Papa Benedikt XVI. o svećeništvu
Svećenički identitet na velikoj kušnji zbog sekularizacije

Porast sekularizacije dovodi u tešku kušnju svećenički identitet, rekao je papa Benedikt XVI. govoreći sudionicima godišnjega skupa za biskupe, zaređene u posljednjih dvanaest mjeseci, koje je 21. rujna u Castel Gandolfu primio u audijenciju.

Od svećenika povjerenih "očinskoj odgovornosti biskupa" Papa zahtijeva sklad između molitve i apostolata. Jedan od bitnih biskupovih zadataka jest upravo taj da primjerom i bratskom potporom pomogne svećenicima da vjerno slijede svoje zvanje i da sa zanosom i ljubavlju rade u Gospodnjem vinogradu, istaknuo je Benedikt XVI. a prenosi Hrvatski program Radio Vatikana. Svećeničko poslanje, a još više biskupovo, rekao je Papa, puno je ogromnoga rada koji teži da ga neprestano i posve iscrpi. Teškoće rastu, a zadaće se umnažaju s rastom sekularizacije. Svećenički identitet je danas nažalost na velikoj kušnji zbog sekularizacije, istaknuo je Sveti Otac.

Govoreći o molitvi, Papa je upozorio da bi moglo ponestati "životne snage, potpore u trenucima nesigurnosti i klonulosti, neiscrpnoga izvora misionarske gorljivosti i bratske ljubavi" ako se ne njeguje molitveni život, stoga je osobito preporučio da "biti na raspolaganju narodu ne smije umanjiti ili zatamniti raspoloživost prema Gospodinu. Vrijeme koje svećenik i biskup u molitvi posvete Bogu, uvijek je najbolje iskorišteno vrijeme", istaknuo je. Temeljni uvjet da svećenik bude plodonosan jest sjedinjenje s Gospodinom. U tome je tajna plodnosti njegove službe: samo ako je nacijepljena na Krista prava loza donosi plod, ustvrdio je Benedikt XVI.

Bitni uvjet da svećenik "donosi dobre plodove jest da ostane sjedinjen s Gospodinom, da euharistija bude u središtu njegova svećeničkog života". Papa je podsjetio da je u prigodi 150. obljetnice preminuća Arškoga župnika proglasio Svećeničku godinu kako bi potaknuo nutarnju obnovu svih svećenika radi njihova snažnijeg i učinkovitijeg evanđeoskoga svjedočenja u današnjem svijetu. Sveta je misa formativna u najdubljem smislu riječi, jer promiče uobličavanje Kristu i učvršćuje svećenika u njegovu pozivu. Neka euharistijsko slavlje rasvijetli čitav vaš i vaših svećenika dan, izlijevajući svoju milost i svoj duhovni učinak na žalosne, radosne, naporne i odmarajuće trenutke djelovanja i kontemplacije, poželio je Benedikt XVI.

Nasljedovati Isusa, Dobroga Pastira, za svakog je svećenika obvezan put posvećenja i osnovni uvjet za odgovorno vršenje pastoralne službe. Ako to vrijedi za svećenike, još više vrijedi za biskupe koji ne smiju zaboraviti da je jedan od bitnih zadataka biskupa upravo taj da primjerom i bratskom potporom pomogne svećenicama da vjerno slijede svoj poziv i da zanosno i s ljubavlju rade u Gospodinovu vinogradu, zaključio je Benedikt XVI.

* * * * *

Gospa je majka svećenikâ

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 12. kolovoza 2009.

Draga braćo i sestre!

Uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice i u kontekstu Svećeničke godine, danas želim govoriti o Mariji, majci svećenika. Gospa je majka svećenika jer je Majka Krista, jedinstvenoga, vrhovnog i vječnog svećenika novog saveza. Majčinska uloga koju ona ima u životu svakog prezbitera proizlazi, prije svega, upravo iz povezanosti koju je nebeski Otac uspostavio između Nje i Kristova svećeništva. Pristavši pri anđelovu naviještenju postati majkom Mesije, Djevica iz Nazareta je surađivala u ostvarenje misterija utjelovljenja. Upravo snagom utjelovljenja, Sin Božji postao je svećenik, potpuno predan svojem otkupiteljskom poslanju. I Crkva, od samih svojih početaka, prepoznala je zasebnu ulogu koju Marija zauzima u providonosnom naumu spasenja svijeta, časteći je i zazivajući je kao Majku Sina Božjeg koji je postao čovjekom, Mater Salvatoris.

Sa svoga križa, umirući Spasitelj proglasio je duhovno i sveopće Marijino majčinstvo, izabravši kao uzor s tim povezanog duhovnog sinovstva ljubljenog učenika, svetog Ivana, poznatim novozavjetnim riječima: "Evo ti majke!" (Iv 19, 27). Učinivši svoju Majku darom za sve ljude, Isus ju je htio osobito povjeriti svojim učenicima, svećenicima, koji su više od drugih pozvani uzeti je "k sebi" (isto). Uzeti sebi Mariju, znači za svećenike uključiti nju u dinamizam cjelokupne svoje egzistencije i u sve ono što sačinjava obzor vlastitog apostolata. Shvaća se stoga kako osobiti odnos majčinstva koji postoji između Nje i prezbitera predstavlja prvi izvor i temeljni razlog zbog kojeg ona prema svakom od njih gaji osobitu ljubav. Dva su razloga tomu: jer su sličniji no drugi Isusu, najvećoj ljubavi njezina srca, i zato što su i oni, poput Nje, uključeni u poslanje proglašavanja, svjedočenja i darivanja Krista svijetu. Po vlastitom poistovjećivanju i sakramentalnom suobličavanju Isusu, Sinu Božjem i Marijinu, svaki svećenik, koji je alter Christus, može postati i mora se osjećati doista ljubljenim sinom te veoma uzvišene i ponizne Majke.

Drugi vatikanski koncil poziva svećenika da promatraju Mariju kao savršeni uzor svoga života, zazivajući je kao "Majku Vrhovnog i Vječnoga Svećenika, Kraljicu apostola i zaštitnicu svoje službe". I prezbiteri je trebaju – nastavlja Koncil – "sinovskom odanošću i štovanjem častiti i ljubiti" (usp. Presbyterorum ordinis, 18). Sveti arški župnik volio je ponavljati: "Isus Krist nakon što nam je dao sve ono što nam je mogao dati, želi nama sada ostaviti ono što mu je najdragocjenije, to jest svoju svetu Majku" (B. Nodet, Il pensiero e l'anima del Curato d'Ars, Torino 1967., str. 305). Ako to vrijedi za svakog kršćanina, vrijedi još više za svećenike. Draga braćo i sestre, molimo zato da Marija učini sve svećenike suobličenima slici njezina Sina Isusa i čuvarima neprocjenjiva blaga njegove ljubavi dobrog Pastira. Marijo, Majko svećenika, moli za nas!

 * * * * *

Kolovoz – mjesec velikih uzora svećeništva

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju, 2. kolovoza

Draga braćo i sestre!

Prije nekoliko dana sam se vratio iz Val d'Aoste i sada se s velikim zadovoljstvom nalazim ovdje među vama, dragi prijatelji iz Castel Gandolfa. Biskupu, župniku i župnoj zajednici, kao i civilnim vlastima i svim stanovnicima Castella kao i hodočasnicima i posjetiteljima ponovno upućujem srdačan pozdrav, kao i duboku zahvalnost za vaše gostoprimstvo koje je uvijek tako srdačno. Hvala također za duhovnu blizinu, koju su mi mnogi iskazali kada mi se u Les Combesu dogodila manja nesreća sa zapešćem desne ruke.

Draga braćo i sestre, Svećenička godina koju smo slavili predstavlja dragocjenu priliku za produbljivanje vrijednosti misije prezbitera u Crkvi i u svijetu. Korisni poticaji na razmišljanje, u vezi s tim, pruža nam spomen svetaca koje nam Crkva svakodnevno predlaže. U ovim prvim danima mjeseca kolovoza, na primjer, spominjemo se nekih koji su pravi uzori svećeničke duhovnosti i posvećenja. Jučer je bio liturgijski spomen svetog Alfonsa Marije de'Liguorija, biskupa i crkvenog naučitelja, velikog učitelja moralne teologije i uzora kršćanskih i pastoralnih kreposti, koji je uvijek bio pozoran na vjerske potrebe naroda. Danas razmatramo kod svetog Franje Asiškog goruću ljubav prema spasenju duša, koju svaki svećenik mora neprestano gajiti: na današnji dan pada naime takozvani „Porcijunkulski oprost", koji je on dobio od pape Honorija III. 1216. godine, nakon jednog viđenja koje je imao dok se molio u crkvici Porcijunkuli. Ukazao mu se tada Isus – s desna mu stajala Djevica Marija a oko njega mnoštvo anđela – i rekao mu da izrazi jednu želju, a Franjo zamoli "velik i obilan oprost" za sve one koji će "raskajani i pomireni s Bogom" posjetiti tu crkvu. Nakon što je dobio papinsko odobrenje, svetac nije čekao pisanog dokumenta, već pohrli u Asizi i, nakon što je stigao u Porcijnkulu, objavi lijepu vijest: "Braćo moja, sve vas želim poslati u raj!". Od tada, od popodneva 1. kolovoza do ponoći 2. kolovoza, može se, uz uobičajene uvjete, dobiti potpuni oprost također za pokojne, posjećujući neku župnu ili franjevačku crkvu.

