Presveto Trojstvo

Bog je tajna ljubavi

Danas slavimo svetkovinu Presvetoga Trojstva. To znači, klanjamo se jednome i jedinome Bogu koji živi u tri sobe: Ocu i Sinu i Duhu Svetom.

Mi ljudi ne bismo nikada iskusili tu unutarnju Božju tajnu, da nam se sam Bog nije saopćio u ljubavi. Bog nam se objavio u svome stvaranju, u djelu otkupljenja i u posvećenju ljudi.

U toku povijesti spasenja sve jasnije je bivalo, tko je uistinu Bog. Mislimo najprije na Stari savez: tamo je u božanskoj pedagogiji bilo posviješćeno ljudima da je samo jedan i jedini Bog. On je na osobit način izabrao svoj izraelski narod, i htio je da njegovo spasenje konačno dođe do svih naroda. Ljudi  više ne trebaju štovati  mnoštvo poganskih bogova ili snagu prirode, nego klanjanje i slavljenje, hvala i molba pripadaju jednome i jedinome Bogu!

S dolaskom Isusa Krista u ovaj svijet Bog se nama ljudima još jasnije pokazao: Bog šalje svoga Sina u ovaj svijet; vječni Bog stupa u blizi odnos prema nama ljudima; on sam postaje jedan od nas. Sin Božji, Isus Krist, rođen je od Djevice Marije kao čovjek. I kad Gospodin naš Isus Krist dovrši svoje spasiteljsko djelo na zemlji i nakon svoga uskrsnuća bude uzet na nebo, on nam od Oca šalje Duha Svetoga, da svi, koji vjeruju, budu ispunjeni njegovom ljubavlju. Duh Sveti uvodi nas u svu istinu.

U Duhu Svetom spoznajemo jednoga i trojstvenog Boga i klanjamo mu se. Mi spoznajemo, da je Bog tajna ljubavi. Ljubav nije samoća nego zajedništvo. Tako je Bog u samome sebi najviše i najblaženije zajedništvo koje postoji. Bog želi da i mi ljudi sudjelujemo u njegovoj radosti, i poziva nas da vjerujemo i daruje nam u krštenju božanski život.

Vječni, trojstveni Bog stanuje u našim srcima; ako ljubimo braću i sestre, tada imamo zajedništvo s Bogom, koji je "ljubav". (1 Iv 4,8.16). "Ako vidiš ljubav, vidiš Presveto Trojstvo", tako to formulira sveti Augustin.

Stoga možemo kazati: Boga nitko ne može shvatiti, obuhvatiti, a ipak nam je blizu. Mi smo u živom jedinstvu s njime, ako čuvamo u srcima vjeru, nadu i ljubav i naš život izručimo Bogu. Marija, djevica i majka Božja, to je na jedinstven način uzorno živjela.

Tada primamo sve što trebamo za naš život i što nam služi za spasenje. Čovjek nalazi trajnu sreću samo kod Boga koji nas je iz ljubavi pozvao na život i koji nas je pozvao na ljubav prema Bogu i ljudima.

Fra Jozo Župić

-------------

(2)

Današnje evanđelje sadrži čudesnu poruku i cijeli niz zagonetki. Ta dobra poruka glasi: Bog je ljubio svijet te mu je dao ono svoje najvrijednije: svoga vlastitog Sina.

To je dobra vijest, da je Bog tako ljubio svijet. Svijet mu je mogao biti svejedno. Stara poganska božanstva malo su se brinula za svijet ljudi. Isus nam je pokazao, da se Bog brine za nas. Sve je njemu dragocijeno, vrapci, ljiljani u polju a još više život ljudi. Isus nas želi ohrabriti da vjerujemo u Božju ljubav. To je u svakom slučaju nešto lijepo, biti ljubljen. A prije svega ako nas Bog ljubi. To jednostavno čini dobro.

