćenje bilo proces koji se životom plaća i koji ima i svoju vremensku zakonitost. U tom procesu Franjo doživljava i čudesne vizije, ali one mu ne pojašnjuju uvijek pravi smjer njegova obraćeničkoga hoda. Zanimljivo je da više vjeruje Crkvi negoli čudesnim događajima i vizijama.

S pravom možemo reći da u temelju Franjina obraćenja stoji njegova sposobnost slušanja. On se kreće naprijed u novom smjeru samo zato što zna čuti i prihvatiti Božja nadahnuća i Božje inicijative. Možemo reći da je to srž njegova obraćenja: susret s Riječju Božjom u svim njezinim dimenzijama.

Iako je Franjino obraćenje vrlo dobro poznato svima, smatram da je potrebno da ga ponovimo baš pod ovim vidikom. Osjetljiv za nadahnuća i inicijative Božje, Franjo traži i stvara pravo ozračje za dublje razumijevanje i istinskije prihvaćanje Božje inicijative i njegovih nadahnuća. Stoga je njegovo obraćenje označeno neumornim traženjem skrovitosti. On iz buke i užurbanosti traži šutnju i skrovitost. Njegova je šutnja aktivno traženje. On traži Boga i u punoj mjeri njegova šutnja postaje i iskustvo Boga, napose Božje patnje u Kristu.

Drugi važan korak njegova obraćenja svakako je njegova velikodušnost koja nije više samo davanje, nego prije svega približavanje drugima, napose siromasima i gubavcima. Ovo je najsigurniji put obraćenja koji čovjeka može izvlačiti iz njegova sebeljublja: biti s drugima, sve dijeliti s drugima osobito s najsiromašnijima.

Dok čitamo izvješća o Franjinu obraćenju, sve to može izgledati prilično romantično i zanosno, ali u stvarnosti bilo je to vrlo teško i zahtjevno. Bog je od njega tražio veliku cijenu za svoje darove. Franjo je želio biti vitez, uživati u slavi i bogatstvu i najednom mora biti obični zidar, svojim nevještim rukama popravljati polurazrušene crkvice. No, jer to Gospodin želi, on sluša. Htio je da se o njemu govori, a sada cijelim bićem mora postati propovjednik i navjestitelj nekoga drugoga. Sigurno da je morao platiti veliku cijenu dok je onako obučen u vreću prolazio Asizom i sve pozivao na pokoru i obraćenje.

Franjo je uvijek želio biti prvi, nastojao je da se oko njega sve vrti i sada se najednom nalazi u krugu braće. Nisu to više sluge, prijatelji koji se dive i laskaju, nego jednostavno braća među kojima je i on samo brat jer Bog je Otac svima. Tko nije ozbiljno pokušao živjeti zajedništvo, teško će znati što to znači prihvatiti zakon zajednice, strpljivost i trpljenje potrebno za zajedničko punonadno građenje i suživot. Još više, ne ostaje samo u okrilju svoga bratstva jer prihvaća Božje nadahnuće da bude dar cijeloj Crkvi. Nije bilo lako Franji i njegovoj braći naći svoj prostor u Crkvi koja je već imala svoje staleže te za nešto slično Franjinu bratstvu nije bilo pripravljeno mjesto u Crkvi. No, ljubav je dosjetljiva i ustrajna, pa Franjo nalazi i mjesto svoga poslanja u Crkvi Kristovoj. No, ni to nije kraj Franjina obraćenja. Suživot s Kristom i njegovom Crkvom i velika otvorenost i poučljivost Božjim nadahnućima ispunja mu srce brigom i za one koji nisu u Crkvi, i tako se događa da po prvi put u povijesti Crkve u nekom redovničkom pravilu nalazimo i cijelo poglavlje o misijama. To bi se još dalo i očekivati, ali da će Franjo u svom obraćanju Gospodinu poći još i dalje i obratiti se kao braći i sestrama svemu stvorenju, to nadilazi ljudsko poimanje. Sve to čini jer je i sam okusio slatkoću uskrsloga života i zato želi da raste novi svijet što ga je Krist donio na zemlju.

Franjino obraćenje Bogu i svemu stvorenomu u Gospodinu nije trajalo samo nekoliko godina. Ono je trajalo cijeli život tako da i na kraju života može reći: “Počnimo, braćo, služiti Gospodinu, Bogu svome, jer smo do sada malo napredovali.” (LM XIV,1)

Plod Franjina obraćenja Bogu bio je taj da je on postao “drugi Krist”. Koliko se to u njemu stvarno dogodilo i zamjećivalo i kroz život, pokazuje činjenica da su ga smatrali čovjekom budućega vijeka, ali to je ipak svoju puninu dostiglo njegovom smrću. Ova nam dražesna zgoda to vrlo dobro svjedoči.

