Razmišljanja o sv. Franji - fra Pero Džida
SVETI FRANJO IZ ASIZA

 

Dopada nam se osoba koja se zalaže za temeljitu promjenu svega što ne valja, za izgradnju boljeg i ljepšeg svijeta. Divimo se velikanima iz prošlosti koji su riječju i djelom to ostvarili i tako upisani u stranice povijesti kao orijaši kršćanstva.

Crkva nam stavlja jedan takav lik koji je odlučno u svom vremenu i prostoru potresao sve što je dotrajalo, učmalo u čovjeku i društvu kako bi ljudsko srce otvorio novini koja osvježava, novini koja dolazi po Kristu. Taj veliki prorok svoga vremena i danas prisutan jest sv. Frane iz Asiza.

Temeljna promjena, stanje u kojem je živio svetac…svećenici, crkve ruševne…

Svećenička godina, župnik iz Arsa…Je li ovo sve pretjerano? Ako jest, onda je pretjerano i neostvarivo Evanđelje. Nisu li prije 900 godina i sv. Franji u Crkvi rekli da je neostvariv njegov način života. Neki kardinali, da premašuje ljudske snage. Neki kardinal Ivan od sv. Pavla, nadahnut Duhom Božjim reče: „Odbacimo li tu molbu ovog siromaha kao nešto odviše teško i novo… budimo oprezni da se ne bismo ogriješili o Kristovo evanđelje… taj pogrđuje Krista“ (Živ. Sv. Fr. Atr, 45).

Rekli o sv. Franji:

„Jedan od najvećih mudraca svijeta“ (Gandi).

„Jedinim savršenim kršćaninom poslije Isusa Krista“ (Rennan).

„Neusporediv svetac“ (I. Lotz).

„Posljednjim kršćaninom (A. Holl).

Franjo je promatrao svijet. Njime vlada prolaznost i smrt. Sve je malo kada nije sve. Sve je kratko što nije vječno.

Svoj život ne možeš i produljiti, niti proširiti. Možeš ga samo produbiti.

Zašto se isplati živjeti? Isplati se živjeti za ono zašto se isplati umrijeti. Umrijeti se isplati za ono što je vječno i besmrtno.

Isusa može slijediti onaj koji ostavi sve.

Svaki apostol mora krenuti na posao bez novaca, bez torbe i štapa.

Tko Krista želi slijediti mora se odreći samoga sebe i uzeti svoj križ.

 

Slika na Cresu, Franjo ide za Kristom…

 

 

                                        * * * * * * * * * * * * * * * *

1. FRANJO I SMRT

Budući da je osjećao blizinu sestre smrti, Franjo je pozvao svoju braću i izrazio im je svoje zadnje želje, koje se mogu sažeti u tri točke:

da se braća ljube međusobno kao što sam ih ja uvijek ljubio, i kao što ih ljubim

da braća ljube i opslužuju „našu gospođu svetu siromaštinu“

da braća „budu podložni svima“ i da ljube siromahe i patnike

Liječniku što ga je pazio je rekao da mu kaže istinu i da ne vara: „Brate, što kažeš o mome zdravlju?“ ovaj mu je odgovorio: „Tvoja bolest je gotovo neizlječiva. Preostaje ti malo dana života.“ Franjo je liječniku iskreno zahvalio i uskliknuo: „Dobro došla, sestrica smrti.“ Zamolio je braću da ne plaču, već da zapjevaju Pjesmu Stvorenja.

Kad si se rodio Ti si plakao, a drugi su se radovali. Kada umreš obratno…

Teolozi drže da je smrt povratak u prvobitno stanje prije grijeha…

 

 

U PORCIJUNKULI

Želi umrijeti u Porcijunkuli jer je tu počeo svoju životnu avanturu pa hoće da je tu i završi, jer je ta crkvica bila svjedokinjom svih dionica njegova evanđeoskog života, i onamo se vraća da završi svoje započeto djelo. Zamolio je da ga ponesu u Gospu od Anđela jer je želio umrijeti u siromašnoj crkvi, koju je toliko ljubio. Braća su ga stavila na nosiljku i polako se uputili prema Porcijunkuli. Kada su bili oko sredine puta dao im je znak da stanu i da ga okrenu prema gradu. Obuhvaćao je grad pogledom koliko je još mogao vidjeti i milovao ga poluslijepim očima pa se rasplakao od milja. Grad njegove mladosti i najljepših snova tonuo je u polutamu, lijep i okupan nedavnom kišom. Ima li išta draže od rodnoga mjesta na ovome svijetu? Svi iz njega bježimo. Lutamo, tražimo po svijetu što nismo našli u njemu, a na kraju se vraćamo tamo gdje smo ostavili najdivniji dio sebe, sunčano djetinjstvo i nezaboravnu mladost. Sveci to još dublje osjećaju jer imaju tankoćutnije srce i profinjeniju dušu. Najednom se mučno pridigao, podigao desnicu, napravio znak križa prema daljini i jedva razumljivim glasom rekao: „Bog te blagoslovio, moj ljubljeni grade, jer u tebi će se mnoge duše spasiti. Među tvojim zidinama će boraviti mnoge Božje sluge i u tebi će biti mnogi izabranici Božjega kraljevstva“. Potom je povorka nastavila svoj hod.

 

 

SESTRA SMRT

Čelano spominje: „Ono malo dana što su ga dijelili od smrti, upotrijebio je za pohvale i svoje nadasve ljubljene učenike poticao je da s njime slave Krista… Pozvao je sva stvorenja da hvale Boga“. Bratu Iliji koji se čudio njegovoj radosti i pjevanju reče: „Pusti me brate da se radujem u Gospodinu i u njegovim pohvalama i u svojim slabostima, jer sam po djelovanju Duha Svetoga sa svojim Gospodinom toliko sjedinjen i združen da se po njegovu milosrđu mogu radovati u njemu.“

Na samrtnom času Franjo slavi svoju misu: „Dok su tako braća gorko naricala i neutješno ga oplakivala, sveti je otac naredio da mu donesu kruh. Blagoslovio ga je i prelomio te svakom pojedinom pružio komadić da pojede…“

Kada su došli u porcijunkulu, Siromašak se ispružio gol na goloj zemlji i posut pepelom po tijelu: „Za kratko ću – reče – ionako biti pepeo, a potom je započeo 141 psalam: „K Tebi Gospodine uzdižem dušu svoju!“ Braća na koljenima oko njega su jecajući nastavili pjesmu. Nebo je bilo vedro, vrijeme toplo kao u jednom proljetnom danu. Psalam se bližio kraju, u siromašnoj crkvici, Franjo slabašnim glasom je dopunio Pjesmu Stvorenja još jednom strofom: „Blagoslovljen budi Gospodine moj, po sestri tjelesnoj smrti od koje nijedan živući čovjek pobjeći neće.“ Polako se gasio njegov život: Božji Glasnik je htio ići u susret smrti pjevajući. Bila je to večer trećega listopada 1226. Jato ptica se okupilo na prozor da bi zadnji put pozdravili Onoga koji se s njima natjecao hvaliti „svevišnjeg, svemožnog, dobroga Gospodina.“

„Napokon je sretnim svršetkom zamijenio smrtnu dolinu s blaženom domovinom… sretno se preselio Kristu, domogao se vječnog pokoja i dostojno se pojavio pred licem svoga Gospodina… Smrt je dočekao pjevajući.“ (Čelano)

 

 

SAŽETAK

Sveti Franjo vedro očekuje smrt, jer:

gleda na nju kao na najvišu točku svoga iskustva

smatra je vratima u život

želi je kao dobrodošla gosta

ljubi je kao sestru

 

Zato kad je saznao da mu je smrt blizu:

poziva braću Anđela i Leona da mu pjevaju o sestri smrti

u počast smrti sastavlja jednu kiticu i umeće je u svoju „Pjesmu stvorova“

ono malo dana što su mu preostali provodu u pjevanju hvalospjeva Bogu

potiče Iliju da se ne čudi njegovoj radosti i da ga pusti da se raduje u Svevišnjem

s braćom slavi svoju misu

pjeva 141 psalam

uzdiže ruke prema nebu, jer sada može slobodno i bez ikakve smetnje poći u susret s Bogom

vedro prelazi iz suzne doline u blaženu domovinu

smrt dočekuje pjevajući

 

 

PRIMJENA NA ŽIVOT

„Uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo, da se i život Isusov u tijelu našem očituje. (2 Kor 4,10)

Živio u svijetu kao i mi. Svijetom vlada prolaznost i smrt. Sve je kratko što nije vječno, sve je malo, što nije sve. Svoj život ne možemo ni produljiti niti proširiti. Možemo ga samo produbiti. Čelano piše da je bolest promijenila smjer njegovih misli. Ta će bolest porušiti sve mladenačke iluzije i prekinuti nit i najvedrijeg života. Radosti su kao cvijeće, cvatu i nestaju.

Što je zapravo čovjek u svojoj životnoj nabujalosti? Val koji hrli obali da se o nju razbije? Slap koji se strelovito ruši u dubinu? Pjev koji nenadano zamukne? Duga koja utrne čim se povuče sunce? Sagorjela vlat na tratini? San koji nestaje čim se razum razbudi?

Maštanja o slavi ustupila su mjesto mislima na Boga.

Takav život gola je laž. Gdje je sreća kad me do sada ništa nije učinilo sretnim?

