4. vazmena nedjelja (A)

Isus – trpeći Pastir

Današnja četvrta vazmena nedjelja stavlja nam pred oči sliku koja nam je možda postala strana, sliku pastira. Kod  prvih kršćana to je ipak bilo jedno od najpoznatijih predstavljanja Isusa. U rimskim katakombama, grobnim mjestima iz trećega i četvrtog stoljeća, nalazimo taj motiv u različitima prikazima: Krist, koji nosi na svojim ramenima janje; Krist s pastirskim štapom i janje; Krist – Pastir pod stablom života, koji pokazuje vrata raja. Sigurno vam pada na um slika Dobrog Pastira, koji zrači brigom i koji budi povjerenje. Današnje drugo čitanje potresa malo ovu idilu: "On koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste." Ovdje će slika pastira koji na svojim ramenima nosi ovcu, biti zamijenjena slikom Krista koji nosi križ.

Za Ivana je odnos pastira i njegova stada u središtu. Njegova služba bit će označena po srdačnosti odnosa i povjerenja. Ali to ne isključuje negativna iskustva: mogućnost rasipanja po prisutnim razbojnicima i kradljivcima. "Tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik." (Iv 10,1) "Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi" (Iv 10,10 a). Naglasak evanđelja je na Isusovoj izjavi: "Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju" (Iv 10,10 b). Zato se on hvata u koštac s neprijateljima ovaca.

Ozbiljnost i napetost Isusove pastirske službe iznesena je u poslanici apostola Petra koja je napisana za kršćanske zajednice u Maloj Aziji. "On koji grijeha ne učini…on je bio osramoćen…on je trpio…on je grijehe naše ponio na drvo križa…"(usp. 1. Pt 2, 22-24). Ovdje je jasno: Kristova pastirska služba sadrži njegovu ljubav i brigu, s kojima je povezana spremnost na žrtvu. Ta se izjava podudara s Isusovim riječima u kojima raspoznajni kriterij istinskog pastira dolazi na svjetlo: "Pastir dobri život svoj polaže za ovce" (Iv 10,11b). Petar je siguran da je spasenje svakoga čovjeka izvršeno po Isusovoj žrtvi na križu.

Svaki je krštenik nasljednik Isusa, svoga Pastira. Petar u svojoj poslanici ne sumnja da to može značiti i patnju. "Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim." Te riječi zvuče za nas, kršćane dvadeset i prvog  stoljeća, tvrdo i nerazumljivo. Kako povezati "patnju" s "milošću"? Zar naočigled mnogih patnja našega vremena ne postavljamo pitanje: zašto Bog to dopušta?  Zar nas u našemu životu nitko o tome nije pitao? Ta pitanja postavljana su i jednom od najvećih teologa dvadesetog stoljeća, Romanu Gvardiniju. Dok je na smrt ležao na svome bolesničkom krevetu, rekao je jednome od svojih poznanika: "Kad u kratkom vremenu budem gledao Boga licem u lice, on će me puno toga pitati. Ali, i ja ću njemu postaviti nekoliko pitanja. Čvrsto se nadam, da će mi odgovoriti na ono što u nijednoj knjizi, ni u Svetom pismu nisam našao. Nijedna dogma i nijedna učiteljska služba to mi nije mogla dati. Ja mislim odgovor na pitanje: zašto su za spasenje čovjeka potrebne stranputice preko patnje ili krivnje?"  Najzad moramo priznati, da patnju ne možemo temeljito ispitati; ona ostaje tajna, kojoj se možemo približiti u svjetlu  Kristove smrti i pokušati pronaći njezin smisao. Jer na kraju stoji uskrsnuće.

Kao što je bol obilježje bolesti, koja nas treba potaknuti da tu bolest liječimo, tako može i patnja biti prigoda, da razmišljamo o našem životnom putu, i da ga eventualno popravljamo. To može zahtijevati bolne promjene. Isto tako bilo bi potrebno da nanovo razmišljamo o Bogu i njegovoj  ulozi u našemu životu. Spoznaja, da zemaljska egzistencija ne posjeduje karakter vječnosti, to bi nas moglo potaknuti, da preispitamo prioritete (novac, uspjeh, moć, ugled, prijateljstvo, povjerenje, vjernost) i da ispravno postavimo težište, odnosno da ga izmijenimo.  Tako gledajući, približavamo se razumijevanju, da nas Bog i u patnji i u milosti želi dovesti na pravi put koji za nas završava u uskrsnuću.

