Prekrasno prijateljstvo Klare i Franje

Monija Raspudić, FSR

.

Zvala ga je "blaženim ocem", a sebe smatrala njegovom biljčicom. On je bio onaj u kome je prepoznala vlastitu neodoljivu želju, želju da korjenito slijedi siromašnog i raspetog Krista, i svojim joj je životom, ne samo ri­ječima, posvjedočio da je to mogu­će. Između njih je postojalo duboko prijateljstvo, razumijevanje koje nije tražilo puno riječi, nježna ljubav, pravo jedinstvo u Duhu. Pa ipak, sve to nekima kao da nije dovoljno, nerazumljivo im je da takav odnos - ili možda, bilo koji odnos žene i muškarca - može biti lišen one "ro­mantične" komponente. Stoga se u umjetnosti povijest Franje i Klare često "obogaćuje" raznoraznim sen­timentalnim aluzijama i maštarija­ma. Je li problem u tome što istina sama po sebi nije dovoljno lijepa ili bogata, pa je treba dodatno ukraša­vati, obogaćivati? Usuđujem se reći da je obrnuto - prava priroda njiho­va odnosa bila je takva da nadilazi uobičajenu, konvencionalnu maštu. Živimo u palom svijetu, i za mnoge je naivno ili prezahtjevno čak i raz­mišljati da je takav odnos moguć. G.K. Chesterton, koji odnos Franje i Klare naziva "prekrasnim prijateljstvom", pronicavo zaključuje da je glavni uzrok zbunjenosti i pogreš­nih interpretacija taj što zastupnici drukčijeg mišljenja ne žele vjerovati da "nebeska ljubav može biti jedna­ko tako stvarna kao zemaljska". Ka­kva je to ljubav bila? Krenimo, kako se pristoji, od početka.

Kroz filmove i romane neri­jetko se provlači priča o tome da su Franjo i Klara prije svog poziva bili zaručnici. Ne samo da u povi­jesnim izvorima nema ni naznake da su se prije Klarina poziva uopće poznavali, tezi o zarukama protive se elementarne činjenice njihovog života i vremena. U vrijeme Franjina obraćenja Klara ima tek 12-ak godina, i tek je nekoliko godina u Asizu, nakon dugogodišnjeg bo­ravka njene obitelji u Peruđi, uzro­kovanog sukobima između plem­stva i građana. Brak u to vrijeme, posebno u plemićkim krugovima, nešto je o čemu odlučuju roditelji, a u ranom 13. stoljeću nečuveno je da se plemkinje udaju za građane. Ideja da plemenita obitelj [majores) napravi takav revolucionaran potez i zaruči kćer sa sinom trgov­ca, pripadnika one "niže" [minores) klase, i to baš u vrijeme ili neposredno nakon ozbiljnih sukoba, jednostavno nema nikakve šanse da je smatramo mogućom. Opcija da su te zaruke bile bez roditelj­skog znanja još je manje vjerojatna, pogotovo kad se uzme u obzir Kla­rina dob i karakter, pomnjiv odgoj njene majke i strogi nadzor kojem su plemićke kćeri bile podvrgnute od djetinjstva.

Dakle, posve je opravdano pret­postaviti da su se Franjo i Klara sreli u vrijeme kada ju je "Otac naših duša" potaknuo "da ga što prije čuje i vidi" jer je u Duhu prepozna­la "njegovo nastojanje da kao nov čovjek novim krepostima obnovi u svijetu zaboravljeni put savršen­stva". Klara ne traži Franju jer želi njega; ona želi Onoga kojeg Franjo slijedi, i od Franje, kao onoga koji već ima iskustvo hoda za Kristom, traži savjet, vodstvo, poticaj.

Toma Celanski ne štedi riječi u opisu načina kako Franjo "osva­ja" Klaru - "živom riječi" joj tumači "kako je bijedna nada ovoga svijeta i kako je njegovo obličje varavo", i "poput najvjernijega snuboka" go­vori joj "o slatkim zarukama s Kri­stom", "božanskim Zaručnikom koga je učovječila ljubav" i ... "djevojka nije dugo oklijevala da prista­ne". Samo, Franjo ne osvaja Klaru za sebe, već za svog Gospodina; ne govori joj o sebi, "najneznatnijem crviću", već o svom divnom Kra­lju. A ona, u čežnji "za nebeskim zarukama" i u nastojanju "kako bi po krepostima zavrijedila biti za­ručnicom Velikoga Kralja" odlu­čuje "da će ga nakon Boga uzeti za vođu". "Njezina je duša od tada vi­sjela o njegovim svetim poticajima, i sve što je god Franjo govorio o do­brom Isusu prihvaćala je vatrenim srcem". Uistinu, Franjo i Klara su duboko zaljubljene duše, i sastaju se da bi razgovarali o svojoj ljuba­vi kojoj su cijelim bićem predani - Ljubavi Božjoj. Neće proći puno vremena, i Klara će napustiti svi­jet, a Franjo će se očinski obvezati, "za sebe i za svoju braću", da će o "kćerima i službenicama vrhovno­ga Svevišnjeg Kralja" uvijek voditi "marljivu brigu i posebnu skrb" jer je "jedan te isti Duh i braću i one siromašne gospođe izveo iz ovoga svi­jeta". Stoga je za Klaru i za njezine sestre Franjo "utemeljitelj, saditelj i pomagač u službi Kristu", brižljiv da "riječju i djelom uvijek obrađuje i uzgaja nas, svoju biljčicu"; "poslije Boga naš jedini stup i čvrstoća". I zato uvijek kada govori o svom po­zivu, Klara govori i o Franji. U svo­me ga je pravilu imenom spominje 10, a u Oporuci čak 17 puta.

