3. POSLANJE SVJETOVNIH FRANJEVACA U CRKVI

(Pravilo FSR-a 6)

Prav. 6

Do sada smo uglavnom, komentirajući pojedine dijelove Pravila, govorili o najvažnijoj težnji i nastojanju da se u životu stvori prostor Božjoj riječi. Govorili smo o Kristu kao središtu života, a sada nas čl. 6. uvodi u tajnu našega krštenja i u konkretne životne posljedice što ih krštenje ima za svaki kršćanski život.

Čl. 6: “Suukopani i suuskrsli s Kristom po krštenju, koje ih čini živim udovima Crkve, i s njom još čvršće povezani po zavjetovanju - neka budu svjedoci i oruđe njezina poslanja među ljudima, navješćujući im Krista životom i riječju.

Nadahnuti od sv. Franje i s njim pozvani da obnavljaju Crkvu, neka nastoje živjeti u potpunom zajedništvu s papom, biskupima i svećenicima, gajeći povjerljiv i otvoren dijalog o plodnom apostolskom djelovanju.”

Ovaj tekst Pravila može se shvatiti samo u kontekstu onoga o čemu smo već govorili, a to je da Bog izgovara svoju riječ, da nam dariva svoje Evanđelje kao središte i snagu života. Inicijativa je potpuno na strani Božjoj, a ono temeljno što čovjek može i treba učiniti jest ovo: odgovoriti na Božju riječ. Ovo je i projekt Pravila: pomoći da se potpunije i radikalnije prihvati Božja riječ i da se na nju odgovori kao kršćani i kao franjevci odgovorom ljubavi i to prije svega u dubokom značenju i životnoj snazi triju temeljnih sakramenata - krštenja (čl. 6), pokore (čl. 7) i euharistije (čl. 8).

Ovo se čini pod dvostrukim vidikom: najprije kao kršćani a onda i kao franjevci. Zatim, na prvom se mjestu naglašava osobni, individualni aspekt (svatko je ponajprije osobno pozvan da se obrati, da autentično živi svoje krštenje i euharistiju), a onda i zajednički vidik (jer smo i kao franjevačka zajednica pozvani na određen način živjeti krštenje, pokoru i euharistiju).

I ovdje se mora imati na umu ono što smo i prije govorili da je inicijativa uvijek na strani Božjoj, pa tako i ova tri temeljna sakramenta valja živjeti kao dar Božji u kojemu nam on dolazi i poziva nas na božanski život na što se odgovara osobnim i zajedničkim zalaganjem. Ovo je i inače jedna od temeljnih karakteristika franjevačkoga života: stavljati Boga na prvo mjesto i u svemu gledati njegove darove. U ovom se smislu može reći: nije najvažnija moja veličina ili moja malenost, nesavršenost ili savršenost naših zajednica, najvažnije je i bitno da nas Bog šalje, važno je da nam Krist i Crkva u ovom trenutku kažu da se otvorimo i raspoložimo “da budemo svjedoci i oruđe njezina poslanja među ljudima, navješćujući im Krista životom i riječju”. Važno je da nas Crkva stalno potiče da se obraćamo, i da svoju snagu crpimo iz euharistije, jer On je naša snaga.

Treba ovo još snažnije naglasiti: nikakva slabost, nikakva nesavršenost ne može nas osloboditi od obveze da živimo svoje krštenje i da svjedočimo i navješćujemo, jer dar i poslanje Isusovo u našem životu ima snagu u sebi, i mi smo svjedoci i nositelji dara; nismo začetnici, i zato nikakva slabost i nesavršenost ne mogu biti isprika.

1. KRŠTENJE

Tekst Pravila nam kaže da smo “suukopani i suuskrsli s Kristom po krštenju” i to nas je učinilo “živim udovima Crkve”. Krštenje znači prihvatiti da umremo svemu onome što je staro i prihvatiti da živimo Uskrsloga, tj. da živimo kao novo stvorenje na nov način, kao čovjek budućega vijeka kako Čelanski kaže za sv. Franju. To je temeljni dar krštenja: umrli smo u grijehu i uskrsli u Kristu te kao takvi već sudjelujemo u plodovima kraljevstva Božjega. Ovo je stvarnost u kojoj se odvija naš život. Uskrsli Isus je prisutan i djelotvoran, on je već ostvario i pruža nam novi život, i obraćenje je zapravo u ovome: htjeti, željeti i tražiti ono što već jest.

