7. vazmena nedjelja (A)

Vječni život

(Iv 17, 1-11)

Ljudi često kažu: Što imamo od toga da sam kršćanin i da idem u crkvu? Da svoj život usmjerim po evanđelju? Što mi vjera daje?

Vjera ima dvije dimenzije: eshatološku (usmjerena na budućnost, na vječni život, nebesku sreću) i ovozemaljsku (ta se tiče kvalitete našeg sadašnjeg života). Danas je važno istaknuti dimenziju vjere koja nas uči ‚umijeću življenja’ (ars vivendi), mudrom ophođenju sa životnim izazovima, vlastitim mislima i emocijama, najdubljim pokretima naše nutrine. Biblijska vjera u uskrsnuće samom svojom nutarnjom logikom ne usmjerava naš pogled samo prema vječnosti i ‘duševnom spasenju’ nego i prema tjelesnom životu u ovom konkretnom svijetu.  Od Uskrsa slušamo tekstove u bogoslužju iz evanđelja po Ivanu. Što je apostolu Ivanu bilo osobito na srcu da prenese budućim naraštajima? Isus je donio ljudima ‘vječni život’. U današnjemu evanđelju čitamo: “A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista” (Iv 17,3). Tradicionalno shvaćeno, izraz ‘vječni život›’ doziva u svijest život onkraj smrti. To, međutim, ne odgovara potpuno onome što su mislili evanđelist Ivan i Isus. ‘Vječni život’ znači: ‘novi život’, ‘istinski život’ ili ‘ispunjen život’. On počinje ovdje i sada, u trenutku u kojemu se odlučujem za vjeru u Isusa Krista. Novi zavjet prepoznaje dva tipa ljudske egzistencije (R. Bultmann). Prvo, tu je nevjerujuća, neotkupljena egzistencija, što je neautentični oblik egzistencije. Ovdje pojedinac odbija sebe prepoznati onakvim kakvi doista jest: stvorenje čije dobro i spasenje ovisi o Bogu. On je samodostatan i sputan prolaznim materijalnim poretkom.

Ovom neautentičnom obliku ljudske egzistencije Novi zavjet nudi oblik vjerujuće, otkupljene egzistencije u kojoj se napušta sva sigurnost koju smo sami stvorili, a pouzdajemo se u Boga. Uviđamo iluziju svoje samodostatnosti i umjesto toga pouzdajemo se u Boga. Krist je omogućio i učinio dostupnim autentičnu ili otkupljenu egzistenciju, a sveti Ivan to u današnjem evanđelju naziva ‘vječni život’.

No, i to još zvuči apstraktno i općenito. Što se točno misli pod tim? ‘Vječni život’ znači: upoznati, ljubiti i slijediti Isusa. Sveti Ivan tu misao izražava služeći se slikovitim jezikom. Isus za sebe kaže: ‘Ja sam kruh života. Tko k meni dođe, neće ogladnjeti… Ja sam svjetlo svijeta… Ja sam vrata… Ja sam Pastir dobri, Ja sam put, istina i život, Ja sam trs, a vi loze…’

Dok razmišljamo o ‘vječnom životu, uvijek treba imati na umu da smrt i uskrsnuće postoje ne samo na koncu nego i usred života. Otuđenost i izopačeni odnosi među ljudima; deficit smisla, anonimnost i apatija; nepravda i ideološka laž; ‘volja za moć’ i egoizam; bijeg u opijate i konzumizam; trgovina ljudima i komercijalizacija ženskog tijela – sve su to različiti oblici smrti ljudskog života usred života. Kraljevstvo Božje – novi Božji svijet – kao središnji sadržaj Isusova naviještanja, u svojoj punini nastupa doduše tek na koncu vremena, ali se ono u Isusovu životu već očitovalo, te je ostvarivanje toga Kraljevstva u svijetu, kao borba protiv smrti u svim njezinim oblicima, temeljna kršćanska zadaća, i način na koji vjernici uskrisavaju već prije smrti (I. Bubalo).

Anđelko Domazet

*************

(2)

S Marijom moliti za Duha Svetoga

Kad je Gospodin Isus Krist pred očima svojih učenika uzet na nebo, vratiše se oni nakon nekog vremena s Maslinskog brda u grad Jeruzalem. Tamo su se uspeli u gornju sobu gdje je Isus sa svojim apostolima slavio Posljednju večeru. Djela apostolska nabrajaju one koji su se okupili, a osim apostola tu su još različite žene, osobito Marija, majka Isusova i njegovi rođaci koji su u jeziku tadašnjega vremena označeni kao "braća".

Ono što je slijedilo i što je oblikovalo devet dana glavni sadržaj njihova zajedničkog života, bila je molitva za Duha Svetoga, kojeg je Isus njima obećao od Oca. Tada, deset dana nakon Isusova uzašašća, stvarno se izlio Duh Sveti u obliku plamenih jezika nad apostole. Crkva baš to slavi na Duhove.

Molimo li također i mi za Duha Svetoga? Za nadati se, da mi u najmanju ruku tu i tamo činimo. Važno je, da mi molimo Gospodina Boga na izričit način za sedam darova Duha Svetoga. Iako nama Duh Sveti već pripada u svetom krštenju a osobito u krizmi, ipak vrijedi uvijek iznova te darove iskusiti kao dar Božji. Božji Duh Sveti htio bi u nama i s nama djelovati u sve dane našega života. On je Duh, koji nas potiče na dobro i sve dovršava u svojoj ljubavi.

