1. POVIJEST I STRUKTURA FSR-a

(Pravilo FSR-a 1-3)

Prvo poglavlje

FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

Prav. 1

(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 1)

Prva tri člana Pravila opisuju mjesto FSR-a unutar franjevačke obitelji i unutar Crkve te tako pokazuju da se on i ne može razumjeti osim u stvarnoj životnoj povezanosti i međuovisnosti sa svim franjevačkim zajednicama i to samo unutar sveopće Crkve. O tome vrlo jasno govori čl. 1: “Među duhovnim obiteljima što ih je Duh Sveti podigao u Crkvi (LG 43) franjevačka obitelj združuje u sebi sve one članove Božjega naroda – svjetovnjake, redovnike i svećenike – koji se osjećaju pozvanima da idu za Kristom stopama sv. Franje Asiškoga.

Oni nastoje, na različite načine i u raznolikim oblicima ali u međusobnom životnom zajedništvu, učiniti nazočnom karizmu zajedničkoga Serafskoga Oca u životu i poslanju Crkve.”

a) Duh Sveti je nadahnitelj ovakvoga života

U središtu ovoga prvog broja, a možemo isto tako reći u središtu života franjevačkoga trećoreca, jest Duh Sveti i njegova životvorna djelatnost u Crkvi. On je u njoj zato da bi ona mogla izvršavati svoje spasenjsko poslanje, tj. Da bi svaki dan mogla rađati nove sinove i kćeri za kraljevstvo nebesko, ali isto tako njegovati i podržavati sve one koje je već rodila za novi život.

Dakle, ni Pravilo ni Franjo, niti bilo tko drugi nema u ovim zajednicama povlašteno mjesto. Ono pripada Duhu jer samo po njegovu nadahnuću i njegovom snagom netko može započeti ovim životom kako smo to vidjeli u Proslovu: “O kako je sveto imati takva Zaručnika... Zaručnici smo kad se vjerna duša po Duhu Svetom sjedinjuje s Gospodinom našim Isusom Kristom.”

Franjo promatra Duha kao trajno prisutnoga i djelotvornoga u svakome pojedincu i u zajednici. Treba ovdje spomenuti važnost uloge koju Duh ima u životu svakoga kršćanina kako to Franjo shvaća. Za njega je Duh nadahnitelj, oživotvoritelj, tješitelj, on po jednostavnima izgovara riječi Kristove koje su “duh i život”, on prima Isusa u nama po svetoj pričesti, stalno je na djelu povezivanja i sjedinjavanja vjernika s Kristom Gospodinom.

Ovdje se nalazimo očito na području duboke i žive vjere koja u svemu gleda Božje djelovanje. Za Franju je poziv svakog novog brata djelo Duha Svetoga jer samo on može tako nešto nadahnuti i ostvariti. U Nepotvrđenu Pravilu (2) kaže: “Ako bi netko po Božjem nadahnuću htio prihvatiti ovaj način života...” Dakle, samo Bog može u čovjeku stvoriti ovu želju. Ovaj stav vjere ima onda duboke posljedice za konkretni život i međusobne odnose koji imaju vladati među braćom i sestrama, jer jedni u drugima imaju gledati darove Duha, osobe koje su ovamo došle gonjene snagom Duha Kristova.

U ovome Franjo postupa uistinu kao duboki vjernik. Kad promatra ulazak svoje braće u bratstvo, onda on to gleda na isti način kao što promatra odlučujuće faze svoga obraćeničkoga života: Gospodin mi je dao da ovako započnem činiti pokoru... Gospodin me je odveo među gubavce... Gospodin mi je dao toliku vjeru u svećenike i crkve... Gospodin mi je dao braću...

Sve nam ovo pokazuje s koliko je ozbiljnosti Franjo promatrao svoje zvanje i s kolikim je poštovanjem promatrao svoju braću i njihovo zvanje, jer svi su oni ovdje po nadahnuću Duha Svetoga. Zato je ova kratka rečenica temeljna za međusobne odnose u trećoredskim zajednicama. Ona prije svega naglašava važnost otvorenosti Duhu Svetome, jer on nije samo začetnik nego i dovršitelj onoga što je započeo, on stalno djeluje u svima i nitko nema pravo prisvajati odlučujuću riječ jer ona je vlastita Duhu. Franjo će to snažno naglasiti ovim riječima: “Bog ne gleda tko je tko, te generalni ministar Reda, Duh Sveti, jednako počiva nad siromašnima i jednostavnima.” (2 Čel 193). Ta vjera onda naglašava također .potrebu povjerenja što mora vladati među članovima zajednice, jer nitko ne djeluje sam, Duh je onaj koji djeluje u svima.