Što reći o svetom Ivanu Mariji Vianneyu, kojeg se spominjemo 4. kolovoza? Upravo u spomen na 150. obljetnicu njegove smrti proglasio sam Svećeničku godinu. Obećavam da ću o tome skromnom župniku, koji predstavlja uzor svećeničkog života ne samo za župnike već također za sve svećenike, govoriti u katehezi na općoj audijenciji iduće srijede. Nadalje, 7. kolovoza slavi se spomen svetog Gaetana iz Thienea, koji je običavao ponavljati da se "duše čiste ne sentimentalnom, već djelotvornom ljubavlju". A dan kasnije, 8. kolovoza, Crkva će nam kao uzor pokazati svetog Dominika, o kojem je zapisano da je "otvarao usta samo onda kada bi razgovarao s Bogom u molitvi ili govorio o Bogu". Ne mogu na kraju zaboraviti spomenuti također veliki lik pape Montinija, Pavla VI., čija 31. obljetnica smrti, koja se zbila upravo ovdje u Castel Gandolfu, pada na 6. kolovoza. Njegov život, tako duboko svećenički i bogat tolikim čovjekobljem, ostaje u Crkvi dar za kojeg treba zahvaljivati Bogu. Neka Djevica Marija, Majka Crkve, pomogne svećenicima da svi budu potpuno zaljubljeni u Krista, nasljedujući primjer tih uzora svećeničke svetosti.

 * * * * *

Predanjem Isusu svećenici postaju sredstva spasenja za sve ljude

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju, 26. srpnja

Draga braćo i sestre!

Dobru nedjelju vam želim! Susrećemo se ovdje u Les Combesu kod kuće koju su gostoljubivi salezijanci stavili Papi na raspolaganje, gdje završavam svoje vrijeme odmora među lijepim planinama Valle d'Aoste. Zahvalan samo Bogu što mi je dao milost uživati ove dane označene pravim opuštanjem – usprkos maloj dobro vam poznatoj nesreći. Koristim priliku da od srca zahvalim onima koji su se pobrinuli biti uz mene na diskretan način i s velikom predanošću. Pozdravljam kardinala Poletta i nazočne biskupe, osobito biskupa Aoste mons. Giuseppea Anfossija, kojem zahvaljujem na riječima koje mi je uputio. Srdačno pozdravljam župnika Les Combesa, građanske i vojne vlasti, snage reda i sve vas, dragi prijatelji, kao i one koji su povezani s nama putem radija i televizije.

Danas, na ovu divnu nedjelju u kojoj nam Gospodin pokazuje svu ljepotu svojega stvaranja, liturgija je predvidjela ulomak s početka 6. poglavlja Ivanova Evanđelja, koje sadrži najprije čudo s kruhovima – kada je Isus nahranio tisuće ljudi sa samo pet kruhova i dvije ribe –; a zatim drugo Gospodinovo čudo kada On hodi po vodi jezera u oluji; na kraju je govor u kojem se On objavljuje kao "kruh života". Izvješćujući o "znaku" kruhova, evanđelista ističe da ih je Krist, prije no što će ih razdijeliti, blagoslovio zahvalnom molitvom (usp. r. 11). Pritom koristi izraz eucharistein i time izravno upućuje na izvješće o Posljednjoj večeri, uz koju Ivan ne veže ustanovljenje euharistije, već pranje nogu. Euharistija kao da je ovdje anticipirana u znaku kruha života. Kako se u ovoj Svećeničkoj godini ne spomenuti da se na poseban način mi svećenici možemo prepoznati u ovom Ivanovom tekstu, stavljajući se u ulogu apostola, tamo gdje oni kažu: Gdje da nađemo kruha za sav ovaj narod? I čitajući o onom bezimenom dječaku koji ima pet ječmenih hljebova i dvije ribe, i nama dođe da spontano kažemo: Ali što je to za toliko mnoštvo? Drugim riječima: tko sam ja? Kako mogu, sa svojim ograničenostima, pomoći Isusu u njegovu poslanju? Odgovor daje Gospodin: upravo stavljajući u njegove "svete i časne" ruke to malo što jesu, svećenici postaju sredstva spasenja za mnoge, za sve!

Drugi poticaj za razmišljanje daje nam današnji spomendan svetih Joakima i Ane, Gospinih roditelja te, dakle, Isusovih djeda i bake. Taj blagdan nas potiče razmišljati o odgoju, koji ima veoma važno mjesto u pastoralu Crkve. Na osobit način, poziva nas moliti za bake i djedove, koji su u obitelji čuvari i često svjedoci temeljnih životnih vrijednosti. Odgojni zadatak baka i djedova je uvijek veoma važan, a to je još više kada, iz različitih razloga, roditelji nisu kadri zajamčiti odgovarajuću prisutnost uz djecu dok rastu. Povjeravam zaštiti svete Ane i svetog Joakima sve bake i djedove svijeta i upućujem im poseban blagoslov. Neka nam Djevica Marija, koja je – prema lijepoj ikonografiji – učila učiti Sveto pismo na koljenima majke Ane, pomogne uvijek jačati vjeru i nadu u izvore Božje riječi.

 

 * * * * *

Pouzdanje u Božju inicijativu i čovjekov odgovor

Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2009.

U prigodi predstojećega Svjetskoga dana molitve za duhovna zvanja, koji se obilježava 3. svibnja 2009., na Četvrtu uskrsnu nedjelju, pozivam Božji puk da razmišlja o temi "Pouzdanje u Božju inicijativu i čovjekov odgovor". U Crkvi odzvanja trajni Isusov poziv učenicima: "Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju" (Mt 9, 38). Molite! Taj urgentni Gospodinov poziv ističe kako molitva za zvanja mora biti neprekidna i puna povjerenja. Jedino ako bude nadahnjivana molitvom, kršćanska će zajednica zaista moći "imati veću vjeru i nadu u božansku inicijativu" (posinodska apostolska pobudnica Sacramentum caritatis, 26).

Poziv na svećeništvo i posvećeni život poseban je dar Božji koji se uključuje u sveudiljni naum ljubavi i spasenja koji Bog ima za svakoga čovjeka i cijelo čovječanstvo. Apostol Pavao, kojega se na poseban način spominjemo u ovoj Pavlovoj godini o dvijetisućitoj obljetnici njegova rođenja, piše Efežanima: "Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim" (Ef 1, 3-4). U sveopćem pozivu na svetost ističe se posebni Božji zahvat, kojim odabire neke da izbliza slijede njegova Sina Isusa Krista i budu njegovi povlašteni službenici i svjedoci. Božanski je učitelj osobno pozvao Apostole "da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle" (Mk 3, 14-15); njima su se, malo po malo, pridružili ostali učenici, vjerni suradnici u misionarskoj službi. I tako su se, odgovarajući na Gospodinov poziv i poslušni djelovanju Duha Svetoga, čete bezbrojnih svećenika i posvećenih osoba u tijeku stoljeća stavile u Crkvi u posvemašnju službu evanđelju. Zahvaljujemo Gospodinu da i danas nastavlja pozivati radnike u svoj vinograd. Premda je istina da se u nekim krajevima svijeta bilježi zabrinjavajući nedostatak svećenika i da Crkva na svojem putu nailazi na teškoće i prepreke, jača nas nepokolebljiva sigurnost da nas na putovima vremena prema konačnome ostvarivanju Kraljevstva čvrsto vodi On, Gospodin, koji slobodno bira i poziva da ga nasljeduju ljudi svih kultura i svih životnih dobi, prema nedokučivoj promisli svoje milosrdne ljubavi.

