6. vazmena nedjelja (A)

Obrazloženje nade

Jeste li ikada doživjeli da vas netko pita: Što vam daje nada? Čitatelje i slušatelje zanima odakle netko crpi snagu i što netko drži o životu. Tim više ako je netko pogođen teškom bolešću i nesrećom i nadvladao ih je. Neovisno radi li se o javnom interesu ili ne, postavlja se pitanje o nadi za svakoga od nas. Jesmo li svjesni toga da živimo i nakon smrti?  "Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama." Pisac prve Petrove poslanice u svakom slučaju ohrabruje svoje adresate da ostanu u onome čemu se nadaju. On traži jasno i glasno da ispovijedaju ono na čemu se temelji njihov život. Pobjeda života nad smrću koji je Isus postigao u svome uskrsnuću, za njega je tako nosiva, da on može prožeti  svagdašnjicu. Sve smrtno nema više posljednju riječ. "Ali odgovorite blago i s poštovanjem dobre savjesti." To poštovanje drugih ljudi duboko je nadahnuto od toga, da oni to zaslužuju, da ih se ozbiljno prihvaća, i baš tada kada ne dijele naše uvjerenje; poštovanje imati pred onim što je drugi čovjek doživio u svom životu i možda pretrpio. To mi brani da ga susrećem s prezirom iako ne dijelim s njime ono o čemu je on osvjedočen i na čemu temelji svoj život.

U isto vrijeme mi nemamo razloga izbjegavati raspravljanje. Možda smo za nekoga glupi ili zaostali, ali ne trebamo se zalijepiti na takve etikete. Budući da netko radije argumentira a drugi govori o tome što za njega praktično znači nada u svakidašnjici – a to znači ne se predati premda svi znakovi govore protiv života. Stav s kojim susrećemo druge u takvim razgovorima, smijemo također iskoristiti i za nas.
Ovo možemo povezati i s obećanjem iz oproštajnog govora što nam ga zapisa Ivan evanđelist. "I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugog Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine…" Isus je nama obećao dobrog Duha Božjeg. Njegova životna snaga želi nas prožeti i ohrabriti, i pozvati nas za zadaće svakidašnjice. Jer, djelovati u njegovom duhu znači, vjerovati životu i odvažiti se uvijek iznova za novo.

To konkretno biva u ljubavi kao odgovor povjerenja. "Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati…" To je uistinu tajna kršćanske vjere; uvijek nanovo povjeravati se velikoj Božjoj ljubavi, također u vlastitoj nemoći. U svojoj enciklici Spe salvi – u nadi spašen koju je 2007. godine napisao papa u miru, Benedikt XVI, govori se o tri mjesta učenja i uvježbanja nade.

Prvo mjesto je molitva. U molitvi se može uvježbavati svaki pojedini i svaka pojedina. Gdje nedostaju vlastite riječi mogu Očenaš ili riječi liturgije postati sidro nade.

Drugo mjesto učenja nade enciklika vidi u "ozbiljnom i pravom čovjekovom djelovanju".  To je tako reći ispunjenje nade. Posvuda gdje mi doprinosimo svojim djelovanjem da svijet bude barem malo svjetliji i čovječniji, time se otvaraju vrata budućnosti, tu svjedočimo nadu i ona je iskustvenija za druge.

Treće mjesto učenja nade bit će konačno sud. Sud kao mjesto bistrenja i istine.  Ovdje se sadašnji život opravdava; on se mjeri prema nadi koja nam je obećana. Upravo u društvu u kojem se čini da je sve moguće, lako nastaje osjećaj, da se život može voditi bez posljedica. Uskrsni dar "vječnoga života" poziva nas da preuzmemo odgovornost za naš sadašnji život i naše sadašnje djelovanje.