Razumije se da ova vjera mora donijeti svoje plodove ponajprije u odnosu na samoga sebe, jer zahtijeva puno poštivanje vlastitoga zvanja kao djela Duha Svetoga i samim tim trajno vježbanje u poučljivosti srca jer, kako Franjo reče, Duh govori preko sviju i preko svega i nitko ne smije umišljati da može određivati Duhu kako, kada i preko koga govoriti. Ova duboka vjera izražena tom kratkom rečenicom temelj je i uzajamnoga povjerenja među članovima, jer ako je Duh nekoga pozvao, onda to znači da moj temeljni stav prema njemu mora biti povjerenje; pred svakim trebam stajati kao pred izabranikom, štoviše kao pred miljenikom Božjim koji je sav u ozračju Božjega djelovanja čak i onda kad mnogo toga možda čini na posve nov način.

Bez otvorenosti i poučljivosti Duhu nemoguće je živjeti životom što ga opisuje ovo Pravilo. Franjo je uistinu da kraja svoga života živio iz ove vjere. Tako pred samu smrt braći poručuje: “Ja sam svoje učinio, a što vi treba da učinite, neka vas pouči Krist!” (2 Čel 214)

 

b) Životni prostor trećoredskog života jest Crkva

Duh životvorac podiže u Crkvi duhovne obitelji, tj. Zajednice vjernika s posebnom karizmom; on ih nadahnjuje da prihvate poziv na svetost na korist cijele Crkve. Cijela je povijest Crkve uistinu prožeta i ispunjena takvim čudesnim Božjim zahvatima kojima je njegov Duh u različitim razdobljima nadahnjivao uvijek nove pojedince ili zajednice po kojima je bio prisutniji u ovome svijetu.

Važno je ovdje naglasiti da Duh Sveti sve radi u cilju izgrađivanja Crkve; zato on ne podiže zatvorene grupe, nego zajednice vjernika u Crkvi za Crkvu. To treba dobro naglasiti, jer to je Franji bilo jako na srcu: životni prostor svih franjevačkih duša jest Crkva. Drugi Vatikanski to snažno naglašava kad kaže da su oni “Božji dar koji je Crkva primila od svoga Gospodina”. (LG 43) Crkva je, dakle, prvi primalac ovoga dara. Zato Crkva ima i dužnost bdjeti nad rastom i čuvati ovaj božanski dar.

c) Biti kršćani – nasljedovati Krista Gospodina

Među tolikim duhovnim obiteljima u Crkvi jest i franjevačka obitelj koja u sebi združuje svjetovnjake, redovnike i svećenike koji se osjećaju pozvanima da idu za Kristom stopama sv. Franje Asiškoga.

Franjevačka je obitelj djelo Duha Svetoga, a želja svih njezinih članova jest da udruženim životom vjernije nasljeduju Krista Gospodina. Radi se o duhovnom i fizičkom zajedništvu, radi se o obiteljskome ozračju. Stoga se već iz ovoga vidi važnost susreta, zajedničkog traženja kako najbolje i kao zajednica živjeti svoje poslanje. Ono što posebno označuje trećoredsku zajednicu jest činjenica da združuje sve kategorije kršćana pod uvjetom da su pozvani, tj. Da priznaju da je to za njih Božji dar po kojemu više ne smiju biti kao prije, jer ih u novu zajednicu združuje Duh koji od te zajednice želi nešto novo. Nalazimo se, dakle, posve u ozračju vjere, jer da ih Duh nije sve sazvao i udružio, zajednica kao takva ne bi mogla opstojati niti izvršiti svoje poslanje.

Članovi te zajednice su pozvani da idu za Kristom, da budu njegovi učenici, da žive njegovim životom. Poziv se, dakle, ne odnosi prije svega na neko djelo i zadatak, nego na novi život, na Isusov život. Ovo je vrlo važno naglasiti jer FSR nije prije svega duhovna zadruga koja ima neke važne zadatke, nego je to zajednica života nadahnuta i vođena Duhom Kristovim. Njihov je život po Evanđelju zapravo najveće djelo što ga čine u Crkvi i za Crkvu.