U svemu ovome valja imati na umu da Krist nije netko izvan nas jer “koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.” (Rim 6,3-4)

a) Nadahniteljski primjer sv. Franje

Nama franjevcima je sv. Franjo primjer i nadahnuće također i u autentičnom življenju krsnih obećanja. Šteta je što se tako malo govori baš o Franjinoj životnoj vjernosti krsnim obećanjima. Uistinu sav je Franjin život poslije obraćenja bio život osobe koja je “suukopana i suuskrsla s Kristom Gospodinom. Navest ćemo samo neke izričaje koji to očito pokazuju. “U njemu se očitovao lik križa i muke neokaljanoga Jaganjca koji je oprao krivnju svijeta dok su ga kao netom skinuta s križa promatrali; ruke i noge je imao probijene čavlima, a desni bok kao da mu je bio ranjen kopljem… Dok je njegovo tijelo blistalo divnom ljepotom i svi ga promatrali, postalo je još blistavije. Ljudi su s udivljenjem promatrali usred njegovih ruku i nogu, ali ne proboje čavala, nego same čavle koji su se načinili od njegova tijela.” (1 Čel 112-113)

No, ovo je bio samo plod i čudesni završetak njegova života jer mu se već u prvom susretu s Raspetim “srce sasvim izmijenilo… Od tada je svetu dušu prožimalo suosjećanje s Propetim i, kako se može pobožno naslućivati, u njegovo su srce, iako još ne u tijelo, dublje utisnuti znaci časne muke” (2 Čel 10) Tako je Franjo “bio poslan od Boga da svuda, po cijelome svijetu, poput apostola, dade svjedočanstvo za istinu. Najočitije je dokazao, riječju i primjerom, kako je sva mudrost svijeta luda i za kratko je vrijeme, pod Kristovim vodstvom, po ludosti propovijedanja privukao ljude da se priklone k pravoj Božjoj mudrosti.” (1 Čel 89)

U ovim je tekstovima važno naglasiti dvije stvari: oni opisuju novi život. Sve se događa i ostvaruje pod Kristovim vodstvom. Franjo ne ostaje samo u stvarnosti križa, nego duboko želi sudjelovati i u stvarnosti uskrsnuća. Prihvaćajući ovaj dar Božji, on prihvaća i poslanje da svim ljudima pomogne da upoznaju taj dar, da mu se otvore i da ga prihvaćaju.

Treba svakako naglasiti svu onu novost koju nalazimo u njegovu životu. Za svjedočenje i naviještanje njemu je dovoljan sakramenat krštenja, potvrde i euharistije. Snagom tih sakramenata on osjeća potrebu naviještanja. “Govoraše kako ništa nije preče od spasa duša. To je dokazivao time što se Jedinorođenac Božji udostojao visjeti na križu. Zato se on borio u molitvi, razlagao je to u propovijedi, pružao je u tome dobar primjer. Nije se smatrao prijateljem Kristovim, ako ne bi ljubio duše koje je i Krist ljubio.” (2 Čel 172)

Lako je zamijetiti da je Franjo živio i želio da i njegova braća žive ono što Vatikanski II. jasno kaže: “Kao udovima živućega Krista, komu su krstom, potvrdom i euharistijom pritjelovljeni i upriličeni, svim je vjernicima dužnost da surađuju na rastu i širenju njegova Tijela, da ga što prije privedu do punine… Stoga, neka svi sinovi Crkve imaju živu svijest svoje odgovornosti prema svijetu…” (AG 36)

b) U Crkvi i za Crkvu

Autentični život svakoga krštenika može se živjeti samo u Crkvi i za Crkvu, a oni koji su se “zavjetovanjem evanđeoskih savjeta odazvali božanskom pozivu… žive Bogu jedinome. To im daje posebnu posvetu, a ona ima svoje duboko korijenje u krsnoj posveti koju potpunije izražava”. (LG 5) 

Vrlo je važno naglasiti ovu ekleziološku dimenziju sakramenta krštenja i zavjeta, jer se Isusov život po nama nastavlja u Crkvi; ona je životni prostor u kojemu se sve ovo o čemu govori Pravilo može živjeti.