Poruka današnjih čitanja: "Njegovom se modricom  izliječiste" i "Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju" (usp. Iv 10,10 b) ne ograničava se samo na osobni život, nego obuhvaća cijelo stvorenje, za koje je Isus također i danas Dobri pastir. U događajima nesavršenosti i zla ovoga svijeta, koja se danomice  manifestiraju u prirodnim katastrofama, ratovima, tlačenju i mržnji, ne gubimo nadu u spasenje. Smijemo se povjeriti "pastiru i čuvaru naših duša" (usp. 1 Petr 2,25),  Isusu Kristu koji cio svemir vodi k dovršenju.

Fra Jozo Župić

*********

 

ZIDOVI I VRATA

(Iv 10, 1-10)

Često kažemo za neku osobu da hoće ‘glavom kroz zid’ ili da je netko ‘poljubio vrata’, to jest naišao na zatvoren stan, ured i slično. Znamo reći za neke životne situacije da smo ‘naišli na zid’, da se osjećamo kao da smo u slijepoj ulici na kraju koje je veliki zid. Zidovi u našemu životu mogu imati različita imena: zid neljubavi i ravnodušnosti, zid šutnje, zid mržnje, zid nepovjerenja, zid starosti, bolesti, smrti… Čini nam se da u nekim situacijama nemamo mogućnosti promijeniti životni smjer.

Slika vrata predstavlja suprotnost slici zida: vrata simboliziraju otvorenost, promjenu, budućnost, dok su zidovi znakovi otpora, rezignacije, bezizlaznosti.  Isus u današnjemu evanđelju za sebe kaže: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti” (Iv 10, 9). Isus je srušio zidove neprijateljstva između ljudi, zidove koji razdvajaju ljude od Boga. Čitavi je njegov život povijest uklanjanja zidova, otvaranje vrata onima koji su bili isključeni. Isus je uklanjao zidove neljudskosti: pozivao je k sebi sve ‹koji su umorni i opterećeni›, sve bez razlike, i zdrave i bolesne, i bogate i siromašne, i sve one koji su živjeli na rubu društva ili su bili kompromitirani vlastitim slabostima.

Isus odlučno ruši zidove ljudskih predaja, zapovijedi i zakona, tako što im udahnjuje novi život, vraća im njihovo izvorno značenje, a to je da budu ljudima smjerokaz, pomoć i zaštita. On je srušio i zidove udaljenosti od Boga tako što je ljudima govorio o Božjoj blizini u slikama i prispodobama iz svakidašnjega života.

I konačno, srušio je i najtvrđi i najdeblji zid u ljudskom životu, a to je zid straha od smrti: svojim uskrsnućem otvorio je vrata vječnoga života. I mi kršćani s pravom se nadamo da na kraju života ne stoje zidovi, nego vrata koja su već odškrinuta i kroz koja se probijaju bljeskovi vječnosti…

Današnje evanđelje poziva nas da uklanjamo zidove netolerancije, predrasuda, mržnje. Isus govori o ulasku kroz ‹uska vrata› u kraljevstvo Božje: lakše se putuje kada imamo ‹malo prtljage›, to jest kada nismo pretrpani materijalnim stvarima, kada su naše misli usmjerene na ono što je bitno. Isto tako, metafora vrata doziva nam u svijest i sliku ključa: kada imamo pravi ključ možemo lako otvoriti vrata. A taj ispravni ključ jest Isusovo evanđelje. Krivi ključ je egoizam, častohleplje, taština…

Još nešto, tko ima mnogo vrata ispred sebe, mora birati, donijeti odluku. Katkada pronađemo prava vrata nakon mnogih pokušaja, a onaj tko neodlučno stoji pred vratima, nikada neće stići do cilja. I najvažnije: kada se odlučimo za Isusa, neka vrata više ne dolaze u obzir, jer su to široka vrata koja vode u propast…

Razmislimo malo o slici zidova i vrata u našem životu: kako se zovu moji zidovi? Koje korake trebam poduzeti da bih došao do vrata evanđelja? Imam li snagu da s Bogom svojim ‹preskačem zidine› i otvaram se vratima života?

