5. korizmena nedjelja (A)

Kako tješimo?

Svaki čovjek zna što to znači biti žalostan. Što nas opet može utješiti? Možda su to roditelji, djed ili baka, naša braća i sestre, ili možda dobri prijatelji koji su s nama. Dobro je da su s nama, da s njima možemo govoriti, da nas čvrsto drže a možda nam obrišu i suze s naših očiju.

I Isus je tješio ljude. Primjer o tome čuli smo u današnjem evanđelju. Lazar, Isusov prijatelj i brat Marte i Marije umro je u Betaniji. Isus nije bio s njim  kad je umro. Ali kreće na put, premda zna, da ga njegovi protivnici žele uhvatiti u Judeji.  Isusu je važno biti sa sestrama. Njegova prisutnost ih tješi, kao i nas, kad smo žalosni, tješi nas majka ili otac ili drag čovjek, s nama su, imaju vremena za nas i za naše brige. U današnjem evanđelju još se nešto neobično spominje: Isus plače za svojim prijateljem. On vidi kako Marta i Marija plaču i ljudi koji su s njima, pa  i sam plače. Ne može zaustaviti suze. On suosjeća s ljudima. Pogađa ga njihova žalost i nevolja. "Gle, kako ga je ljubio!" (Iv 11,34), rekoše neki između njih. I mi doživljavamo da je netko s nama u našoj žalosti. Ako nas on stvarno razumije, on dijeli našu žalost. On osjeća s nama i njegovo srce biva zahvaćeno tom žalošću. Važno je da drugi sudjeluje u našoj žalosti.

U svakom slučaju Isus je bio čovjek. Jednom je rečeno u evanđelju i to izričito, da je suosjećao s ljudima; "sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira" (Mk 6,34), dakle kao ljudi, koji su osamljeni, napušteni i bez orijentacije. Isus je stvarno prihvaćao mnoge koji su trpjeli, njih je tješio i pomagao im. On je bio čovjek koji je suosjećao s nevoljom i žalošću drugih i uživio bi se u njihov položaj. I mi možemo slično činiti ako smo s ožalošćenim  ljudima oko nas. To što još Isus čini za Martu i Mariju, možemo li i mi? On nije s njima samo kad plače nego on budi  Lazara iz smrti u život, te ovaj napušta grob. To bismo svi mi željeli kad nam umre blizak i drag čovjek. Ipak dobro znamo: to nije moguće. Mi ljudi ne možemo pobijediti smrt. Konac života je konačan.

Ipak: Isus bi nas htio utješiti i dati nam nadu, naočigled neopozive smrti. Uputu za to predaje nam jedno drugo mjesto Ivanova evanđelja,  u kojem je također govor o žalosti i suzama. Nakon Isusove smrti na križu dolazi Marija Magdalena na grob. Ona nalazi prazan grob i kamen otkotrljan. Nakon što su Petar i Ivan isto tako vidjeli prazan grob, Marija Magdalena još ostaje na grobu i plače. Pojavljuju se dva anđela i konačno sam Isus, koji je  pobijedio smrt i uskrsnuo iz groba. Isus je tješio nju. Isus daje iskusiti da je Bog jači nego nevolje i patnje ovoga svijeta, upravo jači od smrti. Bog daruje novi život. S tim životom i mi možemo tješiti jedni druge, iako smo sami u dubokoj žalosti i najvećoj boli. Smijemo jedni drugima kazati: Bog je veći od svake nevolje; On je uvijek s nama. To što je Isus uskrisio Lazara, mali je znak za to, da za Boga smrt  nije konačna granica. Još  veći znak i čudo u svakom pogledu je Isusovo uskrsnuće. Zbog toga se i mi nadamo vječnome životu kod Boga nakon smrti.

Isus je tada išao Marti i Mariji u Betaniju, da im to pokaže. "Ja sam uskrsnuće i život", tako im je rekao (Iv 11,25). Tako možemo i mi druge tješiti koji su žalosni i u nevoljama: ići k njima i biti uz njih, suosjećati s njima, imati udjela u njihovoj boli i upućivati ih na nadu koju nam je Bog darovao u Isusu.

Gdje ljudi u Africi, Aziji ili Latinskoj Americi omogućuju drugima bolju budućnost, i danas se otvaraju milioni grobova.

Naši znakovi, naše sudjelovanje, naša solidarnost, naše akcije i darovi su znak života u nasljedovanju Isusa. Samo na prvi pogled to su znakovi možda manje izražajni nego znak na Lazaru. Gdje ljudi ustaju i izlaze iz tamnica i komora za mučenje, iz siromaštva i gladi, iz izbježive bolesti, iskorištavajućeg rada i nepravednih struktura, tu se događa uskrsnuće usred svakidašnjice našega svijeta – među nama.