Međutim, nakon što se Kla­ra sa sestrama nastani u sv. Damjanu, susreti s Franjom postat će rijetki. I njegova će se braća čuditi "što osobno nije češće posjećivao tako svete Kristove službenice", a Fra­njo im neće uskratiti objašnjenje. Zdušno će potvrditi svoju "savrše­nu ljubav" ali će naglasiti da time pruža primjer braći, i zahtijevati da za službu sestrama budu određeni "samo duhovni ljudi, koji su u ča­snom i dugom životu prokušani". Želi da braća služe sestrama "kao Kristu kojem one služe, ali tako da uvijek budu oprezni poput ptica ko­jima su postavljene zamke". Nije u pitanju samo za to vrijeme tipična nepovjerljivost prema ženama, te nužan oprez potaknut nekim mo­ralnim zastranjenjima koja su prati­la neke njima suvremene siromaške pokrete. Franjina strogost otkriva njegovo iskustvo sukoba između ti­jela i duha, između sebe i Boga. Najbolje o tome zbori čuvena epizoda, u kojoj Franjo, skoro pa primoran od braće, dolazi u sv. Damjan "da bi kćerima održao riječ Božju"... ali se propovijed svodi na moljenje psal­ma "Smiluj mi se, Bože" u kružnici od pepela. Sestre, koje su se skupi­le "da poslušaju riječ Božju, ali isto tako i da vide oca" itekako su razu­mjele poruku. Svi su grešnici, i svi su potrebni milosrđa Božjeg. Franjo ni u jednom trenutku nije želio da se­stre u njemu gledaju nešto posebno - želio je da budu slobodne od sva­ke navezanosti, i svoje uzdanje stave samo u Boga.

Klara ga je sigurno željela vidjeti češće no što bi on pristao. O tome divnim pjesničkim jezikom zbo­re neke pučke legende - kao što je ona o zajedničkom objedu u Mariji Anđeoskoj kada se od "božanske va­tre kojom su gorjele duše svete bra­će i sestara" mještanima Asiza učini da je izbio požar, te ona o rastanku Franje i Klare kada početkom zime šuma procvjeta ružama. Ali, ma ko­liko se radovala njegovoj prisutno­sti, znala je živjeti i bez nje, jer je njihov odnos bio odnos potpune slobode. Nije sumnjala u njego­vu ljubav jer je iz vlastita iskustva poznavala njegovu posvemašnju predanost Kristu i braći. Njihov odnos se nije temeljio na nekim prolaznim osjećajima i sklonosti­ma; bio je sazidan na Stijeni i olu­je i vjetrovi nisu ga mogli srušiti. Nema sumnje da je poštovanje i povjerenje bilo uzajamno; Franjo je znao da "ona posjeduje veliku savršenost i cijenio je njezine ve­like kreposti". U trenucima sum­nje i potrage za voljom Božjom Franjo se obraća Klari, i prosvjetljenje, odgovor očekuje od njene molitve. Pred kraj života njegova se strogost "smekšava" i on češće posjećuje svoju biljčicu. Tako na­kon tužne "operacije" očiju bora­vi u sv. Damjanu, gdje mu Klara i sestre pružaju nježnu skrb i utje­hu. Upravo u to vrijeme i na tom mjestu nastaje čuvena "Pjesma brata sunca".

Franjo će i na samrti misliti na Klaru; kad čuje da je Klara pod­vrgnuta pritiscima da se odrekne "Povlastice siromaštva", Franjo joj šalje posljednju poruku, u kojoj je moli da "u presvetom životu i siromaštvu Gospodina našega Isusa Krista i njegove presvete Majke... trajno živite. I mnogo se čuvajte da po čijoj nauci ili savjetu nikada ni najmanje od njega ne odstupi­te." I u vrijeme svog prijelaza brine se da učvrsti onu koja je najbolje razumjela njegovu viziju.

Franjino i Klarino prijatelj­stvo, kao i njihov poziv, bili su dar Duha. Svoj poziv živjeli su u du­bokom i neraskidivom jedinstvu Duha, po darovima se nadopunja­vajući u slobodi djece Božje. I nji­hova međusobna ljubav dar je mi­losti, to je ljubav duboko duhovna i zrela, koja, opet, ne gubi ništa od istinske ljudskosti - nježnosti, pažnje, radosti. Antoine de Saint-Exupery veli da ljubav ne zahti­jeva da dvoje ljudi gledaju jedno u drugo, već da zajedno gledaju u istom smjeru. Franjo i Klara su zaista gledali, vjerno i odlučno, u istom smjeru. U Krista siromaš­noga i raspetoga.

(„Brat Franjo“ 2/2011., str. 7)

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Šibenik / Meterize: Priče iz Vukovara

************



Split / Dobri: Gospa od Zdravlja

************


Dani sv. Elizabete

************

Šibenik / Šubićevac

************

Šibenik / Šubićevac: Prikazivanje filma i humanitarna akcija

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Dubrava: Gospa od Zdravlja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas432
Ovaj mjesecOvaj mjesec44576
UkupnoUkupno7255509

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 32