U ovome smislu ima i prigovora da je novo Pravilo izgubilo nešto od svoga franjevaštva. Kao da je svedeno na ono što čine i kršćani. Valja reći da trećoredac kako ga opisuje ovo Pravilo nije izgubio ništa od svoga franjevaštva, samo se snažnije naglasilo ono što je bitno: Pravilo pomaže da njegovi opslužitelji stvarno budu ono što su po krštenju postali. To je bila i temeljna Franjina želja kad je svjetovnjacima davao “pravilo života”. I njima je želio ono što je želio za sebe i za svoju braću: da budu muževi i žene koji žive Evanđelje. Stoga treba reći da ime kršćanin za Franju znači nešto najviše. Stoga “franjevački” nije ništa uzvišenije od “kršćanin”. Postoje svjedočanstva da Franjo, kad bi govorio o sv. Klari, ne bi je nazivao njezinim imenom, nego jednostavno “kršćanka”. Smatrao ju je doista ženom koja je uspjela u Kristu i postala u njemu novo stvorenje, a to za njega znači “biti kršćanin”.

Makar zvučalo čudno, ali je istina da kad ulazimo u Red, ne ulazimo da postanemo franjevci, nego da postanemo kršćani na način sv. Franje.

Bliži smo Franji i nadahnjujemo se njegovim primjerom ali samo zato da Kristu postanemo sličniji. Mi smo oni “koji se osjećaju pozvanima da slijede Krista stopama sv. Franje Asiškoga”. Ovo bismo mogli uzeti kao najtočniju definiciju franjevačke osobe ma kojoj franjevačkoj zajednici pripadala. Radi se dakle o “pozivu” i o “nasljedovanju”, o Božjoj inicijativi i čovjekovu odgovoru na to inicijativu. Već kod ove riječi moramo biti vrlo realni, jer nasljedovanje Krista u sebi uključuje odreknuće, kao preduvjet za novi život u kojem Krist postaje središte.

Konkretno, to je vrlo zahtjevno jer znači prihvatiti između ostaloga i rizik da postanemo ludi u očima svijeta. Stoga je vrlo važno postati svjestan svega ovoga prije nego se netko odluči odgovoriti pozivu na trećoredski život koji nije ništa drugo nego mogućnost što je Duh daje i ostvaruje da netko živi kao što je Isus živio, a to znači svaki dan uzeti i nositi svoj križ.

Pravilo trećorece odmah na početku stavlja pred ovu temeljnu odluku; ne govori o novosti života dok se ovo temeljno ne riješi. Istina, Pravilo će i kasnije u tekstu često ponavljati da je temeljni poziv franjevačkoga trećoreca: imati Krista za središte života, jer on je život. Treba također reći da se ne radi prije svega o doslovnom nasljedovanju ili oponašanju Krista Gospodina, kako je to shvatio brat Ivan Jednostavni (usp. 2 Čel 190), nego da se ovdje radi o takvom nasljedovanju Krista da se posjeduje iste osjećaje koji su bili u njemu (Fil 2,5). A to nije samo plod ljudskoga napora i htijenja, nego je to ponajprije milost Duha Svetoga i dar što ga treba izmoliti. Stoga Franjo tako često moli ovu molitvu: “Neka žarka i slatka ljubav prema tvojoj ljubavi, Gospodine, očisti um moj od svega što je pod nebom, da mognem umrijeti iz ljubavi prema tvojoj ljubavi jer si se ti udostojao umrijeti iz ljubavi prema mojoj ljubavi.”