Naša prva obveza je neprestanom molitvom održavati živim taj poziv božanske inicijative u obiteljima i župama, u pokretima i udrugama zauzetim u apostolatu, u redovničkim zajednicama i u svim strukturama dijecezanskoga života. Moramo se moliti da se cijeli Božji puk sve više pouzdaje u Boga, uvjeren da "gospodar žetve" ne prestaje tražiti da neki svoj život slobodno založe kako bi tješnje s njim surađivali u djelu spasenja. A od pozvanih se iziskuje pozorno slušanje i mudro prosuđivanje, velikodušno i spremno prihvaćanje božanskoga nauma te ozbiljno produbljivanje onoga što je svojstveno svećeničkom i redovničkom zvanju kako bi na nj odgovorno i uvjereno odgovorili. Katekizam Katoličke Crkve u vezi toga podsjeća da slobodna Božja inicijativa zahtijeva slobodan čovjekov odgovor. Taj pozitivan odgovor uvijek pretpostavlja prihvaćanje i udioništvo u naumu koji Bog ima sa svakim od nas. Taj odgovor, isto tako, prihvaća inicijativu Gospodinove ljubavi a za pozvanoga postaje obvezujući moralni zahtjev, izraz zahvalnog poštovanja Boga i potpuna suradnja u naumu koji On ostvaruje u povijesti (br. 2062).

Razmišljajući o euharistijskom otajstvu, koje na najbolji način očituje dar koji je Otac u osobi svoga jedinorođenoga Sina podario za spas ljudi, te potpunoj i poslušnoj Kristovoj odanosti u kojoj je ispio do dna "kalež" Božje volje (usp. Mt 26, 39), bolje shvaćamo kako "pouzdanje u Božju inicijativu" oblikuje i daje vrijednost "ljudskome odgovoru". U euharistiji, savršenom daru koji ostvaruje naum ljubavi za otkupljenje svijeta, Isus se slobodno žrtvuje za spas čovječanstva. "Crkva je – pisao je moj ljubljeni prethodnik Ivan Pavao II. – primila euharistiju od Krista svoga Gospodina ne kao dar, premda se među mnogim drugima ističe svojom dragocjenošću, već kao najuzvišeniji dar, jer je dar njega samog, dar njegove osobe u njegovu svetom čovještvu, kao i njegova djela spasenja" (enc. Ecclesia de Eucharistia, 11).

Svećenici su određeni da vrše to spasonosno otajstvo kroz vjekove, sve do ponovnoga Gospodinova dolaska u slavi. Oni upravo u euharistijskome Kristu mogu kontemplirati izvrstan obrazac "pozivnoga dijaloga" između slobodne Očeve inicijative i Kristova odgovora danog s punim pouzdanjem. U euharistijskome slavlju Krist djeluje u onima koje je pozvao da mu budu službenici; podupire ih kako bi njihov odgovor bio u znaku pouzdanja i zahvalnosti koja raspršuje svaki strah, čak i onda kad čovjek snažno osjeća koliko je slab i nemoćan (usp. Rim 8, 26-30) ili je neshvaćen pa čak i izložen progonu (usp. Rim 8, 35-39).

Svijest da smo po ljubavi Kristovoj spašeni, koju svaka misa jača u vjernicima i svećenicima, nužno u njima potiče pouzdano predanje Kristu koji je položio svoj život za nas. Vjerovati u Gospodina i prihvatiti njegov dar potiče nas, dakle, povjeriti mu se zahvalna duha prianjajući uz njegov naum spasenja. Ako se to uspije postići, onaj tko je pozvan dragovoljno se prepušta i stupa u školu božanskoga učitelja; tada otpočinje plodan dijalog između Boga i čovjeka, otajstveni susret između ljubavi Gospodina koji zove i slobode čovjeka koji ljubavlju odgovara, slušajući kako u njegovoj nutrini odzvanjaju Isusove riječi: "Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne" (Iv 15, 16).

To ispreplitanje Božje inicijative i ljudskoga odgovora prodahnuto ljubavlju također je na čudesan način prisutno u pozivu na posvećeni život. Drugi vatikanski koncil uči: "Evanđeoski savjeti Bogu posvećene čistoće, siromaštva i poslušnosti – kako su utemeljeni u riječima i primjerima Gospodinovim i kako ih apostoli, crkveni oci, naučitelji i pastiri preporučuju – božanski su dar koji je Crkva primila od svojega Gospodina i koji njegovom milošću uvijek čuva" (konst. Lumen gentium, 43). Isus je još jednom primjeran uzor posvemašnjega i pouzdanog prihvaćanje volje Očeve, u kojega se svaka posvećena osoba mora ugledati. Privučeni njime, već od prvih stoljeća kršćanstva mnogi su muškarci i žene napustili obitelj, posjede, materijalna bogatstva i sve što je ljudski poželjno, da bi velikodušno slijedili Krista i beskompromisno živjeli evanđelje, koje je za njih bilo škola radikalne svetosti. Brojni idu i danas tim zahtjevnim putom evanđeoskoga savršenstva i ostvaruju svoje poslanje ispovijedanjem evanđeoskih savjeta. Svjedočanstvo te naše braće i sestara, u samostanima kontemplativnoga života kao i u ustanovama i družbama apostolskoga života, podsjeća Božji puk na "onu tajnu Božjega kraljevstva koje već djeluje u povijesti, ali očekuje svoje puno ostvarenje u nebu" (posinodska apostolska pobudnica Vita consecrata, 1).

Tko se može smatrati dostojnim pristupiti svećeničkoj službi? Tko može prigrliti posvećeni život oslanjajući se samo na ljudske snage? Korisno je još jednom ustvrditi kako čovjek u svojem odgovoru na Božji poziv, budući da smo svjesni da je inicijativa na Božjoj strani i da On ostvaruje svoj naum spasenja, nikada ne smije postupiti poput bojažljivog lijenog sluge koji je zakopao u zemlju povjerene mu talente (usp. Mt 25, 14-30), već mora spremno prihvatiti Gospodinov poziv, po uzoru na Petra koji, pouzdavši se u Učiteljeve riječi, nije oklijevao ponovno baciti mreže, premda čitavu noć nije ništa ulovio (usp. Lk 5, 5). Nipošto ne poričući osobne odgovornosti, slobodan čovjekov odgovor Bogu postaje "suodgovornost", odgovornost u Kristu i s Kristom, u snazi djelovanja njegova Duha Svetoga; postaje zajedništvo s Onim koji nas čini kadrima donijeti obilat plod (usp. Iv 15, 5).

Primjeran ljudski odgovor, pun povjerenja u Božju inicijativu jest onaj velikodušni i potpuni Amen – Neka mi bude – Nazaretske Djevice, izgovoren poniznim i odlučnim prihvaćanjem planova Svevišnjega, koje joj je priopćio glasnik s neba (usp. Lk 1, 38). Njen spremni "da" omogućio joj je da postane Majkom Božjom, Majkom našega Spasitelja. Marija, nakon tog prvog "fiat" – neka mi bude, morala ga je još mnogo put ponoviti, sve do trenutka Isusova razapinjanja, kada je "stajala pod križem", kako bilježi evanđelist Ivan, sudjelujući u užasnoj boli svoga nevinog Sina. Upravo s križa, umirući Isus ju je svima, a osobito nama svećenicima i posvećenim osobama, dao za Majku i njoj nas je povjerio kao sinove (usp. Iv 19, 26-27). Želio bih njoj povjeriti sve koji osjećaju Božji poziv krenuti putom ministerijalnoga svećeništva ili posvećenog života.
Dragi prijatelji, ne dajte se obeshrabriti u teškoćama i sumnjama; uzdajte se u Boga i vjerno slijedite Isusa i bit ćete svjedoci radosti koju daje prisno zajedništvo s njim. Nasljedujući Djevicu Mariju, koju naraštaji proglašavaju blaženom jer je povjerovala (usp. Lk 1, 48), trudite se svom duhovnom snagom ostvariti spasonosni naum nebeskoga Oca, gajeći u svom srcu, poput Marije, sposobnost divljenja i štovanja Onoga koji ima moć činiti "velika djela" jer sveto je ime njegovo (usp. isto, 1, 49).


Iz Vatikana, 20. siječnja 2009.


Papa Benedikt XVI.

 

* * * * *

Svećeništvo u učiteljstvu pape Benedikta XVI.

Svećenici moraju biti „stručnjaci“ za Boga – u te se riječi može, donekle, sažeti učiteljstvo pape Benedikta XVI. o svećeničkoj službi u Crkvi. Tijekom svoga pontifikata, Papa je u više navrata govorio o identitetu svećenika u modernome dobu, a dublje i sustavnije promišljanje bit će u središtu svećeničke godine, koja službeno započinje u petak, s drugom Večernjom koju će papa Benedikt XVI. na svetkovinu Srca Isusova predvoditi u bazilici svetoga Petra.