Franji je to već od početaka bilo jasno. Kad su mu se pridružila prva braća, osjetio je da mu nedostaje snage da ih sam brani od “zavjera ljudskih i od jezika svadljivih. - Poći ću, dakle, i preporučit ću ih svetoj Rimskoj Crkvi koja će palicom svoje moći rastjerati zavidnike da bi sinovi Božji za posvećenje vječnoga spasenja svagdje uživali punu slobodu. U ovom će sinovi prepoznati majčina slatka dobročinstva. I uvijek će s posebnim poštovanjem slijediti njezine časne tragove”. (2 Čel 24)

Za Franju je to temeljno, jer Crkva je za njega izvor života, izvor evanđeoske slobode, i samo se po Crkvi može postići spasenje. Stoga izbor da se traži Crkva, da se potpuno i životno uključimo u Crkvu postaje životna potreba jer, bilo kao pojedinci bilo kao grupe, svoje krštenje možemo živjeti samo u Crkvi.

No, Franjo se osjeća i priznaje poslanim i samoj Crkvi jer njegov život mora i za Crkvu biti poticajan i plodonosan. “Sama Crkva će nam zavidjeti na slavi našega siromaštva i neće dopustiti da oblak oholosti zasjeni slavu poniznosti.” (2 Čel 24) Crkva, dakle, treba takvo svjedočenje da i ona uvijek iznova počinje autentičnije živjeti Kristovim životom. No, isto tako je u Franje živa vjera da će ozračje Crkve biti plodonosno za život njegove braće. “Među nama će sačuvati netaknute veze ljubavi i mira… Sveto će opsluživanje evanđeoske čistoće pred njezinim licem neprestano cvasti i neće trpjeti da i samo na čas nestane miomirisa života. Samo ovo bijaše nakana sveca Božjega kad je svoj Red povjerio Crkvi.” (2 Čel 24)

2. FRANJIN PUT PREMA CRKVI I ZA CRKVU

Kakav je na početku bio put sv. Franje prema Crkvi? On je najprije Crkvu otkrio u rubnima, gubavcima i siromasima, kojima treba naviještati Evanđelje. Zatim Crkvu otkriva i u zidovima svetih zdanja koja se ruše. Poslije toga otkriva Crkvu kao navještaj i to navještaj onoga što drugi nisu činili, a to je navještaj metanoje, pokore i obraćenja. Iako nije svećenik, on propovijeda.

Napokon dolazi i susret s hijerarhijskom Crkvom i odmah zatim mandat Crkve, zadatak koji mu Crkva povjerava. Riječi što ih je čuo s Raspela u Sv. Damjanu i koje je najprije shvatio doslovce, sada shvaća u duhovnom smislu: poslan je da obnovi Crkvu izgrađenu krvlju Kristovom. Ta se obnova ostvaruje po evanđeoskom životu i po evangelizaciji.

a) Zadatak svih

Ovo što je doživio Franjo to je zadatak svih krštenika, dakle i svih onih koji žive po ovom Pravilu. Koncil to vrlo odlučno naglašava: “Kao udovima živućega Krista, komu su krstom, potvrdom i euharistijom pritjelovljeni i upriličeni, svim je vjernicima dužnost da surađuju na rastu i širenju njegova Tijela, da ga što prije privedu do punine.

Stoga neka svi sinovi Crkve imaju živu svijest svoje odgovornosti prema svijetu; neka gaje u sebi pravi katolički duh i neka ulažu svoje sile u djelo evangelizacije. No, neka svi znaju da je njihova prva i najpreča dužnost glede širenja vjere to da duboko žive kršćanski život…” (AG 36) Pavao VI. to još više konkretizira: “Laici koje njihovo posebno zvanje stavlja usred svijeta i pred najraznolikije vremenite zadaće, upravo tu moraju izvršiti jedan naročiti oblik evangelizacije.

Njihova prva i neposredna zadaća nije osnivanje i razvitak crkvenih zajednica… Vlastito polje njihova evangelizacijskoga rada jest velik i složeni svijet politike, društvenog života, gospodarskih odnosa, ali i svijet kulture, znanosti, umjetnosti, međunarodnog života, sredstava društvenog priopćivanja i neke druge stvarnosti otvorene evangelizaciji kao što su ljubav, obitelj, odgoj djece i mladeži, stručni rad, ljudska patnja.” (EN 70)

Sve je ovo moguće samo onda ako se čvrsto drži Crkve, koja je majka i koja se brine da svoj svojoj djeci pomogne vjerno živjeti njihov poziv.

