3. vazmena nedjelja: Srce i (ne)prepoznati Isus

“Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima.” (Lk 24,16). Neprepoznati Isus – to je nit koja se provlači u pripovijesti o dvojici učenika na putu u Emaus. Slično nalazimo u glasovitom prizoru Posljednjeg suda: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ (Mt 25, 44)

Dvojica učenika ne prepoznaju Isusa. Doduše, imali su zdrave oči i mogli su sve vidjeti oko sebe: put, krajolik, ljude. Sljepoća se skrivala u njihovoj nutrini, u njihovom srcu. Pod srcem ne mislimo na srce kao fizički organ u našim grudima koji tjera krv po tijelu. ‘Srce’ je mjesto na kojemu osjećamo, vjerujemo i spoznajemo stvari koje nije moguće vidjeti isključivo tjelesnim očima. Srcem vidimo dublje. Srcem doživljavamo stvarnost.

Duhovna promjena dolazi iz srca. Učenici su morali naučiti gledati srcem. Isus im je u tome pomogao. Učenici nisu mogli shvatiti zašto je Isus trebao umrijeti. Učinilo im se da je smrt na križu dovela u pitanje sve ono što je Isus pripovijedao o Bogu i što je činio u njegovo ime. Isus im pomaže dublje shvatiti. Odgaja njihovo srce kako bi ono moglo učiti unositi smisao u događaje radi kojih se srce zatvorilo. Da bi u tome uspjeli, učenici moraju učiti promijeniti svoju percepciju. Od slijepih postati oni koji vide. Euharistija je sakrament prisutnosti Uskrslog Krista. Svaki put kada slavimo euharistiju, pozvani smo prepoznati pet Kristovih nazočnosti: kada se okupljamo u njegovo ime; dok se naviješta evanđelje; u tijeku euharistijske molitve u kojoj se uprisutnjuje njegova muka, smrt i uskrsnuća; za vrijeme svete pričesti; u našemu osobnom svjedočenju izvan euharistijskog slavlja, u našoj svakidašnjici. Neki su katolici vjeru sveli samo na primanje sakramenta, a zaboravili na svjedočenje vjere u svakidašnjici.

Za našu vjeru euharistija je iznimno važna, jer se radi o Božjoj blizini u sakramentima, u znakovima (kruh, vino) koje možemo dotaknuti, vidjeti, kušati, dijeliti. Isusova prisutnost, međutim, ne može se ograničiti tim simbolima. Kada napuštamo crkvu, ne vraćamo Isusa natrag u tabernakul. Isus nije u kruhu, nego u lomljenju kruha, u bratskom zajedništvu. Kruh je znak njegove nazočnosti, ali mi ga nosimo u našemu srcu. Uskrsli Isus je po Duhu posvuda prisutan. Ne možemo ga locirati samo na jedno mjesto. Pozvani smo prepoznavati njegovu prisutnost u raznim oblicima i na različitim mjestima: prije svega, u bratu čovjeku, u međusobnom praštanju, u životnoj radosti, u primanju i pomaganju strancu, u osobnim krizama, itd. Dvojica učenika iz današnjeg evanđelja prepoznaju ga u činu gostoljubivosti.

Dolazimo na euharistiju da se učimo srcem vidjeti i prepoznati skrivenoga Krista, da imamo snage mijenjati stvari, da spoznamo vlastitu odgovornost u današnjemu svijetu. I tada ćemo kao učenici na putu u Emaus doživjeti: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio?” (Lk 24, 32)

Fra Anđelko Domazet

.

(2) 

Budući je naš Gospodin Isus Krist uskrsnuo u jutro prvoga dana po židovskoj suboti, taj su dan prvi kršćani slavili na poseban način. Nedjelja koja slijedi nakon subote jest dan dovršenja svega onoga što je Bog stvorio i učinio. Nedjelja kao blagdan uskrsnuća Kristova je dan "novoga stvaranja" u vodi i u Duhu Svetom, i mi smo povezani s Isusom Kristom i imamo udjela u njegovoj smrti i njegovu uskrsnuću.

