7. vazmena nedjelja (A)

Život je slava

Zamislite da vas vaš liječnik ili liječnica suočavaju s viješću da ste teško bolesni i da možda ne ćete dugo živjeti. Najednom više nije ništa isto kao što je bilo prije. Morate se razračunati sa samim sobom, a to biste najradije potisnuli. Iznenada stojite pred neizbježnošću vaše smrti. Svi dosadašnji planovi su otpaci papira. Vaše finale je počelo i ne da se zaustaviti. Tek kad nam nešto prijeti da izgubimo ili smo izgubili, tada nam biva jasno koju nepovratnu vrijednost posjedujemo. Koji vas  osjećaji i misli mogu obuzeti?

U prosincu 1926. godine pjesnik Rainer Maria Rilke rekao je u jednom švicarskom lječilištu: "Ne zaboravite, život je slava!" Čovjek je gledao smrti u oči i to je rekao. Koja iskustva je imao u svom životu koja prevladavaju ono teško i mračno u njegovoj posljednjoj patnji!

U čemu se sastojala "slava" njegova života?  "Slava" – u čemu se ona pokazuje za vas? Ljepota prizora u prirodi, nebeski zvuk zanosne glazbe, estetika djela arhitekture koja oduzima dah, otkrivanje i razumijevanje  fantastičnih umjetničkih djela, iskustvo uspjelog međuljudskog odnosa, slutnje savršenoga – to su doživljaji preobrazbe na vrhuncima planina. Uzvišeni obredi i divna liturgija od krštenja do rekvijema daju naslutiti nešto od božanske slave. Tu se otvara nebo.

U cijelom Svetom pismu govor je o Božjoj slavi, njegovoj uzvišenosti i važnosti, dubokom dojmu: "Svet, Svet, Svet Gospodin nad vojskama" (Iz 6,3). Ali i o udjelu čovjeka na božanskoj slavi: "Ti ga okruni slavom i sjajem" (Ps 8,6). To preuzima liturgija. Tamjanom kod mise slavi se Bog, ali i čovjek prima tamjan, njegova molitva treba se uzdignuti Bogu poput tamjana i ujedno je iskazana čast, priznanje i  poštovanje  svakom čovjeku. Prorok Habakuk (2,14) ovako je vidio budućnost: "Zemlja će se napuniti znanja o slavi Gospodinovoj." U pradogađaju izraelske vjere, izlasku iz ropstva, Bog je pokazao svoju slavu (usp. Izl 14,4), on je izvojevao slobodu za Izrael. Na putu izlaska Mojsije je izrazio svoju želju: "Pokaži mi svoju slavu" (Izl 33,18). Prema Ezekijelovom viđenju (Ez 11,23) napušta božanska slava hram, ako Izrael raskida odnos prema pravome Bogu i služi drugim bogovima.

Isus je na početku svoga djelovanja nagovijestio "svoju slavu", otprilike na svadbi u Kani (usp. Iv 2,11). U Isusu je Bog pokazao ljudima svu svoju velikodušnost, dobrotu, milosrđe, naklonost, kao i puninu moći i svemoći. Isus nije bio samo dobar čovjek, nego je on uz svoju ljudsku i čovjekoljubivu stranu imao uvijek i božansku stranu. On je "Gospodin" i u svojim govorima i djelovanjima pokazuje svoju "slavu". Božja dobrota treba se probijati s moću u ovom svijetu, među nama ljudima. Za to Isus moli u svom oproštajnom času. Taj vrlo visoki govor Ivanova evanđelja nije lako razumjeti. On je možda prilično daleko udaljen od našega svakidašnjega govora. Nedjelja između Uzašašća i Duhova mogla bi se nazvati "nedjelja molitve".