Koliko su lijepe ove Isusove riječi. Ali one su i zagonetne. Jer Isus govori i o velikim opasnostima. O tome, da bismo mogli i propasti. Ili da svijet treba spasenje, dakle ugrožen je. I konačno Isus govori o tome da postoji sud, i da nam se može dogoditi da propadnemo na sudu, doduše božanskom sudu, vječnom, a to bi značilo, vječno propasti.

Tako je to evanđelje ujedno radosna i prijeteća vijest. Privlači li prijetnja? Osjeća li se to danas kao opasnost, pasti na Božjem sudu? Pitanje o vječnom životu igra li stvarno još neku ulogu? Treba li svijet uistinu spasenje?

Spasenje je potrebno. Ali prije svega materijalno spasenje. Tako izgleda u najmanju ruku. Klimatska katastrofa zove u pomoć. I ratna stanja pozivaju da su potrebne mjere spašavanja. Ili poplave. Sve pod hitno traži spašavanje. Isus govori o drugom spašavanju, o spašavanju duše. I o drugim sredstvima spašavanja: On sam, Isus, Božji Sin je Spasitelj!

Bog ne želi da svijet bude osuđen na  propast. Jer on ga ljubi. Njegovo spasenje ne predviđa prije svega da svi konflikti i katastrofe ovoga svijeta budu riješene. Ima nešto važnije, nešto što ima prednost: vjera! Bez vjere u Boga propadamo. Nikakvo blagostanje, nikakva sigurnost, nikakva materijalna sredstva ne mogu nas sačuvati od smrti. Na kraju se ne broji novac ni svjetske dobrobiti.

Ako jednom moramo dati račun o svome životu, broji se samo jedno: Kako si živio? Jesi li ljubio? Jesi li činio dobro? Slaže li se to sa životnom bilancom?

Tko sebi  pošteno postavlja to pitanje, taj neće biti bezbrižan i neće mu biti svejedno očekivati Božji sud. Tko može sa sigurnošću  kazati da u njegovom životu sve štima? Ako stvari tako promatramo, tada riječ spasenja drukčije zvuči: Ti, Bože, ne želiš da moja životna bilanca ispadne negativna. Ti apsolutno ne želiš da ja propadnem. Koliko je tebi stalo do mene pokazao si: svoga si Sina poslao u ovaj svijet, da nas otkupi i naše grijehe uništi. Ti si svoje srce, svoga Sina, stvarno žrtvovao za mene, da bih bio spašen. A sada od mene očekuješ samo jedno: da vjerujem Tebi i Isusu. Da vjerujem u Tvoju ljubav. Ni više! Ni manje! "Tko u njega vjeruje neće biti osuđen". Nije li to jednostavno?  Samo vjerovati i sve je u redu? Vjerovati znači imati povjerenje. I tada kada nam teško pada. I tada kada je mračno i ne vidi se izlaz. Njemu se povjeriti, to može biti veliki zahtjev. Isus kaže da vjera spašava. Bog nas konačno ne pušta da padnemo. Vjerujem li stvarno Njemu?

- - - - -

(3)

Misterij Presvetoga Trojstva nadilazi ljudski um: mi možemo samo u vjeri ispovijediti da jedan i jedini Bog živi i egzistira u zajedništvu triju božanskih osoba.

Ipak nam je Bog sam objavio pristup ovoj tajni, u kojoj je vječni Otac poslao nama svoga Sina, koji nas u Duhu Svetom poziva u zajedništvo božanske ljubavi.

"Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu". Ove riječi iz Evanđelja po Ivanu trebaju nam otvoriti srce za razumijevanje onoga što je Bog u svome spasiteljskom djelu učinio za nas ljude iz ljubavi.