 

d) Stopama sv. Franje Asiškoga

Za sve kršćane, napose za one koji žive po nekom odobrenom pravilu, vrijedi ono što Sabor kaže za redovnike: “Vrhovno je pravilo redovničkoga života: slijediti Krista kako je to izloženo u Evanđelju.” (PC 2a), ali isto tako: “Dobro je za Crkvu da ustanove imaju svoju posebnu narav i vlastitu zadaću. Stoga neka sve one dobro upoznaju i vjerno slijede duh osnivača i njegove posebne nakane kao i zdrave tradicije...” (PC 2b)

Pravilo FSR-a u potpunosti prihvaća ovaj nauk Crkve i u duhu toga nauka prihvaća sv. Franju kao živi primjer ljubavi prema Kristu. Štoviše, on je sve učinio kako bi njegovi uvijek bili usredotočeni na Krista. Već je Klara to izvrsno istakla u svojoj Oporuci: “Sin Božji nam je postao put što nam ga je riječju i primjerom pokazao, a naučio nas blaženi naš otac Franjo, njegov istiniti ljubitelj i nasljedovatelj.”

Franjo je upravo kao drugi Krist, komu je Svevišnji objavio da ima živjeti po sv. Evanđelju, onaj vez koji povezuje i udružuje sve franjevačke zajednice u veliku obitelj.

O franjevačkim oznakama trećoredskog života nećemo sada govoriti jer će za to biti prilike kroz cijelo Pravilo. Ovdje spominjemo samo jednu od tipičnih oznaka franjevačke duhovnosti kako je i tekst Pravila naglašava: “Oni nastoje, na razne načine i u raznim oblicima ali u međusobnom životnom zajedništvu, učiniti nazočnom karizmu zajedničkoga Serafskoga Oca u životu i poslanju Crkve.”

Franjevačka duhovnost ne samo da dopušta različitosti, nego se njezina autentičnost ogleda prije svega u stalnoj kreativnosti, u neprestanom nastajanju  novih pokreta jer temelj joj nije pravilo i propisi nego živi Duh koji neprestano stvara novo. Stoga možemo reći da baš mnoštvo franjevačkih zajednica pokazuje i dokazuje i bogatstvo franjevačke duhovnosti i živu stvaralačku prisutnost Duha koji poziva i vodi. Ipak ova raznolikost oblika ne umanjuje životnu udruženost franjevačkih zajednica u veliku obitelj. Danas smo uistinu svjedoci istinskoga zbližavanja među franjevačkim obiteljima. Ne radi se tu samo o manifestativnim susretima, o dobrosusjedskim odnosima, nego o životnom zajedništvu ali i o zajedništvu poslanja u životu i poslanju Crkve. Ovo životno zajedništvo u raznolikostima stalni su poticaj i u isto vrijeme ohrabrenje svakoj pojedinoj zajednici jer zna da nije sama u ostvarivanju franjevačke karizme. Ovo je i izazov da svatko nastoji svojom posebnošću obogatiti cjelokupnost franjevačke karizme kako bi Gospodin i po današnjim franjevcima i franjevkama činio velika djela spasenja.

 

Prav. 2

U spomenutoj obitelji ima svoje posebno mjesto Franjevački svjetovni red. On se oblikuje kao ogranak zajednica svih katoličkih bratstava rasprostranjenih u svijetu i otvorenih svim staležima vjernika. U njima se braća i sestre, potaknuti Duhom Svetim da postignu savršenstvo ljubavi u svome svjetovnome staležu, obvezuju zavjetovanjem da će živjeti Evanđelje na način sv. Franje i pomoću ovoga Pravila što ga je Crkva potvrdila.

Ovaj član govori o identitetu FSR-a i u cilju njegovih članova. Iako i FSR ima zajedništvo karizme sa svim ostalim franjevačkim zajednicama ipak valja reći da FSR ima i svoju specifičnost što se tiče zvanja i poslanja.

a) FSR je pravi Red

Prije svega posve jasno se ističe da se radi o pravom Redu, tj. O školi savršenosti ljubavi i kršćanskoga savršenstva, a temeljne mu se oznake određuju pravilom što ga je Crkva potvrdila. Ovo je vrlo važno naglasiti, jer se na ovaj način FSR razlikuje od drugih “pobožnih udruga”, on je pravi Red. Ono što je i sadašnje Pravilo sačuvalo, već je snažno istaknuo Pio XII: FSR “je nikao kako bi odgovorio želji za herojskim kršćanskim životom onih koji su trebali ostati u svijetu, a nisu željeli biti od svijeta. FSR traži duše koje u svom staležu žude i teže za savršenošću. Vi ste laički Red, ali pravi Red... Zasigurno, nećete biti zajednica savršenih, ali trebate biti škola kršćanskoga savršenstva. Bez ove odlučne volje i težnje za savršenošću ne može se biti istinskim članom ove tako izabrane i slavne zajednice...” (Govor trećorecima 1. 7. 1956.)

