26. nedjelja kroz godinu (A)

Blaženi grešnici koji se obrate

Među prognanima u babilonskom sužanjstvu stalno se ponavljalo pitanje: tko je kriv za našu nesreću? Tko je odgovoran da smo izgubili domovinu, hram i zavičaj? Tko ili što nas je dovelo u ovu nevolju? Je li to kriva politika odgovornih, pogreške vodstva i vođenja? Je li to neodgovorni stil života očeva i majki? Je li to vlastiti propust izobličenog i bezbožnog života? Pitanje za pitanjem.

U toj nevolji nakon pet godina šutnje i razmišljanja u progonstvu prorok Ezekijel postaje glasnogovornik Božji i procjenitelj situacije. On poručuje da Bog više ne želi slušati  poslovicu koju je sam izmislio na Sinaju: "Očevi su jeli kiselo grožđe a djeci zubi trnu". Kakav otac takav sin. Jabuka ne pada daleko od stabla. U progonstvu, gubitkom domovine, hrama i kulture, u osobito teško vrijeme ta poslovica ne vrijedi više. Ne, sinovi i kćeri ne trebaju nositi krivnju roditelja kao ni roditelji krivnju svoje djece. Svaka generacija je odgovorna za sebe i izazvana je za svladavanje svoje situacije.

Pritom prorok Ezekijel osobito upućuje na dvije važne stvari. Prva je poziv na budnost za pravo i pravicu. Dakle,  za one koji se nakon Božjih uputa zauzimaju za siromašne, slabe, one bez domovine, izbjeglice i bolesne. One koji se bore za dobro, lijepo i istinito. Za njih vrijedi opomena: ako se udalje od ovoga puta prijeti im gubitak života. Tko počinje činiti nepravdu kroči putem prema smrti. Pravednik ostaje na svome putu čestitosti i dobrote. Mora paziti da ne bude ohol, nadmen, uobražen jer tada počinje zlo, nesreća.

Drugo je kod proroka Ezekijela poziv na obraćenje zlikovaca i grešnika. Oslovljeni su oni koji su sposobni uvidjeti krive putove i razvoje. Oni koji ne žive od potiskivanja i prebacivanja krivnje na druge, nego su samokritični od vlastitoga učešća na negativnim razvojima i odlukama. Prorok Ezekijel pohvaljuje takve jer oni nalaze novi život, oporavljaju se, ohrabreni su da mogu započeti iznova i oblikovati budućnost. Samo su razboriti sposobni za to. Poruka Ezekijelova može se  kratko sažeti: jao pravednima ako se sa svoga puta udaljuju. Blaženi grešnici ako se obrate. Takav stav potvrđuje Isus u evanđelju.
"Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!" To je provokacija! Isus ide predaleko! Možete li zamisliti kakva je reakcija nastala u glavama svećeničkih glavara i starješina naroda?  Zar to nije izvrtanje reda naglavačke? Hvali li Isus prostituciju? Blagoslivlje li tadašnji porezni sustav? On podsjeća slušatelje na Ivana Krstitelja. Koga su dotaknule Ivanove riječi? Tko se obratio na njegov poziv? Ne "pobožni" ni oni koji su sebe držali za mudre, nego prezreni, "grešnici". Carinici i bludnice vjerovali su njemu. Ivanove riječi na njih su djelovale tako da su priznali da njihov život nije u redu. Prihvatili su njegove riječi jer su osjećali i znali da trebaju u svome životu nešto promijeniti. "Pobožnim" glavarima Isus predbacuje: "Vi ste vidjeli kako su carinici i bludnice povjerovali Ivanu a vi ne povjerovaste niti se pokajaste." S ovom prispodobom o dvojici sinova Isus stavlja točku na i: jedan kaže "DA" ali ništa ne čini. Drugi kaže "NE", tada se kaje i čini ipak ono za što ga je otac zamolio. U tekstu je jasno: vi govorite, izgovarate pobožne izreke, ali ne živite po njima! Vi ste ljudi riječi a ne djela. Tko je na kraju bolji: onaj koji kaže DA a ne čini, ili onaj koji kaže NE, a ipak čini?
Carinici i bludnice pokajali su se za svoj stav ne iz straha pred kaznom, nego jer su osjetili u srcima da njihov život nije bio u redu. Što Isus može izvršiti kod ljudi koji za sebe drže da su potpuno u redu i druge promatraju samo kao one "pokraj"? Njegovo pitanje upućeno je svakome: "Zar se  nemaš za što kajati?"
Fra Jozo Župić