U ovoj želji da Crkvu prihvaća i ljubi kao majku Franjo ide tako daleko da i zahtjeve apostolata podlaže zahtjevima mira, poslušnosti i poniznosti prema svećenicima. Iako gori željom za spasavanjem duša što ih je Krist otkupio svojom dragocjenom krvlju, Franjo je duboko svjestan da njegovo apostolsko djelovanje treba biti ponizno, u skladu s voljom biskupa i svećenika. Stoga on rado podsjeća braću da su poslani kao pomoć kleru. “Kleru smo poslani kao pomoć u spasavanju duša, da nadoknadimo ono čega on ima manje. Svatko će primiti plaću, ali ne prema vlasti, nego prema naporu. Znajte, braćo – rekao je – da je spas duša Bogu najdraži, a on se bolje ostvaruje mirom negoli neslogom klerika. A ako oni sami priječe spasenje naroda, Bogu pripada osveta i on će im naplatiti u svoje vrijeme. Zato budite podložni crkvenim poglavarima da ne bi, koliko je do vas, došlo do kakve zavisti. Budete li sinovi mira, za Gospodina ćete pridobiti i kler i narod. A to će Gospodinu biti draže nego da pridobijete sam narod, a kler da sablaznite. Pokrivajte njihove padove – reče – nadoknadite njihove mnogobrojne nedostatke, a kad to učinite, budite još ponizniji.” (2 Čel 146)

To za Franju znači ljubiti Crkvu i djelovati u Crkvi. Ne radi se o nekoj idealnoj utopijskoj Crkvi, nego o konkretnoj Crkvi koja je u isto vrijeme i sveta i sastavljena od grešnika.

b) Specifično franjevačko izgrađivanje Crkve

Može li se govoriti o specifično franjevačkom izgrađivanju Crkve i ugrađivanju samoga sebe u mistično Tijelo Kristovo? Pa već činjenica da netko živi nadahnut Franjinim iskustvom, daje nam pravo da govorimo o specifično franjevačkom izgrađivanju Crkve. Ovdje ne smijemo zaobići ni brigu za izvanjsko uređenje crkava kako bi bile dostojno i prikladno mjesto bogoštovlja i okupljanja zajednice vjernika.

Uza sve ono što smo već rekli da je tipično za Franjinu crkvenost spomenut ćemo ovdje i jednu vrlo značajnu oznaku franjevačkog izgrađivanja Crkve. Isto su franjevci od početaka na sve moguće načine propovijedali i naviještali, iako je među njima bilo velikih pučkih misionara i propovjednika, ipak nikada nisu zaboravili ni ostale načine izgrađivanja Crkve: Franjo je napose gajio osobne, pojedinačne susrete u kojima je naviještao i svjedočio i tako omogućivao drugima da se u susretu s njime još življe ugrade u Crkvu. Teško mu je kad to više ne može činiti: “Razmišljajući u srcu kako zbog bolesti i slabosti tijela ne mogu osobno posjetiti pojedince, odlučio sam ovim pismom i po glasnicima iznijeti pred vas riječi Isusa Krista koji je Riječ Očeva. I riječi Duha Svetoga koje su duh i život.” (1 P 3) Ne radi se, dakle, prije svega o dobroj organizaciji naviještanja i evangelizacije nego o osobnom svjedočenju koje se najsigurnije ostvaruje u susretu s pojedinim osobama. Čini se da bi danas itekako bilo potrebno oživjeti i ojačati ovu oznaku franjevačkog izgrađivanja i obnove Crkve.