Fra Jozo Župić

**********

(1 Ptr 3, 15-18)

Isus nije zahtijevao slijepu poslušnost i slijepo nasljedovanje. On odgovara na pitanja svojih učenika i slušatelja, kada oni sumnjaju, ne shvaćaju, kada su iznenađeni. Isus odbija samo ona pitanja koja su mu bila postavljena u tvrdokornosti, koja odaju zatvorenost i samodostatnost. U drugom čitanju apostol Petar poziva Isusove učenike: Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem…

U knjizi koja je nedavno izašla kod nas: Biti katolik u kulturi izbora, autor Thomas P. Rausch donosi rezultate nekih anketa među američkim studentima koje pokazuju da katolici najmanje znaju objasniti sadržaje vlastite vjere i svoj katolički identitet. Tužna, ali istinita činjenica koja se prepoznaje i u našim hrvatskim okolnostima: prosječni katolik slabo poznaje vlastitu vjeru. Kako je to moguće? Unatoč 20 godina vjeronauka u školama, župskih kateheza, nedjeljnih propovijedi? Još uvijek je toliko neznanje u vjerskim pitanjima. Prava mentalna konfuzija: što je vjera, a što praznovjerje, što je istina, grijeh, koji je ispravan odnos između Boga, Isusa, pape, svetaca… Sve se miješa.

Većina katolika osjeća se neugodno kada trebaju nekome ponuditi razloge vlastite vjere, obrazložiti zašto su kršćani. Neki među nama izbjegavaju takve teme jer se boje da će biti ismijani. Drugi opet, koji su školovaniji, pomisle da je današnja Crkva beznadno staromodna i nemaju volje argumentirano braniti mnoge stavove crkve u koje ni sami više ne vjeruju. U stara vremena postojala je teološka disciplina apologetika koja je bila zadužena za obranu kršćanskog vjerovanja naspram raznih krivih učenja, sumnji, optužbi u pogledu vjerodostojnosti Crkve i kršćanske vjere. Neki smatraju da kršćani danas trebaju biti ‘dobre apologete’ vlastite vjere u svijetu suvremenih filozofija. U skeptičnom svijetu kršćani vjeruju da se može dosegnuti istinu. I zato bismo uvijek trebali težiti spoznaji objektivne istine, a ne uhljebljenju u trenutni izgled svoje subjektivne istine. Ivan Pavao II. u enciklici Fides et ratio to naziva ‘služenje istini’: “Među raznim oblicima služenja koje Crkva ljudima treba ponuditi ona uviđa da joj je jedno osobito vlastito: služenje (diakonia) istini.” (Br. 2) “Kod ljudi našega vremena, i to ne samo kod nekih filozofa, već su se pojavila držanja nekakvog posvuda raširenog nepovjerenja i nepouzdanja u vrlo velike ljudske spoznajne mogućnosti. S lažnom se skromnošću čovjek zadovoljava djelomičnim i privremenim istinama ne postavljajući temeljna pitanja o smislu i zadnjem temelju ljudskog osobnog i društvenog života” (br. 5). “Čovjek vlastiti život nikad ne može temeljiti na sumnji, nesigurnosti ili laži: takvo postojanje stalno bi uznemiravali strah i tjeskoba. Čovjek se, dakle, može definirati kao onaj koji traži istinu” (br. 28).

Što katolici čine da bi uklonili vlastito vjersko neznanje? Ne radi se samo o tome da vlastitu vjeru želimo drugima nametati. Naš je vlastiti život u igri. Zašto sam (još) kršćanin? Zašto je za mene osobno Isus Krist poseban, jedinstven? Zašto je katoličanstvo moja duhovna domovina? Današnji kršćani pozvani su upoznati vlastitu vjeru, imati hrabrosti svjedočiti i obrazložiti je pred drugima, ali i biti spremni u poniznosti učiti od drugih ljudi.

Anđelko Domazet

**************

Budite uvijek spremni

"Nadam se da neću dobiti lošu ocjenu iz matematike. Nadam se da će moj sin uskoro dobiti posao. Nadam se da će moja teško bolesna žena opet biti zdrava. Nadam se da ćemo se nakon ove katastrofalne poplave opet vratiti svojim kućama."