 

 

GLEDATI IZNUTRA

„Dok sam se gasio, mislio sam… i čekao.“ Tako počinje knjiga ‘’Moja filozofska oporuka’’ francuskoga filozofa J. Guittona. Dok čeka smrt, Guitton pokušava sagledati odživljen život i položiti račun samomu sebi, prije nego to moradne učiniti pred Bogom.

Na samrtnoj postelji on želi vidjeti sebe: ono što je bio i što će biti. Do tada je više želio biti viđen. Sada želi vidjeti. Tijelo je izmučeno, umorno, bolesno i slabo. Ali, duša je, možda upravo zbog toga, pokrenula u njemu niz pitanja. „Mislio si toliko na svoje male stvari i zaboravljao veliku stvar njezina usuda.“

 

Nisam rođen za ovaj svijet, ništa me ovdje ne zadovoljava u potpunosti. Mora postojati ispunjenje, dovršenje. Stvoren sam za vječnost. Ne mogu i ne želim prestati postojati. Žudim za konačnom cjelovitosti.

Ljudi poglavito vide izvana i previše gledaju na ono tjelesno. Treba se gledati i vidjeti iznutra. Ljudi ostaju na površini i ne uranjaju u dubinu. Mnogo se brinu za vremenito, malo ili nimalo za vječno. Čovjek koji istinski vjeruje, čini suprotno od toga.

 

Franjo je davno umro ovome svijetu, pa ga ništa nije vezalo uz ovaj svijet, te je tako i mogao umrijeti.

 

Ništa neće biti uništeno, nego osmišljeno. Život ne svršava, nego se usavršava.

 

 

                                        * * * * * * * * * * * * * * * *

2. FRANJO I BOŽIĆ

„Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši“ riječi su koje je svetac čuo pred križem u crkvici sv. Damjana. Franjo još ne razumije i doslovno shvaća Kristov poziv. Vlastitim rukama obnavlja crkve i kapelice koje su bile u ruševnom stanju. Pravo je značenje poziva bilo sasma drugačije.

Uskoro će Providnost preobraziti Franju i učiniti ga ribarom duša. I ne samo to. Postat će buditelj vrijednih poslanika koji će biti spremni i vlastiti život položiti da bi posvuda pronijeli Kristovu poruku.

Da bih vam što više približio stanje svijeta i Crkve u Franjino vrijeme još koja crtica iz njegova života: Jedne noći 1210. Papa Inocent III. usnu strašan san. Učini mu se da vidi kako se ruši „majka i glava svih crkava“, sv. Ivan Lateranski. Zvonik se ljuljao, zidovi pucali, čuo se štropot žbuke koja je otpadala s likova veličanstvenoga hrama.

Obuzeo ga osjećaj strave i užasa. Sav ustrašen promatrao je s postelje, ukočeno i bespomoćno, taj strašni prizor. Kako spriječiti to posvemašnje rušenje? Iza svega glasa zvao je u pomoć: „Spasite crkvu, spasite crkvu.“ Ali nitko nije čuo njegove vapaje, niti je itko dolazio na njegove zazive. Kadli se na obližnjem trgu odjednom pojavi Netko. Bijaše to neki siromašak, niska rasta, odjeven grubom vrećom. S njim bijahu još dvanaestorica, isto tako jadno odjevenih. Što bi ovaj mogao učiniti? Što to poduzima? Jednim smjelim pokretom prihvaća crkvu, podupire je i besprimjernom upornošću uspijeva je ispraviti i učvrstiti. Spašena je!

Pred tim viđenjem Inocent III. duboko odahnu, a kad se probudio, upravi Bogu sljedeću molitvu: „Učini Gospodine da se to i obistini“. Onaj siromah kojega je papa vidio u snu, bijaše Franjo Asiški. Njega je Bog odabrao da učvrsti Crkvu u njenim temeljima.

 

JASLICE U GRECCIU

Približavao se Božić 1223. godine, „tri godine prije svoga slavnoga preminuća,“ Franjo je zaželio da ovdje na nov i genijalno dosjetljiv način proslavi Božić. Gajdaši su svirali svoje pastirske pjesme.

Franji – koji je neizrecivom ljubavlju ljubio Isusa – sinu u pamet veličanstvena zamisao. Pozove Ivana Velitu, imućnog gospodina i vrijednog trećoretca, pa mu reče: „Želio bih oživotvoriti onu svetu noć. Vidjeti svojim očima Dijete Isusa kako se rodio u Betlehemu u štali, siromah i ubožan, iz ljubavi prema nama. Pođi u Greccio i potraži u šumi među stijenama prikladnu spilju. Pripremi jaslice sa slamom i dovedi vočića i magarčića. S braćom i narodom proslavit ćemo Gospodnji dolazak na zemlju.“

Tako su u Franjinom srcu, koje je bilo zaljubljeno u Krista, nastale one jaslice koje nas svake godine potiču da što bolje proživimo tajnu Božje ljubavi.

S velikim oduševljenjem sve je bilo pripravljeno za svetu noć. Došli su fratri iz udaljenih prebivališta. S upaljenim bakljama napravili su vijenac oko pećine. Pridružili su se ljudi iz obližnjih zaselaka. O ponoći je započela sv. Misa. Franjo je bio đakon i pjevao je Evanđelje o Gospodnjem rođenju. Potom je milozvučno govorio o velikoj tajni Spasiteljeva rođenja. Kad je u jaslice položio dječji kip, svi su nazočni bili zaneseni i učinilo im se kao da je ono drveno djetešće oživjelo i micalo se kao živo.

Tim je čudom Isus htio nagraditi Franjinu neizrecivu ljubav a ustanovom jaslica htio je svake godine opčarati milijune djece i zagrijati milijune hladnih i nehajnih srdaca. Tako su iz Siromaškova srca izašle jaslice koje nas svake godine približe tajni Božića. Za Franju je blagdan nad blagdanima Božić. Želio je da taj dan siromahe i gladne daruju bogati, čak da i blago bolje jede nego drugih dana, a posebno volovi i magarci, i želja mu je bila da svi pticama kroz prozor bace žita. Mjesto je još za Franjina života pretvoreno u hram, malu kapelicu. Na zidu je samo trodijelna freska. U sredini je sveta Dojilja, Gospa od mlijeka koja „doji“ i „goji“ svoje Djetešce. Slijeva je sv. Josip, a zdesna je – u stavu poklona kao da zamjenjuje pastire i kraljeve sav ushićen i blažen – brat Franjo.

Ovamo je 2. siječnja 1983. godine hodočastio papa Ivan Pavao II. Ovdje je htio završiti Franjinu godinu osamstotu od njegova rođenja (1182-1982). Tu je u molitvi za mir svijeta, klečao klanjajući se istom otajstvu, starom i uvijek novom:

Ljubav Božja prevelika

Primi pravu put čovjeka

S neba siđe dolje radi čovjeka

Rodi se u štali radi grešnika.

 

U Kristovu životu posebno ga dira njegovo rođenje, pa stoga:

u svoj duh duboko utiskuje siromaštvo utjelovljena

divi se Riječi koja se pojavljuje u krhkom čovjeku

slavi Božić više nego li bilo koji drugi blagdan

Božić naziva blagdanom nad nlagdanima

pun slatkoće izgovara ime djeteta Isusa

ne pristaje da Božić biva dan posta

želi da se na Božić da siromasima, pa čak i sa životinjama postupa velikodušno

pravi jaslice u Grecciu

Kada se povela riječ o tome da se na Božić ne jede meso, jer bijaše petak, bratu Moriku je odgovorio i rekao:“Griješiš, brate, jer petkom nazivaš dan kad nam je rođeno Dijete. Hoću – reče – da toga dana i zidovi jedu meso, pa kad to ne mogu, neka se njime samo namažu.“ „Htio bih da bogataši toga dana nahrane siromahe i gladne, a volovima i magarcima da se dade više nego obično krme i sijena. Kad bi se našao kod cara, zamolio bih ga da izda opću naredbu, da svi kojima je to moguće, po putovima prospu žita i sjemenja da ptičice, a naročito sestre ševe uživaju izobilje u dan takve svetkovine.“

 

 

                                        * * * * * * * * * * * * * * * *

3. F R A N J I N   K R I S T

Žarišna točka Franjina života bijaše Krist. Krist je bio žarišno nadahnuće Franjine misli, srca i osjećaja. Franjevaštvo se usredotočuje na osobu Isusa Krista: na njegovu riječ i djelo – na Isusa Krista samoga. Stoga, ako je riječ o Franjinu siromaštvu, to je zapravo Isusovo siromaštvo. Ili, ako je riječ o odanosti Crkvi, riječ je o Kristovoj Crkvi. Ili, ako je Franjo sav zabavljen Evanđeljem i njegovim opsluživanjem, to je stoga što je to Isusovo Evanđelje.

Franjo je sav usredotočen na Isusa Krista. Toma Čelanski upravo čudesno sažimlje Franjinu usredotočenost na Isusa Krista, Franjinu obuzetost Kristom. Možda je to najljepši Tomin tekst o Franji.

