2. vazmena nedjelja: Vjera i sumnja

(Iv 20, 19-31)

U Ivanovu evanđelju apostol Toma zauzima istaknuto mjesto i značenje. Dva puta susrećemo ga kao onoga koji pita i sumnja. Prvi put kada Isus kaže učenicima: ‘A kamo ja odlazim, znate put’, Toma reagira: ‘Gospodine, ne znamo kako odlaziš. Kako onda možemo put znati?’ (Iv 14, 4-5). Drugi put kada sumnja u Isusovo uskrsnuće.

Pitanja i sumnje apostola Tome bliske su današnjim kršćanima iz dva razloga: prvi, zbog toga što je ‘dječja vjera’ mnogih kršćana uzdrmana naočigled velikih prirodnih katastrofa, zloće ljudi, patnje nedužnih, siromaštva i gladi u svijetu i slično; drugi razlog, zato što mnogi kršćani uviđaju da vjera i sumnja uopće ne moraju biti u suprotnosti. Crkva je sve donedavno tvrdila da je grijeh sumnjati, ali danas prihvaća ljude koji imaju sumnje i ulazi u dijalog s njima. Mnogi duhovni pisci smatraju da je sumnja pokretač vjere. Sumnja posjeduje pozitivan vid jer potiče čovjeka na traganje, propitkivanje, hrvanje s istinom, a sve to, naposljetku, vodi do zrele i duboke vjere. Čovjek oduvijek nosi u sebi nemir, pitanja koja traže odgovore: Koja je svrha ljudskog života? Što je smrt? Čemu se možemo nadati? Netko jednom reče da je čovjek nepopravljivo religiozan.

U svima nama krije se ‘sumnjivi Toma’. U nekim životnim situacijama vjera nam se učini kao velika iluzija. Pitamo se: može li se vjerovati svim tim vjerskim tvrdnjama? Ima onih koji vjeruju samo u ono što se može dokazati. Govor o Bogu, o uskrsnuću i vječnom životu, čini im se kao pokušaj bijega pred činjenicom smrti. ‘Učitelji sumnje’ (nekoć Feurbach, Marx, Freud, a danas ‘novi ateisti’) to izražavaju sljedećom tezom: Nije Bog stvorio čovjeka, nego je čovjek stvorio i izmislio Boga kako bi se lakše nosio s vlastitim životom.

“Vjerujem samo u ono što vidim! – takav pristup zbilji je vrlo ograničen i površan. U današnjemu evanđelju i apostol Toma mora nadići takav stav i ‘životnu filozofiju’. Isus kaže da ima smisla vjerovati iz ‘druge ruke’, to jest na temelju svjedočanstva drugih. I mi smo pozvani povjerovati, osloniti se na riječ svjedoka Uskrslog Krista. Sve to, naravno, ne čini suvišnim naše osobno iskustvo vjere u Kristovo uskrsnuće. A za to često treba hrabrost da se posumnja i da se odluka vjere donose na temelju vlastitoga iskustva. Toma se htio sam uvjeriti. Osobno susresti Uskrsloga Isusa. Evanđelisti potvrđuju da se uskrsla vjera rađa preko ‘opipljivoga dodira’: Isusov glas Mariji Magdaleni u vrtu, Petar i Ivan posjećuju mjesto gdje je Isus ležao, učenici na putu u Emaus prepoznaše ruke koje su lomile kruh…

Kako se to danas zbiva? Preko intenzivnog proučavanje Svetog pisma, u osobnoj molitvi i meditaciji, u zajednici vjernika koja slavi euharistiju, u primanju svetih sakramenata, u susretu sa ‘svjedocima vjere’, to jest ljudima koji žive iz duboke vjere i zrače nadom i radošću. Sve su to ‘dodirne točke’ koje nam pomažu iskustveno doživjeti vjeru u uskrsnuće.

Fra Anđelko Domazet

.

(2)

Kršćanska vjera počiva na činjenicama. Na početku nisu nikakve legende, nikakve bajke nego činjenice. Nemamo ništa protiv bajki. One su napete i pune životne mudrosti. Nemamo ništa protiv legendi. One često imaju povijesnu srž, otprilike kao priča o Nibelunzima, i one većinom imaju duboko simboličko značenje.

Uskrsnuće Isusovo nije nikakva legenda, nego činjenica. Ono nije pobožna bajka nego stvarno dogođena povijest. Postoje svjedoci i neosporni tragovi. Danas je riječ o svjedocima. Svi su oni objasnili da su vidjeli Isusa, premda je on nekoliko dana prije umro na križu. Oni su ga doživjeli, kako je iznenada bio usred njih, vidljiv, dohvatljiv. S tragovima rana raspeća, na rukama, na boku kojeg je vojnik kopljem probio, da bude siguran da je Isus mrtav.

Mnogi sumnjaju. Je li stvarno tako? Možda apostoli sebi umišljaju, žalosni zbog strašne smrti svoga učitelja? Toma, jedan od apostola također je bio sumnjičav. Njegova sumnja pomaže nama. Dobro je mnogo toga kritički ispitati. Dopušteno je postavljati pitanja. Kršćanska vjera ne traži slijepu poslušnost. Pitati da bi se bolje razumjelo. Da bi se nesporazumi iznijeli na vidjelo. Ako vjeru vežemo s ljubavlju, tada je jasno: vjera želi dublje razumjeti, jasnije spoznati, da bi mogla bolje ljubiti.