Uz ovo, svakako valja spomenuti drugu važnu oznaku franjevačkog izgrađivanja i obnove Crkve, a to je svjedočenje siromaštva. U tom se duhu u konačnici i sastoji prihvaćanje mudrosti križa. Papa Pavao VI. u svom govoru franjevačkim trećorecima 19. 5. 1971. godine na poseban način ističe svoju nadu da će trećoreci, po uzoru na svoga Utemeljitelja, biti vjerni u izgrađivanju Crkve i to prije svega tako što će sebe same ugrađivati u Kristovu Crkvu. “Puni smo povjerenja da će i danas snažna i strpljiva Franjina pleća, kao što je to simbolički prikazano na Giottovoj freski, podržavati vidljivu Crkvu koja je podložna krizama jer u njoj je prisutan i ljudski elemenat. Crkvu koju je Krist želio utemeljiti na poniznom ribaru Petru, Crkvu takvu kakva jest koja treba puno razumijevanja i praštanja. Uvjeren sam da će je Franjini sinovi podržati baš u ovom vremenu kad izgleda da je Crkva najugroženija baš od svojih sinova i kćeri.”

Važno je što Papa naglašava krhkost Crkve, njezine slabosti i mlakosti što ne bi smjelo izazvati kritike i osuđivanja, nego još snažnije zalaganje vlastitoga života za puniji život Crkve. I nastavlja: “Nadamo se da ćete vi, svi vi sinovi sv. Franje, biti snažna pleća koja podržavaju Crkvu i da ćete u vašem skrovitom i velikodušnom služenju biti blizu nas, biti s nama strpljivi i puni nade da ništa ne može nadvladati Crkvu Kristovu, jednu, svetu, katoličku i apostolsku…

Na vama trećorecima je obveza da životom pokazujete svu vrijednost evanđeoskog siromaštva koje je znak i dokaz primata ljubavi Boga i bližnjega.”

Ovdje nalazimo izvrsnu definiciju evanđeoskog siromaštva koje Papa ne gleda pod asketskim vidikom nego u posve pozitivnom smislu kao znak da u životu imaju prednost Bog i bližnji, ljubav prema njima. Tako se može reći da siromaštvo koje ne stvara prostor u čovjeku za primat ljubavi Boga i bližnjega nije pravo siromaštvo. Znak prepoznavanja pravoga siromaštva jest, kako kaže Papa, ovo: “Imamo povjerenja u vas, predragi sinovi sv. Franje, da ćete i vi poput Franje znati i htjeti ljubiti križ.” Važan je ovaj Papin poziv da trećoreci budu zajedno s njim strpljivi s Crkvom i da znaju nositi i duboko proživljavati trpljenje Crkve bez obzira od koga ono dolazilo.

Za Franju, a on želi da tako bude i za njegove sinove i kćeri, Crkva je Majka, ona je njegov životni prostor u kojemu susreće i doživljava Boga. U njoj nalazi sigurnost da je na Kristovu putu. “Franjo je bio uvjeren da između svega ostaloga i iznad svega treba čuvati, štovati i slijediti vjeru Rimske crkve, jer je samo u njoj spasenje svima onima koji će se spasiti. Štovao je svećenike i silno je volio sve crkvene redove.” (1 Čel 62)

Kod Franje se ne radi o ljubavi prema nekoj apstraktnoj, idealnoj Crkvi, nego prema Crkvi u kojoj su i grešnici. Stvarnost i dubinu svoje ljubavi pokazuje na poseban način kad govori o svećenicima koji, premda grešni, zaslužuju puno poštivanje zbog svoje službe. “Moramo često posjećivati crkve te cijeniti i poštivati klerike, ne radi njih samih, ako bi bili grešnici, nego radi službe i brige za presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, što na oltaru žrtvuju, primaju i drugima dijele…” (1 P 33-34) Zato je mogao reći: “Kad bi se desilo da susretnem sveca koji dolazi s neba i zajedno s njime kakva siromašna svećenika, najprije bih iskazao počast svećeniku i požurio bih da mu poljubim ruke. Rekao bih: Daj, počekaj, sveti Lovro, jer ove ruke dotiču Riječ života i imaju nešto nadljudsko.” (2 Čel 201) 

Njegova ljubav prema Crkvi posve je prožeta poniznošću i podložnošću, ali to mu ne priječi da žarko i neustrašivo brani svoje životne ideale evanđeoskoga života. Tako postupa pred Papom i kardinalima “jer se nekima od kardinala činilo da je to novotarija i da premašuje ljudske snage” (LM III, 9), ali isto tako i pred svojom braćom koja su željela izabrati neko od već isprobanih drevnih redovničkih Pravila. “Braćo moja, braćo moja. Bog me je pozvao da idem putem jednostavnosti. Neću da mi spominjete bilo koje Pravilo: ni Pravilo sv. Augustina, ni sv. Bernarda, ni sv. Benedikta. Gospodin mi je rekao ono što je htio, a to je da budem nova budala na svijetu. Gospodin nas nije htio voditi drugim putem, nego ovim.” (LP 18)