„Preblaženi Otac Franjo... imao je izgled i oblik Serafa... Braća koja su s njim boravila znadu kako je danomice i neprestano govorio o Isusu... O, koliko je puta za stolom za vrijeme blagovanja Isusa slušao, spominjao, ili o njemu razmišljao. Gdjekada bi zaboravio tjelesnu hranu... Štoviše, mnogo mu se puta dogodilo da je idući putem razmatrao i pjevao o Isusu te bi zaboravio smjer puta i sva je počela pozivao da s njime hvale Isusa. I kako je po izvanrednoj ljubavi Isusa u svom srcu nosio i čuvao, bijaše više nego ostali njegovim znakom čudesno obilježen. Njega je zanesen izvan sebe promatrao u neizrecivoj i neshvatljivoj slavi, kako sjedi o desnu Oca, s kojim kao Sin Svevišnjega u jedinstvu Duha Svetoga živi... Sav je bio obuzet Isusom: Isus u srcu – Isus u ustima – Isusa u očima – Isus u rukama – Isusa je u svim udovima tijela nosio. (Životopis, 58)

 

 

KRISTOVI NASLOVI

 

1. “GOSPODIN NAŠ ISUS KRIST“

Ovaj izričaj preuzima iz liturgije, ali nikako kao puku formulu, nego kao proživljeni sadržaj. U Franjinim spisima riječi Gospodin i Bog dolaze bez atributa, no ime Isus ili Krist ne dolaze same. Franjo će barem reći Gospodin Isus. No, najčešće u punom izrazu Gospodin naš Isus Krist. Gospodin nije samo naslov dostojanstva, već kao naslov posvojnosti. Franjo se osjeća Isusovim podanikom i to odanim podanikom. A i taj mali „naš“ nije bez težine. Izraz „Gospodin naš“ ima jako ekleziološko značenje: uključuje Franjinu svijest o pripadnosti zajednici vjernika Kristovih, Crkvi.

U pismu vladarima opominje državnike da će polagati račun „pred našim Gospodinom Bogom Isusom Kristom.“ (Spisi, 81)

Poznati su nam oblici Franjina štovanja Gospodina Isusa Krista: klecanje i klanjanje Euharistiji, klecanje na samo ime Isusovo, pažnja da se dolično skupe i slučajno bačeni papirići na kojima je bilo napisano ime Isusovo, pozivanje svih stvorova da hvale Gospodina Isusa Krista...

 

2. „KRIST – SLUGA“

Krist je uzeo obličje Sluge. Došao je da služi i da život svoj dade kao otkup za mnoge. Prorok Izaija zapisuje svoja četiri tzv. Kantika o Sluzi Jahvinu. I Franjo doživljava Krista kao Slugu. Osobito ga je dirala gesta na posljednjoj večeri dok učenicima pere noge. Prvo pravilo, u 6. poglavlju o poglavarima piše: „Neka se nitko u ovome Redu ne naziva prior (prvi), nego neka se svi nazivaju općenito manjom braćom i neka peru noge jedan drugom.“

Franjo stvaralačkom intuicijom zapravo spaja dvije evanđeoske riječi, dvije evanđeoske scene. „Najveći“ i „prvi“ treba da budu svima „opslužitelji“ i „sluge“. „Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mk 10,43-45) Druga pak evanđeoska scena nalazi se u Ivanovu opisu posljednje večere. (Iv 13, 4-15) Ta se scena toliko upisala u Franjino srce i dušu da ju je htio ponoviti kad je umirao. (Čelanski, Životopis, 178)

Mislim da treba reći i više. Franjo u svoje Pravilo unosi nov naslov za poglavare. Naziva ih „ministri“. To ni najmanje nema veze s današnjim značenjem te riječi. Isus poučava apostole da se vladaju kao : „minister – poslužitelj“ i „servus – sluga“. Ni on nije došao „ministrari, sed ministrare – da ima sluge, nego da bude sluga“. U Drugom pravilu doslovno čitamo, da sva braća moraju imati jednoga od braće ovoga Reda da im bude „minister et servus – poslužitelj i sluga“. Štoviše, sam izraz „manji brat“ ukorijenjen je u isto Evanđelje. Isus svoje učenike odvraća da se ne nazivaju i ne osjećaju „majores – veći“, nego očito manji. (Mt 20,25-26, Mk 10,43)

 

3. „KRIST – STVORITELJ, OTKUPITELJ, SPASITELJ“

Promotrimo najprije Kristov naslov Stvoritelj. Pririče se svetoj božanskoj Trojici: „Bojte se, poštujte, hvalite i slavite, zahvaljujte i klanjajte se Gospodinu Bogu svemogućemu u Trojstvu i Jedinstvu, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, stvoritelju svega.“ (Spisi,18)

Prvo pravilo (23) završava zahvalnicom. Tu se naslov Stvoritelj, istina, pririče napose Bogu, a onda svoj božanskoj Trojici, ali na poseban način Sinu. Čujmo početak te zahvalnice: „Svemogući, svevišnji, presveti i uzvišeni Bože, sveti i pravedni Oče, Gospodaru i kralju neba i zemlje: zahvaljujemo ti radi Tebe samoga, jer si po svojoj svetoj volji i po jedinorođenome Sinu svojemu u Duhu Svetomu stvorio sve duhovno i tjelesno, te si nas, stvorene na svoju sliku i priliku, postavio u raj... I zahvaljujemo ti za ovo: kako si nas po svome Sinu stvorio, tako si po svojoj svetoj ljubavi, kojom si nas ljubio, učinio da se on, pravi Bog i pravi čovjek, rodi od preslavne... Djevice Marije… te nas zarobljene otkupio po svom križu, krvi i smrti. Zahvaljujemo ti također što će isti Sin tvoj ponovno doći... da proklete... pošalje u vječni oganj, a svima koji su te upoznali, štovali i tebi služili rekne: Dođite blagoslovljeni...“

U sklopu te zahvalnice očito je Sin Posrednik ne samo stvaranja, nego cjelokupnog Božjeg djela: stvaranja, produženoga otkupljenja i dovršenja. Krist se pojavljuje kao Stvoritelj, Otkupitelj, Spasitelj.

 

4. ISUS – RIJEČ OČEVA

Otac ljubi svijet svojim Sinom. To je volja Očeva. Stoga Franjo ne promatra smrt Kristovu samo u njezinoj materijalnosti. On gleda na smrt Kristovu kao na izraz ljubavi, kojom je Otac ljubio svijet, posve dosljedno temeljnom izrazu sv. Ivana: „Bog je tako ljubio svijet, da je Sina svojega predao...“ (Iv 3,10)

 

5. KRIST – LJUBLJENI SIN OČEV

Franje se silno doimlju riječi Očeve na Jordanu i na Taboru: „Ovo je Sin moj ljubljeni.“

Molitelj je uvijek Isus, Očev ljubljeni Sin, moli Oca za pomoć i zaštitu ili mu se proslavljen zahvaljuje.

Franjo u Spisima često spominje ‘Sin Božji’, ali uvijek „njegov blagoslovljeni i slavni Sin“ (Spisi, 52-53), ili „presveti ljubljeni Sin“ (Spisi, 63), ili „svevišnji Božji Sin“ (Spisi, 33). Ti nazivi izražavaju duboko poštovanje Franjino prema uzvišenoj Sinovoj osobi.

U zahvalnici Prvoga pravila Franjo piše: „Budući da mi bjednici i grešnici nismo dostojni da te spomenemo, ponizno molimo neka ti u ime svih nas zahvaljuje naš Gospodin Isus Krist, tvoj Sin koji ti je po volji, zajedno sa svetim Tješiteljem Duhom, i to onako kako je tebi i njemu milo, jer on tebi posve dostaje i po njemu si nam učinio tolika dobra, Aleluja.“ (Spisi, 22)

Jest, upravo takav, „koji Ocu posve dostaje“, Krist je Posrednik svih milosti, koje od Oca silaze na ljude, a u isto vrijeme on je Klanjatelj u najizvrsnijem smislu, koji jedini može iskazati Bogu hvalu i zahvalu u ime svih stvorenja.

 

6. KRIST – MOLITELJ

Franju je duboko diralo Isusovo siromaštvo, dirala ga je i Isusova poslušnost, no nadasve ga je dirala Isusova molitva Ocu. To uočava sveti Bonaventura u odgovoru Franjinu braći koja su se željela baviti studijem sv. Pisma: „Sviđa mi se to, samo ako je po primjeru Krista, o kom se čita da je više molio nego čitao, ne propuštajući molitvu.“ (životopis sv. Franje, Zagreb 1981. 102-103)

Cijeli nam Oficij Muke pruža lik Krista molitelja koji moli, prosi, psalira, hvali, pjeva, poziva na hvalospjev – stalno okrenut kao ljubljeni Sin prema svome ljubljenom Ocu.

Koliko je Franjinu srcu bliz lik Krista molitelja, pokazuje i onaj mali ulomak iz Pisma svim vjernicima, satkan od evanđeoskih riječi o novom rodbinstvu s Isusom. Tu piše: „Oh, kako je uzvišeno i sveto imati Oca na nebesima – imati takva brata koji je život svoj žrtvovao za ovce i Ocu se svome molio za nas.“ (Spisi, 56)

„Neka nadasve teže da imaju Duha Gospodinova i njegovo sveto djelovanje, to jest da u njemu mole uvijek čistim srcem...“ (Spisi 29). Manji brat treba, dakle, da nasljeduje Krista, svojega prvorođenoga brata, time što će u središte svoga života staviti predanu Kristovu, osobito poklonstvenu molitvu Ocu.

 

7. ISUS – NAŠ BRAT

Da je Franjo Krista nazivao bratom donosi nam Toma Čelanski: „Majku Isusovu obasipao je neiskazanom ljubavlju zato što nam je njegovo Veličanstvo Iusa učinila našim bratom.’’ Poslanicom Hebrejima u 1. glavi želi osvijetliti da je Isus Božji Sin, a u 2. glavi da je Isus naš brat kako bi na tom zasnivao da je naš Posrednik, jer ima nešto zajedničko s Bogom i nešto zajedničko s nama.