Povijest majki i očeva, čija djeca više ne umiru od neishranjenosti, prije nego ostare, povijest je novoga života. Povijest djevojčica koje uopće smiju pohađati školu, povijest je novoga života. I isto tako povijest prognanika, izbjeglica i beskućnika koji nalaze domovinu, povijest je novoga života, a time i uskrsna povijest. Konkretno i opipljivo kao novi Lazarov život.

"Vjeruješ li to", pita Isus ne samo u evanđelju. On želi biti prisutan u svojoj snazi i ohrabruje nas, da se ostvarujemo kao djelatni znak nove stvarnosti. Pozvani smo na nadu u život.

Fra Jozo Župić

*************

 

Od smrti do života: Bog nam daruje spasenje

U Lazarovom uskrsnuću Isus pokazuje, da ima moć nad smrću. To da se mrtvac vraća u život, uistinu je jedinstveno, i nema sumnje da je Lazar stvarno bio mrtav, jer je već zaudarao, a i četvrti je dan da je umro.

Kad Isus djeluje čudesno, on to čini da pokaže moć Boga koji daruje život. Ljude treba pokrenuti da vjeruju u njega; oni trebaju prihvatiti njegovo svjedočanstvo, jer on im daruje spasenje i život.

Isusu nije na prvom mjestu zemaljski život: povratak mrtvoga Lazara u zemaljski život je samo predslika, objava, obećanje njegova vlastitog uskrsnuća od mrtvih. Isus ujedno upućuje na to, da će Bog na sudnji dan – dakle na kraju svijeta – uskrsnuti tjelesa mrtvih. Jedni će uskrsnuti na život, a drugi na osudu.

Odlučujuće je dakako obraćenje čovjeka Bogu, dokle god živi na zemlji. Grješnik je po "smrtnome grijehu" odijeljen od Boga; on je duhovno mrtav, obamro za milost. Izgubio je božanski život. Isus obećaje, da svaki koji vjeruje u njega, dospijeva do života s Bogom. To znači, grijesi će mu biti oprošteni: temeljito po svetom krštenju a kasnije u sakramentu pokore. Sakramenat pokore čovjek bi trebao često i rado primati, iako svjesno nema teškoga grijeha, koji vodi duhovnoj smrti. Mi trebamo milost oproštenja i za lagane grijehe; mi trebamo snagu sakramenta, da činimo dobro i da se dokažemo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Isus stoga kaže Marti, da je on sam "uskrsnuće" i "život". "Tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada." Jedno uistinu veliko obećanje! Tko je povezan s Bogom u vjeri, nadi i ljubavi, tome tjelesna smrtn ne može više ništa nauditi. On se ne treba bojati Božjega suda. I uskrsnuće tijela u posljednji dan  bit će uskrsnuće na život!

Zahvalimo Gospodinu Bogu, da nas je ispunio nadom u vječni život. Naš život na zemlji je stalno dokazivanje u dobru. Molimo Gospodina Boga po zagovoru  Majke Božje Marije, da ostanemo vjerni u vjeri, jaki u nadi i ustrajni u ljubavi. I neka nas Bog jednom primi u svoje nebesko kraljevstvo!

Fra Jozo Župić

***************

"Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro!" Te riječi Lazarove sestre zvuče kao prigovor. Koliko puta se taj prigovor od tog vremena ponovio! Zašto Bog ne uslišava naše molbe? Zašto je osoba za čije smo ozdravljenje molili ipak umrla? Djeca mole za ozdravljenje svoje majke od raka. Je li Bog gluh nasuprot usrdnoj molitvi djeteta? Drugim riječima, često je pitanje zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?

Mnogi ne mogu vjerovati više u dobroga Boga, jer su se razočarali u svojim nadanjima u njegovu pomoć. Marta nije izgubila vjeru. Ona zna da će njezin brat uskrsnuti premda je umro. Ona može vjerovati da smrt nema posljednju riječ. Stoga nije očajna iako je boli smrt njezina brata. Vjeruje u vječni život i u uskrsnuće u posljednji dan.

Do danas je to bitni dio kršćanskog vjerovanja. Ta sigurnost nosi mnoge koji oplakuju gubitak dragog čovjeka. Oni s Martom kažu: "Ja znam, on će uskrsnuti". To je neprocjenjiva utjeha, moći vjerovati u to i imati povjerenja.

Isus ima još veću utjehu. On ne "tješi" samo za poslije, za onostranost, za vječni život. On ima riječ za danas i sada: "Ja sam uskrsnuće i život: tko  u mene vjeruje, ako i umre, živjet će."