Danas nam je dana najduža molitva na putu dovršenja od Uskrsa do svetkovine Duhova. U svojoj oproštajnoj molitvi zahvaća Isus svoje životno djelo u jednoj jedinoj rečenici: " Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta." Ime nije bilo kakva prazna riječ, nego označava Božje biće, njegovu blizinu i vjernost prema ljudima. Isus, Božji spasitelj, to je ime približio ljudima po svojoj riječi i djelima. On ih je učio moliti da stupe u jedan sasvim novi odnos prema Ocu. U svojoj muci i smrti on je zapečatio svoje životno djelo. Ipak nije morao ostati u smrti, Bog ga je uskrisio na novi život. Božja blizina i vjernost donose svjetlo koje ostaje u tami svijeta s naznakama smrti. To su morali sami mučno učiti. Kad je nastupio križni put taj uski krug brzo se raspršio. Isus ipak moli za svoje koji će se opet naći zajedno poslije uskrsnuća jednodušno postojani u molitvi (usp. Dj 1,14). Ne trebamo se čuditi što sve može snaći Isusove pristaše, pa i nas same, nego od radosti kličimo, jer "Duh Slave, Duh Božji u vama počiva" (1 Pet 4,14).

"Ne zaboravite, život je slava!"

Fra Jozo Župić

*************

Vječni život

(Iv 17, 1-11)

Ljudi često kažu: Što imamo od toga da sam kršćanin i da idem u crkvu? Da svoj život usmjerim po evanđelju? Što mi vjera daje?

Vjera ima dvije dimenzije: eshatološku (usmjerena na budućnost, na vječni život, nebesku sreću) i ovozemaljsku (ta se tiče kvalitete našeg sadašnjeg života). Danas je važno istaknuti dimenziju vjere koja nas uči ‚umijeću življenja’ (ars vivendi), mudrom ophođenju sa životnim izazovima, vlastitim mislima i emocijama, najdubljim pokretima naše nutrine. Biblijska vjera u uskrsnuće samom svojom nutarnjom logikom ne usmjerava naš pogled samo prema vječnosti i ‘duševnom spasenju’ nego i prema tjelesnom životu u ovom konkretnom svijetu.  Od Uskrsa slušamo tekstove u bogoslužju iz evanđelja po Ivanu. Što je apostolu Ivanu bilo osobito na srcu da prenese budućim naraštajima? Isus je donio ljudima ‘vječni život’. U današnjemu evanđelju čitamo: “A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista” (Iv 17,3). Tradicionalno shvaćeno, izraz ‘vječni život›’ doziva u svijest život onkraj smrti. To, međutim, ne odgovara potpuno onome što su mislili evanđelist Ivan i Isus. ‘Vječni život’ znači: ‘novi život’, ‘istinski život’ ili ‘ispunjen život’. On počinje ovdje i sada, u trenutku u kojemu se odlučujem za vjeru u Isusa Krista. Novi zavjet prepoznaje dva tipa ljudske egzistencije (R. Bultmann). Prvo, tu je nevjerujuća, neotkupljena egzistencija, što je neautentični oblik egzistencije. Ovdje pojedinac odbija sebe prepoznati onakvim kakvi doista jest: stvorenje čije dobro i spasenje ovisi o Bogu. On je samodostatan i sputan prolaznim materijalnim poretkom.

Ovom neautentičnom obliku ljudske egzistencije Novi zavjet nudi oblik vjerujuće, otkupljene egzistencije u kojoj se napušta sva sigurnost koju smo sami stvorili, a pouzdajemo se u Boga. Uviđamo iluziju svoje samodostatnosti i umjesto toga pouzdajemo se u Boga. Krist je omogućio i učinio dostupnim autentičnu ili otkupljenu egzistenciju, a sveti Ivan to u današnjem evanđelju naziva ‘vječni život’.