„Oh, kako je sveto i drago, ugodno i milo i smirujuće, slatko i umiljato, iznad svega poželjno imati takva brata, koji je život svoj žrtvovao za svoje ovce i molio Oca svoga za nas.“ Koliki nagomilani pridjevi...

 

 

                                        * * * * * * * * * * * * * * * *

4. KRISTOLOŠKA NAZOČNOST MEĐU NAMA

Franjin Krist nije neki davni Krist, a još manje neki zamišljeni Krist. On je za Franju sada živ i kao takav sada živi. Franjo mu upravlja svoje molitve i pohvale, a po njemu hvali i slavi Nebeskoga Oca, zajedno sa Svetim Duhom. Taj je Franjin živi Krist doduše nevidljiv, ali blizak, rekli bismo, na domak očiju i ruku.

Franjo doživljava Krista bliskim u euharistiji, u Svetom pismu, u svakom čovjeku, osobito u siromahu i u svim stvorovima – Pjesma stvorova. Mi ćemo se zadržati samo na prve dvije Kristove nazočnosti: u Euharistiji i Svetom pismu.

 

1. Krist nazočan u Euharistiji

Franjo se u svojim spisima, zanima za Euharistiju više nego li za bilo koje drugo otajstvo, i posebno vidi u njoj stvarno prisutnog Gospodina. Da bismo vidjeli Franjin doprinos u obnovi i rastu euharistijske vjere svojega vremena, trebali bismo barem letimično pogledati euharistijsku krizu toga doba. Po srijedi je opći pad vjere i morala, pa i kod klera, nemar mnogih svećenika prema sv. Sakramentu.

Kada pogledamo Franjina Djelca, vidjet ćemo kolika je njegova briga za čašćenje i što dostojnije primanje presvete Euharistije, te služenje sv. Mise, pa stoga briga i za čistoću i ures crkvenih prostora i svetog posuđa, spada među temeljne Franjine zaokupljenosti. Dosta je spomenuti njegovu Oporuku:

„Gospodin mi je dao toliku vjeru u crkvama, da sam jednostavno molio: Klanjamo ti se Gospodine Isuse Kriste... ovdje i u svim crkvama tvojim koje su po cijelom svijetu...“

Ta je briga prisutna i u Pismu općem saboru male braće: „Zaklinjem vas sve, braćo, ljubeći vam noge... da, koliko god možete, sve poštovanje i svu čast iskazujete presvetom tijelu i presvetoj krvi Gospodina našega Isusa Krista.“ (Spisi 46)

Takav je Franjo i u Pismu glavarima naroda: „Zato vama, svojim gospodarima, otvoreno savjetujem da zaboravite na sve brige i skrbi i da ponizno primate presveto tijelo i presvetu krv Gospodina našega Isusa Krista na njegovu uspomenu.“ (Spisi 80-81)

Takav je Franjo u i Pismu svim vjernicima i takav je u Pismu svim klericima. (Spisi, 52-58 i 58-59)

Takvim ga posvjedočuju i njegovi prvi životopisci.

Na poseban način želimo istaći: za Franju Euharistija nije „stvar“, ili samo neka zbilja. Za Franju je Euharistija sam Krist Gospodin koji je kroz vidljivost svetoga sakramenta, središte cijeloga Franjina bogoštovnoga i bogoslužnoga života, a ujedno posrednik njegova najintimnijega odnosa prema Nebeskom Ocu i Svetomu Duhu i cijeloj Crkvi, ovozemnoj i nebeskoj.

Franjo ne upotrebljava riječ euharistija. On najčešće govori vrlo konkretno o Tijelu i Krvi Gospodinovoj. U isto vrijeme tu je izražena i njegova vjera u to da je Isus Krist pravi Bog, jer je Gospodin, i pravi čovjek – u tijelu i krvi. On spontanom intuicijom tim izrazom „Tijelo i krv Gospodinova“ ispovijeda Kristovu žrtvenu smrt, i to smrt podnesenu iz neizrecive ljubavi prema Ocu i prema nama. S toga je za njega Euharistija u najistinitijem smislu memorijal, i spomen-čin i spomen-osoba. U njoj je prisutan Krist Isus, a nadasve njegova križevna žrtva, puna ljubavi i spasonosna. Kroz Euharistiju Franjo se s Kristom susreo i druži. Euharistijom Krist Franju hrani i sa sobom sjedinjuje i tako ga prigrljuje u zajedništvo sa svojim Ocem i Svetim Duhom.

Franjo upozorava na dvoznačnost riječi vidjeti-gledati. Nije dosta vidjeti, treba vidjeti i vjerovati. I nekoć su ljudi „vidjeli Gospodina Isusa Krista u njegovu čovještvu“. No, to nije bilo dosta. Trebalo je da ga „vide i vjeruju po Duhu i u njegovu božanstvu“.

Franji je mnogo stalo do toga da istakne dvoje: prvo, dok vidimo – vidimo očima svete prilike, ali pod kojima je istinski nazočan Isus Krist – treba da vidimo i vjerujemo.

Za Franju je u Euharistiji nazočan, blizak, prisan – sam Gospodin. Stoga završava opomenu: „Na taj je način Bog nazočan među svojim vjernicima stalno, kako sam kaže: ‘Evo ja sam s vama…“ A po svom Sinu Isusu Kristu, Bogočovjeku – nazočan je sam Otac, jer je sam Isus rekao: „Tko vidi mene, vidi i Oca.“ (Iv 14,9)

Kao što je Sin Očev jednom sišao u krilo Djevičino, tako se svaki dan nama „ponizan pojavljuje“. I kao nekoć apostolima „u pravom tijelu, tako se sada nama u svetom kruhu pokazuje.“ (Spisi, 37)

Vidimo glad Franjinu za Euharistijom koja je lijepo posvjedočena u njegovu tumačenju Očenaša: „Kruh naš svagdanji – tvoga ljubljenoga Sina Gospodina našega Isusa Krista – daj nam danas: na spomen, shvaćanje i poštivanje ljubavi, koju je pokazao prema nama i svega što je za nas rekao, učinio i pretrpio.“ (Spisi, 82)

 

2. Presvete riječi njegove

Istom je II. vatikanski sabor zapisao svojoj Crkvi našega vremena, o otajstvenoj Kristovoj prisutnosti u riječi i poruci Sv. Pisma. Po koncilskoj konstituciji o sv. liturgiji, cilj je Crkve dvojak: proslava Boga i djelotvornost spasenja. Krist je trajno prisutan i djelatan. Sabor ističe više vidova te nazočnosti i djelotvornosti: „Prisutan je u misnoj žrtvi i u osobi služitelja, jer se svećeničkom službom sada prinosi onaj isti koji je onda na križu prikazao sama sebe, a ponajviše pod euharistijskim prilikama. Prisutan je svojom moći u sakramentima, pa kad tko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je u svojoj riječi, jer on govori dok se u Crkvi čita Sv. Pismo...“ (SC, 7)

Franjo je svom dušom živio u toj predaji Crkve. Za njega je doista riječ Pisma, nadasve riječ Evanđelja bila riječ živoga Krista sada i ovdje njemu upućena te ga je svega zahvaćala i izravno nagovarala i pokretala na djelo.

Najjači tekst čitamo u Franjinoj Oporuci: „Ništa tjelesno na ovome svijetu od samog svevišnjeg Sina Božjega ne vidim doli njegovo presveto tijelo i presvetu krv koje oni (svećenici) uzimaju i jedino oni drugima dijele... I gdje god na nedostojnim mjestima nađem napisana njegova presveta imena i riječi njegove, pokupit ću ih i mislim da ih i drugi pokupe i stave na dostojna mjesta. I sve teologa i sve koji (nam) poslužuju presvete riječi Božje moramo poštivati i častiti kao one koji nam daju duh i život.“ (Spisi, 33) Slično čitamo i u Franjinu pismu svim klericima: „Ništa nemamo i ne vidimo na ovom svijetu od Svevišnjega doli tijeli i Krv, imena i riječi po kojima smo stvoreni i otkupljeni od smrti na život.“ (Spisi, 59)

Što sve Franjo misli kada kaže „presvete riječi“, ili „riječi Gospodinove“? kad promotrimo njegove tekstove, onda je to prije svega sakramentalna forma, kojom svećenici posvećuju tijelo i krv Kristovu: „Svratimo pažnju, klerici“, - tako počinje Pismo svim klericima – „na veliki grijeh i neznanje koje neki pokazuju prema presvetom tijelu i krvi Gospodina našega Isusa Krista i prema njegovu presvetom imenu i napisanim riječima kojima se posvećuje njegovo tijelo.“ (Spisi, 58)

Nadalje, pod riječima Gospodinovim Franjo podrazumijeva općenito sve liturgijske knjige, napose one koje sadrže sakramentalne obrasce. Tako čitamo u Pismu općem saboru braće: „Budući da onaj koji je od Boga, riječi Božje sluša, mi koji smo na poseban način određeni za božanske službe... moramo usvojiti uzvišen pojam svoga Stvoritelja i svoju podložnost prema njemu. Stoga ćemo čuvati posuđe i liturgijske knjige koje sadrže riječi njegove... poštujući u riječima samoga Gospodina.“ ( Spisi, 48)

Po jednoj nas i drugoj svojoj službi svećenici i propovjednici uvode u druženje i združenje sa samim Kristom, prisutnim i u Euharistiji i u svojim svetim riječima.