Toma sumnja da je Isus uskrsnuo. On zna: mrtvi su mrtvi. Nema se tu šta dirati. Oni se ne vraćaju. Zašto bi Isus bio drukčiji. Samo činjenice mogu suprotno posvjedočiti. I on ih dobiva. Isus se pokazuje njemu. Pokazuje mu ruke, na kojima su tragovi čavala, i otvoren, ali izliječen bok: stavi ruku u moj bok!Toma je svladan. To nije san. On nema halucinacije. Isus je tu. Živ i stvaran. I Toma ispovijeda što mnogi kršćani od tada vjeruju: Gospodin moj, Bog moj!

Dobro, već je dvije tisuće godina prošlo. Mi nismo vidjeli Isusa, nama se nije očitovao. Mi možemo sve to samo vjerovati. I to je za mnoge malo, jer žele znati. Mi nismo također vidjeli Julija Cezara, ni cara Franju Josipa. Bilo bi besmisleno sumnjati da su oni živjeli. Ali oni nisu uskrsnuli. Da je Isus uskrsnuo, protiv svega "normalnoga", to možemo vjerovati samo onima, koji su to doživjeli. Ja držim da oni nisu lagali. Svaki čovjek u Jeruzalemu mogao bi njih pobiti, da je Isusovo tijelo ostalo u grobu. Grob je bio prazan. Njegovi pristaše nisu mogli odnijeti njegovo tijelo. Da je na početku nastala prijevara, oni sigurno ne bi imali hrabrosti i snage, posvuda pričati puni radosti, da je Isus uskrsnuo. Laži ne čine radost. One ne daju oduševljenje koje opažamo na apostolima od Uskrsa.

Vjera počiva na činjenicama. Stoga se život može pozitivno izmijeniti. Iluzije nemaju budućnost. Vjera ima budućnost: smrt nije kraj. Život je pred nama. Isus je uskrsnuo. I ostaje kod nas – sve dane.

.

(3)

Tri su molbe u zbornoj molitvi koje Crkva danas upućuje Bogu Ocu po Isusu Kristu u Duhu Svetom: Neka Bog u nama umnoži milost da sve dublje shvaćamo,

  • -          što je krst koji nas je oprao,
  • -          što je duh koji nas je nanovo rodio,
  • -          što je krv koja nas je otkupila.

Prva molba odnosi se na krštenje u kojem smo primljeni u zajedništvo Presvetoga Trojstva. Bili smo uronjeni u kupelj božanske ljubavi koja nas oslobađa od svakoga grijeha. Da, oprani smo u svetoj kupelji krštenja od Adamova grijeha, kojeg svaki čovjek nosi kad stupi u život i od svakog osobnoga grijeha ako smo pristupili tom sakramentu kao odrasli.

U prvoj Crkvi uskrsna noć bila je predviđena kao termin krštenja i krštenici (većinom odrasli) dolazili su obučeni u bijele haljine službi Božjoj, da pokažu, da su u Isusu Kristu, uskrsnulome nanovo stvoreni i obučeni su u odijelo Božje milosti. Milosrđe Božje valja slaviti u daru svetoga krštenja po kojem Bog daruje Crkvi svake godine nove sinove i kćeri.

U drugoj molbi slavimo svetog Duha Božjega koji je svemoguć i nama u krštenju daruje novo rođenje iz vode i duha. Kad se Isus očitovao apostolima dahne u njih i reče: "Primite Duha Svetoga!" Ujedno im je dao punomoć opraštanja grijeha. Tako je osim sakramenta krštenja i sakrament pokore usko povezan s današnjom nedjeljom milosrđa Božjega. Sveti Duh Božji pokazuje svoju moć kroz to da mrtve budi na život. A tko je potrebniji te milosti nego oni koji su prije svega duhom bili mrtvi, jer su izgubili vjeru i ljubav i koji sada ponovno žive po milosrđu Gospodnjem?

U trećoj molbi radi se o dragocjenoj krvi Kristovoj po kojoj smo otkupljeni i oslobođeni od grijeha i od vječne smrti koja je prokletstvo. Krv vrijedi u Svetome pismu kao sjedište života, i kada priznajemo da je Isus Krist, naš Gospodin, na križu prolio svoju krv za nas, to znači: on je predao svoj život za nas iz ljubavi. Bog nas je tako ljubio da je za nas  dao svoga Sina Jedinorođenca. Na taj način mi smo bili tako reći otkupljeni od ropstva grijeha i smrti. Krv novoga uskrsnog janjeta, krv Krista, oslobodila nas je za Boga i jedne za druge. Božansko milosrđe osposobljava nas da jedni drugima pokazujemo ljubav s kojom smo sami od Boga obdareni.

Na ovu "Nedjelju milosrđa" koju je za cijelu Crkvu uveo pokojni papa Ivan Pavao II., slavimo Boga koji je beskonačno veći u svojoj ljubavi  nego svaki grijeh i svaki ljudski podbačaj. Postoji samo jedan jedini uvjet da budemo obdareni milosrđem Božjim: moramo samima sebi željeti biti obdareni. Ne može primiti spasenje ohol i neovisan čovjek koji ne treba Otkupitelja, jer misli da je dovoljan samom sebi, nego oni koji su kao Marija otvoreni za milost Gospodnju. Svi ponizni i pobožni primaju spasenje u punini, i u tom smislu želimo Bogu zahvaliti za to da smo kroz smrt i uskrsnuće njegova Sina, našega Gospodina Isusa Krista, oslobođeni svakoga zla i da nam je darovan novi vječni život u zajedništvu s Kristom, Otkupiteljem.

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2442
Ovaj mjesecOvaj mjesec71280
UkupnoUkupno4905001

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 85 

Administrator

franodoljanin@gmail.com