*************

 

Dvojica braće u nama

Mt 21,28-32

Motiv dvojice braće i njihove različite reakcije predstavljaju središte današnje evanđeoske poruke. U mnogim biblijskim pripovijestima, u bajkama i romanima, kao i u kazališnim i filmskim obradama, nalazimo motiv dvojice braće. Prisjetimo se nekih ‘bratskih parova’: Kain koji ubija svoga brata Abela; Jakov koji preotima bratu Ezavu pravo na nasljedstvo i na prjevaru dobiva očev blagoslov; dvojica braće iz Lukine prispodobe o milosrdnom Ocu; Romul koji je uklonio svoga brata blizanca Rema kod utemeljenja grada Rima i mnogi drugi. U Isusovoj priči riječ je o čovjeku koji je imao dva sina i šalje ih na posao u vinograd. Prvi odgovara: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Drugi odgovori: ‘Evo me!’ i ne ode. U prisjećanju na djetinjstvo mnogi među nama prepoznaju obrazac ponašanja dvojice sinova iz evanđelja: jedno dijete koje je poslušno i roditeljima uvijek odgovara ‘da’; i drugo dijete koje je buntovno, prkosno, i odmah kaže ‘ne’.

Ako pokušamo današnju evanđeosku zgodu vidjeti iz dubinsko-psihološkoga motrišta, tada dvojica sinova mogu predstavljati različite aspekte vlastitoga duševnog života, odnosno, upućuju na različite osjećaje i mogućnosti ponašanja u nama samima. Tako otkrivamo da zapravo obojicu braće nosimo u sebi: kako onoga koji pristojno kaže ‘da’, ali iza čijih riječi ne slijede djela; tako i onoga drugoga koji zlovoljno kaže ‹ne›, ali nakon što se malo pribrao i razmislio, ipak je poslušao svoga oca. Često u sebi nosimo ‘dvije duše’: u nama se bore licemjer i buntovnik. Ovaj obrazac – ‘lijepa priča’ ili ‘djelotvorna i energična akcija’ – prisutan je u mnogim područjima ljudske djelatnosti. Iz Isusovih je riječi sasvim razvidno da je Bogu draži onaj koji možda kaže da ne vjeruje a ipak čini dobro, od onoga koji se bučno kune u svoju vjeru a u životnoj praksi prezire ljubav i dobrotu.

Često je veoma dug put koji vodi od ‹reći ne› pa do toga da se osoba ‹predomisli› i na koncu ispuni volju očevu. Zato je moguće dolaziti godinama u crkvu i slušati Isusovo evanđelje, a ne shvaćati da je Riječ Božja upućena nama osobno kao Božji nalog. Neki židovski rabin reče: “Najveća čovjekova krivnja nisu grijesi koje je počinio – najveća je čovjekova krivnja u tome što se u svakom trenutku može obratiti, a to ne čini.”

Koji poticaji na promjenu vlastitoga života proizlaze iz evanđeoskog teksta? Ako priču o dvojici sinova shvatimo osobno, to jest egzistencijalno, tada možemo prepoznati tri praktična poticaja: prvi, da budemo oprezni i ne damo se zavarati od onih koji brzo kažu ‘da, Gospodine’; koji se razmeću riječima o svojoj velikoj vjeri, te žele ostaviti dojam na druge ‹pobožnim frazama›; čija se vjera pokazuje samo u izvanjskoj religioznoj praksi i glumatanju. O takvima Isus jasno kaže: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.” (Mt 7, 21) Krsni list sam po sebi ne čini nekoga istinskim kršćaninom, već nasljedovanje Krista u životu. Često smo u opasnosti odmah reći ‘da’ a da zatim ništa konkretno ne poduzmemo.

Drugi poticaj iz današnjega evanđelja jest poziv na uviđavnost i strpljivost. Olako osuđujemo one koji kažu ‘ne›’kršćanskoj vjeri, našemu načinu vjerovanja i prakticiranja pobožnosti. Nekim ljudima treba vremena da prihvate evanđelje. Možda nisu nikada susreli iskrenoga i dosljednoga kršćanina. Tko hoće gledati ljude Božjim očima, mora se ustrajno nadati da se svaki čovjek može promijeniti. Ne samo nagore, nego prije svega nabolje! Prorok Ezekijel (18,25-28) kaže da pravednik može postati nepravednikom, ali da bezbožnik može također postati pravednikom.