Uvijek za Franju u riječi govori sam Gospodin. U Pismu općem saboru male braće: „Priklonite uho srca svojega i poslušajte glas Sina Božjega... Kao sinovima Gospodin vam se obraća.“ (Spisi, 46)

Krist stanuje posred svojih sve do svršetka svijeta po svojim svetim riječima koje su Duh i Život. Čuvati riječ Kristovu znači prebivati u njemu. Tu je najtješnja povezanost između Riječi Božje i Božjeg prebivanja u nama.

Po Franjinim riječima u Euharistiji nam se „kao svojim sinovima pruža sam Gospodin“ (Spisi, 46), a u njegovim svetim riječima „poštujemo samoga Gospodina koji nam ih je rekao.“ (Spisi, 48) U obje zbilje susrećemo samoga Sina Božjega. Tako svete riječi zajedno s Euharistijom predstavljaju dva bitna vida produžena utjelovljenja.

Stoga su Isusove riječi za Franju i „odorifera verba Domini mei“ to jest „miomirisne riječi mojega Gospodina“, kako veli na pčetku Pisma svim vjernicima. To je doista najafektivniji, ali ujedno i najefikasniji Franjin tekst svetim riječima. On ih osjeća kao miomiris samoga Krista, ali se stoga osjeća i dužnikom svim ljudima uputiti i pružiti miomirisne riječi Gospodina mojega. (Spisi, 52)

 

 

                                        * * * * * * * * * * * * * * * *

 

5. FRANJINO SUOSJEĆANJE S RASPETIM KRISTOM

 

Zajedno s poniznošću utjelovljenja, Franjo je pred očima imao ljubav muke „tako da je jedva htio razmišljati o nečem drugom“ i „sve mu je bilo strano osim dičiti se križem Gospodinovim“. Tako pred križem moli:

„O uzvišeni i slavni Bože, prosvijetli mi srce. Daj mi pravu vjeru, savršenu ljubav, duboku poniznost, razum i spoznaju da vršim tvoje zapovijedi. Amen.“

„Kad je tako jednoga dana samotno molio i od silnoga žara bio sav obuzet Bogom, ukazao mu se Isus Krist kao propet na križu“. Drugom zgodom „dok je molio, s križa mu je progovorio Krist, a iz usta njegova lika čuo se glas: ,,Franjo, pođi, popravi moju kuću koja se sva, kako vidiš ruši.“ Želio je da od toga časa pred tim križem uvijek gori svjetiljka.

„Sjećanje mu se na Kristovu muku tako utisnulo u najdublju dubinu njegova srca da bi se on toga časa, kad bi se sjetio Kristova razapinjanja, jedva mogao izvana suzdržavati od suza i jecanja.“

„Jednom je zgodom sam šetao nedaleko crkve Sv. Marije u Porcijunkuli i na sav glas jadikovao i naricao. Kad je to čuo neki duhovni čovjek, pomislio je da ga muči neka bolest ili kakva prolazna bol. Potaknut samilošću prema njemu, zapitao ga je zašto plače. Franjo mu je odgovorio: Oplakujem muku Gospodina. I ne bih se smio sramiti da je na sav glas oplakujem idući po cijelom svijetu.“

Tako je oplakivao Gospodinovu muku „kao da je očima promatra“.

Sv. Bonaventura izjavljuje: „Cjelokupno se nastojanje čovjeka Božjega, kako ono javno tako i privatno, kretalo oko Gospodinova križa. I kao što je na početku njegova obraćenja znak križa bio utisnut u njegovo srce tako je i izvana obilježio i njegovo tijelo. Upravo se zatvorio u sam križ, uzeo je pokorničku haljinu koja je imala oblik križa da bi mu i tijelo, kao što mu je duša iznutra obukla propetoga Gospodina… kako se u sedam ukazanja Gospodinova križa i mislima, osjećajima i činima po zanosnoj ljubavi sav preoblikovao u obličje Propetoga.“

Sv. Franjo svoju ljubav prema Gospodinovoj muci izražava moljenjem Časoslova Muke Gospodinove“ što ga je sam sastavio, služeći se psalmima i drugim knjigama Sv. Pisma, kako bi pratio Gospodina Isusa od Maslinskog vrta do slave uskrsnuća. Moli ga gotovo svaki dan, te ga samo u vrijeme došašća, u uskrsno vrijeme i nedjeljama zamjenjuje drugim psalmima koje sam sastavlja.

Povečerje – spominje se Isusa u Getsemanskom vrtu.

Jutarnja – gleda Isusa osuđena i izbičevana.

Prvi čas - molitva u Pilatovoj sudnici.

Treći čas – razmatra o Isusovoj osudi

Šesti čas – nazočan je kod raspinjanja.

Deveti čas – spominje se Kristove smrti

Večernjom – spominje Isusovo uskrsnuće i njegovo kraljevsko dostojanstvo.

Kako možemo vidjeti, dva su Raspela, ne jedno, duboko obilježila našeg serafskog utemeljitelja: raspelo iz Damjana, ali i raspeti Krist u liku šestokrilog Serafina na La Verni.

 

I. PATNJA

Patnja je trajni čovjekov problem. Nijedan smrtnik ne može umaći patnji, tako da se može reći da je ona sastavni dio ljudske naravi, ljudske egzistencije. Nije bez razloga ova naša zemlja nazvana „dolinom suza“. Patnja prati čovjeka od rođenja do groba.

Ljudsku patnju snažno je istakla i Biblija. Nalazimo silan koncert jauka i uzdaha. Ta litanija patnje nastavlja se sve do „jakih vapaja i suza“ Kristovih pred smrću. (Heb 5,7) Patnik Job se naprosto raspada od patnje. On svoje patničko iskustvo pretače u opću tvrdnju koja glasi: „Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.“ (Job 14,1) A iskusni psalmist, promatrajući u retrospektivi svoj život i život drugih ljudi, dolazi do sljedećeg zaključka: „Zbroj naše dobi sedamdest je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i bol.“ (Ps 90,10)

„Stoga je pitanje o smislu ljudske patnje zasigurno, ljudski problem par exellence, možda jedino pitanje na koje čovjek mora odgovoriti ili bar tražiti odgovor.“ ( L. Vladimir OŽ 2/85)

Jedina stvar koja se može činiti pred patnjom, jest tražiti da se njome ovlada, da patnja ne bi bila govor Jobovih prijatelja koji su prigovarali Jobu zbog vjernosti Bogu. Činjenica je da je patnja sveopći i sveprisutni problem i treba tražiti njegovo rješenje.

Patnja je kovačnica velikih duša. Sve što je veliko prolazi kroz patnju i trpljenje.

Da bi postala majka treba proći patnju poroda. Život bez boli je bol. Krist nas nije htio učiti kako se križ zaobilazi, nego kako se on nosi. Križ je put do uskrsnuća. Bježati od njega znači bježati od raja i vječnosti.

„Patnici su veliko bogatstvo Crkve, ali zbog neznanja često ostaju „mrtvi kapital.“(Ivan Kopić, Komentar LG 41, str. 599)

„Poslije Kristova dolaska oslobođeni smo od uzaludne patnje, ali nismo oslobođeni od svake patnje.“ (P. Charles)

„Bog nije došao da patnju odnese od nas. On, štoviše, nije došao ni da je protumači. On je došao da je ispuni svojom prisutnošću.“ (Paul Claudel)

„Fulton Sheen, biskup, tješio ih je Isusovim životom: 30 godina je radio, 3 godine propovijedao i liječio, 3 sata pribijen na križu nemoćno prikazivao Ocu svoju muku za nas: i za to vrijeme nemoći učinio je najviše za nas i za sav svijet.“ (BS br. 4/1983, str. 320)

„Velika škola bola i patnje jedina je akademija, koja je mnogo više odlikovanja podijelila ženama nego muškarcima.“ (Bracco)

„Patnjom se sve pročišćava.“ (Dostojevski)

„Neka je blagoslovljena patnja koja je odgojila moju dušu.“ (Solženicin, Arhipelag Gulag nakon 8 godišnje patnje u Sibiru)

„Bez patnje čovjek ostaje plitak, dubinu mu daje proživljena muka, a samo rijetko proživljena sreća.’’ (Sprenger)

Kierkegaard, jedan od velikana u filozofiji, začetnik egzistencijalizma veli: Patnja, križ i uskrsnuće, to troje je jedno kao u Bogu Trojstvo. To troje moramo proživjeti, jer to je kucanje srca naše egzistencije.

Psihoanalitičar Frankl: „Ako život ima smisla – a ima ga – onda je to u patnji. Patnja je ono što se iz života ne može nikako iskorijeniti…“

Francuski književnik nobelovac Francois Mauriac, bio je u tome uzoran: „Ja vjerujem… da život ima svoje značenje, svoj pravac i svoju vrijednost. Nikakva bol nije gubitak. Svaka suza je izbrojena i odvagnuta. I svaka kap krvi i znoja.“

Patnja sama nas ne čini boljim, vrlo je podesna da nas učini gorim (lijevi razbojnik), ako joj ne damo smisao. Da križ nema značaja, Isus se nikada ne bi dao razapeti. Patnja može biti smrt i život, zavisi kako je osmislimo.

 

II. TRPLJENJE

„Učite trpjeti. Tko umije trpjeti, trpi manje.“ (A. France)

„Trpljenje prestaje biti trpljenje u času kad dobije smisao.“ (V. Frankl, Zašto se niste ubili? Zagreb 1978, str. 97)

Korizma je prigodno vrijeme da se razmisli o patnji trpljenju, muci smrti gospodina našega Isusa Krista. Po toj muci i smrti smo spašeni i otkupljeni. Prigoda je da i mi svoje svagdašnje križeve, kojih imamo na pretek, predamo Isusu da nam ih On pomogne nositi. Koliko li poznatih i tihih patnji koje podnosimo; plač bezbrojne djece, toliki gladni, novi ratovi, neizlječive bolesti, gubici dragih osoba, neuspjesi u pozivu, promašeni životi, toliki usamljeni, strah i neizvjesnost pred budućnošću… Kako to izdržati i podnijeti?