Svi mi poznajemo takve rečenice, one su tako ili na sličan način izgovorene, mišljene, ili smo ih čuli.
Imati nadu, nečemu se nadati, to je za nas ljude vrlo važno, životno važno. Tko više nema nade, tko se više ne može nadati, taj je u sebi već mrtav, taj je umro, iako tjelesno još živi, iako njegovo srce još kuca.

Imati nadu, to može izgledati različito, kao što gore pokazuju spomenuti primjeri. To, zbog čega se ljudi nadaju, može biti vrlo različito. I ako bi sada bili pitani, zbog čega se nadate, koje vas nade u ovom trenutku pokreću, s kojim ste nadama možda došli na svetu misu, te bi nade bile sasvim različite, svatko bi od vas imao svoje vlastite nade.

U današnjem čitanju prve poslanice svetoga Petra apostola baš je bio govor o "nadi". Tu se kaže: "Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama."
Tada, u vrijeme, kad je ova poslanica sastavljena, a to je bilo otprilike pedeset godina poslije Isusove smrti i uskrsnuća, taj je zahtjev imao egzistencijalni karakter, radilo se ne o bilo kakvoj nadi, nego o nadi, koja je pokrenula kršćane, usprkos progonstvu i nevolji, da ne ostave svoju vjeru, nego da i dalje ostanu čvrsti u vjeri.

To je bila nada u jednoga Boga, koji se ljudima pokazao u Isusu Kristu na nenadmašan način, kako on njih ljubi, kako svaku i svakoga od njih prihvaća, kako se oni njemu mogu povjeriti. To je bila nada u jednoga Boga, koji je ljude oslobodio i otkupio po životu svoga Sina, po njegovoj smrti i uskrsnuću. To je bila nada u jednoga Boga, koji njih nikada ne ostavlja same, koji i sâm u najgoroj nevolji, upravo u smrti, drži ih i daruje im novi, vječni život. Jedna takva nada ljude je tada osposobljavala, da prihvate na sebe  progonstvo,  nevolju, a u ekstremnim slučajevima i samu smrt.

"Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama."
Taj zahtjev Prve Petrove poslanice vrijedi još i danas, iako mi živimo u jednoj drugoj situaciji, iako možda nismo radi vjere progonjeni i ne moramo pred sudce.

Dati obrazloženje  o nadi koja je u nama, o nadi vjere u Isusa Krista i svoga Boga, to je prijeko potrebno, ako ne želimo da se nada izgubi ne samo u nama nego da nikne i u drugima koji više nemaju nade.

Obrazložiti nadu koja nas ispunja, predpostavlja da i sami uvijek razmišljamo o nadi, iz koje mi kršćani živimo, i obećavamo da ćemo je uvijek iznova potvrđivati.

Kada na primjer sada slavimo svetu misu, tada to činimo prije svega, jer  na temelju  Riječi Božje ponovno želimo oživjeti našu nadu i ojačati se u našoj nadi kao kršćani. Ali ne samo u nedjeljnoj svetoj misi, nego i svakoga dana, u dnevnoj molitvi, u redovitom čitanju Svetoga pisma, u meditaciji možemo na temelju naše nade razmisliti, da tu nadu uvijek imamo pred očima. Mi moramo u našemu životu, u našoj svakidašnjici, uvijek iznova stati na temelj, na temelj naše nade, da ne bismo u beznadnosti  i zaposlenosti potonuli.

To može također značiti: biti otvoreni za znakove nade u našemu životu, usred naše svakidašnjice. Mnogo puta mogu takvi znakovi nade biti vrlo mali. Blagoslovljena voda koju uzimamo na ulazu u crkvu, koju možda mnogi imaju kod kuće u svojim stanovima, i koja nas podsjeća na naše krštenje može nam uvijek iznova pojasniti, da mi nismo samo umrli s Kristom, nego da ćemo s njime i uskrsnuti. Znak križa koji činimo prije i poslije molitve, kojim dodirujemo čelo našega djeteta, podsjeća nas, da je Isus na križu umro za nas. Molitvene procesije koje će se u dolazećim danima događati u mnogim zajednicama, podsjećaju nas na to, da Bog, koji nas drži na životu, želi nam darovati ispunjen i plodonosan život.