Duhovnost je ‹svijet vrata›: iza jednih čekaju nas ponovno druga. Ona simboliziraju otvaranje našega duha Bogu. Često ne pogodimo i ne kucamo na njih već udaramo glavom o zid. No i to je dio našeg duhovnog traženja, možda njegov najvažniji dio iz kojeg najviše učimo, koji za nas ima najvrednije poruke i značenje. Svi bismo željeli preskočiti zid, preskočiti te naše suhoće, zaboravljajući da su one važne postaja na putu do Cilja. A kao takve one su nužne ne da nas slome, već naprotiv da nas stvore na novi način za šira obzorja i jasnije vidike.

Fra Anđelko Domazet

.

*************

Mnogi ljudi našega vremena osjećaju se izručeni i napušteni. Usprkos mnogim postignućima u tehnici i znanosti i upravo pionirskim, novim medicinskim mogućnostima često se osjeća kao da čovjek i osoba nisu ozbiljno shvaćeni. Pojedincima prijeti da se utope u masu, a ono što se broji je ono što se mjeri i što se važe. Nije rijetkost da ekonomske bilance dođu u prvi plan, dok pojedinom čovjeku prijeti opasnost potonuti u svome dostojanstvu, premda osoba bilo kojega brata ili sestre dolazi prije aktivnosti i prije mjesta i treba dati prednost biti pred činiti, životu pred aktivnostima.

Kako je ipak utješna u pozadini toga poruka današnjega Evanđelja! Tu nam je rečeno da u najmanju ruku ima netko tko se za nas brine i koji se stvarno zauzima za nas: to je Bog, Gospodin; on je dobri Pastir koji poznaje svaku svoju ovcu i zove je po imenu. Prema nikome nije ravnodušan, svima ide i vodi ih na dobre pašnjake. Osobito ljubi izgubljenu ovčicu i nosi je natrag a da joj ne predbacuje zato što je skrenula s prave staze.

U Isusu Kristu Bog je sam postao čovjekom: Bog kao dobri Pastir susreće nas u ljudskom liku. On svoje traži jer ih ljubi. Oni su bili kao ovce koje su pošle krivim putem. Vodi ih natrag na pravi put i daje im život. Da, on je došao da imaju život i da ga imaju u punini, u izobilju! Za svakoga pojedinog od nas on je postao čovjekov otkupitelj. Kada netko misli da je  bilo gdje na svijetu zaboravljen i osamljen, neka se tješi: Bog misli na mene, on me ne zaboravlja!

Bog nas je pozvao iz ljubavi na život; on nas poziva na ljubav. Zato je ljubav temeljni poziv svakoga čovjeka kako je to formulirao danas već blaženi papa Ivan Pavao II. Nije li na ovoj pozadini pogled na ljudski život temeljito pozitivniji? Zar ne bismo trebali crpsti nadu u teškim, upravo u bezizlaznim situacijama? Ne dobiva li također grešnik koji se želi obratiti, nadu, ako gleda na Isusa Krista, raspetoga i uskrsnuloga? Taj dobri Pastir dao je za nas svoj život na križu, on nas je nanovo stvorio na božanski život  u sakramentu novoga rođenja, u svetom krštenju. Mi  želimo da nas on vodi, i tada ćemo sigurno stići do našega cilja – vječnog i blaženog života kod Boga.

Kada govorimo o Isusu, dobrom Pastiru, ne želimo zaboraviti na njegovu majku Mariju. Nije li Bog sam u Mariji ostvario, što je po proroku Izaiji tako snažno i nadobudno izrekao? "Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti-utješit ćete se u Jeruzalemu." (Iz 66,13)

Da, majka dobroga Pastira Isusa, također je i naša majka. Ona nas ljubi i vodi na izvor života, Isusu Kristu, svome Sinu, našemu Gospodinu i Bogu.

Na ovu nedjelju je molitveni dan za duhovna zvanja. Molimo Boga, da i u našem vremenu pozove muškarce za svećenike i đakone i da mnoge žene i muškarce pozove u svoje nasljednike u redovničkom pozivu ili na posebni posvećeni život u Bogu.

Želimo čuti Boji poziv, svatko tamo gdje ga je Bog postavio u životu. Ako se potrudimo dati odgovor vjere i ljubavi, Bog će svoju milost i svoj blagoslov učiniti vidljivim na obilat način. Mi ćemo postati nositelji mira i božankog obećanja također za druge koji trebaju naći dom kod dobroga Pastira Isusa Krista koji nas sve želi dovesti na pašnjake vječnoga života.

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas522
Ovaj mjesecOvaj mjesec56975
UkupnoUkupno5504521

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 66 

Administrator

franodoljanin@gmail.com