Tko bi nas mogao djelotvornije poduprijeti u toj molitvi za Duha Svetoga kao ona žena, koja je već tada bila nazočna, kad je mlada Crkva molila za dolazak Duha Svetoga? To je sveta Djevica i Majka Božja Marija. Ona je po djelovanju Duha Svetoga začela dijete Isusa i njemu dala život. Sada, kad je njezin Sin Isusu Krist uzet na nebo, ona je usrdno molila za darove Duha Svetoga za cijelu Crkvu.

Marija je svim svojim bićem osjetljiva za Boga. Ona je stalno otvorena i spremna za dolazak i djelovanje Duha Svetoga. Bog je mogao potpuno  doći u njoj, kad je postao čovjekom iz njenog djevičanskog krila. Svaka milost koju je ona primila od Boga, kod Marije je pala na plodno tlo; Riječ Božja donijela je plod, i tako je ona u svoj svojoj ljepoti pred Bogom procvjetala u snazi Duha Svetoga. Marija je čudesno djelo Duha Svetoga; nema nijednog drugog stvorenja, u kojem se Božja ljubav na tako jedinstven način mogla ostvariti. Na taj način Marija je također postala praslika Crkve. Crkva kao zajednica vjernika prepoznaje u osjetljivosti Marijinoj za djelovanje Duha Svetoga svoj vlastiti ideal, kojemu ona teži. Marija ne stavlja nikakve granice puhanju Duha Svetoga. Ona je duhom ispunjena žena i majka, koja i nama želi izmoliti dar Duha Svetoga.

Povjerimo se njezinoj majčinskoj ljubavi! Sve što mi njoj darujemo, ona predaje Bogu. Marija ništa ne zadržava za sebe, nego želi da i mi uronimo u stvarnost Duha Svetoga. U tom povjerenju molimo Boga: "Pošalji nam svoga Duha da svi budemo nanovo stvoreni. I obnovit ćeš lice zemlje!"

Fra Jozo Župić

****************

(3)

Isus je mnogo molio. Povlačio se u samoću. Molio je na brdu. Molio je u noći. Mi jedva znamo što i kako je molio. To ostaje njegova tajna. Kao što naše moljenje ostaje naša tajna. Moljenje je stvar srca. Nešto vrlo osobno, intimno. Kad promatram molitelje u crkvi koji su upalili svijeću, klekli, tiho sjede zatvorenih očiju: što ja znam o njihovoj molitvi? Ali to me dira.

Tu i tamo do nas dopire riječ glasne molitve, potresne molitve u muci križa: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!" Puno puta smijemo na trenutak pogledati malo u dušu Isusovu. Slutimo što pokreće njegovo srce. Zbog čega moli.

Nijedna Isusova molitva nije tako izvorno predana kao Isusova "oproštajna molitva", malo sati prije uhićenja, smrtne osude. Danas čitamo prvi dio te molitve. To je nešto kao Isusova oporuka, njegova posljednja volja, koju on povjerava Bogu. Prva riječ te molitve kazuje ukratko sve , što Isusu leži na srcu: "Oče!" Tako on oslovljava Boga. Tako trebamo i mi oslovljavati Boga: "Oče naš!" Ako to shvatimo, ako nam to stvarno uđe u srce, tada smo sretni.

Isusova posljednja želja je da upoznamo Boga. Zato moli on. Prečesto ne mislimo na Boga. Često imamo uske, krive predodžbe o njemu. Slike o dalekom Bogu, o starom čovjeku s bijelom bradom. Ili o Bogu-knjigovođi, koji točno vodi knjigu naših grijeha i pogrešaka. Taj sve točno zapaža i ništa mu ne može umaći. Ili o dragom Bogu koji pušta drage ljude da budu svoji, a za njih se ne briga.

Isus moli, da mi trebamo upoznati Boga kao njegova i našega Oca: "Objavio sam ime tvoje ljudima." Da, mi možemo upoznati Boga. Mi samo trebamo gledati na Isusa. Tada vidimo kakav je Bog. Mi trebamo samo slušati Isusa, i tada slušamo samoga Boga. Nije li to nešto veličanstveno? Bog je neshvatljiv, ali Isus je "Bog za prihvaćanje". Bog bi nam želio pokazati tko je on, i stoga je Isus došao da ga možemo susresti. Zato je to tako važno, tako napeto, da točno pazimo na Isusove riječi. U njima nam govori Bog. S ljudskim gestama, s ljudskim srcem.

I znamo da je on sa svojim srcem molio za nas ljude. Za sve? Ili samo za neke?  Je li njegovo srce otvoreno za sve ljude? Ili samo za neke osobito dobre?  Za izabrane? Zar Isus sam nije rekao: "Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni." Vjerujem da je Isus uvijek na poseban način molio za one koji su najhitnije trebali pomoć. Za najugroženije! Za one koji su jako pritisnuti.

Zar to i mi ne činimo? Zar jedna majka ne moli osobito za svoju djecu koja su u najvećoj opasnosti, u najvećoj nevolji? Tu je puno puta molitva burna i jaka. Uz tu je molitvu cijelo srce. "Moliti za druge znači dati svoje srce", kaže monah Siluan s brda Atosa. Isus je dao svoje srce. Prolio je svoju krv do smrti na križu. Tako ozbiljna bila je njegova molitva – za mene, i tebe, koji smo siromašni grešnici.

Fra Jozo Župić


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas229
Ovaj mjesecOvaj mjesec76140
UkupnoUkupno4909861

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 123 

Administrator

franodoljanin@gmail.com