No, i to još zvuči apstraktno i općenito. Što se točno misli pod tim? ‘Vječni život’ znači: upoznati, ljubiti i slijediti Isusa. Sveti Ivan tu misao izražava služeći se slikovitim jezikom. Isus za sebe kaže: ‘Ja sam kruh života. Tko k meni dođe, neće ogladnjeti… Ja sam svjetlo svijeta… Ja sam vrata… Ja sam Pastir dobri, Ja sam put, istina i život, Ja sam trs, a vi loze…’

Dok razmišljamo o ‘vječnom životu, uvijek treba imati na umu da smrt i uskrsnuće postoje ne samo na koncu nego i usred života. Otuđenost i izopačeni odnosi među ljudima; deficit smisla, anonimnost i apatija; nepravda i ideološka laž; ‘volja za moć’ i egoizam; bijeg u opijate i konzumizam; trgovina ljudima i komercijalizacija ženskog tijela – sve su to različiti oblici smrti ljudskog života usred života. Kraljevstvo Božje – novi Božji svijet – kao središnji sadržaj Isusova naviještanja, u svojoj punini nastupa doduše tek na koncu vremena, ali se ono u Isusovu životu već očitovalo, te je ostvarivanje toga Kraljevstva u svijetu, kao borba protiv smrti u svim njezinim oblicima, temeljna kršćanska zadaća, i način na koji vjernici uskrisavaju već prije smrti (I. Bubalo).

Anđelko Domazet

*************

S Marijom moliti za Duha Svetoga

Kad je Gospodin Isus Krist pred očima svojih učenika uzet na nebo, vratiše se oni nakon nekog vremena s Maslinskog brda u grad Jeruzalem. Tamo su se uspeli u gornju sobu gdje je Isus sa svojim apostolima slavio Posljednju večeru. Djela apostolska nabrajaju one koji su se okupili, a osim apostola tu su još različite žene, osobito Marija, majka Isusova i njegovi rođaci koji su u jeziku tadašnjega vremena označeni kao "braća".

Ono što je slijedilo i što je oblikovalo devet dana glavni sadržaj njihova zajedničkog života, bila je molitva za Duha Svetoga, kojeg je Isus njima obećao od Oca. Tada, deset dana nakon Isusova uzašašća, stvarno se izlio Duh Sveti u obliku plamenih jezika nad apostole. Crkva baš to slavi na Duhove.

Molimo li također i mi za Duha Svetoga? Za nadati se, da mi u najmanju ruku tu i tamo činimo. Važno je, da mi molimo Gospodina Boga na izričit način za sedam darova Duha Svetoga. Iako nama Duh Sveti već pripada u svetom krštenju a osobito u krizmi, ipak vrijedi uvijek iznova te darove iskusiti kao dar Božji. Božji Duh Sveti htio bi u nama i s nama djelovati u sve dane našega života. On je Duh, koji nas potiče na dobro i sve dovršava u svojoj ljubavi.

Tko bi nas mogao djelotvornije poduprijeti u toj molitvi za Duha Svetoga kao ona žena, koja je već tada bila nazočna, kad je mlada Crkva molila za dolazak Duha Svetoga? To je sveta Djevica i Majka Božja Marija. Ona je po djelovanju Duha Svetoga začela dijete Isusa i njemu dala život. Sada, kad je njezin Sin Isusu Krist uzet na nebo, ona je usrdno molila za darove Duha Svetoga za cijelu Crkvu.

Marija je svim svojim bićem osjetljiva za Boga. Ona je stalno otvorena i spremna za dolazak i djelovanje Duha Svetoga. Bog je mogao potpuno  doći u njoj, kad je postao čovjekom iz njenog djevičanskog krila. Svaka milost koju je ona primila od Boga, kod Marije je pala na plodno tlo; Riječ Božja donijela je plod, i tako je ona u svoj svojoj ljepoti pred Bogom procvjetala u snazi Duha Svetoga. Marija je čudesno djelo Duha Svetoga; nema nijednog drugog stvorenja, u kojem se Božja ljubav na tako jedinstven način mogla ostvariti. Na taj način Marija je također postala praslika Crkve. Crkva kao zajednica vjernika prepoznaje u osjetljivosti Marijinoj za djelovanje Duha Svetoga svoj vlastiti ideal, kojemu ona teži. Marija ne stavlja nikakve granice puhanju Duha Svetoga. Ona je duhom ispunjena žena i majka, koja i nama želi izmoliti dar Duha Svetoga.