Poslušajmo životnu školu velike žene Rose Kennedy koju život nije štedio, ali nikad nije očajavala. Redovito je obavljala pobožnost križnog puta. Rodila je devetero djece. Kći Rosemary je duševno bolesna. Tri sina su joj umrla neprirodnom smrću. Joseph je poginuo 1944. pri padu zrakoplova. Johna, američkog predsjednika, ubio je 1963. atentator. Pet godina kasnije sina Roberta je zadesila ista sudbina. Kako je moguće imati snage da se sve to podnese?

Ona piše:

„Često obavljam Isusov križni put i kleknem pred svakom postajom. Gledam kako Isus na tom putu tri puta pada, klonuo od tjelesne iscrpljenosti i pod težinom križa, i kako on bez žalbi dalje nastavlja svoj put. Znam da će, kako je Isus Krist uskrsnuo, i moj suprug i moji sinovi uskrsnuti i sa mnom se sretno ujediniti da se više nikada ne rastanemo. I to mi daje novu snagu i novu hrabrost. Moj duh postaje krepak, moje srce postaje radosno i zahvaljujem Bogu za svoju vjeru u uskrsnuće, dok pokušavam izbrisati suze.

Jesmo li uočili da iz ove pobožnosti „duh postaje krepak“ i „srce postaje radosno“ da može kročiti naprijed.

Ima nešto čudesno, nešto Božje u križu. Pavao će to najkraće izraziti: „Besjeda o križu… sila je Božja.“ (1 Kor 1,18)

Trpljenjem Bog dušu odgaja, uzdiže, oplemenjuje i čisti. Kao što se zlato kuša u vatri, tako i odabranici u peći poniženja. (Sir 2,5)

 

 

III. KRIŽ KRISTOV

Razmišljanje o križu započeo bih riječima engleskog književnika, esejiste i pristaše kršćanskog socijalizma:

„Živjeti po Evanđelju nikako ne znači

provoditi ugodan život i zanositi se

raskošnim mističnim čežnjama, nego to

znači ustati se svako jutro i preuzeti

križ tamo gdje smo ga ostavili prošle večeri.

Kršćanstvo bez križa, tek je san filozofa.

A nitko ne želi ni čuti o križu“!

(Julien Green)

 

Prigoda je da progovorimo o Križu. U IX postaji križnoga puta molimo: U križu je spasenje, zaštita, obrana i život.

Govor o križu ne može se ni danas započeti drugim riječima od onih svetog Pavla: „Bez sumnje, govor o križu ludost je za one koji propadaju, a za nas koji se spašavamo sila je Božja... Mi propovijedamo Krista raspetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.“ (1 Kor 1,18-23)

Pavao izričito napominje Korinćanima da u svom apostolskom propovijedanju i naviještanju „ne drži zgodno među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to raspetoga“.

Križ Gospodina našega Isusa Krista jedini je ponos apostola naroda:

„Bože sačuvaj da bi se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista.“ (Gal 6,14)

On u svojim poslanicama neprestano razrađuje poruku križa, njegovu djelotvornost u otajstvu spasenja, njegovu učinkovitost u preobrazbi na novi život. „Trpljenje je put preobrazbe i bez trpljenja ništa se ne može preobraziti.“ (Benedict XVI, 25. VII ‘o5. U biskupiji Aosta)

Njemački mistik Tauber: „Zapamtite dobro, o, vi ljudi što razmišljate, najhitriji konj, koji vas vodi savršenstvu, jest trpljenje.“

Sv. Terezija: „Kraljevstvo Isusovo utvrđuje se u dušama daleko više patnjama nego najsjajnijim propovijedima.“

Mons. Cardijan, utemeljitelj kršćanske radničke mladeži: „Za apostolat kršćanske radničke mladeži, očekujem mnogo od zdravih djelatnika, a još više od bolesnih.“

Sv. Pavao: „Sada se radujem patnjama, koje podnosim za vas – i tako u svom tijelu dopunjujem, što manjka Kristovim mukama – za njegovo tijelo, koje je Crkva.“ (Kol 1,24)

Budući doskora blaženik Ivan Pavao II. po izboru za papu, drugi dan pošao je u bolnicu tražiti potporu za svoj apostolat i službu papinstva od bolesnika...

Događaj i otajstvo križa Kristova središnji je događaj i otajstvo našega spasenja. Onaj koji je bio „proklet“ na križu, postade izvor svakog blagoslova i svakog spasenja. Događaj na križu jedinstveni je datum povijesti spasenja svijeta. Križ Kristov nije moguće zaobići.

I sam Isus Krist nije nas poučavao kako ćemo vršiti obred štovanja križa, gdje ćemo stavljati taj znamen, kada ga nositi, gdje ga isticati. On nam je govorio o stvarnom križu života. „Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.“ (Mt 16,24) Takav život znači odricanje, poslušnost Bogu, znači poniznost.

Na Veliki petak Križ je usađen u zemlju s vertikalom prema nebu i s horizontalom na kojoj su raširene ruke Sina Božjega koje znakovito grle sve ljude ljubavlju i milosrđem,.

Vertikala Križa pomirenjem spaja čovjeka s Bogom, a horizontala oproštenjem povezuje ljude u bratstvo sinova i kćeri Božjih.

U kršćanstvu se u nerazdvojivu cjelinu vežu dva dana – Veliki petak i Uskrs. Veliki petak pripada vremenu, a uskrsnuće je vječnost. Otajstvo križa neodjeljivo je od otajstva uskrsnuća. Možemo kazati da je Veliki petak put u uskrsnuće. U njemu kršćanstvo gleda obnovljeno stablo života i Raja zemaljskoga. Križ je rascvalo drvo, jer je iz drva križa izniknuo život koji je jednoć ugašen kad je čovjek posegnuo za grijehom pred stablom spoznaje dobra i zla.

U dubokom poklonu Velikog petka Crkva pjeva: Križu sveti stablo svako zavidi ti sjajni čar. S takvim lišćem, cvijetom plodom nikoji ga nema gaj. (Jutarnja Velikog tjedna) S tog stabla čovjek ubire novi plod, plod koji će ga vratiti u izgubljeno zajedništvo s Ocem nebeskim. Tako smo ponovo vraćeni u edensko zajedništvo. Kao što je edensko stablo bilo stablo spoznaje dobra i zla, golgotsko je drvo stablo spoznaje trajne ljubavi Božje, stablo s kojeg se čovjeku nudi slatki plod spasenja.

Križ naznačuje „Ljestve Jakovljeve“ koje je Bog utjelovljenjem Sina svoga spustio na zemlju da uspostavi most između neba i zemlje. Stoga drevni himan pjeva: „O, zdravo križu, nado sva.“

A poznata je i stara izreka: „Per crucem ad lucem – po križu k svjetlosti.“

Pred raspetim kršćani doživljavaju s Pavlom: „Ljubio me je i sebe predao za mene.“ (Gal 2,20)

To je poziv na uzvratnu ljubav: „Ljubav ljubavlju vratimo“, a Isus nam pokazuje put uzvratne ljubavi: „Što god ste učinili...“ (Mt 25,40)

Tu smo pred čudesnim križem u kojem se spaja Vertikala – ljubav prema Bogu, te Horizontala – ljubav prema čovjeku. Sve se to događa kroz Isusa. Sve se događa u križnoj točci – kroz Isusa.

U filozofskim i religioznim razmišljanjima starih naroda križ je znak smirenja i mira cijelog svemira. Sva se geometrijska tijela smiruju kad nađu u skladu određenog križa, svoje središte. Najsavršeniji se križ ugrađuje u kvadrat i kružnicu. Križ označuje temeljne pravce orijentacije: gore– dolje, desno – lijevo. Ili još više: sjever-jug, istok-zapad. Ako mu krakove protegnemo u neizmjernost u isto vrijeme u točki susretišta imamo ishodište i dohodište – s jedne strane, a s druge je označena otvorenost prema neizmjernom.

Sv. Augustin: „Kršćanski život može biti trajna pjesma, jer uvijek ima netko u nama koji sluša.“ Taj netko je Isus: Raširio sam ruke da te zagrlim, sagnuo sam glavu da te slušam i savjetujem. Srce mi je otvoreno da se dođeš krijepiti na tom besmrtnom izvoru. Prijateljski te pozivam: ljubi me, jer ja tebe ljubim.

 

Nastalo je, da tako nazovemo, „salonsko kršćanstvo“ koje nudi „prazni znamen“ na kojeg se više nitko ne spotiče, koji nije znak protivljenja, koji nema neprijatelja. Ako kršćanstvo prestane biti vjera u Isusa Krista raspetoga, kad ukloni „sablazan i ludost križa“, tada ostaje samo „sablasno kršćanstvo“.

 

 

IV. RADOST PATNJE, TRPLJENJA I KRIŽA

Radost je spojiva s mrtvljenjem i boli. Razmatrat ćemo radost križa. Križ je znak ljubavi i žrtve. Nema ljubavi bez žrtve. Teško ljubavi koja neće žrtve, a teško žrtvi u kojoj nema ljubavi. No ljubav ne pita za žrtvu, jer ljubi. S Pavlom možemo reći: „Ljubio me i predao samoga sebe za mene. (Gal 2,20)

Bliži se muka Kristova koja nije ništa drugo nego obilno rasipanje ljubavi za sve ljude i radost Uskrsa uskoro će nas obaviti.