Tko ide na misu, kliče u ispovjedaonici, traži duhovni savjet, susreće svećenika, a u stvari želi se sresti s Kristom i slušati Božji glas. U tome je jednostavno i ujedno uzvišeno poslanje svećenika. Biti lice koje odražava drugo Lice, izgovoriti riječi koje su Riječ. Iz te uzvišene odgovornosti, koja nadilazi ljudske sposobnosti, proistječe da se ljudskost jednoga svećenika mora oblikovati na božanstvu vrhovnoga Svećenika, Krista. Učiteljstvo Benedikta XVI. temelji se na uvjerenjima iznesenim u svim prigodama koje su mu omogućile da se o toj temi očituje i na neki način pripremi svećeničku godinu. Očito je, ako je svećenik, s pritegom svojih granica i svojim milosnim stanjem, pozvan s metrom svetosti svaki dan mjeriti vlastito zvanje – što znači 'ni više ni manje' biti „drugi Krist“, za njega je prije svega važan sustavni ispit savjesti. O tome je Sveti Otac tijekom Mise posvete ulja, na Veliki četvrtak, javno govorio. Devet upita, uvjerljivih, bit su duhovne jasnoće: Je li nas doista ispunja Božja riječ? Je li istina da je ona hrana od koje živimo, više negoli kruh i stvari ovoga svijeta? Je li ju zbilja poznajemo? Ljubimo je? U savjesti se zaista toliko brinemo o njoj da ona stvarno utiskuje biljeg našem životu i okvir našem mišljenju? Ili se naše mišljenje uvijek iznova oblikuje prema onome što se čuje ili čini? Nisu li možda prevladavajuće misli uobičajeni kriteriji prema kojima se ravnamo? Ne ostajemo li, u konačnici, u površnosti svega što se obično nameće današnjem čovjeku? Prepuštamo li da našu nutrinu zaista čisti riječ Božja? – pitao je Sveti Otac u homiliji na misi posvete ulja.

Očito je da Benedikt XVI. cilja visoko. Svećenik je čovjek „razriješen od svjetovnih veza i darovan Bogu“. Cilj je Papina učiteljstva uvijek isti zbog kojega je odlučio proglasiti svećeničku godinu: u svećenicima pobuditi „težnju prema duhovnome savršenstvu“, rekao je 9. ožujka pred Zborom za kler naviještajući godinu posvećenu svećenicima. A tijekom apostolskoga putovanja u Poljsku, 25. svibnja 2006. godine, govorio je o liku svećenika. Od svećenikâ vjernici očekuju samo jedno: da budu stručnjaci u promicanju čovjekova susreta s Bogom. Ne zahtijeva se od svećenika da bude stručnjak u ekonomiji nego u duhovnome životu (...) Budite iskreni u svome životu i svojoj službi. Gledajući Krista, živite jednostavno, solidarno s vjernicima kojima ste poslani. Služite svima; ako budete živjeli od vjere, Duh Sveti će vas naputiti što treba reći i kako ćete služiti – ustvrdio je Benedikt XVI.

Svećenik dakle uvijek treba svraćati pogled na Boga i na čovječanstvo. On živi između dva svijeta. Papa je sasvim realan kada je u pitanju procjena utjecaja zemaljskih stvari na svećenikovu dušu, koja treba biti okrenuta prema nebu. Stoga je na Misi posvete ulja rekao: Svećenik mora bdjeti. Mora biti oprezan pred navaljujućim silama zla. Treba svijet držati budnim za Boga. Mora biti na nogama: upravan pred strujanjima vremena. Neporočan u istini. Uspravan u borbi za dobro. Svakome su svećeniku poznata sredstva savršenstva: Euharistija, duboka molitva, trajna izobrazba. O njima Sveti Otac gotovo svaki tjedan govori na susretima s biskupima iz cijeloga svijeta koji dolaze pripovijedati mu o svojim partikularnim Crkvama. U njegovim nagovorima iznad svih strši jedna misao, leit-motiv, koji, prema Papi, „čini“ svećenika, kako je istaknuo 13. svibnja 2005. godine na tradicionalnom susretu s rimskim klerom. Ne može se našim osobnim sposobnostima proizvesti to što čini našu službu (...) Poslani smo naviještati ne sebe ili svoja mišljenja, nego otajstvo Krista i u Njemu mjerilo istinskoga humanizma. Zaduženi smo da ne govorimo puno, nego da budemo jeka i nositelji jedne Riječi, koja se utjelovila radi našega spasenja – zaključio je Benedikt XVI.

 

* * * * *

Poslužiteljska i sakramentalna dimenzija svećeništva 

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu, 24. lipnja 2009.

Draga braćo i sestre, prošli petak 19. lipnja, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova i dan koji je tradicionalno posvećen molitvi za svećeničko posvećenje, imao sam zadovoljstvo otvoriti Svećeničku godinu, proglašenu prigodom 150. obljetnice "rođenja za nebo" Arškog župnika, svetog Ivana Marije Vianneya. Ulazeći u vatikansku baziliku gdje se slavila Večernja – gotovo kao prva simbolična gesta – zaustavio sam se u Zborskoj kapeli (Cappella del Coro) da počastim relikviju toga svetog pastira duša: njegovo srce. Zašto Svećenička godina? Zašto upravo u spomen na svetog Arškog župnika, koji na prvi pogled nije učinio ništa izvanredna?

Božja je providnost htjela da se njegov lik nađe uz bok liku svetoga Pavla. Naime, dok završava Pavlova godina, posvećena Apostolu naroda, uzoru izvanrednog vjerovjesnika koji je poduzeo razna misijska putovanja radi širenja evanđelja, ova nas nova jubilejska godina poziva uprijeti pogled u siromašnog seljaka koji je postao ponizni župnik, koji je svoju službu vršio u jednom mjestašcu. Premda se životi te dvojice svetaca umnogome razlikuju – jedan je putovao iz jednoga kraja u drugi da naviješta evanđelje, drugi je primao na tisuće vjernika u svojoj malenoj župi nikada se ne udaljivši iz nje –, postoji međutim nešto temeljno što im je zajedničko: to je njihovo potpuno poistovjećivanje s vlastitom službom, njihovo zajedništvo s Kristom zbog kojeg Pavao kaže: "S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist" (Gal 2, 19b-20a). A sveti je Ivan Marija Vianney volio ponavljati: "Kad bismo imali vjere, vidjeli bismo Boga skrivena u svećeniku poput svjetla iza stakla ili poput vina pomiješana u vodi". Cilj je ove Svećeničke godine – kao što sam napisao u pismu poslanom svećenicima za tu prigodu – postići to da svaki prezbiter sve više teži "k duhovnom savršenstvu o kojem u prvom redu ovisi djelotvornost njegove službe" te pomoći prije svega svećenicima, a zajedno s njima čitavom Božjem narodu, da ponovno otkriju i da u njima poraste svijest o izvanrednom i nezaobilaznom milosnom daru kojeg zaređena služba predstavlja za onoga koji ju je primio, za cijelu Crkvu i za svijet, koji bi bez stvarne Kristove prisutnosti bio izgubljen.

Nema sumnje da su današnje povijesne i društvene prilike drukčije od onih u kojima je živio Arški župnik te se s pravom može postaviti pitanje kako ga mogu svećenici nasljedovati u poistovjećivanju s vlastitom službom u današnjim globaliziranim društvima. U svijetu u kojem u općem nazoru na svijet ima sve manje mjesta za sveto i namjesto kojeg "svrsishodnost" postaje jedina kategorija na osnovu koje se donose odluke, katoličko shvaćanje svećeništva bi se moglo naći u opasnosti da, katkad i u samoj crkvenoj svijesti, izgubi sebi svojstvena obilježja. Nerijetko se, kako u teološkim sredinama, tako i u konkretnom pastoralnom djelovanju i svećeničkom odgoju, sučeljavaju, a ponekad i suprotstavljaju, dva različita shvaćanja svećeništva. Prije nekih par godina sam istaknuo kako postoje "s jedne strane društveno-funkcionalno shvaćanje koje definira bit svećeništva pojmom 'služba': služba zajednici, u vršenju službe… S druge strane, postoji sakramentsko-teološko poimanje, koje naravno ne poriče poslužiteljsko obilježje svećeništva, ali ga promatra kao zbilju usidrenu u samu bit poslužitelja i drži da je ta bit determinirana darom koji je dao Gospodin kroz posredovanje Crkve, koji se naziv sakrament" (J. RATZINGER, Ministero e vita del Sacerdote, u Elementi di Teologia fondamentale. Saggio su fede e ministero, Brescia 2005., str.165). Pokazatelj toga različitog shvaćanja je i to što postoji stanoviti otklon s izraza "svećeništvo" na izraze kao što su "služba, služenje, zadaća". U ovom potonjem, dakle, ontološko-sakramentskom, prvo mjesto pripada euharistiji, u binomu "svećeništvo-žrtva", a u drugoj prvenstvo ima riječ i služba naviještanja.