“Nekom drugom bratu pohvalna života, koji se u vrijeme Franjine smrti zanio u molitvi, one noći i sata ukazao se slavni otac odjeven u grimiznu dalmatiku, a slijedilo ga je bezbrojno mnoštvo ljudi. A od mnoštva su se mnogi odvojili, govoreći bratu: ‘Zar ovaj nije Krist, brate?’ A taj je rekao: ‘On je to!’ A drugi su ponovno pitali: ‘Nije li ovo sveti Franjo?’ Brat je na sličan način odgovorio da jest on. Doista se onom bratu i cijelome mnoštvu koje ga je pratilo činilo da je osoba Kristova i osoba blaženoga Franje jedna.” (2 Čel 219)

U svjetlu ovoga što smo rekli o Franjinu obraćenju možemo reći da obraćenje zapravo nije ništa drugo nego polako izlaziti iz sebe i oblačiti se u Boga. Zamjećivati Boga, dopustiti da nas prožima, tražiti ga u svemu i svima jer on se stalno obraća nama kroz sve što u životu susrećemo. Ipak, samo u bratskoj ljubavi možemo pokazati jesmo li stvarno svukli staroga čovjeka i zaodjeni se Bogom.

OBRAĆENJE JE TRAJNI PROCES

Pravilo FSR-a vrlo jasno izriče da je obraćenje vrlo dinamična stvarnost života koja se ima događati svaki dan po dubokoj unutrašnjoj promjeni koju samo Evanđelje naziva imenom “obraćenje” a koje se zbog ljudske slabosti mora danomice ostvarivati. (čl. 7)

Autentično se dakle obraćenje ne sastoji prije svega u promjeni izvanjskoga ponašanja ili u djelima pokore i trapljenja, nego je to milosni proces koji ima prožeti cijeloga čovjeka. Taj se proces danas naziva metanoja, a u prijašnjim smo napisima imali prilike vidjeti što je to značilo za Franju i njegovu braću.

Stoga, Pravilo i naglašava da se obraćenje ima “danomice ostvarivati”. Baš zbog toga što je obraćenje trajno izgrađivanje novoga čovjeka koji se suobličuje Kristu Gospodinu, i svaki je dan i svaki trenutak vrijeme milosti, vrijeme obraćenja. U ovome kontekstu valja razumjeti i Franjin poticaj i želju što je braći upućuje na smrtnom času: “Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu, jer do sada jedva da smo malo ili ništa napredovali.” (1Čel 103)

Obraćenje, osim toga, nije neki privatni čin, nešto što se tiče samo čovjeka pojedinca i Boga. Obraćenje mora zahvatiti cijeloga čovjeka i sve dimenzije njegova života: osobnu, obiteljsku, društvenu, profesionalnu…

Franjo je vrlo snažno doživljavao Isusovu riječ: “Tako i vi, kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti!’” (Lk 17,10) Iz ove je riječi on shvatio da je uvijek na početku, jer se ne mjeri i ne vrednuje prema onome što je učinio, nego prema onome koliko mu Gospodin daje.

Jednom je neki brat upitao Franju: “Što ti, oče, misliš sam o sebi?” On odgovori: “Samomu sebi izgledam da sam najveći grešnik, jer da je Bog kojega zločinca obasipao tolikim milosrđem, deset puta bi od mene bio svetiji.” (2 Čel 123) Ova je svijest vrlo važna da se može prihvatiti stalna potreba obraćenja. Franjo se, kako rekosmo, ne mjeri i ne vrednuje isključivo prema onome što čini ili ne čini, a još se manje mjeri i uspoređuje s drugima. Jedino mjerilo prema kojem se mjerio i prosuđivao bilo je milosrđe Božje, darovi Božji koje mu je Bog pružao. Promatrajući mogućnosti koje mu Bog pruža, on istinski osjeća i priznaje da ono malo što uspijeva nije ništa prema mogućnostima koje su pred njim. Stoga je uvijek na početku pred Gospodinom.

(fra Nikola Vukoja, Komentar Pravila FSR-a, “Brat Franjo“ 1987.-1994.)

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Drniš, 22. rujna 2019.  – Izborni kapitul Mjesnoga bratstva OFS-a Gospe od Ružarija

************

Proslava sv. Franje u Imotskom

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1766
Ovaj mjesecOvaj mjesec38355
UkupnoUkupno7107896

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 86