„Tehnološko društvo je uspjelo je uspjelo umnožiti prilike za uživanje, ali mu je vrlo teško stvoriti radost. Jer radost se rađa na drugom mjestu: duhovna je. Novac, udobnost, higijena i materijalna sigurnost često ne nedostaju; ipak, dosada, tuga i žalost su dio života mnogih.“ (Pavao VI)

Gospodin traži od nas da prevladamo strah od patnje i boli i pridružimo mu se na križu. Naša će se duša pročistiti, a naša ljubav postati čvršća. Samo ćemo tako uvidjeti da je radost neodvojiva od križa.

Svi moramo prijeći „put predanja s križem na leđima, osmjehom na usnama i svjetlom u duši.“ (Escriva)

Sve gubi vrijednost ako je praćeno gunđanjem, ili je obavljeno preko volje. „Bog ljubi vesela darivatelja.“ (2 Kor 9,7)

„Pun sam utjehe, obilujem radošću uza svu nevolju našu.“ (2 Kor 7,4)

 

 

V. U SVEMU RAZLIČIT

Svi se rađamo da živimo. Samo se On rodio da umre. U svim pojedinostima Isusove muke i smrti ispunilo se ono što je u proročkim pismima bilo o njemu prorečeno. Tako je Isusova muka i smrt, kao unaprijed najavljeni Božji plan spasenja, a ne kao službeni događaj tadašnje dnevne politike. Isus nije trpio i umro zato što su ga drugi nadjačali, nego je dragovoljno iz poslušnosti prema Ocu uzeo na sebe trpljenje i smrt, s nadom da će ga otac ovjenčati najvećom slavom.

U svemu različit. „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ U svijetu nije običaj da se čovjek moli za onoga tko ga pribija na križ. Ali težište i jest upravo u tome: kršćanstvo nije od ovoga svijeta. Ono je okrenulo shvaćanje svijeta.

Prisutni su napeto iščekivali Njegovu prvu riječ. Krvnici vjerovahu da će čuti krik, jer je kričao svaki koji je prije Njega bio pričvršćen na križ. Seneca pripovijeda kako su razapeti proklinjali dan svoga rođenja, svoje krvnike i svoje matere, te pljuvali dolje na ljude. Ciceron izvješćuje kako im se ponekad morao odrezati jezik da bi se dokončala gadna bogohuljenja. Zato su krvnici očekivali krik, a ne ovaj vapaj što su ga uistinu čuli. Sigurni su bili da će On, koji je propovijedao: „Ljubite svoje neprijatelje“ i „Činite dobro onima koji vas mrze“, zaboraviti to Evanđelje, pošto mu budu proboli ruke i noge.

Judu naziva „prijateljem“…

Kad je Krist bio raspet, sunce je uskratilo svoj sjaj. Svjetlo koje vlada danom, zacijelo je posljednji put u povijesti poput svijeće ugaslo, iako bi po svim ljudskim računima moralo sjati. Ni sama priroda nije mogla ostati ravnodušna, nije mogla da se ne pobuni vidjevši najveće zločinstvo, što ga je čovjek počinio, umorstvo Gospodara prirode. Kad je duša Boga utonula u mrak, pomračilo se sunce, što ga je On stvorio.

Kad budem uzdignut na križ, sve ću privući k sebi… Zaista ovaj bijaše Sin Božji. „Silno potrešeni“…

 

 

                                        * * * * * * * * * * * * * * * *

6. SVETI FRANJO I BLAŽENA DJEVICA MARIJA

Jednodušno je svjedočanstvo pisaca sv. Franje da je on bio žarki štovatelj Bogorodičin. Njegova se spoznaja o Mariji razlikuje dubinom, jasnoćom i intenzitetom proživljavanja od spoznaje njegovih suvremenika. Nije do toga došao suhoparnim školskim znanjem, nego molitvom i razmišljanjem. Tim je daleko bolje od svojih suvremenika dopro do tajne Marijina života i do njezina položaja i uloge u spasenju svih ljudi.

 

I. SVETI FRANE I MAJKA BOŽJA

Sv. Franjo je „Isusovu Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina. Njoj je molio posebne pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik može izraziti. No, ono čemu se najviše radujemo jest to što ju je postavio da bude odvjetnicom Reda i što je pod njezina krila smjestio svoje sinove koje je imao ostaviti, da ih ona do kraja zaštićuje.“ (2 Čelano)

U njegovu „Pozdravu Majci Božjoj“, možemo zamijetiti temeljne dogme Bezgrešne. Tim svojim pozdravom Frane brani autentičnu sliku Marije, kojoj su ozbiljno zaprijetili katari: „Zdravo Gospodarice, sveta Kraljice, Bogorodice Marijo, ti si Djevica koja si postala Crkvom, i izabrana od presvetog Oca na nebu da te posveti sa presvetim Sinom svojim i Duhom Svetim Utješiteljem. U tebi je bila i jest punina milosti i svako dobro. Zdravo palačo njegova, zdravo šatore njegov, zdravo kućo njegova. Zdravo odjećo njegova, zdravo njegova službenice, zdravo Majko njegova.“ (PM: 259) (1854. proglašeno dogmom, Pio IX. a tjelesno uznesenje 1950. Pio XII.).

Životopisci spominju: „Bernardo ga je vidio kako noć provodi u molitvi, veoma malo spava, a hvali Gospodina Boga i slavnu Djevicu njegovu Majku.“ (1 Čel) Neki mladić koji je došao u Red, uspio je uhoditi Franju u molitvi te je „vidio čudesnu svjetlost koja je okružila Franju, i u toj svjetlosti je vidio Krista i Djevicu Mariju.“ (Cv) „U crkvi Djevice Majke Božje boravio je njezin sluga Franjo i ustrajno ju je molio neprestanim uzdasima, nju koja je začela Riječ punu istine i milosti, da bi se udostojala postati njegovom zagovornicom.“ Kad je stigao na La Vernu, reče: „U čast Božju i blažene Djevice njegove Majke i svetog Mihaela, kneza anđela i duša, želim ovdje provesti korizmu.“ (LP)

 

 

II. NASLJEDOVANJE MAJKE BOŽJE

Sv. Franjo svoju ljubav prema Majci Božjoj posebno iskazuje onda kada je nasljeduje, i to osobito onda kad nasljeduje njezino siromaštvo. Piše svetoj Klari: „Želim nasljedovati život i siromaštvo uzvišenog našeg Gospodina Isusa Krista i njegove presvete Majke.“ U „Pismu vjernicima“, govoreći o Kristu, spominje: „Premda je bio bogatiji od bilo kojega bića, ipak je htio, zajedno sa svojom preblaženom Majkom, odabrati siromaštvo.“ Sveti Bonaventura naglašava: „Često je sebi sa suzama u očima dozivao u pamet siromaštvo Isusa Krista i njegove Majke. Zbog toga je govorio da je siromaštvo kraljica kreposti, jer je ona tako izvrsno odsijevala na Kralju kraljeva i na kraljici Majci.“

Jednom bratu, koji je nešto loše govorio o nekom siromahu, reče: „Brate, kad vidiš siromaha, pred tebe je stavljeno ogledalo Gospodina i njegove siromašne Majke.“ Kada ga je njegov zamjenik nagovarao da nešto zadrže od dobara braće koja su tek ušla u Red, kako bi se ublažile potrebe braće, tvrdi: „Oplijeni Djevičin oltar i digni različite ukrase kad drugačije ne možeš izići u susret potrebnima. Vjeruj mi, bit će joj milije da se Evanđelje njezina Sina obdržava i da joj se oplijeni oltar, nego da joj oltar bude opremljen, a Sin prezren. Gospodin će poslati onoga tko će Majci vratiti ono što nam je posudila.“

Stoga sveta Klara opravdano kaže: „Svevišnji Otac, po riječi i primjeru našega Oca Franje, rodio je u svojoj svetoj Crkvi ovo malo stado upravo zbog nasljedovanja siromaštva i poniznosti svog ljubljenog Sina i njegove preslavne Majke Djevice.“

 

III. MARIJIN UTJECAJ NA FRANJINU TEOLOGIJU

Sve Franjine životne i vjerske spoznaje potječu od Duha Svetoga koji ga je poučavao najviše po Sv. pismu. Te su spoznaje rasle i jačale u Franji proživljavanjem. Stoga su bile jasne, duboke i plodne.

„Svjestan da tumačenje Evanđelja može i sebi sadržavati poteškoće, te primijetivši da se nemali broj kršćana njegova vremena, baš zbog savršenijeg prianjanja uz Evanđelje opredijelio za put krivovjerja, želi Evanđelje čitati uz pomoć Crkve.“ (Franjo asiški učitelj života, str. 31)

Krist nije slavni i pobjedonosni Bog, nego i čovjek. Takav Krist nužno ukazuje na blizinu svoje majke Marije. Zapravo je po njoj Franjo i upoznao Krista. Ona je autentičan svjedok i izvor Franjine kristologije. Tek po Mariji mogao je Franjo isticati tjelesnu stranu Marijina bogomajčinstva i Kristovu povijesnost.

Marija pomaže Franji da u Isusu iz Nazareta vidi čovjeka, brata, slugu spasenja, onoga koji dijeli čovjekovu povijest i pobjeđuje s ljudima, u ljudima, i radi ljudi. Franjina spoznaja nije jednostrana. Njegov je Krist također i „Bog s nama“ što u biblijskom smislu označuje njegovu angažiranost za čovjeka.