I treći poticaj poziva nas na pozornost i sabranost. To praktično znači udubiti se u biblijski tekst, prepoznati u njemu putokaz za izvršenje volje Božje. Tako ćemo spoznati u koji nas dio svoga vinograda Bog šalje i kako ću svojim talentima služiti Bogu i bližnjima.

Fra Anđelko Domazet

******************

Na Isusovo pitanje: 'Koji od te dvojice izvrši volju očevu', možemo i mi dati odgovor: Djelovanje je važnije od govorenja. To svi znamo. Odlučujuće je ne ono što se govori prije izbora nego što je učinjeno nakon izbora. Riječi je lako reći, ali učiniti djela puno je teže. Riječi mogu zavarati, prevariti, obmaniti, djela ne. Zato je važno paziti više na ono što se čini nego na ono što se govori.

Evanđelje je uvijek aktualno. Vlade dolaze i odlaze. Evanđelje ostaje. Ono ne obrađuje dnevnopolitičke teme. I ne tiče se prije svega drugih, nego mene i tebe, sasvim osobno. Evanđelje nije prikladno za stranačko političku borbu koje će uvijek biti. Ono je riječ koja svakoga od nas stavlja pred odluku, bezvremenski vrijedna, i dnevno uvijek nova.

Pogledajmo u ogledalo evanđelja na naš vlastiti život. Kojemu od ove dvojice sinova sličiš ti? Sličim ja? Onomu koji odmah kaže "Da, Gospodine?" A nakon toga ništa ne učini. Ili onomu koji otvoreno kaže: "Ja neću?" I tada mu je žao i ipak ide raditi u vinograd.

Komu sam sličniji? Meni Isus danas postavlja pitanje. On postavlja pitanje i političarima koji se natječu za vlast i koji su ljudi kao ti i ja i koji isto tako kao i svatko drugi stoje pred konačnim pitanjima savjesti, kada su u "tihoj sobici" sami pred Bogom.

Evanđelje nas uči da ispitamo našu vlastitu savjest. Iako Isus optužuje, on to čini drugčije nego se to čini u obostranim okrivljavanjima kakva su ne samo u vremenima borbe za izbore među nama. Isusove oštre riječi žele nas probuditi i istrgnuti iz naših predrasuda: "Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!" To kaže Isus onima, koji su sebe držali za osobito dobre i pobožne. Njima kaže on: Vi govorite, ali ne činite! Vi tvrdite da činite volju Božju, ali vaša djela pokazuju sasvim nešto drugo. Bludnice ne mogu tvrditi za sebe da čine volju Božju. Ali kako  mnoge od njih imaju pravo kajanje, čine usprkos svoga "zanimanja" više dobra nego vi!

Bludnice su slušale pokorničku propovijed Ivana Krstitelja. Dopustile su da ih ta propovijed dotakne, pokrene, obrati i promijeni njihov život. A što je s vama? Što je s tobom koji sa visoka gledaš na bludnice i čini ti se da si bolji? Ili si taj koji psuje i prezire političare,  "carinike" naših dana. Jesi li spreman izmijeniti svoj život i ozbljnije prihvatiti zapovijedi Božje.

Isus je tada sa svojim odnosom mnoge sablaznio. Ni danas ne bi prošao bolje. On nas sve voli, ali neumoljivo potsjeća na to: Stvar je u djelovanju a ne u lijepim riječima!

U ovom slavlju mi nismo samo pod njegovom riječi, on nas poziva za svoj stol. Na njemu trebamo primiti u kruhu Isusova predanja novog Duha koji nas jača za naše vlastito životno poslanje i za zajedničko poslanje u svijetu. Nedjeljno slavlje ne otpušta nas kao opterećene, nego kao ojačane i odmjerene. To oživljava našu radost u Boga i našu zahvalnost njemu.

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas284
Ovaj mjesecOvaj mjesec42357
UkupnoUkupno5489903

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 123 

Administrator

franodoljanin@gmail.com