Ako dobro pogledamo, nije riječ o dva oprečna shvaćanja, a napetosti koja među njima postoji nestaje kada se prodre u bit problema. Tako dekret Presbyterorum ordinis Drugoga vatikanskog koncila kaže: "Apostolskim se naime navještajem evanđelja saziva i skuplja Božji narod, tako da svi… sami sebe prinose kao 'žrtvu živu, svetu, Bogu ugodnu' (Rim 12, 1). Po služenju, pak, prezbitera usavršuje se duhovna žrtva vjernika u sjedinjenju sa žrtvom Krista, jedinoga Posrednika; po rukama prezbitera ta se žrtva u ime cijele Crkve prikazuje u euharistiji na nekrvan i sakramentalan način, sve dok sam Gospodin ne dođe" (br. 2).

Pitamo se dakle: "Što znači za svećenika naviještati? U čemu se sastoji takozvani primat navještaja?". Isus govori o naviještanju Božjega kraljevstva kao pravoj svrsi njegova dolaska na svijet a njegovo naviještanje nije samo neki "govor", nego, istodobno, uključuje samo njegovo djelovanje: znakovi i čuda koja čini pokazuju da Kraljevstvo dolazi na svijet kao prisutna stvarnost, koja se u konačnici podudara sa samom njegovom osobom. U vezi s tim mora se podsjetiti da su, također u primatu navještaja, riječ i znak neodjeljivi. U kršćanskom se propovijedanju ne naviještaju "riječi", već Riječ, a navještaj se podudara sa samom Kristovom osobom, koja je na ontološki način otvorena odnosu s Ocem i poslušna njegovoj volji. Istinska služba Riječi zahtijeva od strane svećenika da teži dubokom samoodricanju, sve dotle da može s Apostolom reći: "živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist". Prezbiter se ne smije smatrati "gospodarom", već slugom riječi. On nije riječ, već, kao što je proglašavao Ivan Krstitelj, čije Rođenje danas slavimo, "glas" Riječi: "Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!" (Mk 1, 3).

Biti "glas" Riječi, ne predstavlja za svećenika čisto funkcionalni aspekt. Naprotiv, predstavlja neko bitno "izgubiti se" u Kristu, sudjelujući u njegovoj službi smrti i uskrsnuća cijelim svojim bićem: umom, slobodom, voljom i prinosom vlastitoga tijela, kao žrtve žive (usp. Rim 12, 1-2). Jedino sudjelovanje u Kristovoj žrtvi, u njegovu chènosi, navještaj čini vjerodostojnim! A to je put koji mora prijeći s Kristom da prispije tome da može, zajedno s Njim, reći Ocu: ostvaruje se ono "ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti" (Mk 14, 36). Navještaj, dakle, podrazumijeva uvijek žrtvu samoga sebe, što je uvjet da bi navještaj bio vjerodostojan i učinkovit.

Kao alter Christus, svećenik je duboko sjedinjen s Očevom Riječi, koja je utjelovivši se uzela lik sluge, postavši sluga (usp. Fil 2, 5-11). Svećenik je Kristov sluga, u smislu da njegov život, s njime suobličen ontološki, poprima bitno relacijski karakter: on je u Kristu, po Kristu i s Kristom u službi ljudima. Upravo zato što pripada Kristu, prezbiter je cio u službi ljudi: on je poslužitelj njihova spasenja, njihove sreće, njihova istinskog oslobođenja, sazrijevajući, u tome postupnom prihvaćanju Kristove volje, u molitvi, u onoj "prisnosti srdaca" s Njim. To je dakle nezaobilazan zahtjev svakog navještaja, koji podrazumijeva sudioništvo u sakramentalnom prinosu euharistije i poučljivu posluhu Crkve.

Sveti Arški župnik često je ponavljao sa suzama u očima: "Kako je strašno biti svećenik!". I dodavao je: "Koliko samo treba žaliti svećenika kada slavi misu rutinski! Kako je nesretan svećenik bez duhovnog života!". Neka Svećenička godina dovede svećenike do toga da se potpuno poistovjete s raspetim i uskrslim Kristom, da, po uzoru na svetog Ivana Krstitelja, budu spremni "smanjivati se" da On raste; da, nasljedujući primjer Arškog župnika, budu stalno i duboko svjesni odgovornosti svoje službe, koja je znak i prisutnost Božjega beskrajnog milosrđa. Povjerimo Gospi, Majci Crkve, upravo započetu Svećeničku godinu i svećenike iz čitavoga svijeta.

 

* * * * *

Pismo pape Benedikta XVI. uz proglašenje Svećeničke godine povodom 150. obljetnice smrti Ivana Marije Vianneya

Draga braćo u svećeništvu!

Prigodom predstojeće svetkovine Presvetog Srca Isusova, u petak 19. lipnja – na dan koji je tradicionalno posvećen molitvi za posvećenje svećenika – odlučio sam službeno proglasiti "Svećeničku godinu" u prigodi 150. obljetnice "rođenja za nebo" ("dies natalis") Ivana Marije Vianneya (Jean-Baptiste Marie Vianney), sveca zaštitnika svih župnika na svijetu (1). Ta godina, koja želi potaknuti snažniju zauzetost za duhovnu obnovu svih svećenika u cilju njihova snažnijeg i prodornijeg svjedočenja evanđelja u današnjem svijetu, završit će se na istu svetkovinu 2010. godine. "Svećeništvo je ljubav Isusova srca ", običavao je govoriti sveti Arški župnik (2). Taj dirljivi izraz omogućuje nam prije svega s nježnošću se i zahvalnošću spomenuti neprocjenjivog dara kojeg svećenici predstavljaju ne samo za Crkvu, već i za samo čovječanstvo. Mislim na sve one prezbitere koji vjernicima i čitavome svijetu ponizno i svakodnevno nude Kristove riječi i geste, nastojeći se sjediniti s Njim u svojim mislima, volji, osjećajima i čitavim svojim životom. Kako im ne odati priznanje za njihove apostolske napore, njihovo neumorno i samozatajno služenje, njihovu ljubav kojom teže zagrliti sve? I kako ne pohvaliti vjernu odvažnost tolikih svećenika koji usprkos svim poteškoćama i nerazumijevanjima ostaju vjerni svojem pozivu biti "Kristovi prijatelji", koje je on po imenu pozvao, sebi odabrao i poslao?

Ja sam još uvijek čuvam u svom srcu uspomenu na prvoga župnika uz kojeg sam vršio svoju službu kao mladi svećenik: on mi je ostavio primjer bespridržajnog posvećenja svojoj pastoralnoj službi; u njoj ga je snašla i smrt dok je nosio popudbinu jednom teškom bolesniku. U sjećanje mi se vraćaju bezbrojna subraća koju sam susretao i s kojima se i dalje susrećem, također tijekom svojih pastoralnih putovanja u razne države, koji iz dana u dan velikodušno i predano obavljaju svoju svećeničku službu. Ali spomenuti izraz koji koristi sveti župnik doziva u svijest također probodeno Kristovo srce i trnovu krunu kojom je ono obavijeno. Pred mojim su očima, stoga, i bezbrojne patnje kroz koje prolaze svećenici, bilo zato što su dionici ljudskih iskustava boli i trpljenja u raznoraznim njihovim očitovanjima, bilo zato što su neshvaćeni od strane onih kojima služe. Kako ne spomenuti također tolike svećenike čije se dostojanstvo gazi, koje se sprječava da vrše svoje poslanje i katkad progoni, čak do te mjere da daju najviše svjedočanstvo prolivene krvi za Krista?