Marija pomaže Franji upoznati svega Krista, posebno onu njegovu stranu, od koje je bilo okrenuto suvremeno društvo. (odbacivanje siromašnog Krista, Krist je stavljen na stranu bogatih i gospodara, Krist trona i željeza, hereza koja je ugrožavala pravovjerje, a time i kršćanski život…) Potreba osvježenja Kristovih crta bila je vrlo velika, kako bi i društveno zapostavljeni i podčinjeni mogli vidjeti svoga Krista te naći potvrdu njegove solidarnosti sa svim ljudima i ustanoviti njegovu identifikaciju sa siromašnima. U to vrijeme pojavio se sv. Franjo kao prorok da umjesto feudalističkog Krista propovijeda svoga Krista koji je brat svim ljudima.

Marija je i tu bila snažna potpora i svjedok Božjega utjelovljenja, a s druge strane snažno nadahnuće Franjine vjere i pobožnosti prema Bogočovjeku Isusu Kristu. Tek po Mariji mogao je Franjo isticati tjelesnu stranu Marijina bogomajčinstva i Kristovu povijesnost.

U „Pismu svim vjernicima“, Franjo kaže o Isusu: „Ovu Riječ Očevu, toliko dostojnu, tako svetu i slavnu, najavio je Svevišnji Otac s neba po svetom anđelu Gabrijelu u krilo svete i slavne Djevice, iz krila koje je primila pravo tijelo našega čovještva i krhkosti.“ Ta je tvrdnja, oslonjena opet na Mariju, u tadašnjem religioznom kontekstu usmjerena protiv katarskog nijekanja Božjeg utjelovljenja. (Katari, razvratan život, odbacuju sakramente, ženidbu, crkvenu hijerarhiju i državni poredak) Slično čini Franjo i u svojim „Oporukama“ kad Mariju postavlja uzorom braći, kako treba da časte i u se primaju euharistijskog Krista: „Eto on se svaki dan ponižava kao što je nekoć s kraljevskog prijestolja (Mud 18,15) sišao u krilo Djevice, tako svaki dan dolazi k nama u poniznu obličju; svaki dan silazi na oltar po svećeničkim rukama.“

Marija je izvorno nadahnuće Franjine teologije. Nema sumnje, on nije školski naobražen teolog. U njegovoj teologiji (kristologiji) nema apstraktnih i suhoparnih pojmova, nije bogat školskim definicijama, niti je školski sintetiziran. On je čovjek duboke vjere, koju živi u svom vremenu i koja mu otvara oči za probleme, potrebe i opasnosti po vjeru. Njegov je teološki traktat o Isusu Kristu zorno ispisan u Grecciu. Franjo je njim otkrio zaboravljeno lice Kristovo i tako načinio veliki prodor u budućnost Crkve i teologije. Svojom teologijom inaugurirao je veliku reformu u Crkvi, društvu i liturgiji.

 

 

IV. MARIJIN UTJECAJ NA FRANJIN ŽIVO

Potrebno je još jedanput istaknuti da je Franjina teologija zastupana i propovijedana molitvom i životom, a ne učenim raspravama ili filozofskim razglabanjima. Franjo je tek u molitvi i životu po vjeri mogao dublje spoznati njezine zasade. Stoga se Franjina teologija ne može odvojiti od njegova života. Dok govori o Kristu Franjo svoj govor potvrđuje životom.

Marija je i tu jednako nadahnitelj Franjine pobožnosti kao i njegove teologije. Ona je pomogla Franji upoznati Krista i ona ga je i dovela do njega. Kako je Krist Franji postao sve, pravi stav prema njemu mogla mu je pokazati najviše Marija.

Marijino „Neka mi bude“ duboko je impresioniralo i povuklo Franju na iste staze života kao i Mariju, na jednaku otvorenost prema Bogu i njegovoj volji. Marijin životni primjer, kao i teologija, obara Franju na koljena, tako da je teološku raspravu zamjenjivala molitva i život, koji je, kao i u Marije, bio sav u znaku: „Neka mi bude po riječi tvojoj“.

Marija je bila Franji neposredno i snažno nadahnuće da se i on otvori Riječi Božjoj kao i ona. On se tome potpuno i predao. „Dok ne bi dovršio djelom što je začeo srcem“ – veli o Franji njegov životopisac Toma Čelanski – nije mogao mirovati. (Čelano, 69) Franjo bi poput Marije „začeo“ Riječ Božju i sav bi se njom ispunio. Onom „zače“ odgovaralo je „rodi“. Tako je Franjo po, Marijinu uzoru, primio Riječ Božju u poslušnosti, zatim je rodio, donio na svijet i dopustio joj da dobije obličje. Da je Marija izravno na njega utjecala više je nego očito, jer u „Pismu vjernicima“ ističe, kako se Riječ Božja rodila u krilu Marijinu, ali da se rođenje Božje ne zbiva samo u Marije:

„Njegove smo majke i mi, ako ga ljubavlju te čistom i nevinom savješću u svojem srcu i tijelu nosimo i rađamo svetim djelovanjem, koje drugima mora svijetliti kao primjer.“

Svi mi s Marijom dijelimo Božje materinstvo, ukoliko kao i ona primamo riječ Božju u poslušnosti.

Franjo je zahvaljujući Mariji ne samo upoznao Krista, nego ga i zavolio. U „Pismu općem saboru Manje braće“ Franjo potiče braću da se odnose prema Isusu u Euharistiji kako se prema njemu odnosila Marija: „Ako Blaženu Djevicu Mariju tako štujemo kako se dostoji, koja ga je nosila u presvetom krilu… koliko mora biti svet, pravedan i dostojan koji se dotiče rukama onoga koji neće više umrijeti, nego će vječno živjeti i biti slavljen…“ (Spisi, 47) „On je neizrecivom ljubavlju grlio Majku Isusovu, jer je Gospodina veličanstva učinila našim bratom.“ (2 Čelano, 198)

Franjo je usmjerio kristovsku i marijansku pobožnost novim pravcem. Marija u njoj daje Isusa ljudima da ga i oni dotaknu i prime. Marija se ponaša kao majka svim ljudima, posebno Crkvi, dok jedno svoje dijete daje drugima kao brata bratu. Tu je istaknuta i misao Marijina posredništva između Krista i ljudi. Kristovo bratstvo s ljudima posredovala je Marija, a time i spasenje.

Franjin je život posebni proces. Duh ga je Svetim vodio stazama i stupnjevitim razvojem, koje ni on ni drugi nisu mogli predvidjeti i odrediti. Nutarnji mu nemir nije dopustio da ostane pri današnjem i postignutom. Na kraju svoga svetačkog rađanja ugledao je Krista i Mariju i predao im se bez suzdržaja. Tek u svom predanju našao je sebe. Tu se ispunila i njegova želja za viteškom službom. U Isusu je našao pravoga Gospodina, a u Mariji idealnu ženu, kojoj je viteškom čašću htio služiti. Ta mu je žena potpuno zanijela srce. „Neizrecivom ljubavlju“ zaljubljen u nju, kako tvrdi njegov životopisac, postaje njezinim vjernim slugom. I, kako inače biva u ljubavi, zaljubljenik postaje robom onoga koga ljubi, a sve njegovo zapovijeđu što treba raditi i kako živjeti.

Nema sumnje da je Isus stožer oko kojega se kreće sav Franjin interes, ali on uvijek vidi Mariju blizu Isusu u svetosti, djevičanstvu, siromaštvu i služenju. Franjo nikada ne nabraja Marijine kreposti, a da ih istodobno ne poželi imati. U njezinu stavu prema Isusu vidi autentičan i jedino ispravan stav. Zato Franjo nije ni mogao ni htio doći drugim putem k Isusu nego Marijinim.

 

 

V. ZAGLAVAK

Franjo je naučio od Marije, kako se Riječ Božja vjerom prima, kako se u njemu utjelovljuje, rađa i kako se ljubi. Zato sav Franjin život nosi Marijine oznake. Nije samo njegova pobožnost marijanska, nego i njegova teologija i život. To je sve kao baština prešlo na njegov Red, koji mimo sve drugo njeguje i očituje marijanske crte i u teologiji i u pobožnosti. Franjevačka mariologija, koja je ujedno i potpuno crkvena, najprije je Franjina, pa po tom sve ostalo. U Franji ona sliči zdravoj i polemičkoj sjemenki, koja je svoje bogatstvo i sjaj pokazala kasnijim razvojem. Veliki poznavalac religiozne umjetnosti 12 – 13. st. n.e. Male naziva 14. st. „franjevačko kršćanstvo“. On također veli: „U 12. st. Evanđelje je pretežno imalo oblik ideje; u 13. st. čine ga Mala braća iznova životno toplim“. Nema sumnje da je tomu najviše pridonijela marijanska životna orijentacija sv. Franje i njegova Reda.

 

Potaknut upravo Marijinim primjerom, Franjo tumači i primjenjuje najprije na svoju braću izreku: „Nerotkinja će roditi mnogo djece“ (1 Sam 2,5) te veli: „Nerotkinja je jednostavni manji brat, koji u Crkvi nema zadatka rađati sinove. On će na Sudu vrlo mnogo roditi; jer koje on sada obraća svojom tihom molitvom, te će mu Sudac uračunati u slavu.“ (2 Čelano 164)

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1636
Ovaj mjesecOvaj mjesec71576
UkupnoUkupno4734415

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 92 

Administrator

franodoljanin@gmail.com