Povjerimo se njezinoj majčinskoj ljubavi! Sve što mi njoj darujemo, ona predaje Bogu. Marija ništa ne zadržava za sebe, nego želi da i mi uronimo u stvarnost Duha Svetoga. U tom povjerenju molimo Boga: "Pošalji nam svoga Duha da svi budemo nanovo stvoreni. I obnovit ćeš lice zemlje!"

Fra Jozo Župić

****************

Isus je mnogo molio. Povlačio se u samoću. Molio je na brdu. Molio je u noći. Mi jedva znamo što i kako je molio. To ostaje njegova tajna. Kao što naše moljenje ostaje naša tajna. Moljenje je stvar srca. Nešto vrlo osobno, intimno. Kad promatram molitelje u crkvi koji su upalili svijeću, klekli, tiho sjede zatvorenih očiju: što ja znam o njihovoj molitvi? Ali to me dira.

Tu i tamo do nas dopire riječ glasne molitve, potresne molitve u muci križa: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!" Puno puta smijemo na trenutak pogledati malo u dušu Isusovu. Slutimo što pokreće njegovo srce. Zbog čega moli.

Nijedna Isusova molitva nije tako izvorno predana kao Isusova "oproštajna molitva", malo sati prije uhićenja, smrtne osude. Danas čitamo prvi dio te molitve. To je nešto kao Isusova oporuka, njegova posljednja volja, koju on povjerava Bogu. Prva riječ te molitve kazuje ukratko sve , što Isusu leži na srcu: "Oče!" Tako on oslovljava Boga. Tako trebamo i mi oslovljavati Boga: "Oče naš!" Ako to shvatimo, ako nam to stvarno uđe u srce, tada smo sretni.

Isusova posljednja želja je da upoznamo Boga. Zato moli on. Prečesto ne mislimo na Boga. Često imamo uske, krive predodžbe o njemu. Slike o dalekom Bogu, o starom čovjeku s bijelom bradom. Ili o Bogu-knjigovođi, koji točno vodi knjigu naših grijeha i pogrešaka. Taj sve točno zapaža i ništa mu ne može umaći. Ili o dragom Bogu koji pušta drage ljude da budu svoji, a za njih se ne briga.

Isus moli, da mi trebamo upoznati Boga kao njegova i našega Oca: "Objavio sam ime tvoje ljudima." Da, mi možemo upoznati Boga. Mi samo trebamo gledati na Isusa. Tada vidimo kakav je Bog. Mi trebamo samo slušati Isusa, i tada slušamo samoga Boga. Nije li to nešto veličanstveno? Bog je neshvatljiv, ali Isus je "Bog za prihvaćanje". Bog bi nam želio pokazati tko je on, i stoga je Isus došao da ga možemo susresti. Zato je to tako važno, tako napeto, da točno pazimo na Isusove riječi. U njima nam govori Bog. S ljudskim gestama, s ljudskim srcem.

I znamo da je on sa svojim srcem molio za nas ljude. Za sve? Ili samo za neke?  Je li njegovo srce otvoreno za sve ljude? Ili samo za neke osobito dobre?  Za izabrane? Zar Isus sam nije rekao: "Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni." Vjerujem da je Isus uvijek na poseban način molio za one koji su najhitnije trebali pomoć. Za najugroženije! Za one koji su jako pritisnuti.

Zar to i mi ne činimo? Zar jedna majka ne moli osobito za svoju djecu koja su u najvećoj opasnosti, u najvećoj nevolji? Tu je puno puta molitva burna i jaka. Uz tu je molitvu cijelo srce. "Moliti za druge znači dati svoje srce", kaže monah Siluan s brda Atosa. Isus je dao svoje srce. Prolio je svoju krv do smrti na križu. Tako ozbiljna bila je njegova molitva – za mene, i tebe, koji smo siromašni grešnici.

Fra Jozo Župić


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

SINJ - VELIKA GOSPA 2017.

**********************

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas239
Ovaj mjesecOvaj mjesec54491
UkupnoUkupno5215675

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 111 

Administrator

franodoljanin@gmail.com