Ima, nažalost, također žaljenja vrijednih situacija, u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih službenika. Razlog je to zbog koje se svijet sablažnjava i okreće leđa Crkvi. Ono što ponajviše može koristiti u tim slučajevima Crkvi nije toliko podrobno otkrivanje svih slabosti svojih službenika, koliko obnovljena i radosna svijest o veličini Božjega dara, konkretiziranog u izvanrednim primjerima velikodušnih pastira, redovnika koji izgaraju od ljubavi prema Bogu i dušama te mudrih i strpljivih duhovnika. Učenja i primjeri svetog Ivana Marije Vianneya mogu u tome pogledu pružiti svima značajnu uporišnu točku: Arški župnik je bio veoma ponizan, ali itekako svjestan, kao svećenik, da je neizmjerni dar za svoj narod: "Dobri pastir, pastir po Božjem srcu, je najveće blago koje dobri Bog može dati nekoj župi i jedan od najdragocjenijih darova božanskog milosrđa" (3). Kada bi govorio o svećeništvu naprosto nije nalazio riječi da opiše veličinu dara i zadaće povjerene jednom ljudskom stvorenju. "O kako je svećenik velik!... Kada bi to shvatio, umro bi… Bog ga sluša: on izgovori dvije riječi a Naš Gospodin silazi s neba na njegov glas i zatvara se u malu hostiju…" (4). Objašnjavajući svojih vjernicima važnost sakramenta govorio je: "Bez sakramenta Reda, ne bismo imali Gospodina. Tko ga je stavio tamo u svetohranište? Svećenik. Tko je dočekao vašu dušu kada je prvi put ulazila u život? Svećenik. Tko je hrani i krijepi na njezinu zemaljskom putovanju? Svećenik. Tko će je pripraviti da se pojavi pred Božjim licem, perući je po posljednji put u krvi Isusa Krista? Svećenik, uvijek svećenik. A ako bi ta duša umrla [zbog grijeha] tko će je podići na novi život, tko će joj vratiti spokoj i mir? Ponovno svećenik… Poslije Boga, svećenik je sve!... On će sama sebe shvatiti tek u nebu" (5). Ove riječi, koje su izašle iz svećeničkog srca jednog župnika, mogu se činiti pretjeranima. Ipak, iz njih se da nazrijeti koliko je on mnogo cijenio sakrament svećeništva. Kao da ga je preplavljivao bezgranični osjećaj odgovornosti. "Ako bismo dobro shvatili što je svećenik na zemlji, umrli bismo, ali ne od straha, već od ljubavi… Bez svećenika, smrt i muka Našega Gospodina bili bi beskorisni. Svećenik je taj koji nastavlja djelo otkupljenja na zemlji… Kakve bi koristi bilo od kuća pune zlata kada ne bi bilo nikoga da otvori njezina vrata? Svećenik posjeduje ključ nebeskih blaga: on otvara vrata; on je ekonom dobroga Boga; upravitelj njegovih dobara… Ostavite župu dvadeset godina bez svećenika i u njoj će se na koncu klanjati životinjama… Svećenik nije svećenik za sebe, već za vas" (6).

Došao je u Ars, seoce od 230 stanovnika. Biskup ga je unaprijed upozorio da se ondje do vjere malo drži. "U toj župi nema mnogo Božje ljubavi, ali ćete je vi ondje donijeti". Bio je, stoga, potpuno svjestan da odlazi tamo utjeloviti Kristovu prisutnost i svjedočiti njegovu spasenjsku nježnost: "[Bože moj], udijelite mi obraćenje moje župe; voljan sam trpjeti sve što hoćete, čitav svoj život!", tom je molitvom započeo svoje poslanje (7). U obraćenje svoje župe sveti je župnik uložio sve svoje snage, uvijek mu je na prvome mjestu bio odgoj kršćanskog puka koji mu je povjeren. Draga braćo u svećeništvu, zamolimo Gospodina Isusa milost da i mi uzmognemo usvojiti pastoralnu metodu svetog Ivana Marije Vianneya! U prvom redu moramo naučiti potpuno se poistovjetiti sa svojom službom. U Isusu, osoba i poslanje teže tome da budu jedno: cjelokupno njegovo spasenjsko djelovanje bilo je i jest izraz njegove "sinovske svijesti" da, od vječnosti, stoji pred Ocem u stavu pokoravanja njegovoj volji s ljubavlju. Svećenik također mora – ponizno i zbiljski – težiti tom poistovjećivanju. To zacijelo ne znači zaboraviti da je bitna učinkovitost službenika neovisna o svetosti njegove službe; ali ne smije se također smetnuti s uma izvanrednu plodnost koju ima susret između stvarne svetosti službe i osobne svetosti poslužitelja. Arški je župnik odmah prionuo toj poniznoj i strpljivoj zadaći usklađivanja svoga života poslužitelja sa svetošću povjerene mu službe, odlučivši "prebivati", čak i fizički, u svojoj župnoj crkvi: "Netom što je došao izabrao je crkvu za dom u kojem će boraviti… Ulazio je u crkvu prije zore i iz nje izlazio tek nakon večernjeg Anđelova pozdravljenja. Ondje ga se moralo tražiti kada ga se trebalo", čita se u njegovu prvom životopisu (8).

Pobožno pretjerivanje njegova životopisca ne smije nas navesti da zanemarimo činjenicu da je sveti župnik znao također aktivno "prebivati" na čitavom području svoje župe: redovito je pohodio bolesnike i obitelji; organizirao je pučke misije i proslave zaštitnika župe; prikupljao je i raspolagao novcem za karitativna i misionarska djela; objeljivao je svoju crkvu i opskrbljivao je crkvenim namještajem; brinuo se za siromašne djevojke i odgajateljice iz "Providencea" (ustanova koju je sam osnovao); brinuo za obrazovanje djece; osnivao bratovštine i pozivao laike da surađuju s njim.

Njegov me primjer nekako sam od sebe potiče da istaknem prostore suradnje koje treba sve više proširivati na vjernike laike, s kojima prezbiteri čine jedan svećenički narod (9) i usred kojeg se, snagom ministerijalnog svećeništva, nalaze "da sve vode k jedinstvu ljubavi 'po tome što se svi uzajamno ljube bratskom ljubavlju i idu ususret jednim drugima s poštovanjem' (Rim 12, 10)" (10). U vezi s tim treba podsjetiti na topli poziv kojim Drugi vatikanski koncil potiče prezbitere da "iskreno priznaju i promiču dostojanstvo laikâ i poseban udio koji laici imaju u poslanju Crkve… Rado neka slušaju laike i bratski promatraju njihove želje, priznavajući njihovo iskustvo i mjerodavnost na raznim poljima ljudske djelatnosti, da bi tako mogli zajedno s njima razabirati znakove vremena" (11).

Svoje je župljane sveti župnik poučavao prije svega svjedočanstvom života. Na njegovu su primjeru vjernici učili moliti, zadržavajući se rado pred svetohraništem radi pohoda euharistijskom Isusu (12). "Nema potrebe mnogo govoriti već treba dobro moliti", tumačio im je župnik, "Zna se da je Isus ondje, u svetom tabernakulu: otvorimo mu svoje srce, radujmo se njegovoj svetoj prisutnosti. To je najbolja molitva" (13). I opominjao je: "Dođite na pričest, braćo moja, dođite k Isusu. Dođite živjeti od Njega da biste mogli živjeti s Njim…" (14). "Točno je da niste toga dostojni, ali vam je to potrebno" (15). Taj način odgoja vjernika euharistijskoj prisutnosti i pričesti bio je najučinkovitiji kada bi ga promatrali dok slavi svetu misnu žrtvu. Oni koji su tome svjedočili kazuju da "nije bilo moguće pronaći lik koji bi bolje izrazio bogosluženje… Promatrao je hostiju s beskrajnom ljubavlju" (16). "Sva dobra djela zajedno nisu ravna misnoj žrtvi, jer su to ljudska djela, dok je sveta misa Božje djelo" (17), govorio je. Bio je uvjeren da o misi ovisi sav žar svećenikova života: "Razlog svećenikove malaksalosti leži u tome što ne slavi misu s dužnom pažnjom! Moj Bože, kako samo treba žaliti svećenika koji slavi misu kao da radi neku rutinsku stvar!" (18). Stekao je isto tako naviku da, dok slavi, uvijek prinosi također žrtvu vlastitog života: "Kako je dobro da svećenik svakog jutra prinese samoga sebe Bogu u žrtvi!" (19).

U toj dubokoj osobnoj poistovjećenosti sa žrtvom križa s jednakim je duhovnim poletom slavio i misu na oltaru i ispovijedao pokornike. Svećenici se ne bi smjeli nikada pomiriti s praznim ispovjedaonicama ili prividnom ravnodušnošću vjernika prema tome sakramentu. U doba svetog župnika, u Francuskoj, ispovijed nije bila ni lakša, niti joj se češće pristupalo no u naše dane, jer je revolucionarni vihor dugo vremena zatirao vjersku praksu. Ali on je na svaki način, propovijeđu i uvjeravanjima, pokušavao pomoći svojim vjernicima da ponovno otkriju značenje i ljepotu sakramenta pokore, predstavljajući je kao duboki zahtjev euharistijske prisutnosti. Stvorio je tako kreposni krug. Provodeći dugo vremena u crkvi pred svetohraništem potaknuo je vjernike da se povedu za njegovim primjerom i dolaze pohoditi Isusa, znajući, istodobno, da će ondje sigurno naći svoga župnika, spremna saslušati ih i udijeliti im oproštenje. Kasnije je počelo dolaziti sve veće mnoštvo pokornika iz cijele Francuske zbog čega je u ispovjedaonici znao boraviti i po 16 sati dnevno. Govorilo se tada da je Ars postao "velika bolnica dušâ" (20). Njegov prvi životopisac je napisao: "Milost koju je postizao [za obraćanje grešnika] bila je toliko snažna da ih je išla tražiti ne ostavljajući im ni tren predaha" (21). Sveti župnik na isto misli kada kaže: "Nije grešnik taj koji se vraća Bogu da traži od njega oproštenje, već sam Bog hita za grešnikom i vraća ga k sebi" (22). "Taj dobri Spasitelj je tako pun ljubavi da nas traži posvuda" (23).