Sve su to znakovi nade, znakovi koji nas podsjećaju na našu kršćansku nadu i ujedno nas jačaju u toj nadi.
Znakovi nade mogu za nas biti i drugi ljudi, koji možda prije svega ne govore nešto veliko o svojoj vjeri i nadi, ali mi ipak osjećamo da oni žive iz duboke nade.

Svi smo mi već susreli takve ljude i oni susreću nas. Ljude kod kojih se pitamo, odakle im tolika  snaga, da se brinu za svoju bolesnu rodbinu; odakle im strpljivost da prihvate svoje invalidno dijete; kako uspijevaju, da u svojoj žalosti za gubitkom drage osobe ne propadnu; kako to da su uvijek veseli, optimistični i puni nade.

Ima ih, takvih ljudi, koji po svome životu daju obrazloženje o nadi koja je u njima. Mnogo puta takvi ljudi govore o tome. Ne nametljivo, možda tek tada,kada ih se izravno pita.

Svi mi trebamo takve svjedokinje i svjedoke nade, koji i nas prihvaćaju na svom putu, koji nas jačaju u našoj nadi i daruju nam novu nadu.

I sami smo pozvani biti takvi ljudi koji će po svome djelovanju i govorenju uvijek iznova obrazložiti svojim bližnjima svoju nadu, biti ljudi, koji su spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama.

Fra Jozo Župić

***********************

Ovih dana nastradao je u prometnoj nesreći jedan poznati nogometaš. Mnogi su ga uključili u svoje molitve. U tisku su se mogle pročitati riječi ohrabrenja: Ne daj se, pobijedit ćeš ti to, glavu gore, svi smo uz tebe, Bože pomozi mu itd.

S takvim i sličnim riječima pokušavamo mi ljudi kazati nešto u teškoj situaciji, više ili manje od srca kada smo sami bespomoćni. Bolesnom čovjeku, čovjeku nad čijom smrću žale njegovi najbliži, izraziti sućut, pronaći prave riječi, nije jednostavno i to je za sve nas jedan zahtjev. Često nam nedostaju riječi.

Kratko prije Kristova uzašašća slušamo u Evanđelju, Isus pokušava pripremiti učenike na svoj oproštaj. Isus ne misli samo na njih, nego im šalje sposobnog tješitelja, Duha Svetoga. Taj Branitelj nije samo kod učenika, nego je upravo u njima. I Isus obećaje da će sam ponovno doći k njima.

Slično kao što je nama teško izraziti i izgovoriti našu utjehu, i učenici imaju poteškoća prihvatiti Isusovu utjehu – možda zato jer ne mogu zamisliti život bez njega i ne mogu shvatiti taj odnos. Nama se postavlja slijedeće pitanje: Bi li ove Isusove riječi tješile nas u teškim situacijama i bi li nam pomogle? Možemo li mi iz toga crpsti utjehu da nam je on osigurao Branitelja? Možda to nisu samo riječi koje nas mogu tješiti, nego Isusova blizina i iznad granica smrti? Jesu li to iskustva da je Branitelj stvarno kod nas i da nas Isus ne ostavlja same? Kako ja mogu iz ovog utješnog ohrabrenja, iz moga iskustva utjehe drugima pomoći i druge tješiti? Tu nema recepta-sokoljenje, ohrabrenje mora odgovarati osobi.

Isus ide korak dalje. On ne tješi samo učenike, on ih opunomoćuje za njegovo životno djelo: "Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi." Time im daje svoju moć, on ih čini svojim  baštinicima i daje im upute djelovanja za vrijeme bez njega.

Ta situacija podsjeća me na oca koji na smrtnom krevetu okuplja svoju obitelj, ženu i djecu i govori im prije svoje smrti što mu je na srcu, što mu je važno i vrijedno i kojim bi stopama trebala krenuti njegova obitelj da njegovo djelovanje i stvaranje ne bude uzalud. Ako me ljubite, tada ćete i dalje biti na mojoj liniji, vrijednosti do kojih sam ja držao vi ćete na njih paziti i dalje ih nositi. Tada ću biti ponosan na vas što ćete nastaviti živjeti moje djelo.