Dakle, FSR je Red jer ima svoje Pravilo što ga je Crkva potvrdila i jedino ga ona ima pravo mijenjati i tumačiti. Osim toga, u ovom se Redu polažu i zavjeti koji su po svojoj naravi doživotni i kao takvi priznati i prihvaćeni sa strane Crkve.

 

b) FSR je svjetovni Red

Ovo je druga važna oznaka FSR-a. To znači da je to bratstvo svih onih koji prihvaćaju ovo Pravilo i žive franjevačku karizmu tako što ostaju u svijetu. Ne radi se, dakle, o samostanskom životu prilagođenom na specifične prilike, nego se radi o franjevačkom životu u svijetu. Stoga, unatoč životnom zajedništvu sa svim pripadnicima franjevačkoga pokreta, franjevački svjetovnjaci trebaju tražiti i formirati i svoju specifičnu duhovnost koja posve ozbiljno uzima i stvarnost života u svijetu. Namjerno je uzet naslov „svjetovni” a ne laički, jer članovi FSR-a mogu biti i laici i klerici.

 

c) Oblikovanje FSR-a

On se oblikuje kao organska zajednica svih katoličkih bratstava rasprostranjenih u svijetu...

FSR je, dakle, velika franjevačka zajednica koja snagom Pravila povezuje sve zajednice širom svijeta. Važno je naglasiti da se članom FSR-a ima pravo smatrati samo onaj koji osjeća i proživljava ovo istinsko zajedništvo života sa svim pripadnicima FSR-a po svijetu. Ne mogu postojati samostalne male zajednice koje ne bi bile životno uključene u zajedništvo svih bratstava. Što to treba značiti za konkretni život, nije potrebno previše tumačiti.

Pravilo naglašava “katolička bratstva” jer postoje i anglikanska trećoredska bratstva sastavljena od braće i sestara anglikanaca koji s udivljenjem i velikodušno nastoje živjeti Evanđelje na način kako ga je živio sv. Franjo Asiški. Iako oni ne pripadaju ovoj “organskoj zajednici katoličkih bratstava”, ipak i s njima valja živjeti u istinskom ekumenskom duhu i u spremnosti suradnje na svim područjima, napose na onima koji su tipična za franjevačku karizmu i duhovnost.

Važna je i rečenica Pravila: ... otvorenim svim staležima svijeta. U njoj stvarno treba promatrati mogućnost stalnog obogaćivanja franjevačke karizme. Jer da nema ove otvorenosti prema svima, da je franjevački pokret ostao ograničen samo na prvi i drugi Red, sigurno da ne bi u Crkvi izvršio ono poslanje što ga je stvarno učinio.

Uostalom, o tome najbolje svjedoči činjenica da je FSR darovao franjevačkom pokretu oko 50 svetaca i preko sedamdeset blaženika. Isto možemo reći i za ovo naše vrijeme da bi bez milijunske trećoredske obitelji franjevački pokret bio siromašan i ne bi bio tako životno i konkretno prisutan u gotovo svim dijelovima svijeta.

 

d) Cilj = savršenstvo ljubavi u svjetovnome staležu

U njima se braća i sestre, potaknuti Duhom Svetim da postignu savršenstvo ljubavi u svome svjetovnom staležu, obvezuju zavjetovanjem da će živjeti Evanđelje...

Izbor ovakvoga života u životnoj povezanosti s ostalim bratstvima u konačnici je odgovor na poziv na svetost. Radi se dakle o osobama potaknutim Duhom Svetim. To već dovoljno snažno govori da se ovdje ne radi o običnom ljudskom udruženju. Stoga i ne može imati pred očima samo obične ciljeve makar kako oni bili plemeniti. Temeljni cilj članova FSR-a jest: Težiti i nastojati oko postizanja savršenstva ljubavi (suživot s Kristom) i to u svjetovnom staležu kako bi mogli uspješnije posvećivati svijet Bogu.