Za kršćane prvih stoljeća bila je bitna potreba,   jedno "egzistencijalno pitanje" kao kršćana, svake nedjelje zajedno dolaziti, slušati Riječ Božju i slaviti Euharistiju. Bez nedjelje – to je bilo njihovo čvrsto osvjedočenje-ti ne možeš trajno biti kršćanin. Toga su se prvi kršćani držali nasuprot tadašnjem socijalnom i političkom okruženju, čak u vremenima progonstva do mučeništva. Nedjelja u početku još nije bila državni blagdan. Tek je 321. godine kao takva bila priznata i obvezujuća, a uveo ju je car Konstantin. Ipak, svi oni koji su vjerovali u Isusa Krista a morali su po danu raditi, tražili su od države dopuštenje da mogu sudjelovati na svetoj misi. Tek kasnije dolazi do priznanja sa strane države da taj dan postane slobodan dan i da bude dan obnove i tjelesnog počinka.

Nedjelja je kršćanski prablagdan, svaka nedjelja je mali Uskrs. Prvi kršćani trebali su taj dan jednostavno iz razloga,  da jačaju svoju vjeru i da nju prodube. Željeli su ispovijediti vjeru u Isusa Krista koji je uistinu uskrsnuo!

A kako je danas? Trebamo li nedjelju? Na koji način trebamo nju? Da, mi smo zahvalni, da većina od nas ne mora nedjeljom raditi, izuzevši važne i nezamjenjive službe u obitelji, poljodjeljstvu i mnogim stručnim grupama. S pravom postoji "Savez za slobodnu nedjelju" koji želi očuvati vrijednost nedjelje kao dana slobodnog od rada, dana obnove, te obiteljskog i prijateljskog zajedništva. Je li to sve? Ako bi tako bilo, tada mi ne bismo trebali danas biti ovdje u crkvi na slavlju smrti i uskrsnuća Isusa Krista u svetoj Euharistiji! Tada bi bilo dovoljno, jednostavno se  držati toga  "biti slobodan od rada" i ništa više.

Ali ne primjećujemo li, da bi takvom stavu nedjelje konačno nešto bitno nedostajalo? Bila bi gotovo izgubljena "duša nedjelje", njezin pravi smisao koji je shvatljiv samo iz kršćanske vjere. Stoga postoji izričita, gootovo stroga obvezujuća zapovijed Crkve, slaviti nedjelju, i doduše na prvom mjestu po slavljenju svete mise. To ne smijemo činiti iz prisile nego nedjelju prihvatiti kao dar. Da, nedjelja bi trebala za svakoga od nas  biti kao nutarnja potreba ispovijediti Isusa Krista u njegovoj Crkvi. Svi trebamo nedjelju kao "Dan Gospodnji"! Samo pod tom pretpostavkom ona je također "Dan  ljudi". Taj se dan može razumjeti samo u svjetlu Uskrsnuloga; samo iz radosti Uskrsnuloga sposobni smo za ljubazni susret u našim obiteljima i prijateljskim i poznaničkim krugovima. Samo u jedinstvu s Isusom Kristom naš život dobiva pravac i nadu dovršenja u blaženstvu. Svaka nedjelja je uistinu dan veselog klicanja i radosti! Aleluja!

Tako smo pozvani – iz nedjelje u nedjelju – kao zajednica onih koji vjeruju u Isusa Krista sudjelovati u radosti uprisutnjenja Isusove smrti i uskrsnuća u žrtvi svete mise i s Isusom u svetoj pričesti držati uskrsnu gozbu! Sasvim je sigurno da je od toga dana obasjan cijeli naš tjedan, i mi se  nadamo da ćemo jednom smjeti ući u sreću vječnoga dovršenja kod Boga, u njegovu slavu. 

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas224
Ovaj mjesecOvaj mjesec76135
UkupnoUkupno4909856

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 42 

Administrator

franodoljanin@gmail.com