Svi mi svećenici moramo osjetiti da se one riječi, koje je on stavio u usta Kristu, tiču nas osobno: "Dajem u zadatak mojim poslužiteljima da naviještaju grešnicima da sam uvijek spreman primiti ih, da je moje milosrđe neizmjerno" (24). Od svetog Arškog župnika mi se svećenici možemo naučiti ne samo nepokolebljivom pouzdanju u sakrament pokore koje nas potiče ponovno ga staviti u središte naših pastoralnih briga, već također metodu "dijaloga spasenja" koji taj sakrament za sobom povlači. Arški se župnik s različitim pokornicima različito ophodio. Svakog onoga koji bi dolazio u njegovu ispovjedaonicu nošen dubokom i poniznom potrebom za Božjim oproštenjem, on bi bodrio da uroni u "bujicu Božjega milosrđa" koja u svojoj silini sve nosi. I ako bi tko bio ožalošćen vlastitom slabošću i nestalnošću i plašio se budućeg novog pada, župnik mu je otkrivao Božje tajne riječima koje plijene svojom dirljivom ljepotom: "Dobri Bog sve zna. I prije no što ste pristupili ispovjedi, on već zna da ćete ponovno sagriješiti a ipak vam oprašta. Kako je velika ljubav našega Boga: tolika je da rado zaboravlja budućnost, samo da bi nam oprostio!" (25). Onima koji bi se, naprotiv, optuživali mlako i ravnodušno vlastitim bi bolnim suzama ozbiljno pokazao koliko je taj stav "odbojan": "Plačem zato što vi ne plačete" (26), znao bi reći. "Kad ne bi samo Gospodin bio tako dobar! Ali on je tako dobar! Treba biti bešćutan pa se tako ophoditi s tako dobrim ocem!" (27). Budio je kajanje u srcu mlakih, prisiljavajući ih da vide, vlastitim očima, Božje trpljenje zbog njihovih grijeha koje se odražava na licu svećenika koji ih je ispovijedao. Onome, pak, koji bi mu dolazio željan i spreman za dublji duhovni život, širom je otvarao bezdan Božje ljubavi, objašnjavajući neizrecivu ljepotu koju donosi život u sjedinjenosti s Bogom i u njegovoj prisutnosti: "Sve pred Božjim očima, sve s Bogom, sve kako bi omiljeli Bogu… Kako je to lijepo!" (28). Učio ih je ovako moliti: "Bože moj, udijeli mi milost da te ljubim onoliko koliko mi je moguće ljubiti te" (29).

Arški je župnik u svome vremenu znao preobraziti srce i živote tolikih ljudi, jer im je pomogao da iskuse Gospodinovu milosrdnu ljubav. I u našem je dobu prijeko potreban takav jedan navještaj i takvo jedno svjedočanstvo istine ljubavi: Deus caritas est (1 Iv 4, 8). Ivan Marija Vianney je riječju i sakramentima svoga Isusa izgrađivao svoj narod, premda ga je često obuzimala strepnja jer je bio uvjeren da je nedorastao toj službi, tako da je više put poželio pobjeći od odgovornosti župne službe za koju se smatrao nedostojnim. Usprkos tome, primjernom je poslušnošću ostao uvijek na svome mjestu, jer je izgarao u apostolskom žaru za spasenje dušâ. Strogim je isposništvom nastojao potpuno prionuti vlastitom pozivu i poslanju: "Velika je nesreća za nas župnike – žalio se svetac – da nam duša otupi" (30); pod tim je mislio na opasnost da se pastir navikne na grešnost ili ravnodušnost u kojem mnogi u njegovu stadu žive. Bdjenjem i postom je obuzdavao tijelo, kako se ono ne bi pobunilo protiv njegove svećeničke duše. Nije bježao ni od mrtvljenja za dobro duša koje su mu bile povjerene i kako bi time pridonio okajanju tolikih grijeha koje je čuo na ispovijedi. Nekom je subratu svećeniku tumačio: "Reći ću vam koji je moj recept: zadajem grešnicima malu pokoru a ostalo ja činim namjesto njih" (31). Pored konkretne pokore kojima se Arški župnik podvrgavao, za sve ostaje valjana srž njegova nauka: Isus je za duše prolio svoju krv i svećenik se ne može posvetiti njihovu spasenju ako odbija imati osobni udio u "dragocjenoj žrtvi" otkupljenja.

I današnjem svijetu, kao i u teškim vremenima u kojima je živio Arški župnik, potrebno je da se prezbiteri u svom životu i djelovanju ističu odlučnim svjedočenjem evanđelja. S pravom primjećuje Pavao VI.: "Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke no učitelje, i ako sluša učitelje čini to jer su svjedoci" (32). Kako ne bi iskusili egzistencijalnu prazninu u sebi i kako djelotvornost naše službe ne bi bila ugrožena, trebamo se uvijek iznova pitati: "Jesmo li doista prožeti Božjom riječju? Je li to hrana od koje živimo, više no što su to kruh i stvari ovoga svijeta? Poznajemo li je doista? Ljubimo li je? Je li naš duh toliko zaokupljen tom Riječju da ona ostavlja traga u našem životu i oblikuje našu misao?" (33). Kao što je Isus pozvao dvanaestoricu da budu s njim (usp. Mk 3, 14) a tek kasnije ih poslao propovijedati, tako su i u našim danima svećenici pozvani prigrliti taj "novi način života" koji je uveo Gospodin Isus i kojeg su usvojili apostoli (34).

Upravo to bespridržajno prianjanje uz taj "novi način života" karakterizirao je svećeničku službu Arškog župnika. Papa Ivan XXIII. u enciklici Sacerdoti nostri primordia, koja je objavljena 1959. godine, na 100. obljetnicu smrti Ivana Marije Vianneya, predstavio ga je kao isposnika s posebnim osvrtom na "tri evanđeoska savjeta", koje papa smatra nužnim također za prezbitere. "Premda svećenici zbog kleričkog staleža nisu dužni prigrliti evanđeoske savjete, oni im se ipak nude, kao i svim ostalim vjernicima, kao redoviti put kršćanskog posvećenja" (35). Arški je župnik znao živjeti "evanđeoske savjete" na način primjeren svom prezbiterskom zvanju. Njegovo siromaštvo, naime, nije bilo siromaštvo jednog redovnika ili monaha, već siromaštvo koje se traži od svećenika: premda je raspolagao s mnogo novca (budući da su imućniji hodočasnici davali izdašna sredstva za njegova karitativna djela), znao je da je sve darovano njegovoj crkvi, njegovim siromasima, njegovoj siročadi, djevojkama iz njegove "Provance" (36), obiteljima koje su najviše oskudijevale. Zato je on "bio bogat kada je trebalo davati drugima, a vrlo siromašan prema sebi" (37). Ovako bi to tumačio: "Moja je tajna jednostavna: sve dati i ništa ne zadržati" (38). Kada ne bi imao novca, siromašnima koji su mu se obraćali govorio je zadovoljan: "danas sam siromašan kao i vi, jedan sam od vas" (39). Tako je, na kraju života, potpuno mirno mogao reći: "Nemam više ništa. Dobri Bog me sada može pozvati kada hoće!" (40). I njegova je čistoća bila čistoća koja se traži od svećenika za njegovu službu. Može se reći da je to bila čistoća koja priliči onome koji mora svakoga dana doticati euharistiju i koji je svakoga dana gleda sa svim zanosom srca i sa istim je zanosom daje svojim vjernicima. O njemu su govorili da je "čistoća zračila iz njegova pogleda"; vjernici su to opažali kada bi gledao svetohranište zaljubljenim pogledom (41). I poslušnost svetog Ivana Marije Vianneya, na kraju, našla je svoj puni izraz u svjesnom prihvaćanju svakodnevnih zahtjeva njegove službe. Poznato je koliko ga je mučila da je neprikladan za župnu službu i želja da pobjegne i "negdje u osami plače čitav život" (42). Samo poslušnost i velika ljubav prema dušama uspjeli su ga uvjeriti da ostane na svome mjestu. Samom sebi i svojim vjernicima je tumačio: "Ne postoje dva dobra načina da se služi Bogu, već samo jedan: služiti mu kako on želi da mu se služi" (43). Njegovo zlatno pravilo za život u poslušnosti glasilo je: "Čini samo ono što se može prinijeti dobrom Bogu" (44).