Evanđelje ove nedjelje je utjeha i nalog istodobno. Isus bi htio biti kod nas. To uspijeva ako dademo svoj doprinos i njemu darujemo našu ljubav i naše srce. Tada je za nas nebo otvoreno i za nas vrijedi obećanje: "Vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti."

Često čitamo na osmrtnicama naših pokojnika izreku koja vrijedi za djelovanje Isusovo u našem svijetu danas: "Ako me tražite, tražite me u vašem srcu. Tamo sam našao sklonište i živim dalje." Tada će i za nas u duhu Isusovom biti sve dobro!

*****

Isus je upotrijebio riječ iz tadašnjeg pravnog jezika kad je svojim apostolima obećao "drugog Branitelja". On je vjerojatno primijenio stranu grčku riječ "Paraklet", koja je ušla u svakodnevi jezik Židova, tako kao što mi upotrebljavamo latinsku stranu riječ "advokat", da bismo označili pravnog zastupnika, odvjetnika.  I jer je utješno imati susretljiva i jakog branitelja, odvjetnika, zagovornika, taj će "advokat" mnogo puta biti prikazan i kao "tješitelj". Tko je dakle taj Paraklet, taj Advokat, taj Odvjetnik i Tješitelj kojeg Isus obećaje? Krist govori o Duhu Svetom: "Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugog Branitelja da bude s vama zauvijek." Mi se približavamo svetkovini Duhova. To je svetkovina Duha Svetoga. Tko je On? Kako djeluje ON?

Isus jasno razlikuje: Postoji Duh Božji i  duh svijeta. Oni isključuju jedan drugoga. "Svijet" ne vidi Duha Božjega i ne poznaje ga, kaže Isus. On je njemu stran. On nema "antenu" za Duha Božjega. Sasvim je zapleten u to vidljivo, opipljivo. "Duh svijeta" poznaje samo ono što se "broji", što se da brojati i što se isplaćuje. Za njega je stvarno samo to što se može dotaknuti i uhvatiti. Duhovno, nevidljivo njemu je nestvarno, jer je nevidljivo.To je njemu kao umišljenost, uobraženost, mašta.

U stvarnosti je to baš obrnuto. To svjetsko čini se tako čvrsto i sigurno. U stvarnosti je potpuno površno i prolazno. To vrijedi za sve što se u svijetu broji: uspjeh – kako brzo prijeđe u neuspjeh! Novac – burzovni krah rastopi milijarde u ništa! Seks – kako je kratkotrajan svaki užitak bez ljubavi!

Drukčiji je Duh Božji kojeg svijet ne poznaje. On je prije svega ustrajan, uporan,  postojan. Njegova djelovanja su trajna. Ona čine sretnim i  ta sreća ostaje. Pavao u poslanici Galaćanima spominje cijeli niz "plodova" Duha Svetoga i tko dopusti da na njega djeluju taj odmah zna: ovdje je više sreće nego u svim svjetskim uspjesima: "A plod je Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost,uzdržljivost."

Isus je obećao: "Neću vas ostaviti kao siročad." On se brine za nas. Po svome Svetom Duhu. On nam pomaže da razlikujemo duhove: duha svijeta i Duha Božjega. To nije uvijek lako. Svi smo u iskušenju biti određeni duhom svijeta, duhom vremena, modnim trendom. U opasnosti smo izgubiti svoju slobodu. Svi smo izloženi sili predrasuda, pritisku javnog mišljenja.

Isus nam je dao od svoga Duha. Mi imamo u Duhu Svetom snažnoga zagovornika.Trebamo slušati njega, njegov savjet. Slijediti njegove poticaje je najsigurniji put da i danas budemo i ostanemo slobodan čovjek.

Fra Jozo Župić


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas998
Ovaj mjesecOvaj mjesec56600
UkupnoUkupno5361137

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 145 

Administrator

franodoljanin@gmail.com