Pitanje ostaje: Zašto je Isus dopustio da Lazar umre? Zašto je plakao kad je došao na njegov grob - iako je mogao i želio ga probuditi na život?

Isus je dolaskom pokazao da drži do prijateljstva jer evanđelje navodi Kristove riječi "Lazar, prijatelj naš". Prijateljstvo je važno i u teškim trenucima, a ne samo u radosti. Isus nije zanijekao prijateljstvo kad je bilo najpotrebnije.

Isus, također, pokazuje da svaka bolest ili smrt znači jedan novi početak. Možda se i nama treba nešto dogoditi da bi naš život doživio jednu puninu života, a ne samo djelomičnost.

Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara. Iz njihova razgovora vidljivo je kako ljubav sve pobjeđuje. Bez obzira što se događa oni iskazuju ljubav i povjerenje međusobno. Bol i patnja nisu prepreka za ljubav. Suze i nada, žalost i utjeha stanuju zajedno u srcima vjernika. Ali utjeha i nada su jače. O kad bi "mnogi došli do vjere u njega" kao tada kad je Isus budio Lazara na život!


****************

Buđenje mrtvaca ne događa se svakoga dana. Nemoguće je da se jedan pravi mrtvac ponovno vrati u život. Nemoguće je ako promatramo naravne datosti i uobičajeni tijek stvari: čovjek se rađa, umire, od njega se opraštamo u ovom životu neopozivo. To što je u njemu smrtno vraća se u zemlju od koje je uzeto čovjekovo tijelo, kako čitamo u knjizi Postanka. Na Pepelnicu smo slušali riječi koje se izgovaraju prilikom stavljanja znaka križa na čelo čovjeka: "Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti".

Ipak moramo priznati i našu ograničenost dok slušamo današnje Evanđelje, ako ga ozbiljno prihvaćamo: S ljudskog gledišta nemoguće je da mrtvac ponovno ustaje. Za Boga ništa nije nemoguće. On koji je svakom živom biću darovao život, može to, što se dogodilo u smrti, ponovno vratiti u život. Ovdje se radi o čudu, a čuda se ne događaju svaki dan.

Isus nam sam daje odgovor zašto on čini čudo buđenja Lazara: ono treba biti na slavu Božju. Ljudi trebaju iz ovoga moćnog znaka prepoznati da je Isus od Boga poslani Mesija, Otkupitelj. Trebaju naći vjeru u njega i u Bogu primiti život u punini.

Žena koja je po riječi Isusovoj i kroz osobni susret s njim našla vjeru prije Lazarova buđenja, bila je Marta. Pošla je Isusu ususret kad je on nakon smrti Lazarove pošao prema Betaniji da tješi sestre i da izvede čudo buđenja njihova brata. Marta sluša Gospodinove riječi da je on uskrsnuće i život, i ona vjeruje. Možda možemo kazati: njezina vjera i povjerenje bili su isto tako uvjet za Gospodina, da je on njih želio kako bi oživio mrtvoga Lazara. Jer, čudo nije samom sebi svrha, nikakav spektakl radi čiste radoznalosti i senzacije, nego znak spasenja.

Kad se tada dogodilo nešto veliko i neočekivano, da je Lazar probuđen iz smrti i ponovno se vratio u život, mnogi su prepoznali u tome moć Božju. Vjerovali su u Isusa, Mesiju, Sina Božjega. Ujedno je u tom buđenju mrtvoga već dana predslika budućeg uskrsnuća: sam Isus je trebao nakon svoje patnje i smrti na kržu i svoga trodnevnog počivanja u grobu slavno od mrtvih uskrsnuti. Nama je u njemu i po njemu na kraju svijeta obećano uskrsnuće: i mi ćemo se tijelom i dušom preobraziti u njegovu slavu ukoliko smo na zemlji povezani s Bogom u vjeri i vršimo djela ljubavi.

Bog nam daruje nadu i preko smrti. Upravo "posljednje stvari" su to što nam daje nadu, ako ih promatramo u svjetlu vjere. Tko naprotiv gleda samo na zemaljsko i ovdje želi naći konačnu sreću, taj u biti nema nade. On je iznutra prazan, jer je fiksiran samo na vanjsko i površno.

Neka nam Bog po zagovoru svete Djevice Marije daruje da naš život i svaki naš dan primamo kao njegov dar!  Odgovorni smo  da budemo zauzeti za Božju čast, da smo u službi bližnjih i da to ostvarujemo. Tada ćemo ići ususret uskrsnuću puni nade i pouzdanja.


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1077
Ovaj mjesecOvaj mjesec72838
UkupnoUkupno4989271

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 90 

Administrator

franodoljanin@gmail.com