U kontekstu duhovnosti jačane vršenjem evanđeoskih savjeta, želim svećenicima, u ovoj godini koja je njima posvećena, uputiti poseban poziva da prihvate novo proljeće koje Duh u našim danima budi u Crkvi, među ostalim, također kroz crkvene pokrete i nove zajednice. "Duh daje mnoge darove… On puše gdje hoće. Čini to na neočekivan način, na neočekivani mjestima i u nepredviđenim i novim oblicima… ali nam pokazuje također da On djeluje zbog jedinog Tijela i u jedinstvu jedinoga Tijela" (45). U vezi s tim, vrijedi izjava dekreta Presbyterorum ordinis: "Ispitujući duhove jesu li od Boga, s osjećajem vjere neka (prezbiteri) otkriju mnogovrsne karizme laikâ, kako one neznatne tako i one više, te ih radosno priznaju i brižljivo promiču" (46). Ti darovi koji mnoge potiču na uzvišeniji duhovni život, mogu koristiti ne samo vjernicima laicima, već i samim poslužiteljima. Iz zajedništva zaređenih poslužitelja i karizmi, naime, može proizići "vrijedan poticaj za novu zauzetost Crkve u naviještanju i svjedočenju evanđelja nade i ljubavi u svakom kutku zemlje" (47). Htio bih nadalje nadodati, tragom apostolske pobudnice Pastores dabo vobis pape Ivana Pavla II., da zaređena služba ima duboku "zajedničarsku (komunitarnu) formu" i može se vršiti samo u zajedništvu prezbiterâ s njihovim biskupom (48). Potrebno je da se to zajedništvo svećenikâ s njihovim biskupom, koje se temelji na sakramentu reda i biva vidljivo u euharistijskom slavlju, pretvori u razne konkretne oblike stvarnog i prisnog svećeničkog bratstva (49). Jedino će tako svećenici znati živjeti u punini dar celibata i biti kadri izgrađivati kršćanske zajednice u kojima će se ponavljati čudesa što su se događala pri prvom navještaju evanđelja.

Pavlova godina koje se primiče svom kraju poziva nas upraviti svoj pogled također prema Apostolu narodâ, koji predstavlja divni primjer svećenika, koji se potpuno "dao" svojoj službi. "Jer ljubav nas Kristova obuzima – pisao je – kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe" (2 Kor 5, 14). I dodaje: "i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu" (5, 15). Ima li boljeg programa od toga za svećenika koji je odlučio zaputiti se putom kršćanskog savršenstva?

Dragi svećenici, proslava 150. obljetnice smrti svetog Ivana Marije Vianneya (1859.) slijedi neposredno nakon upravo završenih proslava 150. obljetnice lurdskih ukazanja (1858.). Već 1959. godine blaženi papa Ivan XXIII. je primijetio: "Neposredno prije no što će Arški župnik zaključiti svoj dugi životni vijek ispunjen zaslugama, Djevica se Marija, na drugom kraju Francuske, ukazala jednoj poniznoj i čistoj djevojčici i prenijela joj poruku molitve i pokore koja i stotinu godina kasnije još uvijek nastavlja donositi obilne plodove. Život toga svećenika, čije se stote obljetnice smrti spominjemo, već je unaprijed bio živa ilustracija velikih nadnaravnih istina kojima je bila poučena vidjelica iz Massabiellea. On sâm je prema Bezgrešnom začeću Presvete Djevice gajio veliku pobožnost; godine 1836. posvetio je svoju župu Mariji začetoj bez grijeha i dočekao s velikom vjerom i radošću proglašenje te dogme 1854. godine" (50). Sveti je župnik uvijek svoje vjernike podsjećao da "Isus Krist nakon što nam je dao sve ono što nam je mogao dati, želi nama sada ostaviti ono što mu je najdragocjenije, to jest svoju svetu Majku" (51).

Presvetoj Djevici povjeravam ovu Svećeničku godinu. Molim je da probudi u srcu svakog prezbitera velikodušnu i novu zauzetost za one ideale potpunog predanja Kristu i Crkvi koji su nadahnjivali misao i djelo svetog Arškog župnika. Svojim gorljivim molitvenim životom i svojom žarkom ljubavlju prema raspetom Isusu Ivan Marija Vianney rastao je iz dana u dan u svojem bespridržajnom predanju Bogu i Crkvi. Neka njegov primjer probudi u svećenicima ono svjedočanstvo jedinstva s biskupom, jednih s drugima i s laicima koje je, danas kao i uvijek, toliko nužno. Usprkos zlu koje je u svijetu, Kristove riječi upućene njegovim apostolima na Posljednjoj večeri i dalje su aktualne: "U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16, 33). Vjera u božanskog Učitelja daje nam snagu gledati s povjerenjem u budućnost. Dragi svećenici, Krist računa na vas. Po primjeru svetog Arškog župnika, pustite da vas On osvoji. Tako ćete i vi, u današnjem svijetu, biti glasnici nade, pomirenja i mira!

S mojim blagoslovom.

Iz Vatikana, 16. lipnja 2009.

Benedikt XVI.

___________________________

(1) Svecem zaštitnikom svih župnika na svijetu proglasio ga je Vrhovni svećenik Pio XI. 1929. godine.

(2) "Le Sacerdoce, c'est l'amour du cœur de Jésus" (u Le curé d'Ars. Sa pensée - Son cœur. Présentés par l'Abbé Bernard Nodet, izd. Xavier Mappus, Foi Vivante, 1966., str. 98). U nastavku: Nodet. Ista je rečenica citirana također u Katekizmu Katoličke Crkve, 1589.

(3) Nodet, str. 101.

(4) Ibid., str. 97.

(5) Ibid., str. 98-99.

(6) Ibid., str. 98-100.

(7) Ibid., str. 183.

(8) Monnin A., Il Curato d'Ars. Vita di Gian-Battista-Maria Vianney, sv. I, izd. Marietti, Torino 1870., str. 122.

(9) Usp. Lumen gentium, 10.

(10) Presbyterorum ordinis, 9.

(11) Ibid.

(12) "Promatranje (kontemplacija) je pogled vjere. 'Ja gledam njega i on gleda mene', kazao je svom svetom župniku seljak iz Arsa moleći pred svetohraništem" (Katekizam Katoličke Crkve, 2715).

(13) Nodet, str. 85.

(14) Ibid., str. 114.

(15) Ibid., str. 119.

(16) Monnin A., nav. dj., II, str. 430 sl.

(17) Nodet, str. 105.

(18) Ibid., str. 105.

(19) Ibid., str. 104.

(20) Monnin A., nav. dj., II, str. 293.

(21) Ibid., II, str. 10.

(22) Nodet, str. 128.

(23) Ibid., str. 50.

(24) Ibid., str. 131.

(25) Ibid., str. 130.

(26) Ibid., str. 27.

(27) Ibid., str. 139.

(28) Ibid., str. 28.

(29) Ibid., str. 77.

(30) Ibid., str. 102.

(31) Ibid., str. 189.

(32) Evangelii nuntiandi, 41.

(33) Benedikt XVI., Homilija na misi s podjelom sakramenta potvrde, 9. 4. 2009.

(34) Usp. Benedikt XVI., Discorso all'Assemblea plenaria della Congregazione del Clero (Govor na Plenarnoj skupštini Kongregacije za kler), 16. 3. 2009.

(35) P. I.

(36) Naziv koji je dao kući u kojoj je bilo smješteno i odgajano više od 60 napuštenih djevojaka. Da bi je održao bio je spreman na sve: "J'ai fait tous les commerces imaginables", govorio je sa smijehom (Nodet, str. 214).

(37) Nodet, str. 216.

(38) Ibid., str. 215.

(39) Ibid., str. 216.

(40) Ibid., str. 214.

(41) Usp. ibid., str. 112.

(42) Usp. ibid., str. 82-84; 102-103.

(43) Ibid., str. 75.

(44) Ibid., str. 76.

(45) Benedikt XVI., Omelia nella Veglia di Pentecoste (Homilija na duhovskom bdjenju), 3. 6. 2006.

(46) Br. 9.

(47) Benedikt XVI., Discorso ai Vescovi amici del Movimento dei Focolari e della Comunità di Sant'Egidio (Govor biskupima prijateljima Pokreta fokolara i Zajednice svetog Egidija), 8. 2. 2007.

(48) Usp. br. 17.

(49) Usp. Ivan Pavao II., Ap. pob. Pastores dabo vobis, 74.

(50) Enc. Sacerdotii nostri primordia, P. III.

(51) Nodet, str. 244.

 

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

23. srpnja: Visoka: Fra Mario Lemo - mlada misa

*********

24.7. - 2. 8. Imotski - Proslava Gospe od Anđela


*********

29.-30. srpnja: Knin - Festival duhovne glazbe

Aktualno

SINJ - VELIKA GOSPA 2017.

**********************

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas332
Ovaj mjesecOvaj mjesec46047
UkupnoUkupno5207231

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 120 

Administrator

franodoljanin@gmail.com