Dakle, poniznost i podložnost, ali takve da u njemu rađaju odvažnošću i voljom da izgrađuje novi stil života. “Po Franji se u cijelome svijetu razbudio nenadan zanos i sveta novina života. Životna snaga stare pobožnosti je brzo obnovila i one koji su davno zastarjeli i one koji su bili već jako stari. Srcima izabranih je darovan novi Duh i među njih je izlivena spasonosna pomast kad je sluga i svetac Kristov poput nebeskog svjetlila na nov način i novim znakovima odozgor zasvijetlio.” (1 Čel 89) “Potaknuti njegovim propovijedanjem, načinom života, Pravilom i naučavanjem obnavljali su se vjernici Crkve Kristove obaju spolova…” (1 Čel 37)

U Franjino obnavljanje i izgrađivanje Kristove Crkve ulazi i njegova riječ opomene i poticaja. Iako je posve ponizan i uvjeren da je najveći grešnik, on se ipak, pun poštivanja ali i revnosti za ono što je Božje, usuđuje s ljubavlju, poniznošću i odvažnošću govoriti i “o oholosti i zlim primjerima prelata koji sramote Crkvu Kristovu. Baš zato što su prelati i svećenici lice Crkve, na njima bi morala biti najočitija ljepota Kristove Crkve”. (Kronika Stjepana Burbonskoga) To nam svjedoči i sv. Bonaventura kad kaže: “Riječ mu je bila slična gorućem ognju. Prodirala je do dna srca, jer nije se skrivala iza ukrasa ljudske domišljatosti, nego je mirisala nadahnućem Božje objave… Budući da je najprije pokazivao djelom ono na što je govorom poticao druge, nije se plašio prigovora, nego je istinu propovijedao najodlučnije. Nije umio poljepšati ničije grijehe, nego ih je kudio, a nije ispričavao ni život grešnika... Istom je odlučnošću duha govorio velikašima kao i pučanima, s jednakom je srdačnošću govorio nekolicini kao i velikom mnoštvu.” (LM XII, 7-8)

c) Kreativnost u izgrađivanju Crkve

Član 6. Pravila završava riječima: Neka nastoje živjeti u potpunom zajedništvu s papom, biskupima i svećenicima, gajeći povjerljiv i otvoren dijalog u kreativnom apostolskom djelovanju.

Treba posebno naglasiti ovo “kreativno” jer to je temeljna oznaka franjevačke duhovnosti kao što smo vidjeli i u Franjinu primjeru služenja Crkvi. Ljudima je svojstveno da žude i sanjaju novo, ali opet je svima nekako lakše prihvatiti uhodano, staro, ono što je uvijek bilo. Bojimo se promjena koje u sebi nose rizik, a pogotovo promjena koje zahtijevaju intenzivnije zalaganje života. U promijenjenom svijetu valja mijenjati i pristup, načine i metodu svjedočenja i naviještanja (već smo spomenuli osobne susrete i svjedočenje u pojedinačnim susretima - a to je jedna od oznaka franjevačkoga stila koji nikada ne ispušta iz svoga vidika konkretnu osobu). To ipak ne znači mijenjati ono bitno.

Pravilo ne govori o tome mnogo, samo naglašava da je to neophodno za franjevačku vjernost jer ona je prije svega poučljivost Duhu Božjemu. Stoga ostavlja kao veliki zadatak pojedincima i cijelome bratstvu FSR-a da pronađu načine kako ostvariti ovu kreativnost. Treba otvoreno reći da i crkvena hijerarhija nije baš spremna prihvatiti kreativnost laika, pa makar to bili i franjevački trećoreci koji žive po Pravilu što ga je Crkva potvrdila i u kojemu ih sama Crkva obvezuje da budu kreativni u apostolskom djelovanju. Može se ostati u opravdavanju da hijerarhija ne daje prostora za punu kreativnost, ali se isto tako može iskoristiti onaj prostor - pa makar i malen - koji se ostavlja za kreativnost. Nećemo ovdje govoriti o različitim načinima i mogućnostima kreativnosti, nego ćemo samo reći u kojem bi se pravcu trebala razvijati kreativnost. Uzimamo za primjer Franju i njegov nauk.