Tko ne vjeruje u Boga, taj prepoznaje svijet i u njemu žive ljude kao više ili manje slučajni produkt slijepe prirode ili evolucije. Ta priroda i čovjek u njoj mogli bi sa svojim djelima i ostvarenjima biti veličanstveni: jednom je ipak svemu kraj i konačno ostaje –ništa. U očima ateista to je doduše žalosno, ali istinito. Oni se konačno ne nadaju ničemu od ovoga svijeta i također od ljudi, budući je jednom svemu kraj i nema savršenosti ni dovršenja.

S jednim takvim razmišljanjem koje mi kao vjernici naravno ne dijelimo, svjesni smo, kako bi svijet bio žalostan bez Boga:bio bi prepušten samome sebi i konačno izručen propasti i uništenju. Također za čovjeka koji vrlo čezne za životom i nutarnjim ispunjenjem, ne bi bilo nade. On bi se konačno izgubio i za njega ne bi bilo spasa.

Nasuprot tome slušamo radosnu vijest da ima izbavljenja i spasenja od Boga za ovaj svijet i u njemu žive ljude: Božji Sin, Isus Krist, poslan je od Oca u svijet, ne da sudi svijet i da izgovori konačnu smrtnu osudu, nego da ga spasi. Svi smo mi u Kristu pozvani na život: taj život je "život u punini", u vječnom dovršenju. Tko to vjeruje, taj je uistinu već prešao iz smrti u život i za njega nema ništa što ga može uzdrmati, potresti. Apostol Pavao je svjestan ovoga: "Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu" (Rim 8,38.39).

Jedan i trojstveni Bog koji je u sebi tajna ljubavi i života, nije želio svoju vječnu sreću i svoju slavu zadržati samo za sebe, nego je stvorio svijet i u njemu žive ljude, da bi za njih pripremio vječni život u svojoj ljubavi. Bog Otac poslao je u svijet svoga Sina, i u Duhu Svetom primamo milost djece Božje, da jednom budemo baština neba. To je uistinu radosna poruka!

Možemo postaviti pitanje: Je li "svijet" i je li čovjek uopće zaslužio spasenje? Je li spreman da ga Bog spasi i otkupi? Shvaća li uopće da je potreban otkupljenja, ili misli, da svojom vlastitom snagom može bilo kada stvoriti "vječni raj"? Ova prakušnja postoji tamo gdje čovjek misli da može živjeti bez Boga. Ako bi netko u tom stanju duha trajno ustrajao u onome što Sveto pismo označava kao nevjera, tada bi se takav čovjek sam isključio iz spasenja. "Tko ne vjeruje, već je osuđen", kaže se u istom Evanđelju. Nevjera kao svjesno uskraćivanje naspram ljubavi Božjoj, postavlja se dakle kao zapreka naspram "bespomoćnom"  Bogu. Naravno da bi svemogući Bog mogao prisiliti čovjeka za svoju sreću, ali on to ne čini. Daje mu slobodu jer samo tako uzima čovjeka ozbiljno. I sloboda je temeljni uvjet ljubavi!

Današnja nedjelja Presvetoga Trojstva pokazuje nam dakle, da je jedan i trojstveni Bog, Bog ljubavi i života. Mi ne možemo trajno biti zadovoljni bez njega: "Jer u njemu živimo, mičemo se i jesmo" (Dj 17,28).

Mi želimo ipak upoznati ovu Istinu koja nam objavljuje spasenje i istinsku sreću.

Mi ne zaslužujemo otkupljenje, ali je ipak veliki Bog tako dobar da nam daruje vječni život u svome Sinu Isusu Kristu. Primamo ovaj dar i vjerujemo u jedinorođenoga Sina vječnoga Oca koji je stupio u naš svijet po svome utjelovljenju: začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice. Sin Božji postao je jedan od nas, da mi postanemo djeca Božja i sudjelujemo u zajedništvu trojstvenoga Boga.

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1166
Ovaj mjesecOvaj mjesec81971
UkupnoUkupno5080850

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 70 

Administrator

franodoljanin@gmail.com