 

e) Sredstva za postizanje savršenstva ljubavi

Ovo zavjetovanje, da će živjeti Evanđelje “na način sv. Franje i pomoću ovoga Pravila što ga je Crkva potvrdila”, ne znači samo malo i samo u nekim stvarima popraviti svoj život, a još manje znači nešto obećati u trenutku zanosa. Zavjetovanje je sveti čin koji u svojoj naravi teži za vječnošću i potpunošću, i Crkva ga kao takvoga priznaje i prihvaća.

Zavjetovanje obuhvaća cijelo Evanđelje, napose one strane koje su izraženije u Pravilu jer to predstavlja specifičnost za život franjevačkih svjetovnjaka. Pravilo je potvrdila Crkva. Na taj način kao da je kanonizirano i proglašeno autentičnim oblikom života po Evanđelju.

Kad se govori o zavjetovanju u ovome smislu, valja dobro naglasiti da je to čin koji u isto vrijeme obvezuje i angažira i zajetovanika i zajednicu u koju po zavjetima ulazi, ali da se isto tako i sam Krist na poseban način obvezuje na puni angažman u životu zavjetovanika.

U dnu svega ovoga uvijek je želja za Bogom kako to svjedoči sv. Bonaventura o prvim trećorecima: “Vrlo mnogi su se, raspaljeni žarom Franjina propovijedanja, prema naputku čovjeka Božjega, obvezali novim zakonima pokore. Sluga je Božji odlučio da se takav način života nazove Red pokorničke braće. Kao što je jasno da je put pokore zajednički svima koji teže za nebom, tako i ovaj stalež prima i klerike i laike, djevičanske duše i one obojega spola koji žive u braku. Koliko je to zaslužno pred Bogom, pokazuju mnoga čudesa koja su neki od njih činili.” (LM IV, 6).

Prav. 3

Ovo Pravilo – poslije “Memoriale Propositi” (1221.) i poslije Pravila što su ih potvrdili pape Nikola IV. i Leon XIII. – prilagođuje Franjevački svjetovni red potrebama i željama Crkve u izmijenjenim vremenskim prilikama.

Tumačenje Pravila pripada Svetoj Stolici a primjenjivat će ga Generalne konstitucije i posebni statuti.

Ovaj član razjašnjava zašto je trebalo doći do obnove i posadašnjenja Pravila FSR-a. Svrha je očita: posuvremeniti i prilagoditi FSR zahtjevima novih prilika kako bi efikasnije i autentičnije mogao odgovoriti očekivanjima i težnjama Crkve i svijeta. Ipak naglašava se da je tekst Pravila duboko ukorijenjen u evanđeoska načela kako su nam prenesena prijašnjim pravilima.

Potvrđujući i ovo Pravilo Crkva pokazuje i priznaje da je ono u isto vrijeme vjerno izvornoj franjevačkoj karizmi ali i današnjim znakovima vremena tako da stvarno može biti autentični oblik evanđeoskoga života.

Budući da se radi o pravom Pravilu, a ne o nekom programu ili nečemu sličnom te, budući da je riječ o pravom Redu, Sveta Stolica pridržava sebi pravo da tumači ovo Pravilo i smatra svojom dužnošću da brižno nad njim bdije kako bi ga članovi FSR-a vjerno obdržavali. Osim toga u Pravilu se ističe da ono sadrži samo temeljna načela franjevačkoga svjetovnog života, a pojedinosti i konkretne norme trebat će odrediti u konstitucijama i posebnim statutima. Ovo je znak povjerenja što ga Crkva ima u FSR, ali to je isto tako poticaj i poziv da svaki član razmišlja i traži načine kako u svakidašnjem životu vjerno i domišljato ostvarivati i živjeti temeljna načela sadržana u Pravilu. Ova sloboda da se u različitim situacijama života treba tražiti prikladne oblike života sigurno je važna i privlačna, ali ona i obvezuje na istinsko traženje i punu suodgovornost svih.

(fra Nikola Vukoja, Komentar Pravila FSR-a, “Brat Franjo” 1987.-1994.)

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Primorski Dolac: Pastirski pohod

************

Šibenik /Šubićevac

************

III. sjednica područnoga Vijeća Splitsko-dubrovačkoga OFS-a

************

Baćina

************

Otok: Proslava sv. Luke

************

Obiteljski susret

************


Dani crkvene glazbe 2019.

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1845
Ovaj mjesecOvaj mjesec44274
UkupnoUkupno7179926

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 31