Kao prvo, Franjina je velika novost što se usudi biti radikalni navjestitelj, što ne podliježe napasti da drugima naviješta ono što godi ušima. On ide u dubinu. Za njega je to najveća novost na koju poziva sve “koji hoće da služe Gospodinu Bogu i svetoj katoličkoj i apostolskoj Crkvi i sve slijedeće redove: svećenike, đakone, podđakone, akolite… svekolike redovnike i redovnice, braću laike i dječake oblate, siromašne i oskudne, kraljeve i knezove, radnike i težake, sluge i gospodare… mlade i stare, zdrave i bolesne… sve narode, puke i plemena… i sve ljude gdje god jesu po krugu zemaljskom ili će biti da svi ustrajemo u pravoj vjeri i pokori, jer se drukčije nitko ne može spasiti.

I ljubimo svi iz svega srca, iz sve duše, iz svega uma i iz sve snage i svom jakošću i razumom, i svim silama, svim naporom, svim osjećajima, svom nutrinom, svim željama i svom voljom, ljubimo Gospodina Boga koji nam je dao i koji nam daje cijelo tijelo, cijelu dušu, cio život, koji nas je stvorio, otkupio i koji će nas samom svojom milošću spasiti…” (NPr 23, 7-8)

Za Franju je ovo najautentičniji program istinske obnove kojemu nema i ne može biti granica jer i kad se misli da se u ljubavi prema Bogu došlo do kraja, još uvijek smo samo na početku.

Novost i kreativnost apostolskoga djelovanja bit će moguća samo onda ako se posluša Franjin poticaj i molba: “Ništa, dakle, drugo nemojmo željeti, ništa nemojmo htjeti, neka nam se ništa drugo ne sviđa niti nas što veseli nego Stvoritelj, Otkupitelj i Spasitelj naš, jedini pravi Bog koji je potpuno dobro, sve dobro, svako dobro, koji je jedini dobar…” (NPr 23, 9)

Ovo je početak svake kreativne novosti života: otkriti u Bogu dobro, jedino i vrhovno dobro. Jer, iz ove vjere u Boga koji je jedini dobar može se roditi novi pogled na stvarnost i novo zalaganje da se stvarnost preobražava. Franjina se kreativnost ne izražava u rušenju staroga ili u napadanju onih za koje se misli da su kočničari obnove i napredovanja. On naglašava da su glavne zapreke istinskoj obnovi i pravoj kreativnosti života i apostolskoga svjedočenja u samome čovjeku. Zato i potiče: “Neka nas, dakle, ništa ne priječi, ništa ne dijeli, ništa ne rastavlja. Svuda i na svakom mjestu svi mi svakog časa i u svako vrijeme, iz dana u dan, neprestano vjerujemo te istinski i ponizno držimo u srcu i ljubimo i častimo, klanjajmo se, služimo, hvalimo i blagoslivljajmo, slavimo i uzvisujmo, veličajmo i zahvaljujmo svevišnjem i vječnom Bogu, trojstvu i jedinstvu, Ocu i Sinu i Duhu svetome… koji je uzvišen, vrijedan ljubavi, željkovan i sav nadasve poželjan u vijeke. Amen.” (NPr 23, 11)

Radi se dakle o kreativnosti i novosti koja se usudi ići prije svega u dubinu jer je samo iz tih dubina suživota s Bogom moguće da se rodi prava kreativnost apostolskoga djelovanja. Stoga se u franjevačkom duhu ne bi toliko trebalo govoriti o ulozi franjevaca u reformi i obnovi Crkve koliko o njima kao kvascu obnove u samoj Crkvi.

(fra Nikola Vukoja, Komentar Pravila FSR-a, “Brat Franjo 1987.-1994.)

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

25.-28. lipnja: Proslava Presvetoga Srca Isusova u Šibeniku

************

27.-29. lipnja: Siverić - 50. obljetnica župe

************

29. lipnja: Kruševo - 50. obljetnica svećeništva

***********

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas115
Ovaj mjesecOvaj mjesec69470
UkupnoUkupno6906252

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 49 

Administrator

franodoljanin@gmail.com